Pratite nas

Povijesnice

Velika nadmoć JNA i četničkih postrojbi tijekom napada na Vukovar

Objavljeno

na

Najduži staž imali su četnici Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Počeli su dolaziti po naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta od 2. travnja 1991. godine. Početna baza bila im je u Borovu Selu, a kasnije su djelovali i u drugim selima po Slavoniji i zapadnom Srijemu.

0310.cetnici%20u%20VU.jpg-550x0Iako je načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Anton Tus, odmah tražio imenovanje novoga to nije bilo moguće napraviti. U Vukovaru je početkom listopada službeno osnovana 124. odnosno 204. brigada Hrvatske vojske u koju su uključeni zatečeni djelatni sastavi ZNG-a i HV-a. Do tada je obrana grada djelovala oslonjena na djelatne sastave ZNG iz 3. i 1. brigade, kao i po načelu naoružanog naroda. Po podatcima B. Borkovića i Operativne grupe Vukovar, Vinkovci, Županja obrana je Vukovara krajem rujna, odnosno 10. studenoga imala oko 1500 ljudi. Po podatcima skupine boraca koja se sredinom studenoga probila iz Borovog naselja, Vukovar je branilo 450, a Borovo naselje 300 boraca.

Od oružja većeg kalibra obrana je grada krajem rujna, neposredno pred okruženje, imala četiri haubice 155mm, dvadeset i sedam minobacača, od čega devet kalibra 120mm, petnaest kalibara 82mm i tri kalibra od 60mm, pet gorskih topova 76mm, tri protuoklopna topa 76mm, dva laka lansera raketa 128mm, dva jednocijevna protuzračna topa 20mm, jedan trocijevni top 20mm, jedan protuzračni top 40 mm, šest lakih protuzračnih lansera raketa „Strijela“ 2 M, sedam ručnih bacača, četiri ručna bacača tipa RPG, dva lansera protuoklopnih raketa „Osa“, dvadeset jednokratnih raketnih bacača „Zolja“ i četrnaest pultova za rakete „Maljutka“. Sredinom listopada osnovana je Operativna grupa Vukovar, Vinkovci, Županja kao prvi dugoročniji pokušaj organiziranja snaga radi obrane na jednom važnom pravcu i ujedno obrani grada Vukovara. Do 16. studenoga zapovjednik grupe bio je potpukovnik Mile Dedaković, a potom potpukovnik Vinko Vrbanac. U sastavu grupe bile su 109., 124. i 131. brigada, a povremeno je ojačavana drugim postrojbama po dijelovima (106., 122. i 130. brigada) ili u cjelini (3. i 105. brigada). Grupa je 10. studenoga imala oko 5300 ljudi.

Organizacija JNA

Istočna je Hrvatska bila u zoni 1. vojne oblasti, odnosno njezinog 17. tuzlanskog korpusa. U vukovarskoj vojarni bio je smješten inženjerijski bataljun 12. proleterske mehanizirane brigade iz Osijeka. Nakon masakra u Borovom Selu smještena je borbena grupa iste brigade, a istovremeno je u grad doveden bataljun 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. U prvim danima kolovoza na sjeverni dio u Trpinju i Borovo Selo stigao je dio 51. mehanizirane brigade. Krajem kolovoza dovedena su dva bataljuna 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade, jedan u Negoslavce, a drugi u Trpinju. Napad na grad vodila je Komanda 12. novosadskog korpusa preko 453. mehanizirane brigade iz Srijemske Mitrovice. Krajem rujna za zauzimanje grada Komanda 1. vojne oblasti osnovala je dvije privremene skupine: Operativnu grupu „Jug“ i Taktičku grupu „Sjever“. Obje su bile namjenske skupine osnovane za osvajanje grada. Za osvajanje Vukovara, bez Borovog naselja, osnovana je Operativna grupa „Jug“. Do 8. listopada zapovjednik grupe bio je pukovnik Bajo Bojat, a potom pukovnik Mile Mrkšić, zapovjednik Gardijske motorizirane brigade Saveznog sekretarijata za narodnu obranu. U vrijeme osnivanja u grupi su bile Gardijska motorizirana brigada, 453. mehanizirana brigada, Podunavska brigada TO Vojvodine iz Inđije, oklopni bataljun 544. motorizirane brigade, haubički divizijun 155mm iz sastava 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka i dijelovi TO pobunjenih Srba. Grupa se 16. studenog sastojala od Gardijske motorizirane brigade, dijelova 80. motorizirane brigade, 20. partizanske brigade, oklopnog bataljuna 544. motorizirane brigade, Diverzantskog odreda i nepotpunog bataljuna Vojne policije 93. zaštitnog motoriziranog puka, divizijuna haubica 122mm 453. mehanizirane brigade, divizijuna haubica 155mm 1. proleterskog gardijskog mješovitog artiljerijskog puka, Riječne ratne flotile i Odreda TO Kragujevac.

Grupa je tada imala 5149 ljudi iz JNA, 135 iz Riječne ratne flotile i 373 iz TO Srbije. Za napad na Borovo naselje osnovana je skupina „Sjever“. U početnoj fazi napada osnova je grupe „Sjever“ vjerojatno bila 51. mehanizirana brigada ili njezina glavnina.  Osim nje, bio je angažiran dio 18. proleterske motorizirane brigade, dio 211. oklopne brigade,  Panonska partizanska brigada TO, dva odreda dobrovoljaca iz TO Srbije, kao i paravojna skupina Željka Ražnatovića Arkana. Izvjesno je vrijeme u sastavu grupe bio i 366. dopunski bataljun i dio 401. lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane. Sredinom studenoga 1991. godine grupa se sastojala od dijela 211. oklopne brigade, mehaniziranog bataljuna 36. mehanizirane brigade, mehaniziranog bataljuna 51. mehanizirane brigade, bataljuna 80. motorizirane brigade, Omladinskog bataljuna i dijela 305. inženjerijske brigade. Od sastava TO Vojvodine, odnosno Srbije, bili su odredi TO Niš, Srijemska Mitrovica, Subotica i Kula. Operaciju osvajanja Vukovara na pravcu od Osijeka do Vinkovaca osiguravao je Novosadski korpus, a na pravcu od Vinkovaca 1. proleterska gardijska mehanizirana divizija. Divizija je bila u jačini korpusa i sastojala se od Komande s prištabnim (podstožernim) postrojbama, triju mehaniziranih brigada, mješovitog artiljerijskog puka, mješovitog protuoklopnog artiljerijskog puka, lakog artiljerijskog puka protuzračne obrane, bataljuna veze, pozadinskog bataljuna i inženjerijskog bataljuna. Od 19. rujna 1991. cjelovita divizija pokrenuta je prema Hrvatskoj, odnosno, pravcem Šid – Vinkovci – Đakovo – Slavonska Požega. Divizija je cijelo vrijeme dobivala pojačanja: 252. oklopnu brigadu kao stalno pojačanje, 130. motoriziranu brigadu u listopadu i studenom 1991. godine, dio 80. motorizirane brigade od kraja listopada i u studenom, 453. mehaniziranu brigadu od sredine studenog i nekoliko postrojbi TO Republike Srbije, odnosno Vojvodine uključujući bataljun 60. partizanske brigade TO. Za potporu je imala 152. mješovitu artiljerijsku brigadu. Iako po imenu divizija, po snazi se mogla nositi i s najjačim korpusima JNA. Sredinom studenog 1991. godine u širem području Vinkovaca i Županje imala je u svom sastavu 14 288 pripadnika JNA, 2722 pripadnika TO Srbije, a od oružja i oruđa 320 tenkova, 246 borbenih vozila pješaštva, 184 topničkih oruđa za potporu, 126 protuoklopnih oruđa i 142 protuzračna oruđa. Vatrena moć divizije u to je vrijeme bila veća od vatrene moći cijele Hrvatske vojske.

Zračnu potporu snagama 1. vojne oblasti u istočnoj Hrvatskoj pružao je 1. korpus Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane iz Beograda s 204. lovačkim avijacijskim pukom i 252. lovačkobombarderskom avijacijskom eskadrilom iz Batajnice kod Beograda. Osim njih od početka srpnja do 10. listopada bio je angažiran i 172. lovačkobombarderski avijacijski puk iz Titograda sa zračne luke Tuzla. Nakon što je puk povučen na matičnu zračnu luku, zamijenila ga je 241. lovačkobombarderska avijacijska eskadrila iz Skopja.

Paravojne formacije pobunjenih Srba

vukovar1Teritorijalna obrana pobunjenih Srba nastala je na prostornoj strukturi TO Republike Hrvatske. Za takvu vrstu najprimitivnije vojne organizacije, ljudstva vezanog isključivo za svoj prostor, bilo je dovoljno samo osigurati  i nekakva oružana sila je već postojala. Najkasnije od svibnja 1991. u mjestima gdje su Srbi bili većina ili značajna manjina postojali su ratni štabovi i postrojbe TO koje su zvane po selima ili dijelovima grada. Veličina tih skupina bila je različita i ovisila je prvenstveno o veličini naselja i broju stanovnika. Po informacijama iz 1992. godine može se zaključiti da je TO Borova Sela bila prilično velika i da je bila organizirana u bataljune. Selo Negoslavci imalo je oko 350 ljudi u sastavu seoske TO. U Vukovaru je krovna organizacija bio TO Vukovar u čijem su sastavu bila dva odreda, nazvana po dijelovima grada, „Leva Supoderica“ i „Petrova Gora“, koji se zbog bliskosti sa Šešeljevim radikalima mogu držati četničkim sastavima. Srbijanske paravojne formacije U Istočnoj Hrvatskoj 1991. djelovalo je nekoliko paravojnih skupina koje su nastale u organizaciji ili na poticaj službe državne sigurnosti MUP-a Republike Srbije Najduži staž imali su četnici Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja. Počeli su dolaziti po naredbi Centralne otadžbinske uprave Srpskog četničkog pokreta od 2. travnja 1991. godine.

Početna baza bila im je u Borovu Selu, a kasnije su djelovali i u drugim selima po Slavoniji i zapadnom Srijemu. Dobrovoljački odred Šešeljevih četnika sudjelovao je u borbama za Vukovar u zoni djelovanja Operativne grupe „Jug“. Najpoznatiju paravojnu skupinu vodio je beogradski kriminalac Željko Ražnatović – “Arkan“. Skupina je osnovana kao Srpska dobrovoljačka grada i nazivana „Tigrovi“. Na području Istočne Slavonije nalazila se od svibnja 1991. godine. U zapadnom Srijemu djelovao je i Odred „Dušan silni“ u čijem su sastavu bili uglavnom dobrovoljci iz Stare Pazove, a koji su bili simpatizeri Srpske narodne obnove Mirka Jovića. Od ljudstva s Fruške Gore ustrojen je Odred „Crnogorac“. Po tvrdnji generala Aleksandra Vasiljevića ta su dva odreda zajedno s Arkanovim „Tigrovima“ činili Brigadu milicije MUP-a Srbije kojom je naređivao Radovan Stojičić Badža.

Autor: dr. sc. Davor Marijan /Vojna Povijest

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

8. prosinca 1638. umro Ivan Gundulić – Jedan od najvećih hrvatskih književnika

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 8. prosinca 1638. umro je u 49 godini života Dubrovčanin Ivan Gundulić, jedan od najvećih hrvatskih književnika uopće. Njegova tri djela: Suze sina razmetnoga, Dubravka i Osman ostaju zauvijek upisana u antologiju hrvatske i europske književnosti.

Bio je duboko pobožan čovjek, kršćanin, tako da su pod utjecajem pjesnikove vjere u Boga njegove jedine dvije kćeri otišle u časne sestre redovnice franjevačkog i benediktinskog reda.

Bio je član jedne od najstarijih i najuglednijih vlastelinskih obitelji u Dubrovniku, odgojen u plemićkoj obitelji, od oca Frana Ivana Gundulića i majke Džive Gradić. Kada su mu bile tri godine, odrekne se otac brige o malome Dživu (dubrovački oblik imena Ivan) i preda sve zakonske ovlasti u vezi s njegovim odgojem trojici skrbnika, piše narod.hr

Tihe i mirne ćudi, zatvoren u sebe, kontemplativan, misaon, duboko religiozan i zaokupljen brigama o budućnosti svoga grada – republike, ne odviše sklon humoru, strastven u ljubavi prema Dubrovniku, duboko i iskreno religiozan, odličan poznavalac ljudskih naravi, ljudskih mana i slabosti, proživio je Dživo Gundulić svoj kratki životni vijek u rodnome gradu, u kojemu se školovao i gdje je obnašao – kao plemić – redom sve dužnosti što su ih po običaju Dubrovačke Republike obnašali svi sinovi njegova staleža.

Bio je dvaput i knez u Konavlima (1615. i 1619.), senator, član Malog vijeća. Godine 1628. pjesnik se oženio Nikom Šiška Sorkočevića, s kojom je imao petero djece: tri sina i dvije kćeri. Najstariji njihov sin Frano bio je pukovnik u austrijskoj vojsci, srednji, Šiško, bavio se pjesništvom, a najmlađi, Mato, vjerojatno je napisao raspravu o kršćanstvu u turskoj državi.

Obje Gundulićeve kćeri, Dživa i Mada, otišle su u samostan: jedna je postala franjevka, druga benediktinka. Ivan Gundulić je umro mlad, ne napunivši ni pedeset godina, od neke opake i nagle bolesti, bolesti koja ga je pokosila u punoj stvaralačkoj snazi, 10. prosinca 1638. godine. Pokopan je u franjevačkoj crkvi u Dubrovniku.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Književnim radom Ivan Gundulić bavio se tokom cijelog života. Nakon mladenačkih ljubavnih i melodramskih književnih ostvarenja, u zrelim se godinama priklonio “zrelijim” temama i problemima. Rezultat takve pjesnikove orijentacije bila su njegova tri najvažnija djela: Dubravka (1628.) – pastirska drama, Suze sina razmetnoga (1621.)– refleksivna poema, te Osman (1621. – 1638.) – ep. Ta tri djela su vrhunska ostvarenja u hrvatskoj književnosti, te su istovremeno i na razini suvremenih dostignuća u književnosti europskog baroka.

Gundulićeva „Himna slobodi“ bila je i jest nadahnuće mnogih generacija hrvatskih domoljuba, često recitirana i govorena u najtežim trenucima opstanka hrvatske kulture i jezika, a osobito u nedavnovrijeme nasilne srbizacije hrvatskog jezika u komunističkoj Jugoslaviji, kada se hrvatski jezik čak morao zvati srpsko-hrvatski po prijetnjom kaznenog progona.

„Himna slobodi“
O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
(Ivan Gundulić)

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

7. prosinca 1991. – Badinterova komisija proglasila “smrt Jugoslavije”

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku Europska zajednica ustanovila je u kolovozu 1991. arbitražnu peteročlanu komisiju koja je po Francuzu koji je njome predsjedao dobila naziv Badinterova komisija.

Njezin je zadatak bio na temelju jugoslavenskog Ustava iz 1974. i Ustava Republike Hrvatske iz 1990. riješiti sporna pravna pitanja hrvatske samostalnosti te pomoći mirnom rješenju krize u bivšoj Jugoslaviji.

U dva mjeseca koliko se sastajala daleko od očiju političara i medija Komisija je zaključila da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspala i da više ne postoji kao država, piše HRT

Naglašeno je da nijedna država sljednica nema pravo nastaviti članstvo SFRJ u međunarodnim organizacijama. Posebna je pozornost usmjerena na ljudska prava i slobode etničkih i nacionalnih manjina.

Već 7. prosinca 1991. na pitanje predsjedavatelja Mirovne konferencije o Jugoslaviji lorda Carringtona postoji li uopće Jugoslavija, arbitražna je komisija objavila da se ta država raspala. Zbog toga je francuski pravnik, znanstvenik i političar Robert Badinter u srbijanskm medijima prozvan “grobarom Jugoslavije”.

Zaključci komisije postali su jedan od temeljnih uvjeta za međunarodno priznanje Hrvatske ali i za sve buduće pregovore o granicama između novih država. Bila je to prva velika diplomatska pobjeda Hrvatske i nagovještaj njezina priznanja.

Ministarsko vijeće Europske zajednice najavilo je priznanje Hrvatske za mjesec dana uz uvjet da se zajamče prava srpskoj manjini. Hrvatski je Sabor ubrzo donio Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina.

Badinterova je komisija taj zakon ocijenila pozitivnim pa je 15. siječnja 1992. Europska zajednica priznala Republiku Hrvatsku, a potom su priznanja i čestitke stigle i iz drugih država sa svih kontinenata. Robert Badinter je 2003. primio titulu počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta.

Tom je prigodom novinarima izjavio da su na povijesnu odluku njegove komisije više utjecala hrvatska ustavna rješenja nego Titov ustav države u raspadu. Samostalnost Hrvatske bila je neizbježan proces u traženju nacionalnog identiteta.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari