Pratite nas

Religija i Vjera

VELIKA SUBOTA (Vazmeno – Uskrsno bdijenje)

Objavljeno

na

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Isus je umro, Bog je mrtav. Čitav svijet stoji zaprepašten pred tajnom smrti. Isus leži u grobu. Sašao je nad pakao – nalazi se u najvećim dubinama svoje osamljenosti, i to već tri dana. Vrata smrti kroz koja je prošao Isus čekaju sve nas. Vrata su to kroz koja nam je samima proći. Potpuna je to samoća i napuštenost. Tišina koja vlada u carstvu mrtvih izaziva strah čovjeka pred ovom samoćom. U duboku zbilju pakla i strah posljednje osamljenosti silazi Krist. Iz carstva smrti dopire poruka Velike subote: samoća je nadvladana. Postoji ruka koja nam je pružena, koja nas vodi. Pakao više nije tako strašan, on je nadvladan. Naš Bog vlada.

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja. Obred u noći počinje „Službom svjetla“. Bogoslužje počinje pred crkvom blagoslovom ognja na kojem se pali uskrsna svijeća. Oganj nas podsjeća na Duha Svetoga po kojem je Marija Djevica začela Isusa Krista i po kojem je sve stvoreno. Upaljena svijeća koju svećenik unosi u crkvu simbol je samoga Krista – i svjetla koje je obasjalo svijet. Slaviti Veliku subotu znači zaviriti u najtajnije ponore svoje duše zajedno s Kristom, jer u nama nema ničega što njegova ljubav i njegovo svjetlo ne može ozdraviti. Kristova ljubav pravi je put koji vodi u svjetlo i život, i po Njemu, sve u nama nastavlja nadalje živjeti.

Velika subota je kršćanski blagdan. Slavi se u dan prije Uskrsa. Zajedno s Velikim četvrtkom i Velikim petkom čini Vazmeno trodnevlje.

To je dan tišine i molitve. Na Veliku Subotu Crkva se zadržava kod Gospodinova groba te u molitvi i postu razmišlja o njegovoj muci, smrti i silasku u podzemlje. Stoga vjernici posjećuju posebno uređen Božji grob u crkvi.

Dopušteno je slaviti samo sakramente pomirenja i bolesničkog pomazanja, a pričest se može dijeliti samo kao popudbina.

Crkva u svojoj tradiciji čuva veliko blago. Tako je za Veliku Subotu karakteristično Vazmeno bdjenje koje se slavi noću te stoga nije prikladno da započne prije nego padne noć, a treba završiti prije svanuća nedjelje. Tada se vjernici okupljaju oko ognja kojeg svećenik blagoslovi. Tim se plamenom upali i uskrsna svijeća koja predstavlja samog Isusa Krista. Svećenik na svijeću stavlja simbole A i Ω. To označava Krista koji je i početak i svršetak. Također se na svijeću stavljaju brojevi tekuće godine. Narav znaka iziskuje da se svake godine u Vazmenom bdjenju blagoslivlje nova uskrsna svijeća, napravljena od prirodnoga voska. Uskrsna svijeća kroz čitavo vazmeno vrijeme stoji kod ambona i pali se u svim zajedničkim bogoslužnim činima. Upravo tim bdjenjem vjernici započinju slaviti Uskrs.

Također je običaj da se u Vazmenoj noći u zajedništvo Crkve prime katekumeni. Katekumenat je priprava odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije. Sakramenti kršćanske inicijacije jesu krštenje, Euharistija i potvrda. Svećenik katekumene krsti vodom iz studenca kojeg je blagoslovio na Vazmenom bdijenju. U taj se studenac također uranja i Uskrsna svijeća. Prikladno je da đakon ili svećenik pjeva hvalospjev uskrsnoj svijeći koja predstavlja Isusa Krista. U tom hvalospjevu, svećenik moli Gospodina da ova svijeća razgoni mrak te noći.

Velika subota dan je šutnje i ozbiljnosti, slika te šutnje je odsutnost euharistije, ozbiljnosti ogoljeni oltar.

Vjernici posjećuju Božji grob i suočavaju se svojom stvarnošću i stvarnošću svijeta, snagom zla i grijeha koji imaju razornu snagu i samoga Boga „usmrtiti“. Stojeći pred grobom i promatrajući Krista u grobu čovjek promatra ponajprije samoga sebe usmrćena grijehom i zlom, vlastitim nevjerama. U kasnim večernjim satima u crkvama počinje vazmeno bdijenje, majka cijele kršćanske liturgije koja završava svečanom euharistijom koja označava Kristovu pobjedu nad smrću. U kojoj se odražava snaga Božje ljubavi koja od mrtvog čini živa, iz suhe mladice daje da nikne novi život. Bdijenje počinje lucenarijem ili službom svijetla.

Blagoslivlje se vatra izvan crkve, na njoj se pali uskrsna svijeća koja iznačava Isusa Krista uskrsloga, naše svijetlo. Unosi se u procesiji u župnu crkvu koja je u mraku. Tek unosom uskrsne svijeće u crkvu pale i vjernici svoje svijeće i pale se sva svijetla, nakon čega slijedi svečani pjevani hvalospjev uskrsnoj svijeći. Drugi dio bdijenja je Služba riječi. Čitanja svetopisamskih tekstova, pjevanje palama, slušamo Božju riječ o stvaranju, kroz psalme hvalimo i slavimo Gospodina i njegova djela.

Slijedimo put Božjeg naroda iz ropstva u slobodu i stvaranje novoga čovjeka čiji je vrhunac Kristovo djelo. Čitanja završavaju svečanom pjesmom Slava Bogu na visini i tada se oglase orgulje, sva zvona na crkvama, pale svijeće. Ovo je svani trenutak novoga čovjeka, novoga svijeta, novoga vremena – pobijeđeni su grijeh i smrt. Kršćani se pozivaju na radosno slavljenje Gospodina. Ovo je predokus vječnosti. Poslije Službe riječi slijedi krsna služba, blagoslivlje se voda, krste se katekumeni. Vazmeno bdijenje završava euharistijom.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Marija je uvijek bila naša zaštitnica, odvjetnica, najvjernija Majka, Kraljica Hrvata i osobit ures Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u četvrtak, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić. U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata te rektor svetišta preč. Paško Glasnović.

Prije mise biskup je u dvorištu svetišta blagoslovio novopostavljeni kip Marije s djetetom Isusom rad akad. kipara Tomislava Kršnjavija, a blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline i okolnih mjesta, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Na početku homilije biskup je istaknuo kako je ovaj najveći marijanski blagdan pun poruka za nas. „Mons. Hoser, papin vizitator u Međugorju, kaže (u intervjuu u Glasu Koncila) da je slavlje Marije na nebo uznesene znak kontinuiteta života koji mi kršćani poštujemo: čovjek se začinje od svojih roditelja i počinje živjeti, nakon toga se rodi od svoje majke koja ga je 9 mjeseci u svome krilu nosila, zatim živi djetinjstvo, mladost, zrelost, starost… kako već kome Bog da, i nakon zemaljske smrti prelazi u vječni život, o kojem svjedoči i današnja svetkovina.

Tako se pokazuje kontinuitet života u koji mi kršćani vjerujemo i za koji Bogu zahvaljujemo. Time priznajemo da je život Božji dar; taj dar on nama ne oduzima nego nam ga, samo na drugi način, dariva da i dalje – i još u većoj punini – nastavimo živjeti, u Bogu, u vječnosti!

To je zapravo naša budućnost, naša perspektiva kojoj se nadamo, u koju vjerujemo i koju nam današnji blagdan učvršćuje. Marija je prva među nama ljudima doživjela tu novost života, spašenost da i dušom i tijelom živi u preobraženom životu u Bogu, u vječnosti“, rekao je biskup.

U nastavku spomenuo se i riječi pape Franje o Mariji povezavši ih s našim svetim blaženikom Alojzijem Stepincom. „Ako nas Papa poziva da slijedimo Mariju, koja je i u progonima veličala Gospodina, koja je bila strpljiva i nosila križ idući za Isusom, onda se to na poseban način odnosi baš na našeg bl. Alojzija.

Upravo prije dva dana razgovarao sam s jednim svećenikom kojeg veoma poštujem a koji mi je rekao da je ovo što se događa s bl. Alojzijem Stepincem upravo njegov dar našoj Crkvi i Domovini. On misli da se sam bl. Alojzije odrekao svoje kanonizacije i isprosio ovaj zastoj pred Bogom da bi se naš narod konačno očistio od laži i podvala koje mu se nameću od komunističkih i srpskih optužbi koje još uvijek ne jenjaju i udaraju po nama.

Rekao mi je, to Papa možda i ne zna, ali on je oruđe u Božjim rukama, da zaustavivši kauzu bl. Alojzija, naš narod pronađe i svima objavi istinu. Istinu o Crkvi i našem hrvatskom narodu koji je neprestano bio optuživan i progonjen, ali je strpljivo trpio i nosio svoj križ. A on je simbol sve te patnje i svih tih nepravdi koje je ponio na svojim leđima, i još ih uvijek nosi“.

Biskup se osvrnuo i na aktualni društveni trenutak i tzv. „Školu za život“ koja se uvodu u sustav odgoja i obrazovanja te se zapitao bi li bilo bolje reći da je život škola, a ne da je škola život? „Dobro, kaže se da je to škola za život, i da je to nešto novo, a što je bilo školstvo do sada? Zar ništa nije vrijedilo što je bilo do sada, nego će se tek sada otkriti pravi način školovanja djece i mladih? I je li to ispravan put ako se ne uvažavaju sugestije stručnjaka, ako se sve više izostavlja odgojni vid a naglašava samo obrazovanje, i to uvođenjem tehničkih informatičkih pomagala? Je li to onda smo tehnicizacija odnosno informatizacija obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije?

Radi se doista o i te kako osjetljivom i zajedničkom pitanju koje ima dalekosežne posljedice ne samo za djecu, nego i za čitav narod. Zar nama vjernicima to pitanje može biti nevažno i smijemo li se ponašati kao da se to nas ne tiče? Kao vjernici mi trebamo razmišljati što možemo pridonijeti da naše škole doista budu škole za pravi život, život koji nam daje Bog i život koji Bog od nas očekuje.

Pitamo se kakve bi to trebale biti ‘škole za život’ naše djece i mladih? Mi imamo pravo očekivati da to budu škole za život vječni, za život koji je u kontinuitetu, kako veli mons. Hoser, za život o kojem nam govori današnji blagdan Uznesenja BD Marije na nebo.

No, kako to postići, kako se pripremiti za život vječni, gdje je ta škola u kojoj bi se to moglo naučiti? Sveti papa Ivan Pavao II. u enciklici ‘Redemptoris Mater /Majka Otkupitelja’ kaže da trebamo poći u ‘Marijinu školu’. Kakva je to škola? To je škola molitve, duhovnosti, škola blizine s Kristom. S Marijom smo, kaže Papa, neprestano pozvani gledati Lice Kristovo.

U toj kontemplaciji je naša snaga, uvijek biti pred Kristovim licem. No, je li to tako s reformom školstva ako se model ‘škole za život’ shvaća kao mjesto tolikog poštivanja kreativnosti djece da učenici sami trebaju odlučivati što će učiti a što neće, a ne da im to učitelji nameću“ , rekao je biskup dodavši kako se tada postavlja pitanje, što je to zapravo ‘edukacija’ odnosno odgoj i obrazovanje?

„Latinski ‘e-ducere’ znači ‘iz-voditi’, što treba asocirati na vođenje pravim putem za što su odgovorni roditelji i stariji da ga oni pokažu djeci i povedu djecu pravim putem u život. Ako se međutim shvati da odgajanici sami trebaju birati svoj put, dapače da im stariji samo služe kao pomoć pri tome, tada je opravdano pitanje: tko tu koga vodi, tko je ovca a tko pastir?

Čini se da je to preslika već postojeće tendencije u društvu koje želi izbrisati razliku roditelja i djece, pa očito to prenosi i na odnos učitelja i učenika. Da ne spominjem k tome i uvažavanje rodne ideologije koju je nedavno osudila i Sveta Stolica nazivajući je „dio nejasnog koncepta slobode“ i navodeći kako je ideja da je spol određen osobnim osjećajima, a ne biologijom pokušaj ‘uništenja prirode’.

Pred svim tim i mnogim drugim izazovima nalazimo se u našoj trenutnoj povijesti“, rekao je biskup te zaključio kako je Marija uvijek bila naša zaštitnica, odvjetnica, najvjernija Majka, Kraljica Hrvata i osobit ures Hrvatske.

Misno slavlje animirao je Mješoviti župni zbor iz petrinjske župe Sv. Lovre, a ovoj proslavi prethodila je trodnevna duhovna priprava koju su predvodili generalni vikar Biskupije mons. Marko Cvitkušić, župnik iz Komareva vlč. Robert Jakica i župnik i petrinjske župe Preobraženja Gospodnjeg vlč. Damir Ceković.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Blagdan Velike Gospe ili Uznesenja Blažene Djevice Marije

Objavljeno

na

Objavio

Velika Gospa ili svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije, ujedno je i državni blagdan, koji se obilježava 15. kolovoza kad diljem Hrvatske vjernici hodočaste u marijanska svetišta.

Velika Gospa je blagdan kad se katolički vjernici prisjećaju dogme svoje vjere: da je Blažena Djevica Marija dušom i tijelom po završetku svoga zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo sa svojim uskrsnulim sinom Isusom Kristom. To je, kako vjeruju katolici, završnica njezina Bogu predanog života, vrhunac i cilj kojem je okrenuta svaka ljudska egzistencija.

Vjernici Veliku Gospu najprije prepoznaju u poniznoj službenici koja je prihvatila Božji izazov i svoj je život uskladila s Božjom riječju: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Prema katoličkoj teologiji, Kristova majka Marija uznesena je dušom i tijelom na nebo. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo proglasio je 1. studenog 1950. papa Pio XII. Službenom proglašenju prethodila je duga tradicija slavljenja, stara kao i samo kršćanstvo.

Hodočašća u marijanska svetišta

Na blagdan Velike Gospe mnoštvo vjernika hodočasti u mnogobrojna marijanska svetišta, a svetkovina se slavi u velikom broju država, ponajviše u Europi i Južnoj Americi.
Majku Božju Blaženu Djevicu Mariju katolički vjernici prepoznaju i u slikama iz Staroga i Novoga zavjeta. U Starom zavjetu na početku Biblije, kad su Adam i Eva pali u grijeh nepovjerenja prema Bogu i sagriješili, Bog nije čovjeka ostavio bez nade. Naime, nasuprot zmiji, simbolu zla i đavla, Bog podiže znak žene koja će s plodom svoje utrobe zmiji zgaziti glavu.

Novi zavjet, pak, u posljednjoj knjizi Biblije, Apokalipsi, otkriva veliki i strašni znak zmaja. To je rušilačka, negativna, arogantna sila koja više ne skriva svoje nakane, kako je to bio slučaj kod zmije. To je simbol zla u svijetu, simbol sotone. Nasuprot zmaju drugi je znak: znak žene, simbol nježnosti i ljubavi, dobrote i ljepote. Žena je trudna, ona je nositeljica života, donosi nadu budućnosti. Koliko god žena izgledala slaba u odnosu na strahovitu silu zmaja, ona izmiče podvalama i njegovim nasrtajima pa pobjeđuje ljubav, dobrota i život. Upravo je to, kako smatraju katolički teolozi, Velika Gospa.

Blagoslov trava i cvijeća

U ranijim vremenima postojao je poseban blagoslov za blagdan Velike Gospe – blagoslov trava i cvijeća. Održao se u nekim europskim državama sve do danas. Značenje mu je višeslojno. Prema predaji, apostoli su u Marijinu grobu umjesto tijela pronašli cvijeće pa se Marija zato i naziva “Ljiljan bijeli”, “Ruža bez trnja” i sl..

Blagoslov je povezan i s tradicijom hodočašćenja u marijanska svetišta, kada vjernici danima spavaju u prirodi i na sjenicima.

Također, vezan je i uz vrijeme dozrijevanja plodova i kosidbu pa se blagoslovom trava zazivala Božja zaštita nad stokom, a blagoslovom cvijeća nad ljudima, kako bi Gospodin po njima odagnao svako zlo i bolest te ih zaštitio od uboda zmija i svake druge pošasti.

Na simboličnoj razini blagoslov podsjeća na ljudsku prolaznost, kao što će se trava osušiti, tako će i svako stvorenje završiti ovozemaljski život, ali i nadu u vječni život, koja je ljudima dana i po Marijinim zaslugama, a njezino je uznesenje prototip i čovjekove buduće proslave. Zato je i postojao običaj da se tada blagoslovljena trava nosila na grobove najbližih.

Štovanje Marije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je dugovječna tradicija štovanja Blažene Djevice Marije. Sve ratove, glad, nevolje, napade hrvatski narod preživio je sklonjen pod zaštitnički plašt Majke Božje. Tome svjedoče brojne crkve, samostani, molitve i pjesme posvećene Gospi još od najranijih dana hrvatske povijesti. Pouzdavajući se u njezin nebeski zagovor častili su je iz zahvalnosti kao “kraljicu Hrvata”, a zazivali su je i “fidelissima advocata Croatiae” (najvjernija odvjetnica Hrvata).

Još u 10. stoljeću hrvatska kraljica Jelena u Solinu je sagradila dvije crkve: Blažene Djevice Marije i sv. Stjepana. Splitski kroničar Toma Arhiđakon napisao je kako su se u predvorju crkve sv. Stjepana pokapali hrvatski kraljevi. Don Frane Bulić našao je nadgrobni natpis kraljice Jelene 1898. godine. Poslije odlaska Turaka, sagrađena je crkva Gospe od Otoka, koja je izgorjela 1875. Sadašnja je pak sagrađena 1878. godine.

Povezanost Hrvata i Djevice Marije očituje se i u pozdravu “Hvaljen Isus i Marija”. Naime, Hrvati su kršćanskom pozdravu “Hvaljen budi Isus Krist” dodali i njegovu majku Mariju.
Mariji u čast i slavu posvećena su 1162 vjerska objekta i osam katedrala u Hrvatskoj, među kojima su katedrale u Zagrebu, Splitu, Puli, Dubrovniku, Varaždinu, Poreču i Krku, a Navještenju Blažene Djevice Marije posvećena je katedrala u Gospiću. Uz to, Uznesenju Djevice Marije posvećena je i konkatedrala u Senju i bivša katedrala na Rabu. Navještenju Djevice Marije posvećena je bivša katedrala u Pićanu te Svetoj Mariji posvećena je bivša katedrala na Osoru.

Štovanje Majke Božje zadržali su ne samo Hrvati u domovini, nego i oni kasnije raseljeni diljem svijeta pa danas, ako na primjer nekome u Chicagu spomenete riječ “Hrvati”, prvo što će vam odgovoriti bit će “Velika Gospa”. Ona je Hrvatima ono što je Ircima Sv. Patrick ili Talijanima Kolumbov dan.

Hrvatska marijanska svetišta 

U Hrvatskoj je mnogo marijanskih svetišta, a među najpoznatija spadaju: Svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, Svetište Majke Božje Trsatske na Trsatu, Svetište Gospe Sinjske u Sinju, Svetište Majke Božje Loretske u Arbanasima kod Zadra, Svetište Gospe od Zečeva u Ninu, Crkva Majke Božje Remetske u zagrebačkim Remetama, Svetište Majke Božje Aljmaške u Aljmašu.

Među Hrvatima izvan Hrvatske važna su marijanska svetišta: Svetište Gospe Olovske, Svetište Gospe od Kondžila u Komušini, Svetište Kraljice mira u Međugorju i Crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, Svetište Crne Gospe u Subotici i u Bunariću u Bačkoj te Svetište Gospe Tekijske u Petrovaridnu u Srijemu te Gospa od Škrpjela u Boki kotorskoj i Svetište Gospe Letničke u Letnici na Kosovu.

(Hina)

 

GOSPE NAŠA

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari