Pratite nas

Kolumne

Veliki Aleksandar i mali Tino

Objavljeno

na

Ima tome nekoliko dana kako je veliki Aleksandar u beogradskim dvorima primio skupinu prvašića iz susjedne Hrvatske. Jednog od njih, imenom Tino, upitao je za koga navija, na što je mališa veselo i spremno ispalio – za Rijeku! Velikog Aleksandra odgovor baš i nije oduševio pa je sedmogodišnjaku odvratio kako za navijanje mora naći neki veći klub od Rijeke – niti Dinamo niti Hajduk, kako je izričito napomenuo, nego Crvenu zvezdu ili Partizan!

Nije propustio dodati ni da je grad Beograd ljepši i veći – skoro triput od Zagreba i pet puta od Sarajeva – i da stoga računa kako će ga riječki školarac voljeti koliko i Rijeku.

Kako su Amerikanci opskrbili prijateljske obavještajne zajednice najsuvremenijom komunikacijskom opremom za presretanje i prisluškivanje, koja omogućuje uvid ne samo u prošlu i trenutnu, već i u buduću komunikaciju, spletom okolnosti našli smo se u ekskluzivnom posjedu nastavka ove priče. Donosimo najzanimljivije dijelove.

 

Dvije godine kasnije

ALEKSANDAR:   Tino, sećaš li se našeg susreta pre dve godine?

TINO (9):             A, barba Aleksandre, to ste vi! Jupiii! Da, sjećam se, bio sam na televiziji!

ALEKSANDAR:   Tino, organizujemo druženje u prirodi sa decom koju si upoznao ovde u Beogradu pa bi mi bilo mnogo drago da nam se pridružiš i da se opet sretnemo. Učićete da podižete šatore, da pravite mornarske čvorove, palite kontrolisanu vatru i još se do mile volje igrate s onim neodoljivim svetlećim ampulicama. Samo pre toga, voleo bih da mi kažeš za koga navijaš?

TINO (9):             Za Rijeku !!!

ALEKSANDAR:   Hm …. Rijeku i …?

TINO (9):             Aaaa,… Zvezdu, Zvezdu, Zvezdu!

ALEKSANDAR:   Tako je pile moje! Bićeš vođa desetine, … ovaj, trojke!

 

Još dvije godine kasnije

ALEKSANDAR:   Tino, evo mene opet, nismo se neko vreme čuli!

TINO (11):           Barba Aleksandre, kako lijepo od Vas što mislite na mene!

ALEKSANDAR:   Više bih voleo da me zoveš čika Aleksandre, ako nije problem! Je l’ može?

TINO (11):           Naravno, čiča Aleksandre!

ALEKSANDAR (raznježeno):         Može i tako! Imaš li neku posebnu želju?

TINO (11):           Čika Aleksandre, ona velika knjiga koju ste mi zadnji put dali, ona s puno slika o našoj povijesti i samostanima …

ALEKSANDAR (preozbiljno):        Valjda istoriji i manastirima?

TINO (11):           Da, to! Je l’ ćeš me vodit’ na Kosovo, da sve to vidim izbliza?

ALEKSANDAR:   Ne mogu, Tino! Ne mogu na Kosmet, tako mi Miroslavljevog jevanđelja! Tamo su sad Šiptari! Ne daju! Ali mogu da te odvedem u hram sv. Save ovde u Beogradu pa da se na licu mesta uveriš kako je naš krst još uvek čvrst i prav. A ne kao onaj kod tvojih komšija u Rijeci, sav grbav i nekako iskrivljen!

TINO (11):           Al’ ne bi’ ja u Beograd!

ALEKSANDAR:   Zašto?

TINO (11):           Ljeto je, a tamo nema mora.

ALEKSANDAR:   Tino, a za koga ja pravim taj “Beograd na vodi”? Jeste, malo se zakomplikovalo u zadnje vreme, …, šejku, investitoru se trese stolica, ali šta ćeš! Ne razumeš ti to, još si dete! … Ljudi bi sve preko noći. Ma, biće vode. Možda ne slane, ali biće!

 

Poslije još tri godine

ALEKSANDAR:   Tino, čika Aleksandar je, kako si?

TINO (14):           Aaaa, ne pitajte! Bio sam sa školom na ekskurziji u Vukovaru,…, u memorijalnom centru i na Ovčari. Ne ide mi u glavu kako su kraj svih tih gadosti mogli još pjevati onu – Slobodane, daj salate, bit će mesa … Fuj, kako odurno! Ne mogu to do kraja ni izgovoriti.

ALEKSANDAR:   Tino, nemoj da im veruješ sve šta ti kažu. To su sve bili moji dobri drugovi. Bio sam tada s njima i o njima mogu da kažem samo sve najbolje. Vole pesmu, igru, druženje… A ono šta nije vredelo smo već promenili. Evo na primer, sad pevaju – Aleksandre, daj salate …! Nego, jesu li ti tamo u Vukovaru rekli da je sve započelo u Jasenovcu i da se ama baš ništa ne može objasniti bez Jasenovca?

TINO (14):           Nisu!

ALEKSANDAR:   Eto, vidiš!

 

Dva tjedna poslije

TINO (14):           Čika Aleksandre, čika Aleksandre, moj prijatelj Ante, koji jedini u razredu ima peticu iz povijesti, kaže da u Jasenovcu nema zemnih ostataka žrtava ni pisanih dokumenata koji bi potkrijepili i približno tako velik broj žrtava kako se govori. A za popis imena, dodaje, može ga i on sam napraviti, i to još puno veći. Osim toga, stalno mi pokazuje slike nepreglednih hrpa lubanja i kostiju ubijenih Hrvata. I još kaže – neka i oni pokažu kosti ako ih imaju pa ću im vjerovati! Pa nastavlja – pitaj onog svog Aleksandra neka ti pošalje dokaze ako ih ima. Ako nema, neka začepi za svagda. Što da mu kažem?

ALEKSANDAR:   Taj tvoj drug – Ante, kažeš – je veoma podao i opasan dečak, pravi mali psihopata. Uostalom, ime sve govori! Tino, k’o Boga te molim da ga se kloniš, jer bi mogao ozbiljno da ti naudi. Dođi kod mene u Beograd! Angažovaću naše najbolje naučnike, akademike da ti objasne sve šta je bilo i kako je bilo. Oni te revizionističke nebuloze saseku u paramparčad dok si rek’o keks! I još te jedno molim, nemoj nikako o tome nasamo da razmišljaš! U te ovejane laži možeš lako da se zapleteš k’o pile u kučine. Obećaj mi da nećeš!

TINO (14):           Paaa…

ALEKSANDAR:   Gle, tamo blizu tebe na ostrvu Krku trenutno boravi tetka Ana, ona što si je upoznao zadnji put ovde u Beogradu. Letuje s devojkom negde u okolini mesta Aleksandrovo, … ah kako lepo ime (OPASKA: za stare Jugoslavije Punat na Krku se zvao Aleksandrovo u čast kralju Aleksandru)! Javiću joj da te na povratku poveze za Beograd.

 

Dogodine

TINO (15):           Aleksandre, delijo! Zovem da osjetiš malo atmosferu – na Kantridu nam stiže Juveeee! Ovo je ludilooooo – brodske sirene, baklje, maškare, trube, morčići … Ajmoooo svi k’o jedan – krepat’ ma ne molat’!

ALEKSANDAR:   Neka, lepo da si nazvao! Nisam razumeo ovo zadnje … verovatno zbog buke! Zvezda igra protiv Kairata …

TINO (15):           Puno sreće protiv Karitasa!

ALEKSANDAR:   Kažem – Kairata, ne Karitasa, ali to uopšte nije toliko važno. Ključni meč za opstanak u prvoj evro-azijskoj ligi igramo već iduće sedmice u Minsku. Tino, upamti – Minsk je duplo veći grad od Torina! Svejedno, ako ne uspemo protiv tog giganta, doživeću to kao sopstveni neuspeh.

 

Sljedećeg ljeta

TINO (16):           Aleksandre, ne’š vjerovat’, Ante me pozvao na proslavu Oluje u Knin pa, rek’o, da ti se javim. Kaže, bit će super glazbe, odlične klope, dobrih koka, svega kol’ko ti srce zaželi. A povrh toga još njemačke haubice, američki vrtoleti, izraelski nadzvučni lovci … vau, šta ne!

ALEKSANDAR:   Nikad više! Nikad više nemoj da mi to uradiš! Duboko si me razočarao i povredio – kao Srbina i kao čoveka! Jesam li ti rekao da se kloniš tog Ante! Je l’ te spuc’o pubertet, ja ne znam… Kad se već interesuješ za vojsku, dođi ovde kod nas u kamp za momke i devojke pa da se uz logorsku vatru i bitke daleke družite vi rođeni tek posle njih. Veruj mi, ovo je mnogo ozbiljnije od onog kad si bio ovde kao dete. Ima mnogo interesantnih stvarčica, ali ne mogu sad sve da ti kažem. Neka nešto ostane kao iznenađenje. Zasad tek mogu da ti kažem da svi polaznici koji prođu trening posle polaganja zakletve otadžbini dobivaju prestižnu značku “četnik-maloletnik”!

 

I prođe još jedno ljeto, taman pred ljeto

ALEKSANDAR:   Tino, bliži se leto! Je l’ vruće?

TINO (17):           Jedva se dura!

ALEKSANDAR:   Super! Je l’ znaš gde su prostorije Novog lista, Edvarda Kardelja 20/A?

TINO (17):           Znam, znam!

ALEKSANDAR:   Odlično, to je naš stari punkt! Idi tamo, možeš bilo kome da se obratiš, čak da im baneš i na sastanak uredničkog kolegija, ha-ha! Nakon što se identifikuješ šifrom – “Gori Lepa njihova i  2027.” – daće ti fosforne ampule i uputstva za daljnja dejstva. Upamti, ovo ti je poslednja šansa za igru, jer dogodine ćeš već biti punoletan. Šta kažeš?

TINO (17):           A ne znam … mislim da ću ipak radije s Antom na piće!

Grgur S./Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari