Pratite nas

Analiza

Veliki prilog o promjeni Titova trga: Što za Hrvatsku znači promjena Titova trga?

Objavljeno

na

Uloga inicijative Krug za Trg i važnost promjene za hrvatsku budućnost

Gradska skupština Grada Zagreba konačno je donijela odluku o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. O važnosti ove promjene za hrvatsku državu, njezinu demokratizaciju i suočavanje s prošlošću, ali i za njezinu budućnost, kao i o ulozi inicijative Krug za Trg u promjeni imena bivšeg Titova trga za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore: Maja Runje, Krešimir Kartelo, Miljenko Stojić, Stipe Kutleša, Damir Borovčak i Kazimir Mikašek Kazo.

Maja Runje: Već sada se lakše diše, s lijepim Trgom Republike Hrvatske u središtu glavnog grada Republike Hrvatske

Veselimo se! Veselimo se! Skupa s brojnim drugim dragim ljudima kojima puno znači što je ime Josipa Broza Tita maknuto iz Zagreba! Promjena dolazi s dvadeset godina zakašnjenja, ali je i sada važna i dragocjena.

Maja RunjeTrudili smo se deset godina, u Krugu za Trg. Vrijeme nas je iscrpljivalo, ali i bogatilo. Surađivali smo, razgovarali, susretali divne ljude. Nezaboravan je osjećaj kad vozači zetovih tramvaja zvone dok u prolazu čitaju transparent „Trg maršala Tita je civilizacijska sramota“! A nije zvonio jedan tramvaj, zvonili su mnogi tramvaji! Najčešće prolazeći uz sam Trg, uz kip svetog Jurja koji stoji preko puta Muzeja za umjetnost i obrt. To je bilo jedno od mjesta na kojem smo s našim transparentima često stajali. Naravno, najdojmljiviji ostaju susreti sa žrtvama. Na ulicama smo izmijenjivali imena i adrese, rastajali se u suzama. A na ulicama smo stvarno često bili. Male aktivnosti naime ne zahtijevaju prijavljivanje i dozvole, mogli smo uvijek kratkoročno odlučiti da ćemo stajati negdje u gradu.

Nezaboravni ostaju i susreti s oponentima! Često su nas iznenađivali grubošću, gnjevom, iracionalnim.

Ali, posebno su se iskazali novinari i njihovi urednici, i mnogi političari! Mnogi su doista obični apologeti jugoslavenstva ili su kukavice. O prvom velikom prosvjedu na Trgu, 2008., Novi list je 10. veljače izvijestio tako što je objavio fotografiju neke mađarske fašističke skupine – vide se mladići obrijanih glava u crnoj odjeći i visokim crnim čizmama, u maršu Budimpeštom. Naslov je bio Evo nama i njima nacista, a podnaslovov Nacisti jučer u Budimpešti i u Zagrebu!

Krug za trg 2011 3

Tadašnji predsjednik Stipe Mesić u istom je Novom listu 12. veljače objavio dugi članak u kojem je prosvjed opisao kao „korijen kampanje protiv maršala Tita kojom se nastoji srušiti antifašističke temelje PostignućeUvjereni smo da Trg Republike Hrvatske nije zadnje postignuće Brune Esih i njezinih vijećnika. Dr. Hasanbegović i dr. Jonjić vrlo su pametni ljudi, baš pametni. Uspostavit će nove mjere političkog razgovora, prisiliti mnoge da konačno nauče hrvatski. Pisat će se razumljivija povjesnica suvremene povijesti, takva u koju će moći povjerovati mnogo više ljudi negoli je slučaj s današnjom. Obazirat će se na osjećaje svih skupina ljudi u društvu, umanjit će značaj mitova.današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost“! Večernji list je pak lažno pisao da je „jedva izbjegnut sraz crnih i crvenih“, i da je „zgaženo svo cvijeće“! Gradonačelnik Milan Bandić dao je izjavu da „u Zagrebu ni o čemu ne će odlučivati ulica“.

Nije zaostajao ni HDZ! Predsjednik vlade Ivo Sanader izjavljivao je – te 2008., ali slično i često puta kasnije – da je „oštro protiv promjene imena Trga“. Tadašnja predsjednica Kluba zastupnika HDZ-a u Gradskoj skupštini Margareta Mađerić nikada nije odgovarala na pisma kojima smo molili za razgovor! I tako sve do 2012., do dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a.

O crnim ocjenama predstavnika projugoslavenskih udruga, od Mladeži antifašista grada Zagreba do Srpskog demokratskog foruma, koji su se u teškim riječima upravo natjecali, ne treba ni govoriti.

Krug za TrgDakle, nije bilo jednostavno. Ali, bili smo svjesni da su različita vrednovanja političkih povijesnih događaja pravilo u gotovo svim europskim zemljama. I da su razmimoilaženja osobito dramatična upravo u postkomunističkim zemljama.

Desetljećima je jedna kultura sjećanja dominirala drugom. Svoju je interpretaciju povijesti veličala, a drugu je kriminalizirala. Bili smo sigurni da smo u pravu, da je micanje Titova imena dobro za Hrvatsku, da treba ustrajati.

Srećom, na hrvatskoj se političkoj sceni ove godine pojavila politička skupina koja je pomogla da se proces znatno ubrza. Znamo, Bruna Esih i kandidati njezine liste uspjeli su na gradskim izborima dobiti pet mjesta, i to pet mjesta nužno potrebnih Milanu Bandiću.

Uvjereni smo da Trg Republike Hrvatske nije zadnje postignuće Brune Esih i njezinih vijećnika. Dr. Hasanbegović i dr. Jonjić vrlo su pametni ljudi, baš pametni. Uspostavit će nove mjere političkog razgovora, prisiliti mnoge da konačno nauče hrvatski. Pisat će se razumljivija povjesnica suvremene povijesti, takva u koju će moći povjerovati mnogo više ljudi negoli je slučaj s današnjom. Obazirat će se na osjećaje svih skupina ljudi u društvu, umanjit će značaj mitova.

Već sada se lakše diše, s lijepim Trgom Republike Hrvatske u središtu glavnog grada Republike Hrvatske.

Krešimir Kartelo (dopresjednik Gradske skupštine Grada Zagreba): Unos još jedne luči u Platonovu pećinu

Promjena naziva trga, vidjeli ste, izazvala je burnu reakciju oporbenih zastupnika u Skupštini i to nezabilježenom količinom ispraznica i paralogizama. Ostavimo li njihove pseudohistoriografske opaske na stranu, bezdanu kojem i pripadaju, moglo se još čuti i kako se Neovisni za Hrvatsku bave stvarima nevažnim za egzistenciju i razvoj Zagreba, odnosno kako energiju usmjeravamo u pogrješnom smjeru. Moram doduše primjetiti kako su puna četiri sata InicijativaŠto se inicijative Krug za trg tiče, njihova su višegodišnja nastojanja godinama bila postaja u predizbornim aktivnostima mnogih koji su nakon izbora odlučili izigrati napore inicijative i zamijeniti ih za politički komfor. Ove su godine konačno dobili zadovoljštinu za svoje brojne aktivnosti, a njihove napore i zasluge pritom zastupnici NHR-a nisu prešutjeli.protivnici preimenovanja svoju energiju usmjeravali u maničnu i neukusnu obranu neobranjivog. Sukus čitave inicijative ipak nije rasprava o Drugome svjetskom ratu, niti o partizanima i ustašama, nego, da parafraziram Ivana Oršanića, to da je sustav koji negira slobodu pojedinca zločinački sustav te da je, ako k tome negira i pravo naroda na državu, taj sustav besmislen. Otca takvog sustava stoga jednako je besmisleno štovati s motrišta neovisne demokratske Hrvatske.

Zvonko BušićKljučna riječ je demokratske, jer demokracija je stanje koje po definiciji ima sva obilježja onog što oni nazivaju suvremeni antifašizam, a što je zapravo eufemizam za balkansku kaljužu u kojoj se hrvatski narod valjao gotovo sto godina. Ta kaljuža donijela nam je gospodarsku propast, korupciju, bezakonje, beznađe, ali i plemstvo koje samo u toj kaljuži znade plivati. Preimenovanje trga zato nije samo sjeverozapadni vjetar koji je u središtu Zagreba raskužio vonj mućkalice, nego i oznaka spremnosti na suočavanje s čitavom kaljužom s ciljem potpunog duhovnog i gospodarskog oporavka Hrvatske. U tom smislu naravno da to nije samo emocionalna naknada štete svim žrtvama jugoslavenskog jednoumlja.

Za Hrvatsku to znači unos još jedne luči u Platonovu pećinu (preimenovanje podudara s obljetnicom smrti Zvonka Bušića) i važan korak prema cjelovitom rasvjetljavanju. Što se inicijative Krug za trg tiče, njihova su višegodišnja nastojanja godinama bila postaja u predizbornim aktivnostima mnogih koji su nakon izbora odlučili izigrati napore inicijative i zamijeniti ih za politički komfor. Ove su godine konačno dobili zadovoljštinu za svoje brojne aktivnosti, a njihove napore i zasluge pritom zastupnici NHR-a nisu prešutjeli.

Fra Miljenko Stojić: Konačno

Krug za TrgKad su jugokomunisti ubijali po Hercegovini, onda su zabranjivali obiteljima plakati za svojim ubijenima. Govorili du da je to banda, stoka i da se za njima ne smije puštati suza. A tako je bilo i u drugim hrvatskim krajevima. Jednoj su obitelji bili zapovjedili da članove koje su joj ubili na kućnom pragu zakopaju ispod njega da se tako uvijek sjećaju kako prolaze »narodne izdajice«. Srećom se među njima našao jedan s malo više pameti pa je to izbjegnuto.

A na čelu čitavog tog ubilačkog stroja stajao je Josip Broz Tito. U inozemstvu, ne u Hrvatskoj, stavili su ga na 10. mjesto suvremenih zločinaca. To su činjenice. Zbog svega toga davno ga je trebalo simbolički protjerati iz naše sredine i vladati se prema njemu kao prema jednom od najvećih zločinaca.

Skupština grada Zagreba, kao što znamo, uspjela je to učiniti tek ovih dana, i to tijesnom većinom.

Svatko tu ima svoju računicu. Istina, među njima ima i iskrenih domoljuba. Dobro je to. Što je više domoljuba u našim sredinama, svima će nam biti bolje. Takvi će razvijati domoljubnu misao i braniti svoju državu, a ne će gledati uzeti što više od nje i poglavito gledati na svoje osobne probitke.

Mnogi su doprinijeli da se dođe do jednog ovakvog pothvata kao što ga učini Zagreb. Ipak, na prvo mjesto treba staviti udrugu Krug za Trg. Borili su se godinama i onda kada su im se smijali, kada je sve bilo protiv njih. No, oni su ustrajali. Imao sam čast i sam nastupiti na jednom od tih skupova. Sličio mi je na one skupove u inozemstvu početkom Domovinskog rata. Okupljali smo se, govorili svoju istinu, a život je naizgled tekao mimo nas. No, sve je to bilo samo naizgled. Prave vrijednosti uvijek pronađu put do srca ljudi.

U ovoj prigodi ne smijemo zaboraviti ni udrugu Macelj 1945. Već dugi niz godina trude se iznijeti na svjetlo dana istinu o zločinima jugokomunista u Maceljskom gorju. Računa se da je tu zaglavilo oko 13.000 Hrvata. Među njima je i 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Izgrađena je crkva Muke Isusove, u kosturnicu ispred nje pokopani posmrtni ostatci 1.163 žrtve… No, ostaje otkopati još preko 100 jama te urediti ono mjesto gdje je ubijen 21 crkveni službenik. Nadležni nekako i dalje previše šute.

Za ovaj događaj u Zagrebu puk kaže »Konačno«. Ipak, sve je to još samo kap u moru. Pa u susjednom Zaprešiću imamo veliku, glavnu, ulicu koja nosi Titovo ime. A da ne govorimo o čašćenju raznoraznih drugih koji su u djelo provodili ono što je Tito naredio.

Treba zaista zavrnuti rukave i simbolički počistiti naš okoliš. Ne mislim tu samo na ovaj vidljivi, nego poglavito na onaj duhovni. Posao nije gotov dok još ima onih koji kažu da će te poskidane ploče s imenima trgova, ulica… vraćati kad oni dođu na vlast. Njima uzalud OkolišTreba zaista zavrnuti rukave i simbolički počistiti naš okoliš. Ne mislim tu samo na ovaj vidljivi, nego poglavito na onaj duhovni. Posao nije gotov dok još ima onih koji kažu da će te poskidane ploče s imenima trgova, ulica… vraćati kad oni dođu na vlast. Njima uzalud dokazi o Titovim i jugokomunističkim zločinima. Dopuštaju sebi umjesto demokracijom napajati se totalitarizmom. Pokušavaju to sada zamotati u antifašizam, ali različite su to stvari.dokazi o Titovim i jugokomunističkim zločinima. Dopuštaju sebi umjesto demokracijom napajati se totalitarizmom. Pokušavaju to sada zamotati u antifašizam, ali različite su to stvari.

Bilo je to tako i na početku Drugog svjetskog rata. Nacionalsocijalizam i komunizam, dvije strane iste medalje, pokrenuli su ga 1. rujna 1939. Već su unaprijed odredili kome će što pripasti od plijena. Kada su im zazubice porasle, onda su se međusobno zakvačili i tako se komunisti prigrnuše drugom odorom ostajući uvijek ono što su i bili. Kraj Drugog svjetskog rata to je i dokazao. Totalitaristička vlast i mnogobrojni zločini prekriše krajeve od Vladivostoka do Trsta, tamo gdje su zavladali komunisti.

Nema nam druge nego se ponovno okrenuti duhovnoj obnovi, koju smo počeli pomalo zaboravljati. A ona je pravi način suočavanja s prošlošću. U njoj mogu sudjelovati i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Za svakog čovjeka vrijede ljudski zakoni upisani u njegovu bit, dok za vjernika vrijede još i oni božji. Ta duhovna obnova ujedno će nam reći da ne smijemo ništa činiti protiv svoje države Hrvatske i protiv hrvatskog naroda s obje strane granice.

Nema Jugoslavije, nema zapadnog Balkana, nema »regiona«, nema… Ima samo Boga i vječne nam Hrvatske. Njih se, pak, ne smije prodavati za novac Partije koji još itekako kruži u našoj sredini, kao ni za novac njezina brata liberalizma. »Prokleto je to«, rekao bi naš puk. Radije se sjetimo svojih mučenika i stavimo ih si za uzor. Jugokomunističke veličine to zacijelo nisu.

Stipe Kutleša: Kakva je to demokratska država kojoj treba četvrt stoljeća da zamijeni ime trga ili ulice jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća?

KutlešaVeć se s vrlo velikom vjerojatnošću, gotovo sigurnošću, znalo da će Gradska skupština Grada Zagreba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Ali ne zato što su HDZ-ovski i SDP-ovski članovi Skupštine antitotalitarci, antititoisti ili veliki demokrati. Da jesu ne bi se čekalo na tu odluku četvrt stoljeća. Nisu oni na čelu s gradonačelnikom promijenili ime iz svoga demokratskog, antitotalitarističkog i hrvatskog uvjerenja. Oni su bili „prisiljeni“ i nije im nimalo bilo lako odlučiti se za takav razvoj događaja. No, poriv za vlašću bio je jači i od maršala. Stjecajem političkih okolnosti saborski zastupnici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, među političarima rijetko čestiti ljudi i usmjereni posve hrvatski, imaju najviše zasluga za promjenu imena Trga i stoga će ući u povijest ovoga grada, ali i čitave hrvatske politike i zato im treba zahvaliti na upornosti i jasnom i odlučnom stavu.

Treba također istaknuti važnu ulogu inicijative Krug za Trg koja je već deset godina djelovala u tom smjeru promjene imena Trga i svojim prosvjedima osvještavala narod i poticala ga na ustrajnost u djelovanju. No, titoističko vodstvo Gradske skupštine bi još desetljećima ignoriralo inicijativu Krug za Trg koja nije imala nikakve političke moći nego je samo pokušavala apelirati na svijest i savjest političara. Kakve su one (svijest i savjest) bile svjedoči sam gradonačelnik koji je jedan dan odavao počast svom maršalu JBT noseći njegove značke kao simbol odanosti diktatoru i zločincu, a već drugi dan je bio na misi za hrvatske mučenike od kojih su neki bili žrtve tog istog JBT.

No, treba također istaknuti da je „najveće“ zasluge za taj „podvig“ sebi prigrabio gradonačelnik M. Bandić. Nedvojbeni pragmatik i titoist, kakav je uvijek bio, sada sebi stavlja u zaslugu promjenu imena Trga maršala Tita. Da političke okolnosti nisu takve kakve jesu on nikada po svom uvjerenju (ako on uopće ima kakvo uvjerenje?) ne bi mijenjao ime omiljenog mu krvnika i zločinca Tita. Došla je u opasnost vlastita fotelja i politička situacija u gradu išla mu je na ruku da to kapitalizira i to upravo tako da on sebe ustoliči kao inicijatora promjene imena Trga. Toga se nije sjetio kada je prvi puta postao gradonačelnik, a ni prije deset godina kada je krenula inicijativa Krug za Trg. Ako se prisjetimo njegovih izjava o tome onda ćemo ustanoviti da se grčevito zalagao za očuvanje imena Trga predlažući referendum o tome, ali tek u zadnje vrijeme kada je fotelja došla u opasnost.

Kad nije išlo drugačije onda je pokušao „pošteno“, tj. licemjerno je stao na čelo kolone koja se zalaže za promjenu imena. Zašto se nije sjetio referenduma za druga još važnija pitanja za Zagreb i Zagrepčane? A i njegovi titoistički istomišljenici i drugovi sad bi htjeli referendum. Kada su se prije nekoliko godina na hrvatskoj političkoj sceni pojavili zahtjevi za referendumima ti isti i SDP-ovski i HDZ-ovski antife su ismijavali sve one koji su se zalagali za referendumsku demokraciju. A sada je, navodno, odluka Gradske skupštine nedemokratski postupak i donošenje odluka „preko koljena“. Sada ni klasično glasovanje u Gradskoj skupštini više ne spada u demokraciju. Možda bi ipak bilo primjerenije „antifa demokraciji“ opet uvesti „narodne“ prijeke sudove ili egzekucije bez suđenja ili pak „demokratsko“ suđenje po poznatom načelu „u ime naroda“?

No, da je gradonačelnik doista dosljedan sebi, i drugačiji ne može biti, on je već hitro pokazao najavivši da će se podići brončani spomenik Ivi Loli Ribaru. A samo malo prije toga je rekao da je završilo doba totalitarizama i da se treba okrenuti „važnijim“ problemima. Komunističko djelovanje Ive Lole Ribara kao ne spada u totalitarne režime? Sic! Za gradonačelnika očito ne spada. Kako bi on izdržao da ne povlađuje komunističkom totalitarizmu? Dokle će se u Hrvatskoj tolerirati dvostruki kriteriji? Ideja obnove ili postavljanja bilo kakvog spomenika, spomen ploče i sl. pripadnicima totalitarnog komunističkog režima nije ništa drugo nego pljuvanje na Deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. godine o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. i na Rezoluciju Vijeća Europe o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima također iz 2006. godine . Ali hrvatske vlasti, ni državne ni gradske, ne priznaju ni svoje vlastite deklaracije ni europske rezolucije. Dokaz za to je vrlo svježi protest tzv. „antifašističkih demokrata“ od prije nekoliko dana koji usred Zagreba mašu zastavama s petokrakom totalitarne socijalističke (komunističke i „antifašističke“) Republike Hrvatske.

Upravo je crvena petokraka bila i ostala simbol uništavanja hrvatske države i naroda. A simboli pod kojima je stvorena današnja RH se sotoniziraju i zabranjuju. Da bi sotonizacija bila uspješnija odjednom su „uskrsnuli“ ustaše, tj. svi oni koji se osjećaju istinskim Hrvatima. Njih je trebalo izmisliti da bi crveni fašizam bio živ. Njegovo postojanje u Hrvatskoj bez ustaša je nemoguće. Da nema ustaša oni bi morali sebe ukinuti. A to ipak ne bi bilo profitabilno.

Zato je kozmička laž da je hrvatska država u Domovinskom ratu stvorena na zasadama tzv. antifašizma komunističkog tipa. Naprotiv, jednom treba jasno i otvoreno reći da su se crveni fašisti, tj. komunistički “antifašisti“ borili protiv Hrvatske, a bore se i danas; oni su se naime borili za Jugoslaviju koja je negacija Hrvatske. Svima je jasno da su oni koji to i danas rade neprijatelju hrvatske države i naroda. Dok se crvena petokraka kao simbol zla i SuočavanjeNijedna hrvatska vlast, uključujući i današnju, nije u tom smislu poduzela ono što bi svaka država, koja do sebe drži, već davno učinila. Hrvatske vlasti, naime, nemaju problema sa suočavanjem s prošlošću, a ne zanima ih previše ni budućnost; one žive u sadašnjosti i tu je njihovo carstvo: one ne žele dirati u „zabetonirane“ mitove i laži prošlosti, a nečista sadašnjost će im već osigurati budućnost. Jer kad bi dopustili znanstveno istraživanje same bi došle pod udar pravde. Zato njih demokracija i sloboda ne zanimajukomunistički totalitaristički „antifašizam“ kao i sva imena ulica i trgova svih „zaslužnika“ toga sustava ne zbrišu iz političkog i društvenog života svih hrvatskih gradova i sela dotle u RH neće biti ni demokracije ni slobode ni napretka.

Jasenovac pločaMoglo bi se prigovoriti da zabrane nisu u duhu demokracije. Djelomično se slažem. Onda bi u tom slučaju trebalo dopustiti imena ulica, trgova, postavljanje spomenika, ploča i sl. svim totalitarnim režimima prošlosti, npr. Mussoliniju, Staljinu, Hitleru i dr. Po čemu su oni gori od Tita? Ni po čemu. Kako to da je za hrvatske vlasti zloglasni četnik Šoškočanin bolji i neproblematičniji od hrvatskih branitelja? Spomenik i ploča njemu u čast, i to u Hrvatskoj, nije ni po čemu sporna, ali spomen-ploča hrvatskim braniteljima Jasenovca toliko je sporna da je to mjesecima glavni politički problem Hrvatske?

Prema tomu, ukidanje imena Trga maršala Tita nije neki osobit napredak u hrvatskoj demokraciji. Da je to učinjeno prije četvrt stoljeća onda bi se donekle moglo govoriti o demokratskoj transformaciji društva. Kakva je to demokratska država kojoj treba četvrt stoljeća da zamijeni ime trga ili ulice jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Svi oni koji su danas zalažu za tog zločinca isti su ili slični njemu. Kako se od totalitaraca može očekivati demokracija? Danas ih u Hrvatskoj ima nemali broj. Ako je zagrebačka Gradska skupština slika hrvatskog društva (rezultat glasovanja bio je 29:20 uz jedan suzdržan glas) onda ispada da su gotovo polovica hrvatskog puka bliski totalitarizmu JBT i da su njegovi sljedbenici.

Promjena imena Trga maršala Tita sama po sebi neće puno doprinijeti ni demokratizaciji ni suočavanju s prošlošću sve dotle dok se ne pristupi sustavnim i korjenitim promjenama. Ako se i dalje budu zabranjivala znanstvena istraživanja lika i (zlo)djela JBT i njegovih sljedbenika te zločinačkog sustava kojega su provodili, ništa se neće bitno dogoditi. Nijedna hrvatska vlast, uključujući i današnju, nije u tom smislu poduzela ono što bi svaka država, koja do sebe drži, već davno učinila. Hrvatske vlasti, naime, nemaju problema sa suočavanjem s prošlošću, a ne zanima ih previše ni budućnost; one žive u sadašnjosti i tu je njihovo carstvo: one ne žele dirati u „zabetonirane“ mitove i laži prošlosti, a nečista sadašnjost će im već osigurati budućnost. Jer kad bi dopustili znanstveno istraživanje same bi došle pod udar pravde. Zato njih demokracija i sloboda ne zanimaju. Koliko će desetljeća „antifa demokracije“ još trebati proći da se izbrišu imena svih ulica, trgova, bulevara, šetališta i sl. svih totalitarnih zločinaca na čelu s JBT? Možda se ipak nešto dogodi?

No, da ne bi sve izgledalo crno (a nije sve crno i ne smije biti) mora se priznati da je micanje imena trga jednog zločinca dobro djelo za hrvatsku svijest i na simboličkoj razini ipak neki napredak i uspjeh. Iako je sve to nastupilo kasno ipak bolje ikad nego nikad. Trud i upornost inicijative Krug za Trg ipak se isplatila.

Damir Borovčak: Mukotrpna inicijativa ‘Krug za trg’

BorovčakNa lokalnim izborima Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, kandidati na nezavisnoj listi, s glavnim programom zahtijevanja promjene imena Trga maršala Tita, pobjeđuju i ulaze u Skupštinu Grada Zagreba. Pokazuje se, kako su njihovi glasovi presuđujući za dobivanje potrebne većine u Skupštini, pa je gradonačelnik Milan Bandić prisiljen prihvatiti uvjete o promjeni omrznutog imena maršalovog trga u glavnom gradu Hrvatske. Bitka za promjenu imena trga time je pristigla do završetaka. Dobivena je vrlo teško, trajala je više od deset godina, a kako je započela ostalo je neizrečeno.

Inicijativu je započelo nekoliko odgovornih hrvatskih žena, predvođenih prof. Majom Runje. Nešto kasnije, neformalna inicijativa dobiva i svoj naziv ‘Krug za trg’. Djelovala je više od deset godina, dopunjujući se i muškim i ženskim članovima. Svake godine organizirani su skupovi na kojima se okupilo i do par tisuća prosvjednika. Ove godine 6. svibnja, pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, ponovno se okupilo veliko mnoštvo. Među prosvjednicima bili su tada saborski zastupnici Bruna Esih, general Željko Glasnović i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Pozvani su na pozornicu, svaki se od njih obratio okupljenima. Bruna Esih je tada ustvrdila: „Skinut ćemo ga zajedno! Narod je najveća snaga, zato se držimo zajedno i rezultat ne će izostati.“ Još u svibnju ove godine to se činilo dosta neizvodivim, ali se ipak konačno dogodilo!

Krug za TrgPoslije promjene do koje je došlo u noći 1. rujna 2017. glasovanjem u Gradskoj skupštini, ostalo je nažalost neizrečeno tko je pokrenuo inicijativu za tu važnu povijesnu promjenu. Maja Runje, začetnica inicijative ‘Krug za trg’, u veljači 2008. zbog skromnosti teško je pristala na prvi intervju. Razgovor koji smo vodili poslije prve izvedene prosvjedne akcije možete čitati na HKV-portalu. Moje posljednje pitanje u tom razgovoru je glasilo – vjerujete li da ćete uspjeti Tita ukloniti s Trga? Profesorica Runje odgovorila je potpuno sigurna: “‘Krug za trg’ postići će svoj cilj. Obvezuju nas ljudi pred partizanskim puškama uz slovenske protutenkovske grabe, naše žene koje su uz povike i udarce stražara prljave i gladne lopatama kopale trasu Autoputa bratstva i jedinstva, zatvorenici u samicama u Staroj gradišci, studenti na Golom otoku …”. Mnoge strašne povijesne istine tek su poslije tih prosvjeda počele izvirati i pokazivati svu strahotu bezumnih i suludih komunističkih pokolja, koje je naredio i nadgledao krvavi maršal Tito.

Za postupak promjene imena trgova i ulica u Zagrebu svih deset godina bio je nadležan Obor za imenovanje naselja, ulica i trgova pri Gradskoj skupštini grada Zagreba. Odbor artikulira stajalište skupštinske većine, koju su dugo godina činile stranke ljevice. Njima ni na kraj pameti nije bilo priznati činjenice i istinu o komunističkim zločinima, kao ni prihvatiti odgovornost zločinačkog maršala Tita. ‘Krug za trg’ pisane je zahtjeve za preimenovanjem Trga maršala Tita upućivao Odboru u dopuštenim vremenskim razdobljima, svakih godinu dana.

Nažalost, za odluke Odbora inicijativa ‘Krug za trg’ doznavala je iz medija, jer Odbor građanima nije morao odgovarati i obrazlagati svoje odluke. Odbor za imenovanje ulica i trgova svoje je razloge samo jednom pismom objasnio 2009. godine. Tadašnji predsjednik Odbora Ivan Šikić, član SDP-a, pisao je da se zahtjev odbija jer članovi Odbora smatraju da je za promjenu imena „prvo potrebno postići dogovor svih stranaka koje obnašaju vlast u Gradu Zagrebu.“ Godine 2011. obrazloženje je iznio i SDP-ovac Marin Knezović odbio je zahtjev, ali preko medija, jer „su Titove zasluge u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi i stvaranju hrvatske države velike“. Član Odbora Zvonko Maković, kao neovisan ali pridružen SDP-u, tom je prilikom dodatno istaknuo „važnost maršala Tita“ jer da je „objedinio antifašističke snage i svrstao Hrvatsku na pobjedničku stranu“. Od svibnja 2013. Odbor je vodio Zoran Piličić iz HDZ-a, koji je podržao zahtjeve ‘Kruga za trg’, BitkaOpisane okolnosti pokazuju da je bitku za promjenu imena trga zločinca u Zagrebu dobila u biti mukotrpna inicijativa upornih hrvatskih domoljubnih žena. One su predvođene Majom Runje, u promjeni imena Trga dale najveći doprinos. Zadaća je bila – upornošću postići preimenovanje. Tako je ostvaren značajan povijesni iskorak, značajan za budućnost. Sada se očekuje još jedan krupni korak – kako očistiti zločinačko ime Tita iz svih gradova i mjesta u cijeloj Hrvatskoj. Procjenjujem da će za to trebati još dosta truda i vremena, posebice u Istri i Primorju, kao i u Hrvatskom zagorju.no nije imao mogućnost donošenja povoljne odluke jer su većina članova Odbora i dalje činili pripadnici stranaka ljevice.

Inicijativa ‘Krug za trg’ bila je uporna i nije popuštala. U siječnju 2017. uputila je Gradskoj skupštini Grada Zagreba novi, deseti pisani zahtjev za promijenu imena Trga, jer su svi predhodni zahtjevi bili odbijeni ili ignorirani. Cijelo to vrijeme ista je osoba bio gradonačelnik Grada Zagreba – spretni manipulator Milan Bandić. Taj lik bio je svih tih godina protiv inicijative ‘Kruga za trg’ i promjene imena trga, sve dok nije prisiljen na promjenu zbog manjka većinskih glasova u Gradskoj skupštini.

Tijekom proteklih godina ‘Krug za trg’ se osobito obraćao Sveučilištu u Zagrebu i Pravnom fakultetu, koji se nalaze na tom Trgu zločinca Tita. Poticalo se rektora i sveučilišne profesore da i oni podrže postupak za promjenu imena trga. Tim više što je inicijativa iznijela u javnost nekoliko stotina imena studenata koje su komunističke vlasti poubijale u poslijeratnom zločinačkom ludilu. Mnoge od studentskih žrtava prikazane su fotografijama iz ondašnjih indexa Sveučilišta u Zagrebu ili obiteljskih albuma. Prilikom podsjećanja na te žrtve ispred rektorata Sveučilišta, članovi ‘Kruga za trg’ su u više navrata bijelim ružama kitili ogradu uzduž zgrade Sveučilišta. No, izostala je hrabrost i moral s Pravnog fakulteta i iz rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Nisu stali na stranu studentskih komunističkih žrtava, likvidiranih mladića i djevojaka te podržali zahtjev inicijative ‘Kruga za trg’. A mnogi studenti su podvrgnuti zlostavljanjima i u kasnijim godinama komunističke jugodiktature, posebice 1971., poslije sloma Hrvatskog proljeća.

Opisane okolnosti pokazuju da je bitku za promjenu imena trga zločinca u Zagrebu dobila u biti mukotrpna inicijativa upornih hrvatskih domoljubnih žena. One su predvođene Majom Runje, u promjeni imena Trga dale najveći doprinos. Zadaća je bila – upornošću postići preimenovanje. Tako je ostvaren značajan povijesni iskorak, značajan za budućnost. Sada se očekuje još jedan krupni korak – kako očistiti zločinačko ime Tita iz svih gradova i mjesta u cijeloj Hrvatskoj. Procjenjujem da će za to trebati još dosta truda i vremena, posebice u Istri i Primorju, kao i u Hrvatskom zagorju.

Kazimir Mikašek Kazo: Posljednji tango za zločinca Tita!?

Kazimir Mikasek„Krug za Trg – posljednji tango za zločinca Tita“ naslov je mog članka koji je objavljen i na stranicama HKV-a i drugih portala nekoliko dana prije održavanja 11. po redu prosvjednog skupa u organizaciji građanske inicijative „Krug za trg“. Inicijativa „Krug za Trg“, grupa odvažnih domoljuba, hrabro su i argumentirano, ali i bezuspješno, punih 11 godina tražili od hrvatskih vlasti uklanjanje imena i svakog traga zločinca Tita sa trgova i ulica Zagreba, s trgova i ulica diljem Hrvatske, javno potkrjepljujući svoj zahtjev brojnim povijesnim dokazima protiv diktatora i zločinca Tita koji je hrvatskoj naciji u cjelokupnoj povijesti, bez ikakve razumne sumnje, nanio najviše zla.

Spletom političkih okolnosti, u jednoj klasičnoj političkoj trgovačkoj priči na hrvatski način, Milan Bandić pritisnut zahtjevima Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih i HDZ-a bio je prisiljen na politički ustupak, bio je prisiljen diktatora i zločinca Tita maknuti s najljepšeg trga u našoj hrvatskoj metropoli. Postavlja se razumno pitanje, je li inicijativa „Krug za Trg“ zadovoljna s ovakvim spletom okolnosti, jesu li zagovornici otkrivanja istine o povijesti Hrvatske zadovoljni, a osobito se postavlja pitanje hoće li micanje Tita s trga biti nulta točka za konačno rješavanje bolnih povijesnih prijepora koje Hrvatsku naciju drže o okovima olovnih komunističkih vremena? Jesam li ja zadovoljan ovakvim rješenjem, jeste li Vi zadovoljni dragi čitatelji, kada se čini da bi svi trebali otvoriti šampanjac?

TitoZamoljen sam od uredništva komentirati ovaj važan događaj, ali ne ću govoriti ni ispred inicijative „Krug za Trg“ niti ispred HNES-a, sudišta koje je na primjeren način etički osudilo život i djelo ovog monstruoznog zločinca, nego ću govoriti u svoje osobno ime.

Andrija Mikulić, čelnik gradske organizacije HDZ-a, danas se busa u prsa populistički objašnjavajući razbijenoj desnoj strani HDZ-ovog biračkog tijela kako su zapravo Anderej Plenković i HDZ najzaslužniji što je Tito otišao u povijest. Pa onda ako je tome tako, Andrej Plenković, predsjednik Hrvatske vlade i predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj, dužan je hrvatskoj naciji javno na HRT-u obrazložiti razloge zbog kojih je Tito skinut s jednog trga u Zagrebu.

Je li Tito skinut zbog toga što je bio prvi čovjek nedemokratskog režima u bivšoj Jugoslaviji kako to sugerira naslov Plenkovićeve „Komisije za suočavanje s prošlošću“? Je li skinut zbog toga što je bio špijun, urotnik i zločinac prije Drugoga svjetskog rata kada je svojim izdajničkim svjedočanstvima u ralje NKVD-a otjerao mnoštvo svojih svojih najbližih suradnika i prijatelja? Je li Tito uklonjen s trga zbog smaknuća Andrije Hebranga istaknutog hrvatskog komunista optuženog da je „ibeovac“, a zbog te lažne optužbe Hebrang je umoren dva mjeseca prije donošenja „Rezolucije informbiroa?“

Huda jamaJe li Tito maknut zato što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata dao likvidirati brojne ugledne komuniste Hrvate, Srbe i Crnogorce koji su bili prijetnja njegovoj apsolutističkoj diktaturi, o čemu svjedoči uvjereni komunist Vlado Dapčević u knjizi „Ibeovac, ja Vlado Dapčević“ autora Slavka Ćuruvije. Vlado Dapčević, najbliži Titov suradnik, uvjereni komunist od glave do pete, komunist od mladosti do smrti, proveo je u Titovim kazamatima „samo“ 22,5 godine!? Je RevizijaNije vrijeme za šampanjac, vrijeme je za reviziju hrvatske povijesti, jer ona povijest koja je pisana rukom zločinca i diktatora Tita nije hrvatska povijest. Vrijeme ja za „orbanovski“ zakon „Lex Tito“ kojim će se zabraniti svako protiv ustavno veličanje Tita i Jugoslavije. Vrijeme je da inicijativa „Krug za Trg“ preraste u masovnu inicijativu „Krug za Hrvatsku“, inicijativa koja će okupiti najumnije domoljube u novu „Oluju istine“ radi opstanka i budućnosti naše drage domovine.li Tito maknut zbog toga što je nemilosrdno, genocidno pobio na stotine tisuća mučenika s „Križnih puteva“ Bleiburga? Zbog toga što je ubio mog strica Ivana? Zbog toga što je mog bosonogog oca kao bijesan pas nemilosrdno na „Križnom putu“ mučio od Bleiburga do Vukovara, pa nastavio s progonima od 1945. do 1990. godine? Zbog Hude Jame? Zbog stotine tisuća godina robije, Golih otoka i Lepoglava? Zbog toga što je ispunjavajući želju velikosrpskoj politici stostruko uvećao broj žrtava u Jasenovcu i tako hrvatskom narodu prišio etiketu genocidnog naroda s čime Pupovac, Plenkovićev koalicijski partner, manipulira i dan danas?

Je li maknut zbog toga što je osudio i ubio Alojzija Stepinca i što je Hrvatsku Katoličku crkvu želio odvojiti od Vatikana? Je li Tito maknut s trga zbog toga što je slijedom neupitnih dokaza forenzički ustanovljeno da je u njegov genetski kod upisano morbidno zločinstvo najvišeg stupnja ili je maknut zbog perfidne, populističke, političke trgovine i dodvoravanja desnom biračkom tijelu?

Dakle, je li Tito maknut što je bio prvi čovjek jednog nedemokratskog režima ili zato što je bio prvi među svim zločincima na „ovim prostorima“? Ili zbog jednog i drugog?

Huda jamaKada od inicijatora micanja Tita s trga, a zasluge za to si uzima Andrej Plenković, dobijemo odgovore na ova legitimna pitanja i ako ti odgovori budu konkretni i istiniti, tek tada ćemo moći kazati da je Hrvatska krenula putem istine u svijetlu i prosperitenu budućnost. Ako se to ne dogodi s pravom ćemo se moći upitati, hoće li se Tito s nekom novom političkom nomenklaturom još slavnije, sa „7 sekretara SKOJ-a“, vratiti na ulice i trgove Hrvatske, o čemu govori bivši predsjednik Josipović? I još radikalnije! Ukoliko ne dobijemo istinite odgovore, s pravom ćemo se moći upitati ne stoji li iza gradske političke trgovine skrivena državna politička trgovina puno opasnijih razmjera nego što uopće možemo slutiti?

Zbog čega su Pupovac i Radin, najvjerniji koalicijski partneri Andreja Plenkovića dopustili skidanje svog ljubimca s najljepšeg zagrebačkog trga? To me neodoljivo podsjeća na slučaj Perković-Mustać, jer za vrijeme suđenja tim zločincima zapravo su u Hrvatskoj još dublje skriveni zločini Titove monstruozne Udbe. Hoće li micanje Tita značiti da smo sa titoizmom zauvijek završili ili će to značiti tek simboličan početak pisanja nove hrvatske povijesti?

Nije vrijeme za šampanjac, vrijeme je za reviziju hrvatske povijesti, jer ona povijest koja je pisana rukom zločinca i diktatora Tita nije hrvatska povijest. Vrijeme ja za „orbanovski“ zakon „Lex Tito“ kojim će se zabraniti svako protiv ustavno veličanje Tita i Jugoslavije. Vrijeme je da inicijativa „Krug za Trg“ preraste u masovnu inicijativu „Krug za Hrvatsku“, inicijativa koja će okupiti najumnije domoljube u novu „Oluju istine“ radi opstanka i budućnosti naše drage domovine.

Davor Dijanović/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari