Velebitsko-vukovarski pobjednički krug (1932.-1995.)

Nakon što smo sa zanimanjem pročitali “Otvoreno pismo: Drago Pilsel – Laži i podmetanja s potpisom”, autora Darana Bašića na portalu Kamenjar.com, tragom stekliškog (v. prvi moto), autor je je obeskrijepio Pilselovo pseudo uzročno-posljedično načelo (v. drugi moto).

S tim u svezi, a što je AUTOGRAF a priori odbio, objavljujemo prilog “Velebitsko-vukovarski pobjednički krug  (1932.-1995.)”.

Ivan Biondić

[su_heading size=”21″]VELEBITSKO-VUKOVARSKI POBJEDNIČKI KRUG (1932.-1995.)[1]*[/su_heading]

Kao prvi pokušaj oslobođenja

Hrvatske od kolonijalno–okupatorskog srpskog režima,

Velebitski ustanak – 1932. predstavlja ključ,

bez kojega se suvremena povijest Hrvata nikako ne može

razumjeti u svojoj najdubljoj emancipacijskoj dimenziji.

(Nedjeljko Kujundžić, 1992.)

1. Udruga Hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Grada Rijeke i Bilaja (Gospić),i Hrvatski zbor ter potom Udruga ratnih veterana 9. gardijske brigade „VUKOVI“, nakon protekle osamdesete, ove su godine obilježili osamdeset prvu obljetnicu antifašističkoga Velebitskog ustanka (1932.-2013.). Gotovo na rubu povijesna zaborava, nakon Labinske republike (1921.), kao otpora talijanskoj, radi se o prvom organiziranom otporu (prvojugoslavenskoj) monarhofašističkoj diktaturi i okupaciji, koji su podigli hrvatsko-nacionalni revolucionari (ustaše). Jednako tako ugroženi, od spomenute diktarute i tiranije, velebitsku su akciju iz taktičkih razloga podržali onodobni klasni revolucionari (komunisti) i, uopće, široka tzv. antifašistička fronta (Šime Balen).
2. Glede potonjeg, posebice, posvjedučuju to onodobne radikalne komunističke parole: „Dole vojno-fašistička diktatura! Dole krvava srpska monarhija! Dole velikosrpska politika nacionalnog ugnjetavanja! Živelo jedinstvo radnika, seljaka i ugnjetenih nacija! Živele nezavisna Hrvatska”. U tom borbenom ozračju, partijsko glasilo Proleter, prosinca 1932. godine, donosi poznati proglas, gdje se zbori: „Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organiziraju i predvode“. U čemu se, ipak, razilaze nacionalni i klasni revolucionari?
3. Nakon kraha dotadašnje sporazumaške politike, kruna je bilo ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu – dok čitavu nisku nasilja dramatično opisuje Krleža u „Deset krvavih godina“ (1934.) – hrvatski je narod je bio onemogućen da bi se zakonitim sredstvima borio za svoju punu ravnopravnost i slobodu. Uz ine političke prvake, uzaludne su bile Pavelićeve promemorije Družtvu naroda, pisane uzornim demokratskim stilom i nakićene uobičajenim instrumentima liberalno-demokratskih razprava, ostale su mrtvim slovom na papiru. U svakom slučaju, velikosrpska je tiranija posijala sjeme prevratničke borbe za hrvatsku nezavisnost – ustaštvo, kao borbeni oblik hrvatskoga nacionalizma koji je sebi za cilj postavio uspostavljanje neovisne hrvatske države. S tim u svezi glasilo Ustaša veljače 1932. godine, pod naslovom „Robstvo je dodijalo“, odlučno poručuje: “proti razbojnicima ne može se boriti lijepim riječima i komplimentima, nego samo ljutim i krvavim oružjem”. U tom se ozračju zgodio Velebitski ustanak (1932.).
4. Iako su komunistički pisci ispisali neke od najsnažnijih osuda monarhističke Jugoslavije, zagovarajući oružani obračun s istom, bilo bi vrlo preuranjeno zaključiti, da su oni zagovarali razbijanje Jugoslavije, a kamoli stvaranje neovisne Hrvatske. Naime, dok je kod hrvatskih nacionalista taj poziv potjecao iz izvornog opredjeljenja za razbijanje Jugoslavije, komunističko zalaganje za oružani sukob proizlazilo je iz zaključaka Kominterne. Ukratko, importiranom komunističkom pokretu „neovisnost Hrvatske nije cilj, nego je sredstvo, narodnoosloboditeljska revolucija samo je poluga za provedbu boljševičke revolucije i stvaranje višenacionalnog, zapravo nadnacionalnog sovjetskog imperija“ (Tomislav Jonjić). Stoga, uoči II. svjeskog rata u obzorju plebiscitarno dočekane Nezavisne Hrvatske Države (1941.), ta se dva pokreta glede nacionalnog samoodređenja stubokom tragično razilaze.
5. Budući da su versajske velesile, iako odlikovani svijet liberalne demokracije, bile otvoreni pokrovitelj monarho-fašističke Jugoslavije, neimajući nikakva izbora, ustaše se utječu desnome, dok komunisti vlastitom izborom djeluju po crti lijevoga totalitarizma. U tom kontekstu, ostanemo li samo na gruboj statistici, naspram 6.000 organiziranih ustaša, uz toliki broj (6.000) organiziranih komunista, tek uspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatske suprotstavilo se 560.000 organiziranih četnika. Naravno, četnici su držali potrebitim upotrijebiti sva sredstva za očuvanje i nastavak politike predratne monarhističke Jugoslavije, uz jasnu izraženu težnju konačnog ostvarenja velikosrpskih hegemonističkih ciljeva. Komunisti su u koncepcijskom pogledu smatrali kako postojanje bilo kakva oblika samostalne i suverene Hrvatske izravno onemogućuje opstanak jugoslavenske zajednice, pa i one buduće države koja se prema njihovoj projekciji trebala ustanoviti s potpuno drugačijim političkim poretkom. S tim u svezi, pokusno može biti zanimljiva usporedna identitetska „ustaško-komunistička-domovnička slika“ (v. tablicu).

OPCIJA IDENTITET	USTAŠE (1932.-1945.)	KOMUNISTI (1945.-1990.)	DOMOVINCI (1990. – 1995.)
pokret	autohtoni (nacionalno-osloboditeljski)	importirani (klasno- revolucionarni)	autohtoni (nacionalno- osloboditeljski)
ideologija	nametnuta (nacizam-fašizam)	izvorna (komunizam-boljševizam)	izvorna (demokracija)
savezništvo	iznuđeno (Italija-Njemačka)	izborno (Sovjetski Savez)	izborno (Zapadni svijet)
zločin	konsekutivan	esencijalan	konsekutivan
geslo	Za Poglavnika i   Dom- spremni!	Za Domovinu s Titom– naprijed!	Za Dom – spremni!
borbena pjesma	„Evo zore, evo dana …“	„Po šumama i gorama …“	„Evo zore, evo dana …“
država	Hrvatska	Jugoslavija	Hrvatska

6. S obzirom na to, ostavši tada najmanje svojom voljom (izborom), onkraj svijeta himbene zapadne liberalne demokracije ter posebice duboko raskoljena nacionalnog bića, Hrvati su u završju Drugoga svjetskog rata izgubili državu. Međutim, glede nacionalnog suglasja i lijevih i desnih ilegalnih struja u borbi protiv velikosrpskog fašizma, pa bilo to i taktičke naravi, ako se vratimo kratkotrajnom iskustvu Velebitskog ustanka (1932.), imalo je svoj dugoročniji učinak (Mirko Vidović). Tada je tendencijski ostvaren identitet hrvatskog političkog naroda (hrvatske nacije), što je, tragom tzv. „Tuđmanove svehrvatske pomirbe“, demonstrirano 1990. godine. Naime, na povijesnoj prijelomnici – glede sloma komunizma i demokratskih promjena – kada Srbi razbijaju brutalno Jugoslaviju, hrvatski je oslobodilački naboj privremeno bio oslobođen međunarodna pritiska izvana, što je omogućilo ostvarbu samostalne i neodvisne Republike Hrvatske.
7. U tom kontekstu, raščlambom unutarnjih i izvanjskopolitičkih uzroka koji su doveli do utemeljenja ustaškog pokreta (i Velebitskog ustanka – 1932., kao njegove prve akcije) – nasuprot desetljećima nametnutom mišljenju, da je instrument inozemnih antiversajskih sila – jasno se pokazuje da je „riječ o autohtonome revolucionarno-političkome pokretu, koji je sebi za cilj postavio uspostavio neovisne hrvatske države“ (Tomislav Jonjić). Posredno je to, ponajbolje, shvatio  Svetozar Pribićević koji, u svom, gotovo oporučnom, „Pismu Srbima“ (1934) dramatično svjedoči : „U ostalom, Srbi treba da uvide i da shvate, da oni nemaju nikakvog, ni moralnog, ni političkog, ni nacionalnog, ni istoriskog prava da vladaju nad Hrvatima i da ih silom (diktaturom) drže u zajednici sa sobom. Istorisko je iskustvo pokazalo, da će se pre Velebit srušiti u more i isušiti Dunav, Sava i Drava, nego što će se hrvatski narod odreći svoga imena i svoje narodne individualnosti.“ Iako je tu povijest neumoljiva, Srbi nisu htjeli shvatili tu poruku, kao ni kasnije Josip Broz Tito, kada je mjesec dana nakon sloma Hrvatskog proljeća (1971.) zaprijetio „da će prije Sava poteći uzvodno, nego što će Hrvati imati svoju samostalnu državu.“ S tim u svezi, ako ne u svemu opravda(va)ti režim, valja razumijeti stvaranje Nezavisne Hrvatske države. Naime, znatan dio Srba «nije se mirio s uspostavom hrvatske države i nije ju prihvaćao bez obzira na ustaštvo» (Hrvoje Matković).
8. Zapravo, još od „Khuenovih vremena“, hrvatski se Srbi nikako ne mogu pomiriti sa samostalnom hrvatskom državom, bez obzira na njezino (ne)demokratsko ustrojstvo. Iako su bili uvijek bili značajan faktor, „oni su isto tako uvijek bili objekt pokušaja instrumentalizacije u borbi protiv nastojanja Hrvata da stvore svoju državu, bilo da se instrumentalizacija vršila iz Venecije, Pešte, Beča ili Beograda“ (Miko Tripalo). Zbog toga nema nikakve dvojbe da hrvatski Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“ (Milovan Đilas). Riječ je o poznatom „Krestićevu poučku,“ koji glasi: «Duhovno jedinstvenim, a vezanim istim ili sličnim nacionalnim interesima i težnjama s ostalim Srpstvom, Srbima Hrvatske bila je strana i neprihvatljiva hrvatska državna ideja. Ne samo stoga što je u osnovi te ideje bilo stvaranje velike hrvatske države, koja je bila u sukobu sa idejom Srba u širenju postojeće srpske države, već Srbi Hrvatske nisu mogli niti hteli da prihvate takvu ideju pre svega zato što je ona pretpostavljala u nacionalnom pogledu jedinstvenu Hrvatsku» (Vasilije Krestić).
9. S obzirom na sve to, nakon sustavne prešudbe ili umanjivanja, otkriven je „osloboditeljski potencijal Velebitskog ustanka“ (Nedjeljko Kujundžić, 1992.). Glede spomenute 80. obljetnice, posebice to zasvjedočuje velebno jadovnjačko spomen-obilježje.[2] Naime, ono se podiže „nezaboravnim junacima Velebitskog ustabnka (Brušane, 7. rujna godine 1932.) i prvoj žrtvi srbo-četničkoga terora Stjepanu Devčiću (Jadovno/Krč, 14. rujna 1932.), činji je grob pronađen nakon osamdest ghodina. U čemu je – onkraj „povijesti iz tuđe glave“, što je oprimjeruje službena „historiografija Goldsteinovih“ – njihov nazaobilazni doprinos? „Hrvatski nacionalni revolucionari (ustaše) ovim prvim ustankom protiv velikosrpskoga monarhofašizma i okupacije (1918.-1941.) zapalili su iskru hrvatske državne samostalnosti, što je – nakon sloma četničko-jugokomunističke agresije – ostvarena u Hrvatskom obrambeno-osloboditeljskom ratu (1990. -1995.).“
10. Upravo, u tom obzorju, po crti poznata stekliškog načela („Ako, dakle, hoćete da vam rieč ima miesto kod razumnih glavah, nastojte poznati uzroke i njihove prave naravske posliedice“), pronikao je projekt „Velebitsko-vukovarski pobjednički krug (1932.-1995.“). To je izvorni projekt koji stubokom obeskrjepljuje redukabilnu historiografsku (historia reducta) i, s tim u svezi, “službenu” kolonijalno-političku paradigmu. Potonjom, kao originalnim proizvodom Goldstein-Pusićkine Erasmus Gilde (1993.-1998.), duboko je obilježena (o)pozicionalna politika „novoga smjera“ (od 2000. do danas). Naime, tragom pseudo aksioma »demokracija ili nacija« (Vesna Pusić), što je samo blaža inačica «Ili demokracija, ili nacionalizam (ustaštvo) – tertium non datur!“ (Milan Kangrga), svaka je samostalna hrvatska nacionalna država, gdje Srbi ne bi dijelili suverenitet, eo ipso ekskluzivna, totalitarna, genocidna i fašistička. U tom ozračju, tragom spomenuta „Krestićeva poučka“, politiku „novoga smjera, čvrsto zabravljuje velikosrpska dicta „Srbi kao ključ“.
11. Ta je protupovijesna dicta obilježena sljedećom aksiomatikom: (1) Hrvati i Srbi nisu nikada živjeli zajedno bez trećeg; (2) Srbi u Hrvatskoj imaju permanentnu suverenu, tj. autonomnu političku volju; (3) Hrvati i Srbi u Hrvatskoj nisu pomirili svoje nacionalne interese; (4) Civilni život Srba u Hrvatskoj je oskudan u mnogim aspektima (Milorad Pupovac). Međutim, riječ je o paraepistemološkom ključu (»Nije uvijek moguće i nije uvijek mudro inzistirati na čistim i jasnim pojmovima«), kojim, uz sve razvijeni “etnobiznis“, Pupovac ispisuje školski primjer “zločin(c)a za pisaćim stolom”. Naspram „liberalne-demokratske“, obilježena dramatičnim podjelama i frustracijama, spomenutim „ključarenjem“ bankrotirana Hrvatska sve dublje tone u mutnim vodama inducirane »(č)etničke demokracije«, što je eksplodirala u tzv. „ćirilizaciji Vukovara“.
12. Međutim, otvorenom pobunom (pad ćiriličnih ploča simbolički je “vukovarska Bastilja”), STOŽER ZA OBRANU VUKOVARA odlučno je rekao stop – „(č)etničkoj demokraciji“. Naime, kao i 90-ih, tako se i danas pokazalo: „Hrvatska pada ili prolazi u Vukovaru“. I dok je 90-ih “vjerom i mačem“, danas se „Vukovarska Hrvatska“ (Dražen Živić), „stožerno“ brani „perom i knjigom“. Dakako, riječ je o „zločinu propusta“ institucionalne intelektualne (akademske) elite (HAZU, Matica hrvatska i dr.). Upravo, tragom toga „zločina propusta“, naspram “iz vlastite”, hrvatska se povijest (a time i sudbina) piše/određuje iz “tuđe glave”. U tom je kontekstu alfa i omega spomenuti erazmatički Pupovčev konstrukt „Srbi kao ključ“, čiji se autor odlikuje kao „ubojiti spoj politike i lingvistike“ (Branimir Pofuk). Po crti toga egzemplarnnog „pofukarizma“, svjedoči premijer (Zoran Milanović), Pupovčev „SDSS je liberalno-socijaldemokratska stranka, i njihove su težnje potpuno legitimne i očekivane”.
13. Međutim, kao parapolitička organizacija, potpomognuta Sorosovom filantropijoim i pod egidom pax brittanice, kolonijalna je Erasmus Gilda „do kosti“ raskrivena kao „udruženi zajednički pothvat protiv hrvatske države“ (Ivan Biondić). U tom obzorju posebno mjesto ima ima knjiga Slavka Goldsteina („1941.: GODINA KOJA SE VRAĆA“, Zagreb, 2010.) i, s tim u svezi, Pupovčeva velikosrpska (vulgo: četnička) aksiomatika: „Jadovno (1941.) matica je svih kasnijih zločina druge polovice XX. stoljeća u Hrvatskoj i BiH“. Dragocjen je to Pupovčev poklon svome “Beogradu glavnom gradu matične države Srba u Hrvatskoj”. Naime, uoči nedavna dolaska Josipovića „na noge Nikoliću“, u Hrvatskoj posve prešućena, pokrenuta je gromoglasna akcija „SRPSKI YAD VASHEM“. Velikodušni je pokrovitelj te akcije, što je vođena imperativom “Podiginimo spomenik svih žrtvama ustaškoig genocida od Jasenovca/Jadovna(1941.) do Oluje (1995.)“, uz bezodvlačnu potporu akademske i ine javnosti, aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić – Grobar.
14. Suprotno tome, polazeći od genetsko-strukturalno-funkcionalnog pristupa (Nedjeljko Kujundžić), rečeni projekt „Velebitsko-vukovarski pobjednički krug (1932.-1995.)“ – glede tragične (paradigmatske) viktimogene toponimije prema algoritmu tzv. „Matićeve pomirbe“ („Klanjamo se žrtvama Jazovke i Jadovna jer su za nas jednake“) – stubokom obesnažuje Goldsteinovu boljševičko-antifašističku dictu. Naime, Goldstein drži da je „trebalo ići prvo na Jadovno, gdje je sve počelo (1941.), a tek onda na Jazovku, koja je jednim dijelom i posljedica Jadovnog (1945.)“. Međutim, uzročno-posljedično gledano, naspram ustaškoga konsekutivnog (Jadovno, 1941.), kao protege srbočetničkog (Jadovno, 1932.), komunistički je esencijalni zločin (Jazovka, 1945.). Prema tome, nedavno podignuti “Spomen-križ Velebitskim ustanicima (1932.)” u jadovnjačkom Krču, simbolički krči put prema povijesnoj ISTINI i, s tim u svezi, dostojanstvu (pijetetu) svake ŽRTVE.
15. S obzirom na to tragična viktimogena toponinija, što je dramatično obilježavaju (anti)fašističke podjele i polarizacije, tek razumljiva iz (kon)teksta modela (nedovršene) nacionalne hrvatske identifikacije. S tim u svezi, tragom središnjih dokumenata: «Rezolucija Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu» (2009.) ter «Sjećanje i pomirenje: Crkva i grijesi prošlosti» (2000.), ključna je pretpostavka: Onemogućivši stvaranje političkog naroda – hrvatske nacije (Starčevićev „politički kroatizam“), južno(jugo)klerikalizam (Strossmayer-Račkijev „etnojezični slavizam“) – po mjeri europskih totalitarizamâ (fašizam, nacizam i komunizam) – u 20. stoljeću („stoljeće smrti“) otvorio je prostor velikosrpskoj ekspanziji/agresiji, koja je konačno poražena u Domovinskom ratu (1990.-1995.). U tom smislu treba shvatiti kredo generala Ante Gotovine, tj. njegove prve „oslobođene“ riječi: „Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno, ovo je naša pobjeda.“ Usuprot kolonijalne politike „novoga smjera“, otvara se tako nova stranica politike izvorna „hrvatskog pravca“, kojim bi, naspram ubitačne „(č)etničke“, Hrvatska brodila nemirnim vodama „liberalne demokracije“.
16. Međutim, ono što je paradoksalno, na putu izgradbe, odnosno ostvarbe liberalne (građanske) demokracije, ugrozbeno se isprećuje ideopolitička (nepovijesna) arhitektura Izvorišnih osnova (preambula) hrvatskog Ustava. Naime, izim što boljševički zakriljuje i potire i ono malo istinskog demokratskog antifašizma, kao izvorištem importiranih (anti)fašističkih podjela i prijepora (po kojima se odmjerava svako pitanje „od filologije do ginekologije“), spomenuta arhitektura (posebno „zavnohovska mantra“), upravo strukturalno onemogućava da se Hrvatska oblikuje kao suvremeni politički narod (nacija). S obzirom na to, osjetivši da je to zadnja crta obrane neoboljševizma, nameće se partijski bezupitni imperativ, što ga obznanjuje aktualni premijer (Zoran Milanović). Naime, on zbori: „Nema cjenjkanja, nema kopanja po preambuli Ustava. Nema demontiranja predsjednika Tuđmana, koji je to, oni koji ga cijene i poštuju, apotekarski vagao kada je slagao. To ne ćemo dirati to je statika zgrade.“
17. S obzirom na to, organizirani branitelji okupljeni oko „BASTIONA VUKOVAR“ i neizbježni „VUKOVARSKI STOŽER“ – u sklopu projekt „Suradnja s akademskom zajednicom”, a u obzorju teza za izradu POVELJE VUKOVARSKE SLOBODE – paleokomunizmu usprkos, zalažu se za ustavne proimjene in capite et in membris. Naime, otuđena (o)pozicionalna politička elita, posve sklona sramnom trgovanju, ali bez diranja u „statiku zgrade“ (gdje se sigurno i ugodno osjećaju), zabacuje odavno stečenu demokratsku baštinu. Naime: «Narod uvijek ima pravo popraviti, preinačiti, promijeniti svoj ustav; jedno pokoljenje ne može podvrći svojim zakonima buduća pokoljenja». Štoviše – duboko se nadajući da do toga, ipak, nismo došli – «kad vlast krši prava naroda, ustanak je za narod i za svaki njegov dio jedan od najsvetijih prava i jedna od neizbježivih zadaća» (članovi 25 i 28 “Deklaracija o pravima čovjeka i građana”, Paris, 24. lipnja 1793.).
18. U kontekstu korjenitih promjena Ustava, što bi, u suprot partijskih, bila u fukciji nacionalnih interesa, otvara se konačni proces dovršenja političke identifikacije hrvatskog naroda, tj. ostvarbe političkog hrvatstva – „hrvatske nacije“ [3](gdje pripada i srpsko-manjinski korpus). Podvucimo, to je „majka svih pitanja“, dakle, središnji preduvjet da se, glede „shizofrene Hrvatske“, njezini državljani (građani), konačno, mogu posvetiti rješavanju bitnih životnih pitanja materijalna prosperiteta, kulturnog, znanstvenog i svekolikog inog duhovnog napretka. S obzirom na to, poručje Davor Pavuna, „Još Hrvatska ni’ propala jer uistinu vrvi talentima i izuzetnim mladima. Ljudi posvuda obožavaju čuti Istinu, te viziju bolje Božje Hrvatske“. Ako je to tako, zaglavljuje Pavuna, onda: „Hoćemo suverenu državu i društvo održivog razvoja, istinske demokracije, slobode misli, stvaralaštva i odlučivanja, čistih računa, dostojanstva i blagostanja, u kojoj ćemo svi biti sretni i svoji na svome“.
19. Zbog svega toga, u složenim geopolitičkim okolnostima na jugoistoku Europe, rješavajući pitanje nacionalne identifikacije („političko hrvatstvo“), kao neizostavni uvjet građanske emancipacije i modernizacije, iako se nalazi u najdramatičnoj etapi svoje povjesnice, hrvatska nacionalna država može i mora opstati. Polazeći od zahtjeva za političkom samostalnošću i neovisnošću hrvatskog naroda, još je Starčević naglašavao kao krajnju svrhu povijesnoga opstanka naroda – da postane politički narod, ravnopravna osoba u međunarodnoj zajednici. Za njega pitanja o vrhovništvu vlasti, što proizlazi iz samoga naroda kao političke zajednice, prethode svim drugim pitanjima i čine onaj konsenzus državne zajednice na kojemu se moraju graditi sva politička mnijenja i stranke.
20. Posve je tome suprotna (do)sadašnja kolonijalna politika „novoga smjera“, kako „lijevo-liberalne“ tako i „desno-konzervativne“ posvjedočenosti. Naime, parazitirajući uz smišljeno proizvođenje stalne napetosti između „većinske“ (hrvatske) i „manjinske“ (srpske), onkraj „zapadno-liberalne“, zlokobnom su „(č)etničkom demokracijom“ (po)rušeni sami temelji hrvatske države. S tim u svezi, naspram predsjednika Tuđmana, koji je «gradio državne institucije, poput vojske, policije i vanjskih poslova», sve kasnije, «posttuđmanovske vlasti, naprosto su uništile institucije», tako da «u današnjoj hrvatskoj državi doslovno ne postoje državne institucije» (Marko Grčić). Prema tome, Hrvatska mora birati između zapadno-balkanske „(č)etničke“ i zapadno-europske „liberalne demokracije“. Tertium non datur! Ako ikad – onda je tragom „osloboditeljskog ključa Velebitskog ustanka – 1932.“ (Nedjeljko Kujundžić) – konačno došlo “vreme da prestanemo biti predmetom slavoserbskih experimentaciah» (Ante Starčević, 1867.). I to (ni)je (Ti)to!

[ad id=”68099″]

UPORABLJENI IZVORI:

1. Abramović Ivica, Istina o takozvanom Ličkom ustanku 1932. godine u Brušanima “Časopis za suvremenu povijest“, br. 1–2/1990, str. 187–207.
2. Barić Nikica, Ustaše na Jadranu – Uprava Nezavisne Države Hrvatske u Jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, Zagreb, 2012.
3. Begić M. Krešimir, Ustaški pokret 1929. – 1941., Buenos Aires 1986.
4. Biondić Ivan, Historia reducta – drama hrvatske identifikacije, Zagreb, 2006.,
5. Boban Ljubo, Kontroverze iz povijesti Jugoslavije: dokumentima i polemikom o temama iz novije povijesti Jugoslavije, Zagreb 1989.
6. Cohen Philip J., Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb 1997.
7. ĐILAS, Milovan Revolucionarni rat, Beograd, 1990.
8. Goldstein Slavko, 1941: Godina koja se vraća,  Zagreb 2007.
9. Grupa autora, Antisemitizam, holokaust, antifašizam (zbornik), Zagreb 1996.
10. Horvat Rudolf, Hrvatska na mučilištu (pretisak), Zagreb 1992.
11. Janjatović Bosiljka, Politički teror u Hrvatskoj 1918-1935, Zagreb 2002.
12. Krestić Vasilije, Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji: 1848-1914, Beograd 1990.
13. Jareb Mario, Ustaško-domobranski pokret. Od nastanka do travnja 1941., Zagreb 2000.
14. Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i NDH, Zagreb 1977.
15. Jonjić Tomislav,       Hrvatski nacionalizam i europske integracije, Zagreb 2008.
16. Kisić Kolanović, Nada, NDH i Italija, Zagreb 2001.
17. Krizman Bogdan, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb 1986.
18. Krizman Bogdan, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, Zagreb 1983
19. Krizman Bogdan, Ustaše i 3. Reich, 1-2, Zagreb 1983.
20. Kujundžić Milivoj – Dizdar Zdravko, Hrvatska borba za opstojnost: 1918-1998, Zagreb 2000.
21. Kujundžić Nedjeljko, Hrvati u stoljeću smrti, Zagreb 2000.
22. Ivan Košutić, Hrvatsko domobranstvo u drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1992.
23. Matković Hrvoje, Povijest Jugoslavije, Zagreb 1998.
24. Matković Hrvoje, Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb 2002.
25. Moškov       Ante, Pavelićevo doba, Split, 1999.
26. Pešić Desanka, Jugoslovenski komunisti i nacional­no pitanje 1919-1935, Beograd 1983.
27. Petranović Branko, Istorija Jugoslavije 1918-1988, I-III, Beograd 1988
28. Sadkovich       J. James, Italija i ustaše 1927.-1937., Zagreb 2010.
29. Tko je tko u NDH, Minerva, Zagreb, 1997.
30. www. croative.net/?p=21771 – mimarijanska veleizdaja i zločin propusta
31. www.hrvatski-fokus.hr/index.php/aktualno/7873-velebitna-izjava
32. www.hrvatski-fokus.hr/index.php/najnovije-vijesti/11068-dopunjak-velebitnoj-izjavi
33. www. hu-benedikt.hr/?p=7978 – riječka izjava: sjaj i bijeda srbačkog antifašizma
34. www.hu-benedikt.hr/index…/5106-prema-vukovarskoj-povelji-slobode

[1]* Pristupno izlaganje na skupu „Velebitski zov slobode“, što je – glede organizacije Koordinacije braniteljskih udruga grada Zagreba, Udruge hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata Rijeke i Gospića (Bilaj) ter Hrvatskog zbora – održan 23. prosinca 2013. u Zagrebu. Skup je bio posvećen uspomeni prof. dr. sc. Nedjeljka Kujundžića (1930.- 2013.).

[2] Na svečanoj akademiji, na kojoj je bio izočan zbog bolesti, pročitano je prigodno slovo prof. Kujundžića.

[3] S tim u svezi, glede mu 200. obljetnice rođenja na rodnoj kući u Novom Vinodolskom, otkriveno je spomen-obilježje Ivanu Mažuraniću „utemeljitelju moderne hrvatske nacije“.

[document url=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/05/VU-1932..pdf” width=”740″ height=”600″]

Ivan Biondić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?