Pratite nas

Život

Velika djela fajtera Mile

Objavljeno

na

“Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu.  Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj  pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život.”

Piše: Anto PRANJKIĆ

Ljudi su bića pokreta, odnosa. U jutra ustajemo, pozdravljamo se s članovima obitelji, izlazimo na ulicu. Susrećemo druge ljude. Na poslu opet komuniciramo. Stječemo nova iskustva. Ponekad nam se čini da ljudi imaju iste ili slične sudbine, ali … Okrenemo li se oko sebe, vidjet ćemo mnoštvo različitih pogleda, izgleda, razmišljanja, životnih situacija. Prijeratnog dekoratera scene sarajevskih kazališta Milu Mrvalja život nije mazio. Završio je Školu primijenjenih umjetnosti. Radio posao koji je volio. No, došli su rat i brojna stradanja, pa se ljudi promijenili. I tako je Mile postao tehnološki višak u svojoj tvrtki. Iako je u Sarajevu živio cijeli svoj život i prošao ratna stradanja, nakon životnog i poslovnog potopa postao je beskućnik, a nakon niza godina uz Božju providnost, dobre  i drage ljude, ali prije svega jaku vjeru i volju Mile je postao vrlo cijenjeni član hrvatskoga društva. Osnovao je Humanitarnu udruga Fajter koja pomaže, pogađate, upravo beskućnicima. U samo jednom satu razgovora s ovim simpatičnim osebujnim čovjekom postidio sam se, priznajem, barem deset puta. Zato u narednim rečenicama našega razgovora pokušajte pronaći mala zrnca mudrosti koja proizilaze iz maloga jednostavnog srca punog ljubavi.

Gospodine Mrvalj, često Vas viđamo na ulici, ali i u kreativnom prostoru Napretkovog kulturnog centra u kojemu kao predstavnik Humanitarne udruge Fajter često nastupate s prigodnim predavanjima i drugim sadržajima. Tko ste Vi,  zapravo?

– Do rata sam radio u teautru. Bio sam dekorater scene. Završio sam Školu primijenjene umjetnosti. Poslije rata sam dobio otkaz kao tehnološki višak pod znacima navodnika, jer znate kako se to sve događalo na tim prostorima. Ja sam uvijek bio ne podoban. Bio sam ne podoban i u onom i ovom sistemu i u svakom sam bio ne podoban. Ne podoban sam iz jednog razloga, a to je apolitičnost. Ja sam apolitičan. Politika me ne zanima. Nisam lijevi, nisam desni. Imao sam uvijek svoj stav, svoj svijet. Ono što mislim da je u redu iza toga stojim, a ono što mislim da nije u redu ja to otvoreno kažem. To je moja priroda. Mnogi kažu da je to prgava priroda. Ljudi ne vole druge ljude koji idu na prvu loptu, a ja idem.  Ja nisam kao Modrić u nogometu, ja ne driblam. Ja idem na prvu.

Govorite kako idete na prvu, ne pripremate se.  Čini mi se da ste rekli da Vas je koštala ta Vaša iskrenost?

 – Da, nekada je koštala, nekada je dobro došla. To je uvijek dvosjekli mač. Ja ne zamjeram licemjerima i ljudima koji idu linijom manjeg otpora. To je jednostavno njihov način života, mišljenja… Oni misle da je tako bolje. Nikada nisam nikome prigovorio što je ne odlučan, slab, povodljiv. To su takvi ljudi. Takvi karakteri, psiha i takav način razmišljanja i mislim da sam prema svima tolerantan. Ako mogu nekom takvom pomoći nekim savjetom i konkretno rado ću pomoći. Ne pitam se je li drugi licemjer, ovakav ili onakav, ja njemu rado pomognem. I nastojim pomoći čovjeku kao čovjeku. Ja sam filantrop i  volim sva bića. Moja Humanitarna udruga Fajter je udruga za pomoć beskućnicima i ja imam dobru suradnju s udrugama osoba s downovim sindrom i s posebnim potrebama, i s udrugama za zaštitu životinja. Dakle, gdje god osjetim kako moja prisutnost može na bilo koji način  doprinijeti boljitku ja sam tu, jer tako razmišljam, tako sam odgojen i tako sam rastao.

Vaša humanitarna udruga Fajter ima veliki broj članova. Rekli ste da je to udruga beskućnika. Kako ste uspjeli skupiti beskućnike na jedno mjesto? Rekao bih da je to prilično težak, rekao bih rudarski posao.

– Ja sam i sam bio beskućnik. Prije desetak godina sam bankrotirao. Imao sam likovnu galeriju u Sarajevu.  Bio sam izgubio sve. Bio sam tri i pol godine beskućnik. Kad osjetiš taj  pakao onda vidiš kako je to sve jadno. Preživio sam i rat. No, beskućništvo je deset puta teže nego rat. Teže sam preživio beskućništvo nego rat. U ratu si u jednoj sredini u kojoj su svi u opasnosti, svi su u istom položaju. A kad si beskućnik onda si sam, odbačen od svih. I teško je naći motiv i krenuti. Najveći problem beskućnika jeste depresija. Mnogi ljudi ne znaju da članovi Udruge nisu beskućnici. Beskućnici su korisnici usluga. Imamo 17 doktora znanosti, preko 200 volontera. Krenuo sam pri je pet godina. Krenuli smo od nule. Danas imamo dva časopisa. Na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prodaju beskućnici i zarađuju za život. Imali smo desetine humanitarnih izložbi, koncerata, predavanja, okruglih stolova, predavanja po školama i fakultetima. Jedanput je moj prijatelj kemijski stručnjak prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić sa Instituta “Ruđer Bošković  mudro zaključio: “Osim Mileta ne postoji ni jedan drugi Hrvat o kojemu je pet najvećih televizijskih kuća na svijetu snimilo dokumentarac.”  Ponosan sam. Ja sam krenuo  od nule. Još kad sam bio sam beskućnik sam sam sebi rekao da ću stvoriti udrugu i ona je postala respektabilna. Ja sam čovjek koji ide na prvu.

– Kad razgovaramo o problemu beskućništva možemo osjetiti pitanja kako je biti beskućnik. Možete li nam kratko reći svojim riječima kako ste se osjećali kada više niste bili beskućnik, ali ste zadržali veliki broj prijatelja beskućnika?

 – Ono što sam rekao na početku, ljudi nikako ne mogu razumjeti ili neće da se potrude da razumiju. Postoje labilni ljudi u društvu i većina beskućnika su labilni ljudi i ljudi koji padaju u depresiju, koja ih vodi u alkoholizam. Oni tada misle da je to kraj. Jer ih ostavljaju prijatelji, rođaci, sustav. Teško je unutar sebe naći motiv za novi dan kad znaš da spavaš u ruševinama, među štakorima, da spavaš među smećem, da živiš od skupljanja boca po smeću, da se hraniš u pučkoj kuhinji, a nekada si imao normalan život. Imao si dom. Bio si nekakav ugledan član društva. Sad odjedanput shvatiš da si prljav, da ne možeš ući u kafić jer si prljav.  Nema veze što imaš novac za kavu, ali smrdiš i izbace te . Sama ta svjesnost, svjesnost samoće i odbačenosti je teška stvar.

Vaša Udruga radi. Kako se može postati član Humanitarne udruge Fdajter?

– Ja pokušavam da ljudima objasnim na predavanjima da Vam udruga Fajter ne treba. Okrenite se oko sebe i vidjet ćete nekog susjeda da teško živi. Pomozite mu i samim tim činom Vi ste odmah fajter. Odmah ste član udruge Fajter. Dakle, svatko ima u svom susjedstvu nekoga tko teško živi, tko treba platiti struju, režije… Vidite svaki dan kad krenete na psoao ili školu kad vidite nekog jadnika da skuplja po kantama priđite mu, pitajte ga što mu treba. To su fajteri.

Ima i veliki broj onih za koje se uoppće ne zna, a fajteri su.

– Učlaniti se u udurgu čak je i ne potrebno. Ja samo kanaliziram sve te divne ljude. Što sam rekao su samo zvanične brojke, ali veliki broj je ljudi, Napredak su među prvima s kojima sam kliknuo na prvu i ovdje i u Sarajevu i svugdje postoje dobri ljudi. Sve su to fajteri. Kad bi vam govorio koliko ima divnih ljudi , kad jedna bakica , za koju znam koliku ima mirovinu, svaki mjesec izdvoji 20 kuna za beskućnike i uplati na račun jer joj mi ne želim ovako uzeti.

Gospodine Mrvalj, nadamo se da ćete i Vi soobno još bolje i više prepoznavati muke i patnje ljudi oko nas s željom da nikoga u životu tako nešto zadesi.

– Često govorim ljudima da svi imamo mana. Svi smo ljudska bića. Lako je optuživati. Lako je reći ovaj ne valja. Ako smo vjernici i ako govorimo kao katolici osnova nam je oprostiti. Ja osobno mnogo sam puta rekao da čim netko meni počne govoriti: ja sam veliki Hrvat, ja sam veliki domoljub, ja sam veliki katolik. Bježi od takvih ljudi. Treba pustiti da drugi govoria o tebi. Ja sam mali Mile s milijun mana. Osnova  kršćanstva je sadržana u činjenici kako je Isus došao zbog malih, slabih. On je došao zbog oprosta. Trebamo postati katolici u srcu, katolici oprosta, snage i s malim ljudima. Isus je došao zbog malih ljudi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Život

Dođi u Križnicu i osjeti ljubav

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ivana PRANJKIĆ

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže Fabčić u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude, ali gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka

Opće je poznata stvar da Republiku Hrvatsku krasi neopisivo bogatstvo flore i faune. Stoga su oči cijeloga svijeta uperene u naše parkove prirode i zaštićena područja. Dolaze ljudi iz različitih krajeva svijeta. Obilaze Hrvatsku. I uistinu, toliko je toga lijepoga da se jednostavno ponekada ne sjetimo, pa i mi, novinari, okom kamere i olovkom, ne zabilježimo male rajeve na zemlji, a ima ih na svakom koraku.

Ako se putnik namjernik možda odluči posjetiti Pitomaču, ako mu nitko ne kaže, onda sigurno sam neće zamijetiti, živopisnu ljepotu jednog malog mjestašca interesantnog imena, do kojega se ne može doći cestom. Da, to je Križnica, a do nje možete pješice preko mosta za pješake ili skelom, neobičnim prijevoznim sredstvom, koja je za vrijeme rata povezivala mnogobrojne hrvatske i bosanske krajeve. Danas povezuje Križnicu sa ostatkom svijeta. Naime, povezuje ostatak svijeta s živopisnom prirodom koju ne možete vidjeti baš na svakom mjestu.

U Križnici živi tek 20-tak stalnih stanovnika, ali unatoč tomu, sva su polja zasijana i rezultati ljudskog rada su na svakom koraku. Polja su zasijana kukuruzom, sojom, pšenicom, a pozornost posebno plijene bezbrojni makovi i njihovi crveni cvjetovi.

Tamo gdje je lijepa priroda lijepo se i jelo.  O rezultatima kuharskih ruku gospođe Ruže u Dravskoj iži mogli smo se i sami uvjeriti. Osobno sam uvjeren  da ću se uštipaka, piletine s mlincima i veličanstvenog kralja riječne ribe, smuđa iz Dravske iži,  sjećati cijeli život. Tu nadomak restorana i konobe je malo stado jelena lopatara koji su tu da ih se vidi, ali stidljivo vire iz svojih nastambi. Naučili su oni na ljude. Gledano iz životinjske perspektive, ipak neka ljudi daleko. Zlu ne trebalo, jer gdje je čovjek tu su i gril i peka.

Prema riječima naše domaćice Ivane Kutleše Dravska iža je otvorena za brojne goste, koji ovdje dolaze iz obližnje Pitomače, ali neki „zapale“ i iz drugih krajeva bijeloga svijeta:

-Križnica a niti naša Iža nikada nisu prazni. Ljudi su tu svakim danom. Najviše ih je subotom i nedjeljom . Dođu na fiš, svježu ribu, janjetinu, piletinu, šarana na rašljama itd… Dođu se proveseliti, odmoriti, kaže Ivana i napominje da je Iža poznata i po podrumu s vinima još iz 18 stoljeća, koja je ovdje proizvodio izvjesni grof…

Dragi prijatelji namjernici, ovdje ćemo stati, jer se Križnicu ne dade opisati. Nju treba doći i vidjeti. Treba ju doživjeti i osjetiti te kušati kulinarske specijalitete. Tako ćete ju najlakše zavoljeti, jer stara narodna mudrost zna reći da ljubav dolazi preko punog želuca. Na kraju, ipak mislimo da je najbolje otići u Križnicu provozati se skelom, napuniti želudac i osjetiti ljubav.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Život

Od danas dopuštena veća slavlja

Objavljeno

na

Objavio

Od danas bi se trebala dopustiti veća slavlja – 100 uzvanika u zatvorenom, do 300 na otvorenom.

Popuštanjem mjera u Crkvi su ponovno dopuštena krštenja, održavanje sakramenata Prve Svete pričesti i Svete potvrde.

O terminima se župnici dogovaraju s roditeljima, a svi se i dalje pridržavaju strogih mjera zaštite od koronavirusa.

Kada će se održati prve pričesti i krizme, odlučuju župnici, no moraju se poštovati propisane mjere. Razmak od dva metra, primanje hostije na ruke, a ako je moguće slavlje održati na otvorenom. U nekim župama prvopričesnici neće imati iste bijele haljinice, a roditelji moraju dati pisani pristanak.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari