Pratite nas

Analiza

Veliki prilog o promjeni Titova trga: Što za Hrvatsku znači promjena Titova trga?

Objavljeno

na

Uloga inicijative Krug za Trg i važnost promjene za hrvatsku budućnost

Gradska skupština Grada Zagreba konačno je donijela odluku o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. O važnosti ove promjene za hrvatsku državu, njezinu demokratizaciju i suočavanje s prošlošću, ali i za njezinu budućnost, kao i o ulozi inicijative Krug za Trg u promjeni imena bivšeg Titova trga za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća govore: Maja Runje, Krešimir Kartelo, Miljenko Stojić, Stipe Kutleša, Damir Borovčak i Kazimir Mikašek Kazo.

Maja Runje: Već sada se lakše diše, s lijepim Trgom Republike Hrvatske u središtu glavnog grada Republike Hrvatske

Veselimo se! Veselimo se! Skupa s brojnim drugim dragim ljudima kojima puno znači što je ime Josipa Broza Tita maknuto iz Zagreba! Promjena dolazi s dvadeset godina zakašnjenja, ali je i sada važna i dragocjena.

Maja RunjeTrudili smo se deset godina, u Krugu za Trg. Vrijeme nas je iscrpljivalo, ali i bogatilo. Surađivali smo, razgovarali, susretali divne ljude. Nezaboravan je osjećaj kad vozači zetovih tramvaja zvone dok u prolazu čitaju transparent „Trg maršala Tita je civilizacijska sramota“! A nije zvonio jedan tramvaj, zvonili su mnogi tramvaji! Najčešće prolazeći uz sam Trg, uz kip svetog Jurja koji stoji preko puta Muzeja za umjetnost i obrt. To je bilo jedno od mjesta na kojem smo s našim transparentima često stajali. Naravno, najdojmljiviji ostaju susreti sa žrtvama. Na ulicama smo izmijenjivali imena i adrese, rastajali se u suzama. A na ulicama smo stvarno često bili. Male aktivnosti naime ne zahtijevaju prijavljivanje i dozvole, mogli smo uvijek kratkoročno odlučiti da ćemo stajati negdje u gradu.

Nezaboravni ostaju i susreti s oponentima! Često su nas iznenađivali grubošću, gnjevom, iracionalnim.

Ali, posebno su se iskazali novinari i njihovi urednici, i mnogi političari! Mnogi su doista obični apologeti jugoslavenstva ili su kukavice. O prvom velikom prosvjedu na Trgu, 2008., Novi list je 10. veljače izvijestio tako što je objavio fotografiju neke mađarske fašističke skupine – vide se mladići obrijanih glava u crnoj odjeći i visokim crnim čizmama, u maršu Budimpeštom. Naslov je bio Evo nama i njima nacista, a podnaslovov Nacisti jučer u Budimpešti i u Zagrebu!

Krug za trg 2011 3

Tadašnji predsjednik Stipe Mesić u istom je Novom listu 12. veljače objavio dugi članak u kojem je prosvjed opisao kao „korijen kampanje protiv maršala Tita kojom se nastoji srušiti antifašističke temelje PostignućeUvjereni smo da Trg Republike Hrvatske nije zadnje postignuće Brune Esih i njezinih vijećnika. Dr. Hasanbegović i dr. Jonjić vrlo su pametni ljudi, baš pametni. Uspostavit će nove mjere političkog razgovora, prisiliti mnoge da konačno nauče hrvatski. Pisat će se razumljivija povjesnica suvremene povijesti, takva u koju će moći povjerovati mnogo više ljudi negoli je slučaj s današnjom. Obazirat će se na osjećaje svih skupina ljudi u društvu, umanjit će značaj mitova.današnje Hrvatske i pripremiti scenu za napredovanje u prošlost“! Večernji list je pak lažno pisao da je „jedva izbjegnut sraz crnih i crvenih“, i da je „zgaženo svo cvijeće“! Gradonačelnik Milan Bandić dao je izjavu da „u Zagrebu ni o čemu ne će odlučivati ulica“.

Nije zaostajao ni HDZ! Predsjednik vlade Ivo Sanader izjavljivao je – te 2008., ali slično i često puta kasnije – da je „oštro protiv promjene imena Trga“. Tadašnja predsjednica Kluba zastupnika HDZ-a u Gradskoj skupštini Margareta Mađerić nikada nije odgovarala na pisma kojima smo molili za razgovor! I tako sve do 2012., do dolaska Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a.

O crnim ocjenama predstavnika projugoslavenskih udruga, od Mladeži antifašista grada Zagreba do Srpskog demokratskog foruma, koji su se u teškim riječima upravo natjecali, ne treba ni govoriti.

Krug za TrgDakle, nije bilo jednostavno. Ali, bili smo svjesni da su različita vrednovanja političkih povijesnih događaja pravilo u gotovo svim europskim zemljama. I da su razmimoilaženja osobito dramatična upravo u postkomunističkim zemljama.

Desetljećima je jedna kultura sjećanja dominirala drugom. Svoju je interpretaciju povijesti veličala, a drugu je kriminalizirala. Bili smo sigurni da smo u pravu, da je micanje Titova imena dobro za Hrvatsku, da treba ustrajati.

Srećom, na hrvatskoj se političkoj sceni ove godine pojavila politička skupina koja je pomogla da se proces znatno ubrza. Znamo, Bruna Esih i kandidati njezine liste uspjeli su na gradskim izborima dobiti pet mjesta, i to pet mjesta nužno potrebnih Milanu Bandiću.

Uvjereni smo da Trg Republike Hrvatske nije zadnje postignuće Brune Esih i njezinih vijećnika. Dr. Hasanbegović i dr. Jonjić vrlo su pametni ljudi, baš pametni. Uspostavit će nove mjere političkog razgovora, prisiliti mnoge da konačno nauče hrvatski. Pisat će se razumljivija povjesnica suvremene povijesti, takva u koju će moći povjerovati mnogo više ljudi negoli je slučaj s današnjom. Obazirat će se na osjećaje svih skupina ljudi u društvu, umanjit će značaj mitova.

Već sada se lakše diše, s lijepim Trgom Republike Hrvatske u središtu glavnog grada Republike Hrvatske.

Krešimir Kartelo (dopresjednik Gradske skupštine Grada Zagreba): Unos još jedne luči u Platonovu pećinu

Promjena naziva trga, vidjeli ste, izazvala je burnu reakciju oporbenih zastupnika u Skupštini i to nezabilježenom količinom ispraznica i paralogizama. Ostavimo li njihove pseudohistoriografske opaske na stranu, bezdanu kojem i pripadaju, moglo se još čuti i kako se Neovisni za Hrvatsku bave stvarima nevažnim za egzistenciju i razvoj Zagreba, odnosno kako energiju usmjeravamo u pogrješnom smjeru. Moram doduše primjetiti kako su puna četiri sata InicijativaŠto se inicijative Krug za trg tiče, njihova su višegodišnja nastojanja godinama bila postaja u predizbornim aktivnostima mnogih koji su nakon izbora odlučili izigrati napore inicijative i zamijeniti ih za politički komfor. Ove su godine konačno dobili zadovoljštinu za svoje brojne aktivnosti, a njihove napore i zasluge pritom zastupnici NHR-a nisu prešutjeli.protivnici preimenovanja svoju energiju usmjeravali u maničnu i neukusnu obranu neobranjivog. Sukus čitave inicijative ipak nije rasprava o Drugome svjetskom ratu, niti o partizanima i ustašama, nego, da parafraziram Ivana Oršanića, to da je sustav koji negira slobodu pojedinca zločinački sustav te da je, ako k tome negira i pravo naroda na državu, taj sustav besmislen. Otca takvog sustava stoga jednako je besmisleno štovati s motrišta neovisne demokratske Hrvatske.

Zvonko BušićKljučna riječ je demokratske, jer demokracija je stanje koje po definiciji ima sva obilježja onog što oni nazivaju suvremeni antifašizam, a što je zapravo eufemizam za balkansku kaljužu u kojoj se hrvatski narod valjao gotovo sto godina. Ta kaljuža donijela nam je gospodarsku propast, korupciju, bezakonje, beznađe, ali i plemstvo koje samo u toj kaljuži znade plivati. Preimenovanje trga zato nije samo sjeverozapadni vjetar koji je u središtu Zagreba raskužio vonj mućkalice, nego i oznaka spremnosti na suočavanje s čitavom kaljužom s ciljem potpunog duhovnog i gospodarskog oporavka Hrvatske. U tom smislu naravno da to nije samo emocionalna naknada štete svim žrtvama jugoslavenskog jednoumlja.

Za Hrvatsku to znači unos još jedne luči u Platonovu pećinu (preimenovanje podudara s obljetnicom smrti Zvonka Bušića) i važan korak prema cjelovitom rasvjetljavanju. Što se inicijative Krug za trg tiče, njihova su višegodišnja nastojanja godinama bila postaja u predizbornim aktivnostima mnogih koji su nakon izbora odlučili izigrati napore inicijative i zamijeniti ih za politički komfor. Ove su godine konačno dobili zadovoljštinu za svoje brojne aktivnosti, a njihove napore i zasluge pritom zastupnici NHR-a nisu prešutjeli.

Fra Miljenko Stojić: Konačno

Krug za TrgKad su jugokomunisti ubijali po Hercegovini, onda su zabranjivali obiteljima plakati za svojim ubijenima. Govorili du da je to banda, stoka i da se za njima ne smije puštati suza. A tako je bilo i u drugim hrvatskim krajevima. Jednoj su obitelji bili zapovjedili da članove koje su joj ubili na kućnom pragu zakopaju ispod njega da se tako uvijek sjećaju kako prolaze »narodne izdajice«. Srećom se među njima našao jedan s malo više pameti pa je to izbjegnuto.

A na čelu čitavog tog ubilačkog stroja stajao je Josip Broz Tito. U inozemstvu, ne u Hrvatskoj, stavili su ga na 10. mjesto suvremenih zločinaca. To su činjenice. Zbog svega toga davno ga je trebalo simbolički protjerati iz naše sredine i vladati se prema njemu kao prema jednom od najvećih zločinaca.

Skupština grada Zagreba, kao što znamo, uspjela je to učiniti tek ovih dana, i to tijesnom većinom.

Svatko tu ima svoju računicu. Istina, među njima ima i iskrenih domoljuba. Dobro je to. Što je više domoljuba u našim sredinama, svima će nam biti bolje. Takvi će razvijati domoljubnu misao i braniti svoju državu, a ne će gledati uzeti što više od nje i poglavito gledati na svoje osobne probitke.

Mnogi su doprinijeli da se dođe do jednog ovakvog pothvata kao što ga učini Zagreb. Ipak, na prvo mjesto treba staviti udrugu Krug za Trg. Borili su se godinama i onda kada su im se smijali, kada je sve bilo protiv njih. No, oni su ustrajali. Imao sam čast i sam nastupiti na jednom od tih skupova. Sličio mi je na one skupove u inozemstvu početkom Domovinskog rata. Okupljali smo se, govorili svoju istinu, a život je naizgled tekao mimo nas. No, sve je to bilo samo naizgled. Prave vrijednosti uvijek pronađu put do srca ljudi.

U ovoj prigodi ne smijemo zaboraviti ni udrugu Macelj 1945. Već dugi niz godina trude se iznijeti na svjetlo dana istinu o zločinima jugokomunista u Maceljskom gorju. Računa se da je tu zaglavilo oko 13.000 Hrvata. Među njima je i 21 svećenik, redovnik i bogoslov. Izgrađena je crkva Muke Isusove, u kosturnicu ispred nje pokopani posmrtni ostatci 1.163 žrtve… No, ostaje otkopati još preko 100 jama te urediti ono mjesto gdje je ubijen 21 crkveni službenik. Nadležni nekako i dalje previše šute.

Za ovaj događaj u Zagrebu puk kaže »Konačno«. Ipak, sve je to još samo kap u moru. Pa u susjednom Zaprešiću imamo veliku, glavnu, ulicu koja nosi Titovo ime. A da ne govorimo o čašćenju raznoraznih drugih koji su u djelo provodili ono što je Tito naredio.

Treba zaista zavrnuti rukave i simbolički počistiti naš okoliš. Ne mislim tu samo na ovaj vidljivi, nego poglavito na onaj duhovni. Posao nije gotov dok još ima onih koji kažu da će te poskidane ploče s imenima trgova, ulica… vraćati kad oni dođu na vlast. Njima uzalud OkolišTreba zaista zavrnuti rukave i simbolički počistiti naš okoliš. Ne mislim tu samo na ovaj vidljivi, nego poglavito na onaj duhovni. Posao nije gotov dok još ima onih koji kažu da će te poskidane ploče s imenima trgova, ulica… vraćati kad oni dođu na vlast. Njima uzalud dokazi o Titovim i jugokomunističkim zločinima. Dopuštaju sebi umjesto demokracijom napajati se totalitarizmom. Pokušavaju to sada zamotati u antifašizam, ali različite su to stvari.dokazi o Titovim i jugokomunističkim zločinima. Dopuštaju sebi umjesto demokracijom napajati se totalitarizmom. Pokušavaju to sada zamotati u antifašizam, ali različite su to stvari.

Bilo je to tako i na početku Drugog svjetskog rata. Nacionalsocijalizam i komunizam, dvije strane iste medalje, pokrenuli su ga 1. rujna 1939. Već su unaprijed odredili kome će što pripasti od plijena. Kada su im zazubice porasle, onda su se međusobno zakvačili i tako se komunisti prigrnuše drugom odorom ostajući uvijek ono što su i bili. Kraj Drugog svjetskog rata to je i dokazao. Totalitaristička vlast i mnogobrojni zločini prekriše krajeve od Vladivostoka do Trsta, tamo gdje su zavladali komunisti.

Nema nam druge nego se ponovno okrenuti duhovnoj obnovi, koju smo počeli pomalo zaboravljati. A ona je pravi način suočavanja s prošlošću. U njoj mogu sudjelovati i oni koji vjeruju i oni koji ne vjeruju. Za svakog čovjeka vrijede ljudski zakoni upisani u njegovu bit, dok za vjernika vrijede još i oni božji. Ta duhovna obnova ujedno će nam reći da ne smijemo ništa činiti protiv svoje države Hrvatske i protiv hrvatskog naroda s obje strane granice.

Nema Jugoslavije, nema zapadnog Balkana, nema »regiona«, nema… Ima samo Boga i vječne nam Hrvatske. Njih se, pak, ne smije prodavati za novac Partije koji još itekako kruži u našoj sredini, kao ni za novac njezina brata liberalizma. »Prokleto je to«, rekao bi naš puk. Radije se sjetimo svojih mučenika i stavimo ih si za uzor. Jugokomunističke veličine to zacijelo nisu.

Stipe Kutleša: Kakva je to demokratska država kojoj treba četvrt stoljeća da zamijeni ime trga ili ulice jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća?

KutlešaVeć se s vrlo velikom vjerojatnošću, gotovo sigurnošću, znalo da će Gradska skupština Grada Zagreba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske. Ali ne zato što su HDZ-ovski i SDP-ovski članovi Skupštine antitotalitarci, antititoisti ili veliki demokrati. Da jesu ne bi se čekalo na tu odluku četvrt stoljeća. Nisu oni na čelu s gradonačelnikom promijenili ime iz svoga demokratskog, antitotalitarističkog i hrvatskog uvjerenja. Oni su bili „prisiljeni“ i nije im nimalo bilo lako odlučiti se za takav razvoj događaja. No, poriv za vlašću bio je jači i od maršala. Stjecajem političkih okolnosti saborski zastupnici Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, među političarima rijetko čestiti ljudi i usmjereni posve hrvatski, imaju najviše zasluga za promjenu imena Trga i stoga će ući u povijest ovoga grada, ali i čitave hrvatske politike i zato im treba zahvaliti na upornosti i jasnom i odlučnom stavu.

Treba također istaknuti važnu ulogu inicijative Krug za Trg koja je već deset godina djelovala u tom smjeru promjene imena Trga i svojim prosvjedima osvještavala narod i poticala ga na ustrajnost u djelovanju. No, titoističko vodstvo Gradske skupštine bi još desetljećima ignoriralo inicijativu Krug za Trg koja nije imala nikakve političke moći nego je samo pokušavala apelirati na svijest i savjest političara. Kakve su one (svijest i savjest) bile svjedoči sam gradonačelnik koji je jedan dan odavao počast svom maršalu JBT noseći njegove značke kao simbol odanosti diktatoru i zločincu, a već drugi dan je bio na misi za hrvatske mučenike od kojih su neki bili žrtve tog istog JBT.

No, treba također istaknuti da je „najveće“ zasluge za taj „podvig“ sebi prigrabio gradonačelnik M. Bandić. Nedvojbeni pragmatik i titoist, kakav je uvijek bio, sada sebi stavlja u zaslugu promjenu imena Trga maršala Tita. Da političke okolnosti nisu takve kakve jesu on nikada po svom uvjerenju (ako on uopće ima kakvo uvjerenje?) ne bi mijenjao ime omiljenog mu krvnika i zločinca Tita. Došla je u opasnost vlastita fotelja i politička situacija u gradu išla mu je na ruku da to kapitalizira i to upravo tako da on sebe ustoliči kao inicijatora promjene imena Trga. Toga se nije sjetio kada je prvi puta postao gradonačelnik, a ni prije deset godina kada je krenula inicijativa Krug za Trg. Ako se prisjetimo njegovih izjava o tome onda ćemo ustanoviti da se grčevito zalagao za očuvanje imena Trga predlažući referendum o tome, ali tek u zadnje vrijeme kada je fotelja došla u opasnost.

Kad nije išlo drugačije onda je pokušao „pošteno“, tj. licemjerno je stao na čelo kolone koja se zalaže za promjenu imena. Zašto se nije sjetio referenduma za druga još važnija pitanja za Zagreb i Zagrepčane? A i njegovi titoistički istomišljenici i drugovi sad bi htjeli referendum. Kada su se prije nekoliko godina na hrvatskoj političkoj sceni pojavili zahtjevi za referendumima ti isti i SDP-ovski i HDZ-ovski antife su ismijavali sve one koji su se zalagali za referendumsku demokraciju. A sada je, navodno, odluka Gradske skupštine nedemokratski postupak i donošenje odluka „preko koljena“. Sada ni klasično glasovanje u Gradskoj skupštini više ne spada u demokraciju. Možda bi ipak bilo primjerenije „antifa demokraciji“ opet uvesti „narodne“ prijeke sudove ili egzekucije bez suđenja ili pak „demokratsko“ suđenje po poznatom načelu „u ime naroda“?

No, da je gradonačelnik doista dosljedan sebi, i drugačiji ne može biti, on je već hitro pokazao najavivši da će se podići brončani spomenik Ivi Loli Ribaru. A samo malo prije toga je rekao da je završilo doba totalitarizama i da se treba okrenuti „važnijim“ problemima. Komunističko djelovanje Ive Lole Ribara kao ne spada u totalitarne režime? Sic! Za gradonačelnika očito ne spada. Kako bi on izdržao da ne povlađuje komunističkom totalitarizmu? Dokle će se u Hrvatskoj tolerirati dvostruki kriteriji? Ideja obnove ili postavljanja bilo kakvog spomenika, spomen ploče i sl. pripadnicima totalitarnog komunističkog režima nije ništa drugo nego pljuvanje na Deklaraciju Hrvatskog sabora iz 2006. godine o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. i na Rezoluciju Vijeća Europe o osudi zločina totalitarističkih komunističkih režima također iz 2006. godine . Ali hrvatske vlasti, ni državne ni gradske, ne priznaju ni svoje vlastite deklaracije ni europske rezolucije. Dokaz za to je vrlo svježi protest tzv. „antifašističkih demokrata“ od prije nekoliko dana koji usred Zagreba mašu zastavama s petokrakom totalitarne socijalističke (komunističke i „antifašističke“) Republike Hrvatske.

Upravo je crvena petokraka bila i ostala simbol uništavanja hrvatske države i naroda. A simboli pod kojima je stvorena današnja RH se sotoniziraju i zabranjuju. Da bi sotonizacija bila uspješnija odjednom su „uskrsnuli“ ustaše, tj. svi oni koji se osjećaju istinskim Hrvatima. Njih je trebalo izmisliti da bi crveni fašizam bio živ. Njegovo postojanje u Hrvatskoj bez ustaša je nemoguće. Da nema ustaša oni bi morali sebe ukinuti. A to ipak ne bi bilo profitabilno.

Zato je kozmička laž da je hrvatska država u Domovinskom ratu stvorena na zasadama tzv. antifašizma komunističkog tipa. Naprotiv, jednom treba jasno i otvoreno reći da su se crveni fašisti, tj. komunistički “antifašisti“ borili protiv Hrvatske, a bore se i danas; oni su se naime borili za Jugoslaviju koja je negacija Hrvatske. Svima je jasno da su oni koji to i danas rade neprijatelju hrvatske države i naroda. Dok se crvena petokraka kao simbol zla i SuočavanjeNijedna hrvatska vlast, uključujući i današnju, nije u tom smislu poduzela ono što bi svaka država, koja do sebe drži, već davno učinila. Hrvatske vlasti, naime, nemaju problema sa suočavanjem s prošlošću, a ne zanima ih previše ni budućnost; one žive u sadašnjosti i tu je njihovo carstvo: one ne žele dirati u „zabetonirane“ mitove i laži prošlosti, a nečista sadašnjost će im već osigurati budućnost. Jer kad bi dopustili znanstveno istraživanje same bi došle pod udar pravde. Zato njih demokracija i sloboda ne zanimajukomunistički totalitaristički „antifašizam“ kao i sva imena ulica i trgova svih „zaslužnika“ toga sustava ne zbrišu iz političkog i društvenog života svih hrvatskih gradova i sela dotle u RH neće biti ni demokracije ni slobode ni napretka.

Jasenovac pločaMoglo bi se prigovoriti da zabrane nisu u duhu demokracije. Djelomično se slažem. Onda bi u tom slučaju trebalo dopustiti imena ulica, trgova, postavljanje spomenika, ploča i sl. svim totalitarnim režimima prošlosti, npr. Mussoliniju, Staljinu, Hitleru i dr. Po čemu su oni gori od Tita? Ni po čemu. Kako to da je za hrvatske vlasti zloglasni četnik Šoškočanin bolji i neproblematičniji od hrvatskih branitelja? Spomenik i ploča njemu u čast, i to u Hrvatskoj, nije ni po čemu sporna, ali spomen-ploča hrvatskim braniteljima Jasenovca toliko je sporna da je to mjesecima glavni politički problem Hrvatske?

Prema tomu, ukidanje imena Trga maršala Tita nije neki osobit napredak u hrvatskoj demokraciji. Da je to učinjeno prije četvrt stoljeća onda bi se donekle moglo govoriti o demokratskoj transformaciji društva. Kakva je to demokratska država kojoj treba četvrt stoljeća da zamijeni ime trga ili ulice jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća? Svi oni koji su danas zalažu za tog zločinca isti su ili slični njemu. Kako se od totalitaraca može očekivati demokracija? Danas ih u Hrvatskoj ima nemali broj. Ako je zagrebačka Gradska skupština slika hrvatskog društva (rezultat glasovanja bio je 29:20 uz jedan suzdržan glas) onda ispada da su gotovo polovica hrvatskog puka bliski totalitarizmu JBT i da su njegovi sljedbenici.

Promjena imena Trga maršala Tita sama po sebi neće puno doprinijeti ni demokratizaciji ni suočavanju s prošlošću sve dotle dok se ne pristupi sustavnim i korjenitim promjenama. Ako se i dalje budu zabranjivala znanstvena istraživanja lika i (zlo)djela JBT i njegovih sljedbenika te zločinačkog sustava kojega su provodili, ništa se neće bitno dogoditi. Nijedna hrvatska vlast, uključujući i današnju, nije u tom smislu poduzela ono što bi svaka država, koja do sebe drži, već davno učinila. Hrvatske vlasti, naime, nemaju problema sa suočavanjem s prošlošću, a ne zanima ih previše ni budućnost; one žive u sadašnjosti i tu je njihovo carstvo: one ne žele dirati u „zabetonirane“ mitove i laži prošlosti, a nečista sadašnjost će im već osigurati budućnost. Jer kad bi dopustili znanstveno istraživanje same bi došle pod udar pravde. Zato njih demokracija i sloboda ne zanimaju. Koliko će desetljeća „antifa demokracije“ još trebati proći da se izbrišu imena svih ulica, trgova, bulevara, šetališta i sl. svih totalitarnih zločinaca na čelu s JBT? Možda se ipak nešto dogodi?

No, da ne bi sve izgledalo crno (a nije sve crno i ne smije biti) mora se priznati da je micanje imena trga jednog zločinca dobro djelo za hrvatsku svijest i na simboličkoj razini ipak neki napredak i uspjeh. Iako je sve to nastupilo kasno ipak bolje ikad nego nikad. Trud i upornost inicijative Krug za Trg ipak se isplatila.

Damir Borovčak: Mukotrpna inicijativa ‘Krug za trg’

BorovčakNa lokalnim izborima Zlatko Hasanbegović i Bruna Esih, kandidati na nezavisnoj listi, s glavnim programom zahtijevanja promjene imena Trga maršala Tita, pobjeđuju i ulaze u Skupštinu Grada Zagreba. Pokazuje se, kako su njihovi glasovi presuđujući za dobivanje potrebne većine u Skupštini, pa je gradonačelnik Milan Bandić prisiljen prihvatiti uvjete o promjeni omrznutog imena maršalovog trga u glavnom gradu Hrvatske. Bitka za promjenu imena trga time je pristigla do završetaka. Dobivena je vrlo teško, trajala je više od deset godina, a kako je započela ostalo je neizrečeno.

Inicijativu je započelo nekoliko odgovornih hrvatskih žena, predvođenih prof. Majom Runje. Nešto kasnije, neformalna inicijativa dobiva i svoj naziv ‘Krug za trg’. Djelovala je više od deset godina, dopunjujući se i muškim i ženskim članovima. Svake godine organizirani su skupovi na kojima se okupilo i do par tisuća prosvjednika. Ove godine 6. svibnja, pred Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu, ponovno se okupilo veliko mnoštvo. Među prosvjednicima bili su tada saborski zastupnici Bruna Esih, general Željko Glasnović i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Pozvani su na pozornicu, svaki se od njih obratio okupljenima. Bruna Esih je tada ustvrdila: „Skinut ćemo ga zajedno! Narod je najveća snaga, zato se držimo zajedno i rezultat ne će izostati.“ Još u svibnju ove godine to se činilo dosta neizvodivim, ali se ipak konačno dogodilo!

Krug za TrgPoslije promjene do koje je došlo u noći 1. rujna 2017. glasovanjem u Gradskoj skupštini, ostalo je nažalost neizrečeno tko je pokrenuo inicijativu za tu važnu povijesnu promjenu. Maja Runje, začetnica inicijative ‘Krug za trg’, u veljači 2008. zbog skromnosti teško je pristala na prvi intervju. Razgovor koji smo vodili poslije prve izvedene prosvjedne akcije možete čitati na HKV-portalu. Moje posljednje pitanje u tom razgovoru je glasilo – vjerujete li da ćete uspjeti Tita ukloniti s Trga? Profesorica Runje odgovorila je potpuno sigurna: “‘Krug za trg’ postići će svoj cilj. Obvezuju nas ljudi pred partizanskim puškama uz slovenske protutenkovske grabe, naše žene koje su uz povike i udarce stražara prljave i gladne lopatama kopale trasu Autoputa bratstva i jedinstva, zatvorenici u samicama u Staroj gradišci, studenti na Golom otoku …”. Mnoge strašne povijesne istine tek su poslije tih prosvjeda počele izvirati i pokazivati svu strahotu bezumnih i suludih komunističkih pokolja, koje je naredio i nadgledao krvavi maršal Tito.

Za postupak promjene imena trgova i ulica u Zagrebu svih deset godina bio je nadležan Obor za imenovanje naselja, ulica i trgova pri Gradskoj skupštini grada Zagreba. Odbor artikulira stajalište skupštinske većine, koju su dugo godina činile stranke ljevice. Njima ni na kraj pameti nije bilo priznati činjenice i istinu o komunističkim zločinima, kao ni prihvatiti odgovornost zločinačkog maršala Tita. ‘Krug za trg’ pisane je zahtjeve za preimenovanjem Trga maršala Tita upućivao Odboru u dopuštenim vremenskim razdobljima, svakih godinu dana.

Nažalost, za odluke Odbora inicijativa ‘Krug za trg’ doznavala je iz medija, jer Odbor građanima nije morao odgovarati i obrazlagati svoje odluke. Odbor za imenovanje ulica i trgova svoje je razloge samo jednom pismom objasnio 2009. godine. Tadašnji predsjednik Odbora Ivan Šikić, član SDP-a, pisao je da se zahtjev odbija jer članovi Odbora smatraju da je za promjenu imena „prvo potrebno postići dogovor svih stranaka koje obnašaju vlast u Gradu Zagrebu.“ Godine 2011. obrazloženje je iznio i SDP-ovac Marin Knezović odbio je zahtjev, ali preko medija, jer „su Titove zasluge u narodnooslobodilačkoj i antifašističkoj borbi i stvaranju hrvatske države velike“. Član Odbora Zvonko Maković, kao neovisan ali pridružen SDP-u, tom je prilikom dodatno istaknuo „važnost maršala Tita“ jer da je „objedinio antifašističke snage i svrstao Hrvatsku na pobjedničku stranu“. Od svibnja 2013. Odbor je vodio Zoran Piličić iz HDZ-a, koji je podržao zahtjeve ‘Kruga za trg’, BitkaOpisane okolnosti pokazuju da je bitku za promjenu imena trga zločinca u Zagrebu dobila u biti mukotrpna inicijativa upornih hrvatskih domoljubnih žena. One su predvođene Majom Runje, u promjeni imena Trga dale najveći doprinos. Zadaća je bila – upornošću postići preimenovanje. Tako je ostvaren značajan povijesni iskorak, značajan za budućnost. Sada se očekuje još jedan krupni korak – kako očistiti zločinačko ime Tita iz svih gradova i mjesta u cijeloj Hrvatskoj. Procjenjujem da će za to trebati još dosta truda i vremena, posebice u Istri i Primorju, kao i u Hrvatskom zagorju.no nije imao mogućnost donošenja povoljne odluke jer su većina članova Odbora i dalje činili pripadnici stranaka ljevice.

Inicijativa ‘Krug za trg’ bila je uporna i nije popuštala. U siječnju 2017. uputila je Gradskoj skupštini Grada Zagreba novi, deseti pisani zahtjev za promijenu imena Trga, jer su svi predhodni zahtjevi bili odbijeni ili ignorirani. Cijelo to vrijeme ista je osoba bio gradonačelnik Grada Zagreba – spretni manipulator Milan Bandić. Taj lik bio je svih tih godina protiv inicijative ‘Kruga za trg’ i promjene imena trga, sve dok nije prisiljen na promjenu zbog manjka većinskih glasova u Gradskoj skupštini.

Tijekom proteklih godina ‘Krug za trg’ se osobito obraćao Sveučilištu u Zagrebu i Pravnom fakultetu, koji se nalaze na tom Trgu zločinca Tita. Poticalo se rektora i sveučilišne profesore da i oni podrže postupak za promjenu imena trga. Tim više što je inicijativa iznijela u javnost nekoliko stotina imena studenata koje su komunističke vlasti poubijale u poslijeratnom zločinačkom ludilu. Mnoge od studentskih žrtava prikazane su fotografijama iz ondašnjih indexa Sveučilišta u Zagrebu ili obiteljskih albuma. Prilikom podsjećanja na te žrtve ispred rektorata Sveučilišta, članovi ‘Kruga za trg’ su u više navrata bijelim ružama kitili ogradu uzduž zgrade Sveučilišta. No, izostala je hrabrost i moral s Pravnog fakulteta i iz rektorata Sveučilišta u Zagrebu. Nisu stali na stranu studentskih komunističkih žrtava, likvidiranih mladića i djevojaka te podržali zahtjev inicijative ‘Kruga za trg’. A mnogi studenti su podvrgnuti zlostavljanjima i u kasnijim godinama komunističke jugodiktature, posebice 1971., poslije sloma Hrvatskog proljeća.

Opisane okolnosti pokazuju da je bitku za promjenu imena trga zločinca u Zagrebu dobila u biti mukotrpna inicijativa upornih hrvatskih domoljubnih žena. One su predvođene Majom Runje, u promjeni imena Trga dale najveći doprinos. Zadaća je bila – upornošću postići preimenovanje. Tako je ostvaren značajan povijesni iskorak, značajan za budućnost. Sada se očekuje još jedan krupni korak – kako očistiti zločinačko ime Tita iz svih gradova i mjesta u cijeloj Hrvatskoj. Procjenjujem da će za to trebati još dosta truda i vremena, posebice u Istri i Primorju, kao i u Hrvatskom zagorju.

Kazimir Mikašek Kazo: Posljednji tango za zločinca Tita!?

Kazimir Mikasek„Krug za Trg – posljednji tango za zločinca Tita“ naslov je mog članka koji je objavljen i na stranicama HKV-a i drugih portala nekoliko dana prije održavanja 11. po redu prosvjednog skupa u organizaciji građanske inicijative „Krug za trg“. Inicijativa „Krug za Trg“, grupa odvažnih domoljuba, hrabro su i argumentirano, ali i bezuspješno, punih 11 godina tražili od hrvatskih vlasti uklanjanje imena i svakog traga zločinca Tita sa trgova i ulica Zagreba, s trgova i ulica diljem Hrvatske, javno potkrjepljujući svoj zahtjev brojnim povijesnim dokazima protiv diktatora i zločinca Tita koji je hrvatskoj naciji u cjelokupnoj povijesti, bez ikakve razumne sumnje, nanio najviše zla.

Spletom političkih okolnosti, u jednoj klasičnoj političkoj trgovačkoj priči na hrvatski način, Milan Bandić pritisnut zahtjevima Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih i HDZ-a bio je prisiljen na politički ustupak, bio je prisiljen diktatora i zločinca Tita maknuti s najljepšeg trga u našoj hrvatskoj metropoli. Postavlja se razumno pitanje, je li inicijativa „Krug za Trg“ zadovoljna s ovakvim spletom okolnosti, jesu li zagovornici otkrivanja istine o povijesti Hrvatske zadovoljni, a osobito se postavlja pitanje hoće li micanje Tita s trga biti nulta točka za konačno rješavanje bolnih povijesnih prijepora koje Hrvatsku naciju drže o okovima olovnih komunističkih vremena? Jesam li ja zadovoljan ovakvim rješenjem, jeste li Vi zadovoljni dragi čitatelji, kada se čini da bi svi trebali otvoriti šampanjac?

TitoZamoljen sam od uredništva komentirati ovaj važan događaj, ali ne ću govoriti ni ispred inicijative „Krug za Trg“ niti ispred HNES-a, sudišta koje je na primjeren način etički osudilo život i djelo ovog monstruoznog zločinca, nego ću govoriti u svoje osobno ime.

Andrija Mikulić, čelnik gradske organizacije HDZ-a, danas se busa u prsa populistički objašnjavajući razbijenoj desnoj strani HDZ-ovog biračkog tijela kako su zapravo Anderej Plenković i HDZ najzaslužniji što je Tito otišao u povijest. Pa onda ako je tome tako, Andrej Plenković, predsjednik Hrvatske vlade i predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj, dužan je hrvatskoj naciji javno na HRT-u obrazložiti razloge zbog kojih je Tito skinut s jednog trga u Zagrebu.

Je li Tito skinut zbog toga što je bio prvi čovjek nedemokratskog režima u bivšoj Jugoslaviji kako to sugerira naslov Plenkovićeve „Komisije za suočavanje s prošlošću“? Je li skinut zbog toga što je bio špijun, urotnik i zločinac prije Drugoga svjetskog rata kada je svojim izdajničkim svjedočanstvima u ralje NKVD-a otjerao mnoštvo svojih svojih najbližih suradnika i prijatelja? Je li Tito uklonjen s trga zbog smaknuća Andrije Hebranga istaknutog hrvatskog komunista optuženog da je „ibeovac“, a zbog te lažne optužbe Hebrang je umoren dva mjeseca prije donošenja „Rezolucije informbiroa?“

Huda jamaJe li Tito maknut zato što je za vrijeme Drugoga svjetskog rata dao likvidirati brojne ugledne komuniste Hrvate, Srbe i Crnogorce koji su bili prijetnja njegovoj apsolutističkoj diktaturi, o čemu svjedoči uvjereni komunist Vlado Dapčević u knjizi „Ibeovac, ja Vlado Dapčević“ autora Slavka Ćuruvije. Vlado Dapčević, najbliži Titov suradnik, uvjereni komunist od glave do pete, komunist od mladosti do smrti, proveo je u Titovim kazamatima „samo“ 22,5 godine!? Je RevizijaNije vrijeme za šampanjac, vrijeme je za reviziju hrvatske povijesti, jer ona povijest koja je pisana rukom zločinca i diktatora Tita nije hrvatska povijest. Vrijeme ja za „orbanovski“ zakon „Lex Tito“ kojim će se zabraniti svako protiv ustavno veličanje Tita i Jugoslavije. Vrijeme je da inicijativa „Krug za Trg“ preraste u masovnu inicijativu „Krug za Hrvatsku“, inicijativa koja će okupiti najumnije domoljube u novu „Oluju istine“ radi opstanka i budućnosti naše drage domovine.li Tito maknut zbog toga što je nemilosrdno, genocidno pobio na stotine tisuća mučenika s „Križnih puteva“ Bleiburga? Zbog toga što je ubio mog strica Ivana? Zbog toga što je mog bosonogog oca kao bijesan pas nemilosrdno na „Križnom putu“ mučio od Bleiburga do Vukovara, pa nastavio s progonima od 1945. do 1990. godine? Zbog Hude Jame? Zbog stotine tisuća godina robije, Golih otoka i Lepoglava? Zbog toga što je ispunjavajući želju velikosrpskoj politici stostruko uvećao broj žrtava u Jasenovcu i tako hrvatskom narodu prišio etiketu genocidnog naroda s čime Pupovac, Plenkovićev koalicijski partner, manipulira i dan danas?

Je li maknut zbog toga što je osudio i ubio Alojzija Stepinca i što je Hrvatsku Katoličku crkvu želio odvojiti od Vatikana? Je li Tito maknut s trga zbog toga što je slijedom neupitnih dokaza forenzički ustanovljeno da je u njegov genetski kod upisano morbidno zločinstvo najvišeg stupnja ili je maknut zbog perfidne, populističke, političke trgovine i dodvoravanja desnom biračkom tijelu?

Dakle, je li Tito maknut što je bio prvi čovjek jednog nedemokratskog režima ili zato što je bio prvi među svim zločincima na „ovim prostorima“? Ili zbog jednog i drugog?

Huda jamaKada od inicijatora micanja Tita s trga, a zasluge za to si uzima Andrej Plenković, dobijemo odgovore na ova legitimna pitanja i ako ti odgovori budu konkretni i istiniti, tek tada ćemo moći kazati da je Hrvatska krenula putem istine u svijetlu i prosperitenu budućnost. Ako se to ne dogodi s pravom ćemo se moći upitati, hoće li se Tito s nekom novom političkom nomenklaturom još slavnije, sa „7 sekretara SKOJ-a“, vratiti na ulice i trgove Hrvatske, o čemu govori bivši predsjednik Josipović? I još radikalnije! Ukoliko ne dobijemo istinite odgovore, s pravom ćemo se moći upitati ne stoji li iza gradske političke trgovine skrivena državna politička trgovina puno opasnijih razmjera nego što uopće možemo slutiti?

Zbog čega su Pupovac i Radin, najvjerniji koalicijski partneri Andreja Plenkovića dopustili skidanje svog ljubimca s najljepšeg zagrebačkog trga? To me neodoljivo podsjeća na slučaj Perković-Mustać, jer za vrijeme suđenja tim zločincima zapravo su u Hrvatskoj još dublje skriveni zločini Titove monstruozne Udbe. Hoće li micanje Tita značiti da smo sa titoizmom zauvijek završili ili će to značiti tek simboličan početak pisanja nove hrvatske povijesti?

Nije vrijeme za šampanjac, vrijeme je za reviziju hrvatske povijesti, jer ona povijest koja je pisana rukom zločinca i diktatora Tita nije hrvatska povijest. Vrijeme ja za „orbanovski“ zakon „Lex Tito“ kojim će se zabraniti svako protiv ustavno veličanje Tita i Jugoslavije. Vrijeme je da inicijativa „Krug za Trg“ preraste u masovnu inicijativu „Krug za Hrvatsku“, inicijativa koja će okupiti najumnije domoljube u novu „Oluju istine“ radi opstanka i budućnosti naše drage domovine.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Slaven Letica: Odgovorno tvrdim: Večeras će Hrvatska postati prvak, Modrić najbolji na svijetu!

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je posljednji od triju osvrta, da ne kažem trilogije, na eliminacijski ili smrtonosni dio natjecanja na Svjetskom kupu koji sam dogovorio s uredništvom Večernjeg lista.

Prva dva objavljena su uz redakcijske naslove koji su sažimali temeljnu poruku: “Odgovorno tvrdim: ako pobijedimo Ruse, bit ćemo prvaci svijeta!” (7. srpnja 2018. na dan utakmice s Rusijom) i “Ohole ćemo Engleze spustiti na zeleni travnjak i pobijediti!” (11. srpnja 2018., na dan obračuna s Englezima).

Odgovornost za naslov ovog “finalnog” osvrta nije na urednicima Večernjeg lista, nego na meni. Rizični su to naslovi za vjerodostojnost svakog pisca, posebice profesionalnog znanstvenika, što sam donedavno bio, a ni danas se tog poziva ne sramim.

Svi vjeruju u Hrvatsku

Poziv i poslanje znanosti i znanstvenika nije predviđanje budućnosti, premda je ona udaljena manje od 24 sata, kao što je slučaj s vremenom pisanja ovog članka i događaja na koji se on odnosi: finala Svjetskog kupa između favorizirane Francuske i “malešne” Hrvatske u koju bezgranično vjeruju izbornik Zlatko Dalić, njegovi igrači i njihov kapetan Luka Modrić te većinski dio navijača, ne samo Hrvata, koji se usuđuju vjerovati i sanjati da Lijepa Naša može biti 13. zemlja koja će se popeti na nogometni Olimp.

Prva iz dijela svijeta koji ne pripada tradicionalnom, bogatom i moćnom Zapadu. Da su proročke sposobnosti znanosti i znanstvenika kad je riječ o klupskom i svjetskom nogometu u doista malene, osvjedočio se prije četiri godine jedan od najvećih znanstvenika XX. stoljeća, engleski teorijski fizičar, matematičar, svemiroslov (kozmolog), ekspert za kvantnu gravitaciju i crne svemirske rupe Stephen William Hawking (1942. – 2018.).

Ponesen zanosom znanstvene znatiželje, on je uoči Svjetskog prvenstva u Brazilu prihvatio prijedlog da izradi dvije formule nogometnog uspjeha: formulu uspjeha Engleske na svjetskim prvenstvima i formulu savršeno izvedenog penala.

Da su njegove formule bile potpuni promašaj, ne moram posebno pojašnjavati, jer nema te formule koja bi mogla objasniti čarobne, mistične i misteriozne nepoznanice koje su prije tri dana još jedanput protjerale ohole i pohlepne Engleze iz predvorja moskovskog nogometnog raja: božansko nadahnuće, samurajski skok i omiško-biokovsku silinu kojom je Ivan Perišić zabio izjednačujući gol, njegov nebeski skok nakon kojeg je spustio loptu pred Super Marija da bi taj prekaljeni ratnik dao pobjednički gol ljevicom te neutaživu glad za igrom, natjecanjem i pobjedom cijele momčadi Zlatka Dalića.

Nema te statistike, divovskih podataka (Big Data), teorijske matematike i fizike kojom bi se mogla osmisliti formula nogometnog uspjeha.

Zato se i genijalni Hawking našao pred nerješivom zagonetkom “crne rupe” koja stoji na putu svakoga nogometnog i sportskog proroštva: neizvjesnost, sreća/nesreća, fatalna sudska pogreška, sekunda ili dvije genijalnog igračkog nadahnuća, pacerski promašaj inače pouzdanog igrača, neslomljivi pobjednički duh ili gubitnička malodušnost neke momčadi.

Sve te varijable jednostavno nisu mjerljive i nisu predvidljive! Ne samo da nisu predvidljive nego su te crne spoznajne rupe teško i opisive.

Ruska nogometna trilogija

Sada kad sam javno pokopao proročki potencijal znanosti i znanstvenika, postavit ćete logično pitanje: na čemu počiva moj u naslovu sažeti optimizam, tvrdnja da ćemo večeras pobijediti nogometno moćne Francuze koje 1998. u polufinalu nisu uspjeli pobijediti vatreni ‘98 Miroslava Ćire Blaževića i Zvone Bobana, koji su u svojim redovima imali Zlatnu kopačku tog prvenstva Davora Šukera?

Analitički pristup kojim sam se koristio u pripremi “ruske nogometne trilogije” osmislio je ruski matematički geofizičar i seizmolog Vladimir Keilis-Borok (1921.–2013.). Nastojeći osmisliti metodu prognoziranja potresa, on je zaključio da znanost potrese ne može predvidjeti, ali može definirati neke geofizičke znakove koji bi mogli upućivati na pojavu potresa.

Svoju je metodu nazvao prepoznavanjem obrasca (pattern recognition). U suradnji s američkim kvantitativnim historiografom Allanom Lichtmanom, metodologiju prepoznavanja obrasca uspješno je poslije primijenio na, primjerice, prognoziranje ishoda američkih parlamentarnih i predsjedničkih izbora.

Služeći se tom idejom, a polazeći od manje-više neosporne spoznaje da uspjeh i neuspjeh u nogometu ovise o nizu čimbenika ili varijabli – pojedinačnoj kvaliteti igrača, kvaliteti nogometne momčadi, pobjedničkom ili gubitničkom momčadskom duhu i motivaciji, kvaliteti i vodstvenim sposobnostima izbornika/trenera, moralnom i socijalnom kapitalu kapetana momčadi, potpori i energiji koju momčadi daju navijači, korištenju suvremenih znanstvenih spoznaja u nogometu, sportskoj sreći i nesreći, sudačkim kvalitetama i propustima – pokušao sam procijeniti “bruto nogometnu snagu” naših protivnika i hrvatske reprezentacije.

Kako nisam nogometni stručnjak, za komparativne procjene kvalitete naših i “neprijateljskih” igrača zamolio sam trenera svih trenera Miroslava Ćiru Blaževića. Ćiro mi je svoje procjene s radošću poklonio. Na temelju tih procjena i moje socio-psihološke analize ostalih čimbenika, zaključio sam da ćemo pobijediti Ruse i Engleze.

Svaku dvojbu da ćemo pobijediti Engleze napustio sam nakon prave poplave oholih, bahatih i podcjenjivačkih ocjena engleskih novinara i bivših igrača o vatrenima 2.0. Da su Englezi napravili veliku pogrešku podcjenjujući vatrene 2.0, jasno im je stavio na znanje Šime Vrsaljko nakon utakmice: “Kad podcijeniš nekoga, to ti se najčešće vrati, a to se dogodilo i danas.

Nismo se obazirali na to što Englezi pišu i najavljuju. Ja uvijek kažem: ‘Izađi na teren pa onda pričaj’. Mi smo u finalu, a oni mogu na sunčanje ako žele. Pričalo se da ovo nije Engleska koja nabija lopte i preskače igru, ali kad smo mi krenuli u pritisak koji smo uvježbavali cijeli tjedan, onda se pokazalo da je to ipak stara Engleska.

Fizički smo bili spremniji, imali smo volju i htijenje. Nakon što smo primili gol, bili smo bolji i bilo je pitanje vremena kad ćemo zabiti. Ova reprezentacija ima karakter. Mi živimo jedan za drugoga i željeli smo dati 300 posto u ovoj utakmici pa da si ništa ne možemo zamjerati. Kad imaš takav pristup i svu podršku iza sebe, onda pokažeš zube.”

Na temelju analize temeljene na metodologiji prepoznavanja obrazaca, uvjeren sam da ćemo – ako nas ne pogodi neka silna nesreća i/ili ako nas suci ne opljačkaju – pobijediti Francuze i postati svjetski prvaci.

Onima koji misle kako će vatreni 2.0 teško zaustaviti glavne francuske jurišnike-driblere (Kylian Mbappé i Antoine Griezmann) i navodnog neukrotivog gospodara kaznenog prostora (Olivier Giroud), za razmišljanje nudim poučak koji mi je ponudio Ćiro: “Mbappé i Griezmann ne mogu se probiti kroz prostor kojim caruju Modrić, Rakitić i Brozović, a Girouda će Lovren ukrotiti bez većih problema i u zraku i na zemlji.”

Konačno, ako i kad pobijedimo, pitanje dobitnika Zlatne lopte bit će riješeno. Bit će to Luka Modrić. Tu je “francusku” loptu zaslužio i prije finala. Već nakon dramatične, ali i epske pobjede vatrenih 2.0 nad Rusijom, a posebice nakon veličanstvene pobjede nad Gordim/Perfidnim Albionom, vodeći nogometni znalci diljem svijeta počeli su se natjecati u traženju imenica, pridjeva i superlativa kojima su u nogometna nebesa uzdizali niskog i krhkog hrvatskog i Realova veznjaka Luku Modrića.

Divili su mu se i tepali mu: tihi genij, nečujni genij, izvanzemaljac, maestro, virtuoz, čarobnjak, mađioničar, orkestraš, nogometni pjesnik, briljantni dirigent, zadarski Mozart, hrvatski Beethoven, posljednji nogometni romantik, najbolji svjetski igrač, tvorac nogometnog ritma itd.

Jedan od razloga zbog kojeg se globalno selo zaljubilo u Luku bio je taj što su najveće zvijezde svjetskog nogometa napustile Rusiju pošto su njihove reprezentacije ispale u prvom ili drugom dijelu natjecanja: Lionel Messi, Cristiano Ronaldo, Neymar, Mohamed Salah, Luis Suarez, Manuel Neuer, Andres Iniesta, Robert Lewandowski, Marcelo i dr. Ostali su oni čije vrijeme sigurno i brzo dolazi, ali ne u Moskvi u nedjelju: Antoine Griezmann i Kylian Mbappé.

Zaključit ću ovako. Dvije najbolje svjetske momčadi igraju danas finale Svjetskog kupa koje će gledati cijeli svijet!

Razlika u kvaliteti, nogometnom umijeću i snazi skriva se u nijansama, ali je većina tih nijansi na hrvatskoj strani: imamo za nijansu boljeg izbornika, bolji su nam navijači, kapetan nam je malčice bolji i kao vođa i kao igrač, snažniji nam je i momčadski, pobjednički duh, pa i izbornička, igračka i navijačka vjera u pobjedu.

Slaven Letica / Večernji list

 

Povijesni dan hrvatskog sporta

 

 

Pastir na Velebitu: Pogledajte snimku malenog Luke Modrića koji štapom tjera koze po kamenjaru

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Kako se postaviti prema migracijama iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu!?

Objavljeno

na

Objavio

migranti

Posljednjih tjedana ponovno je aktualizirana tema o migracijama iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka u Europu. Nakon što je Mađarska u srpnju 2015. podigla ogradu na granici uspostavljena je nova tzv. balkanska ruta kojom iz Azije i Afrike, preko Grčke, Albanije Crne Gore i Srbije migranti dolaze u BiH (gdje je prisutno sve više migranata), a odande na granicu s Republikom Hrvatskom, kod Velike Kladuše. Posljedično, sve je više pokušaja ilegalnih ulaska migranata u Hrvatsku.

Migrantska problematika trenutno trese i vladu u Berlinu, odakle je pred nekoliko godina upravo i stigao poziv izbjeglicama i migrantima da nekontrolirano dođu u Europu.

U tijeku je sastanak na vrhu 28 zemalja članica Europske unije na kojem su migracije ponovno jedna od glavnih tema.

Migrantsku problematiku za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Đuro Vidmarović, Stipe Kutleša, Damir Pešorda, Kazimir Mikašek Kazo i Matko Marušić.

Đuro Vidmarović: Cilj je etnička i vjerska dezintegracija europskih naroda

U Vašem pitanju kriju se odgovori. Bit ću otvoren: kada bi Republika Hrvatska bila potpuno nezavisna država mogla bi samostalno odlučivati o ovako važnim pitanjima. Budući je ona dio Europske unije, dakle nije nezavisna, rješavanje ovakvih pitanja mora usuglašavati s Vladom u Bruxellesu i slušati naređenja koja od nje dobije. Željeli smo u EU, čak smo promijenili Zakon o broju glasača za ulazak kako bi se on što sigurnije ostvario i sada se ne možemo praviti kao da se to nije dogodilo. Stoga će o pitanjima migranata i njihovome smještavanju u Hrvatskoj, na duže ili kraće vrijeme, odlučivati Europska komisija. U EU postoje države prvoga reda i države drugoga reda. Mađarska se izborila, odnosno još se uvijek bori, za pravo da samostalno odlučuje o svojim granicama i migracijama. Takva pozicija za nas je u ovome trenutku nedostižna. Možemo razglabati na dugo i široko zašto je tomu tako, ali je tako! Rješenje se naslućivalo u Predsjedničinoj inicijativi „Triju mora“, ali Vlada to nije podržala.

Objektivno, migranti su dio složene političko-ekonomske igre globalnih razmjera. U njoj je Hrvatska jedna od zemalja koja o modalitetima te igre ne odlučuje. Nije na odmet postaviti pitanja: zašto muslimanske izbjeglice ne primaju prebogate arapske zemlje, kao što su Sadijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman, Kuvajt, zašto izbjeglice ne primaju npr. Australija i Kanada koje imaju miluje kvadratnih kilometara slobodnog prostora? Odgovorite i biti će vam mnogo toga jasnije.

Nova balkanska ruta migranata upućuje na politički program kojim će se ove ugrožene države pokoriti, postati hot spot, ili se ujediniti u borbi protiv useljenika. Turska ima sada dobar adut za ostvarenje svoje balkanske inicijative.

Migranti iz bliskog i srednjeg istoka su useljenici. Dolaze iz područja gdje više nema rata. Dolaze na nečiji poticaj i promišljeno, dakle organizirano. Cilj je etnička i vjerska dezintegracija europskih naroda. Milijunska masa muslimanske populacije dolazi zajedno sa svoji Kur’anom, svojim hodžama, svojom tradicijom i vjerskim fanatizmom. Ta populacija nikada se neće odreći islama i europeizirati se u smislu kako su to zamišljali neki propali pristalice teorije melting pota. Prema tome, oni će se demografski širiti, čuvati islamske zasade i s vremenom preuzimati poluge vlasti. Pozivanjem na ljudska i manjinska prava stječu već samim dolaskom svaku političku zaštitu i ekonomsku sigurnost.

Europski narodi su u demografskom rasulu, dekristijanizirani, s urušenim tradicijskim i moralnim načelima, uljuljani u životni standard, podložni manipulacijama sredstava masovnoga priopćavanja, sa sve suženim, odnosno fahidiotskim obrazovnim sustavima… pa čime se mogu suprotstaviti vitalnoj, vjerski i tradicijski homogenoj masi? Bio sam u Marseju i vidio jedno poslijepodne kada se oglasio mujezin, sve su ulice potamnile od ljudi koji su klanjali. Bijelaca Francuza nisam vidio. Bilo mi je jasno kako in vivo izgleda politika multi-kulti i što čeka Francuze. Treba posjetiti Nizozemsku i vidjeti što se zbilo s domicilnim narodom.

Vidio sam u Beču cijeli jedan trg koji je postao bliskoistočna tržnica sa svim mirisima, govorima, čepencima i folklorom. Bio sam u Rimu… A Francuzi su velika nacija. Što onda tek nas čeka, sada kada nas je ispod 4 milijuna, a još se 300.000 sprema na iseljavanje jer su u dužničkome ropstvu. Puno je više abortusa nego rođenja, politička elita forsira pravo na abortuse, pravo na istospolne brakove, etc. Škole se zatvaraju, plodna Slavonija se ispraznila, već sada se javno traže strani radnici. Vidjeti će te kako će to izgledati već za 10 godina!… Demografija je egzaktna znanost sa snažnim političkim posljedicama. Imamo iskustvo Kosova, a sada i Makedonije.

Pojam humanosti u ovom se slučaju zloporabljuje. Kao i pojam kršćanske sućuti. Često se govori: i mi smo bili izbjeglice! Da, bili smo, ali sa stalnom vjerom u povratak i bez nakane ostati u zemlji udomiteljici. U izbjeglištvo su išle žene, djeca i starci, dok su mladi branili domovinu. Ovi azijsko-afrički migranti ne kane se vratiti, već trajno nastaniti u europskim zemljama i ondje početi stvarati budućnost po svojim kuranskim mjerilima.

Kako pronaći granicu između humanosti i potrebe zaštite vlastite sigurnosti i identiteta?

Rješenje drže na svojim stolovima oni koji vladaju ovom planetom. Objektivno, maštam: trebalo bi zaustaviti ratove na Bliskom istoku i u Afganistanu, poštivati državni suverenitet, dati veliku ulogu OUN i motivirati bogate zaljevske zemlje na solidarnost. U Africi je tragičnija situacija, poglavito u subsaharskoj Africi. Umjesto bjesomučnog bacanja milijarda i milijarda dolara na naoružanje, trebalo bi utemeljiti institute za istraživanje pustinja, za izvlačenje vode koje je mnogo ispod Sahare, odnosno učiniti ono što je činio libijski vođa Gadafi. Zaustaviti širenje pustinje.

Dalje, u tim državama ne treba poticati plemenske i vjerske sukobe, već pomagati da se ustale režimi koji im najviše odgovaraju. Dalje: treba te države osloboditi inozemnih dugova (papa Ivan Pavao II. je to predlagao) i pomoći im u podizanju tvornica i izgradnji infrastrukture, dakle činiti sve kako bi ljudi mogli živjeti u svojim domovima. Vrlo negativan primjer je naftom prebogata Nigerija, koja grca u neimaštini, muslimanskom teroru, pa čak joj prijeti i glad, samo zbog toga što se prirodna bogatstva pljačkaju, bilo od domaćih, bilo od inozemnih legalnih bandita. Ono što su američke i europske kompanije radile u Liberiji, Kongu, Obali Bjelokosti, Somaliji, Čadu, strašno je. Afriku se stoljećima bezdušno izrabljivalo i sada ovaj magnum crimen dolazi na naplatu.

Na kraju: o našoj sigurnosti glede migranata moramo dobiti podršku EU, granice učiniti nepropusnima, a glede identiteta, e to je mnogo šire i dublje pitanje. Moralno se urušavamo, drobe nam tradiciju, a nameću nam strane običaje i ideologije, mladi odlaze, zemlja leži pusta i neobrađena, kuće prazne, šorovi, sokaci prazni… srce mi se slama. Htio bih da optimizam pobijedi.

Stipe Kutleša: Ako se migracije ne bude znalo kontrolirati identitet Europe će se sigurno promijeniti

Migracije su postojale oduvijek, a postoje i danas. Same po sebi one ne predstavljaju ništa neobično niti opasno. Ljudi napuštaju svoje domove iz različitih razloga kao što su ratovi, diskriminacija pojedinih slojeva pučanstva, siromaštvo, nepravda, prirodne katastrofe, želja za boljim standardom i sl. Jedno je izvjesno: najveći broj migranata ne bi volio napustiti rodni kraj i domovinu bez velike muke. Ako se pogleda u povijest migracija onda se uočava da se najveći broj migranata tijekom vremena dobro uklopi u novim sredinama, čak se i asimilira. Onaj dio koji je svjestan svog podrijetla sačuva svijest o tome, jezik, narodne običaje i sl. Takve manjinske skupine mogu biti kamen spoticanja i faktor nestabilnosti u državama s većinskim stanovništvom, ali mogu biti i faktor povezivanja među narodima. Sve ovisi o tome kakve su njihove tzv. „matične“ zemlje. Ako imaju imperijalističke težnje prema teritoriju drugih država onda imamo probleme kao što je to u slučaju Srbije prema Hrvatskoj.

Novi migracijski val s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike ima više motiva, od ratom zahvaćenih područja do nerazvijene ekonomije i siromaštva. Uzroci ratova su uglavnom negdje u svjetskim centrima moći koji kroje sudbinu svijeta. U svojim laboratorijima zla oni dugoročno planiraju do detalja što će se u svijetu događati. A događati će se ono, tako oni misle, što su oni zamislili da se treba i mora događati. Kreatori zla umjetno pojačavaju i programirano provode svaku vrstu neravnoteže i nepravde gomilajući bogatstvo u vrlo malom postotku čovječanstva (svega nekoliko postotaka) dok je vrlo velika većina čovječanstva osiromašena.

Njihova se nastojanja sastoje u tome da se smanji broj ljudi na Zemlji, ali da po mogućnosti time ne budu zahvaćeni oni sami. Otuda sve vrste ideologija koje služe toj svrsi: rodna ideologija, uništavanje obitelji, prezir prema religiji, posebno kršćanstvu, umjetno uništenje područja u kojima žive „nepoželjne“ nacije (najčešće malobrojne) i nepoželjne religije. Jedna od takvih regija je Europa. Vodeće zemlje Europe kao što je Njemačka navodno žele dobiti jeftinu radnu snagu i zato stimuliraju doseljavanje stranaca. Da je to laž kazuje činjenica da se kvalificirane radnike ne može dobiti stihijskim i nekontroliranim migracijama. Uz to mnogi doseljenici i ne znaju ništa raditi i ne žele. Čak provode nasilje u područjima u kojima su prijateljski primljeni. Ne prihvaćaju ni jezik, ni kulturu ni vrijednost zemalja u koje su došli. Posve suprotno: žele nametnuti svoj način ponašanja većini uz obvezu da im se osigura smještaj, hrana, socijalna pomoć za njihov nerad. Primjer zato imamo u Njemačkoj i u nekim drugim zemljama. Druge su zemlje opreznije i mudrije.

Što se Hrvatske tiče ona je na rubu EU i najviše je izložena migrantskom valu. Što više druge europske zemlje budu zatvarale svoje granice emigrantima to više će im, sada ne baš previše privlačna Hrvatska, biti sve bolje utočište. Pogotovo kada naiđu na posve prazne i ispražnjene prostore koje Hrvati napuštaju. Priča se da iz BiH u Hrvatsku svakog dana ilegalno dođe nekoliko desetaka ili stotina migranata, zauzimaju prazne kuće i naseljavaju se. Pri tome hrvatska „stabilna“ vlada šuti; javnost i ne zna da se to događa. Da bi se to moglo dogoditi bilo je potrebno iseliti domaće stanovništvo. Teško je ne povjerovati da program za to iseljavanje postoji i već se nekoliko godina uspješno ostvaruje. O situaciji u Slavoniji ne treba ni govoriti. Poljoprivredno najbogatija hrvatska pokrajina postala je najsiromašnija. Prodaju se imanja, kuće u bezcijenje da bi se osiguralo prostor za neke druge. Priča se da je sve već dogovoreno.

Sve to je prijetnja sigurnosti Hrvatske. Ali slična sudbina čeka i druge u Europi. Neki su, kao npr. Mađarska, našli način kako zaštititi svoj nacionalni identitet i državni integritet. Unatoč protivljenju naddržave EU. Ako se migracije ne bude znalo kontrolirati identitet Europe će se sigurno promijeniti. Hrvatska će, zahvaljujući svojim nenarodnim političkim vođama, nastradati još i više što u krajnjoj liniji vodi nestanku naroda i države.

Uz pametnu i dobronamjernu demografsku politiku Hrvatska ima rješenje za primanje dijela izbjeglica, ali uz uvjet da se očuva vlastita sigurnost i identitet. Samo to sadašnja politička garnitura niti može niti želi provesti. Njima je stalo do nečega sasvim drugoga.

Damir Pešorda: Vrijeme je da se narod umiješa u odlučivanje o vlastitoj sudbini

Pitanje migranata danas je ključno političko pitanje na svjetskoj razini. Taj je problem nastao vjerojatno zbog spleta povijesnih, geopolitičkih, pa i klimatskih okolnosti, no očito je da ga neke globalno moćne strukture iz pozadine potenciraju i usmjeravaju. Hrvatska se zbog svog geografskog položaja i članstva u Europskoj uniji – članstva koje se dosada pokazalo uglavnom kontraproduktivnim – nalazi u dosta nezgodnoj situaciji. Nalazi se na jednom od frekventnijih migrantskih putova, a kao članica EU prisiljena je primati imigrante koji nisu uspjeli dobiti azil u zapadnoeuropskim zemljama, dok kao nečlanica schengenske vize ne može računati na to da će obrana njezinih granice biti europski interes niti da će jednom primljeni migranti eventualno moći otići u neku drugu europsku zemlju. Treći je problem hrvatska politička elita koja, bez obzira zaklinjala se hrvatstvo ili inklinirala prema jugoslavenstvu, bespogovorno izvršava naloge Europske unije i to samodopadno proglašava vrhunskom političkom mudrošću.

Izlaz je u politici koje se groze trenutne političke elite, dakle u populizmu. Vrijeme je da se narod umiješa u odlučivanje o vlastitoj sudbini. Na tragu referendumskih inicijativa do artikulacije takve politike će, vjerujem, i doći. Na europskom planu Hrvatska svoj interes mora naći u usklađivanju s politikom onih vlada koje se protive multikulturalnom rastakanju Europe i brisanju kršćanskog identiteta Europe. Naravno, rješenje migrantskog pitanja neće biti lako niti se ono može postići preko noći, ali ako još danas ne počnemo štititi hrvatske interese, sutra se neće imati što štititi niti će to imati tko činiti. Tu se otvara još jedno bitno hrvatsko pitanje, a to je predstojeći demografski kolaps nacije. On se može uvesti samo nizom odlučnih mjera, od kojih jedna, svakako, mora biti i pametna imigrantska politika. Treba pokušati barem dio hrvatske dijaspore vratiti u Hrvatsku, stimulirati dolazak stranaca koji se bez većih problema mogu integrirati u hrvatsko društvo te se odlučno suprotstaviti eventualnim europskim namjerama da se od Hrvatske napravi hot spot za izbjeglice.

Kazimir Mikašek Kazo: Gdje je tu suverenistička orbanovska politika Hrvatske?

Masovne migracije su česta pojava u povijesti, bilo ih je i bit će ih. Uzrokovane su najčešće prirodnim katastrofama, ratovima ili prenaseljenošću. Posljednja migracijska kretanja su rezultat sva tri faktora. Na migracije kojima svjedočimo presudno je utjecala ciljana politička destabilizacija koju je donijelo krvavo CIA-ino „Arapsko proljeće”, dugotrajni ratovi nakon toga, u kombinaciji sa visokim stopama demografskog rasta u bliskoistočnim i afričkim zemljama posljednjih 30 godina. Tome možemo pridodati glad, siromaštvo, velike suše i sve veći nedostak vode na širokom području koje se prostire od istočnog Mediterana do Indijskog oceana. Logično, prioritet migranata je domoći se bogatih zapadnoeuropskih država poglavito radi izdašne socijalne politike, a manje ih zanima rad u realnom sektoru ili bilo kakav drugi rad.

Treba se prisjetiti da su prihvatni centri u Turskoj samo privremeno i prividno rješenje. Usporili su prvi migrantski val, ali nisu spriječili početak drugog vala. Inače, procjene Europske komisije su da u Turskoj danas ima 3,9 milijuna izbjeglica, pretežno iz Sirije. Prihvatni centri na Balkanu mogu kupiti vrijeme, usporiti drugi val za godinu ili malo više, ali i ništa više od toga. Turski diktator Erdogan ima u rukama moćan alat ucjene i u svakom trenutku, ako ne budu ispunjavane njegove želje spreman je u Europu i svijet poslati novih milijun izbjeglica. Naravno, dominantno preko BiH koju je od Alije dobio u “amanet”, a posljedično tome preko Hrvatske kojoj geostrateški treba oteti dio Jadranskog mora!?

Nastavak rata u Siriji koji potiču SAD, Saudijska Arabija i Izrael, zaoštravanje odnosa SAD-a sa Turskom, neadekvatan pristup dovršetku građanskog rata u Libiji i očigledno nepovjerenje, te latentna prijetnje Iranu nisu povoljan politički okvir za rješavanje ove globalne migrantske krize.

U prvom valu ove recentne migrantske krize 2014.-2016. godine najveći broj migranata je preko Srbije krenuo u Mađarsku pa zatim prema Njemačkoj i Skandinaviji.To je trajalo sve dok im Viktor Orban nije odlučno poremetio plansku rutu podizanjem žice i zabranom ulaska migrantima koji su prijetili kršćanskoj kulturi Mađarske. Poslije podizanja žičane ograde migrant su krenuli prema Hrvatskoj tj. Slavoniji i Baranji. Tu su relativno uspješno zaustavljeni, jer je duljina kopnene granice u ravnici lako obranjiva, a “forsirati” moćni Dunav ipak je malo riskantno.

Novi migracijski val pokrenut je dolaskom proljeća 2018. i odlikuje ga korištenje novih ruta: od Skopja, preko Prištine i dalje kroz Sandžak prema Sarajevu; od Tirane preko Crne Gore prema Hercegovini ili Dubrovniku i iz Srbije preko Drine u BiH. Slike iz Podrinja zabrinjavaju. Duž obale Zvorničkog jezera, tamo gdje je voda mirna i na mjestima s kojih se čamcem može prijeći u BiH, čekaju velike grupe migranata. Najviše ih je iz Pakistana i Afganistana. Ista, ako ne i puno složenija situacija je u Cazinskoj krajini. Na kraju se, uglavnom iz Cazinske krajine, migranti pokušavaju prebaciti u EU. Paralelno sa ponovnim otvaranjem „balkanske rute “, svjedoci smo istom takvom procesu na „mediteranskoj ruti “koju drže i potiču “šoroševske” skupine aktivista različitih boja sa velikim iznosima novca, velikim brodovima i moćnom organizacijom, te svesrdnom pomoći ljevičarskih medija. Španjolska i Italija su prve na udaru.

Ako Srbija planski, zbog destabilizacije ovog prostora bude propuštala tisuće migranata u BiH, postoji realna opasnost da će oni,“prisilno zaustavljeni”u BiH, u dogledno vrijeme biti asimilirani i instrumentalizirani od bošnjačko-islamističkih političkih moćnika kao sredstvo pritiska na hercegovačke Hrvate, s planom radikalne islamizacije i one umjerene građanske BiH. Plan islamizacije BiH otpočeo je još za vrijeme rata u BiH masovnom izgradnjom džamija financiranih ogromnim svotama novca islamskih država. Sada te džamije treba napuniti novim vjernicima i promijeniti duhovnu i kulturološku svijest BiH na štetu hrvatskog katoličkog življe.

Neki analitičari smatraju da u tom paklenom planu pretvaranja Hrvata u BiH u nacionalnu manjinu aktivno sudjeluju i vlasti iz Srbije. Konačan cilj je stvoriti od BiH novu jugoslavensku republiku radi budućih regionskih podeuropskih integracija. U tom planu zbog geostrateškog značaja zaleđa Jadranskog mora najviše im smetaju Hrvati u BiH koji su kakav taka garant očuvanja ove važne geostrateške točke. Naravno, geostrateški je cilj onemogućiti Hrvatsku i Hrvate u BiH da ponovno preuzmu povijesnu ulogu “predziđa kršćanstva” pred novom islamističkom najezdom! Cilj ovog destabilizirajućeg plana “regiona” je spriječiti EU da Hrvatsku odabere kao prirodnu braniteljicu i spasiteljicu kršćanske Europe.Ovaj morbidni plan bez ikakve sumnje podupiru globalističko-masonske “soroševske skupine” sa velikim iznosima crnog novca.

Konfuzija, nastala u EU zbog slabljena moći do sada nedodirljive “stazijevke”, a danas zadrte globalistice A. Merkel, doprinijela je tome da se ova kriza nastavlja i produbljava.Činjenica je da Angela Merkel ne zna šta je to “ručna kočnica” Kolinde Grabar Kitarović pa jedinstvenog odgovora EU nema. Mađarska i Slovenija se brane žilet ogradama, AfD “drma” stolicu Merkelici, pa vlasti Bavarske samostalno reagiraju, vraćaju križeve u javne ustanove, zalažu se za čvršću kontrolu granice prema Austriji. Austrija istu mjeru primjenjuje na granici sa Italijom i taj scenarij priprema na granici sa Slovenijom.Članovi Višegradske skupine – Mađarska, Poljska, Češka i Slovačka – izjavili su da neće prisustvovati hitnom sastanku koji je, povodom migrantske krize zakazala Europska komisija, još uvijek pokušavajući oživjeti zaobilazni, selektivni plan doseljavanja milijuna muslimana u kršćansku Europu.

Poslije nedavnog sastanka u Budimpešti premijer Mađarske Viktor Orban, rekao je da je “…mini-summit zakazan mimo pravila EU. Shvaćamo da zbog migrantske politike u nekim državama postoje unutarnji politički problemi, ali zbog toga ne treba napraviti konfuziju u čitavoj Europskoj uniji”.

Premijer Poljske je objasnio da “nema svrhe putovati na sastanak, obzirom da njegova zemlja svakako ne prihvaća, niti će prihvatiti plan o redistribuciji azilanata”. Vrlo je znakovito da Hrvatska nije nazočila sastanku Višegradske skupine. Ministar Božinović po ne znam koji put tvrdi da Hrvatska neće biti novi selektivni “hotpot” za migrante, a u isto vrijeme premijer Plenković tvrdi da Hrvatska pripada elitnim državama EU. Problem je što za ni jednu od ovih pustih želja i tvrdnji nema objektivnih dokaza! Naprotiv, Hrvatska je po svim pokazateljima zadnja u EU, a uskoro će biti lošije pozicionirana i od Bugarske i kandidatkinje Srbije. Dakle, egzaktni pokazatelji nam sugeriraju da ne pripadamo ni u elitu, ni u prvu ili drugu europsku brzinu, već pripadamo u klasičan europski rikverc.

Uspjesi naših nogometaša i tenisača samo je gusta PR-ovska magla puštena nad zlokobnom hrvatskom stvarnošću. Nije nerealno očekivati da će ova globalna migrantska kriza biti okidač za stvaranje nove balkanske podeuropske unije, što u prijevodu znači restauracije bivše Jugoslavije. Vladari Hrvatske i trenutne političke elite nisu nikada ni željeli jaku, samostalnu i neovisnu Hrvatsku, pa je stoga strah od ovakvog scenarija sasvim izgledan. Ruku pod ruku s njima svakako idu oni europski i svjetski močnici koji i danas tvrde da je raspad Jugoslavije bila pogrješka.

Ukidanje unutarnih graničnih kontrola je prije samo desetak godina slavljeno kao najveća blagodat eurointegracija. Sada se granični punktovi ponovo uspostavljaju i nedostaju samo mitraljeska gnijezda i nova arijevska promocija segregacije. Međutim, svima je jasno da to nije i ne može biti dugoročno rješenje. Mediteranske zemlje – Španjolska, Italija, Bugarska i Grčka, a sve više i Portugal i Francuska, tako su postale žrtve pohlepnih globalista. Mjere kojima se kratkoročno osigurava sigurnost Njemačke i Austrije, direktno doprinose nesigurnosti mediteranske Europe.

Austrijski kancelar Sebastian Kurz je zbog toga iznio novi tipično kolonijalistički prijedlog-osnovati prihvatne centre za migrante u Europi, ali i izvan EU te iz tih centara uzimati samo radno sposobne i integracijski prihvatljive migrante. Oni koji to nisu biti će vraćeni u zemlju u kojoj su registrirani, odnosno u Hrvatsku. Danski kolega ga je naravno podržao. Cilj je da se „migrantima pruži minimalna zaštita, ali ne i šansa za bolji život “. To se zove klasično pranje vlastite savijesti!

U tom kontekstu, Albanija je označena kao prva država koja će imati „čast i zadovoljstvo “da na njenom teritoriju bude otvoren jedan takav centar. Ostale „zapadnobalkanske” države su također samaritanski kandidati. Nije nerealno da to bude i novi uvjet tim državama za nastavak procesa pridruživanja EU. Umjesto Srbije, Crne Gore, Makedonije i BiH u EU, moglo bi doći do toga da te zemlje postanu selektivni prihvatni centri za stotine tisuća migranata sa Bliskog i Srednjeg Istoka kao svojevrstan amortizer pa ako ispune tu zadaću možda nekada i postanu “ravnopravne” članice EU sa više brzina.

Iz perspektive moćnika zapadnoeuropskih zemalja ovo djeluje prihvatljivo. Žrtvovat će Balkan da bi sebe zaštitili i iz njega crpili selektivnu radnu snagu. Zadatak te selekcije, odnosno preliminarne integracije migranata časno će pripasti Hrvatskoj, te se na taj način stvara nova Europa “s više brzina”, oko čega su se neki dan usuglasili Merkel i Macron. Sve južno od Dunava i Save bi tako postalo svojevrstan tranzitni prostor, područje za prihvat migranata i pokušaj njihove djelimične integracije. Pojedinci koji bi se uklopili u novi društveni sustav, prihvatili nove europske vrijednosti, obučili se za rad u deficitarnim sektorima i pokazali želju za integracijom,bili bi odabrani nastaviti put neizvjesnosti prema Zapadnoj Europi.

Za EU se rizici tako bitno smanjuju. Međutim, promatrano iz perspektive zemalja Zapadnog Balkana, osobito Hrvatske, to je višestruko opasno. Oni koji se ne žele ili ne mogu integrirati ostajali bi “zarobljeni” na Balkanu, frustrirani i nezadovoljni, jer svoj cilj nisu ispunili, a samim time postali bi trajno tempirana bomba destabilizacije ovog prostora kada močnicima to padne na pamet. U cijeloj ovoj priči ključno je pitanje gdje je tu suverenistička orbanovska politika Hrvatske?

I da ne bi sve ispalo deprimirajuće evo jednog optimističnog vica.

Na svjetskom prvenstvu u atletici, u utrci na 5000 metara predstavnik Crne Gore bio je uvjerljivo zadnji s dva kilometra zaostatka. Naravno, Crnogorci su to pretvorili u pobjedu i svi u glas viknuli: “Viđ našeg sokola što ih goni”! Klasičan Macanov PR!

Prof. dr. sc. Matko Marušić: Marakeška politička deklaracija je Istanbulska konvencija, a obje su pobjednički komunizam s novim licem

Što god mi mislili, govorili i pisali, stvari na međunarodnoj razini idu prema pobjedi komunizma. Tko god mi tu rečenicu zamjerio, ili je podcijenio, neka mi oprosti, ali molim da je se sjeti kad i njemu postane jasno: komunizam.

1. Zašto i kako komunizam?

Tisuće knjiga su napisane o komunizmu, a o novom komunizmu, s licem umivenom od krvi, ali ne i od mržnje, nema ni jedne. Tu i tamo poneki članak. Teror se preselio u medije i u znanost i kulturu i teško je objaviti otvorenu analizu. Cenzura je jača nego klasična komunistička, jer više na Zapadu nema ni jedna država u kojoj postoji sloboda mišljenja (govora i pisanja). Zasad žive portali, koje nazivaju „desničarskima“, ali ni oni ne će dugo, da sad o tome ne pripovijedam, ali i sami znate da se brišu nepoželjni članci i izjave.

Kad su sami od sebe pali svi komunistički režimi, a nasilje zvano „revolucija“ i „diktatura proletarijata“ postalo politički neprihvatljivo u sve demokratskijem svijetu, komunizam je umio svoje lice: radničku klasu i njezinu potrebu za revolucionarnim preuzimanjem vlasti radi pravednije raspodjele rezultata rada, razmijenio je za spolno nastrane (danas LGBTQIAPK), koji služe za supresiju znanosti; žene, koje služe za „omekšanje“ fronta prema tradiciji; okoliš, koji služi za manipuliranje industrijskom moći; kućne ljubimce, koji služe da se čovjek svrsta među životinje a ne u Božju djecu; i, najnovije, za migrante, koji služe za sukobe religija.

A komunistički cilj je ostao isti: uništenje nacionalnih država i svih religija.

Stvar je došla dotle da zbog spolno nastranih mijenja biomedicinska znanost, da se žene na silu gura u politiku, iako im je to zapravo poniženje („pozitivna diskriminacija“), s kućnim ljubimcima se može sklopiti i partnerstvo (bivši brak), a migranti su sila koja će obaviti posao na terenu – promjenom vjere, kulture, uništenjem nacionalnog identiteta i babilonizacijom jezika.

Strategiju i planove novoga komunizma ne pišu revolucionari niti itko od običnih i vidljivih vojnika novoga komunizma; kao i u prvom obliku komunizma, te planove pišu novi Marxi i Engelsi, sada dobro zakrinkani u skromnost, samozatajnost, institucije i metajezik, te zaklonjeni bukačima koji i ne znaju što rade.

2. Zašto novi komunizam pobjeđuje?

Novi komunizam pobjeđuje zbog više razloga, a glavni je da ga zastupaju i kreiraju vrlo obrazovani i pametni ljudi. To su najobrazovaniji i najpametniji ljudi na svijetu, a zajedničko im je to da su antiteisti. Vjere su se oni odrekli, i mrze je, kao i Sotona – jer misle da su bolji od Boga i da mogu zavladati svijetom i svemirom. Zato je jezično najprimjerenije, a i filozofski utemeljeno da se tu radi o borbi Dobra i Zla, Boga i Sotone, jer ta dva pojma imaju i pojmovnu i iskustvenu utemeljenost u povijesti čovječanstva. Iz povijesti bezbožništva potekli u kao ateizam, a iz povijesti vjere kao ideja o palom anđelu. u oba slučaja pojava antiteizma odgovara iskustvu ljudske vrste.

Sotonski mudraci se pozivaju na „borbu za slabe i slabije“: prije dvjesto godina za sirotinju, prije sto za eksploatirane radnike, a danas za „diskriminirane“ manjine i migrante. Tome se teško suprotstaviti, jer onda čovjek ispada bezosjećajan, pa mu se mogu nadijevati grozna imena poput „fašista“ (u Hrvatskoj „ustaša“), „desničara“ (u Hrvatskoj opet omiljeni „ustaša“), „konzervativca“ (u Hrvatskoj „katolibana“), „fundamentalista“ (to je za sve one koji izražavaju svoju vjeru), itd.

Učeni neprijatelji Boga i čovjeka lako ulaze u organizacije u kojima se odlučuje, lako se u njima pretvaraju i lako preuzimaju vlast, napose zato što to ne ističu. Njihove ideje na kraju formalno izglasavaju drugi, koji i ne znaju da su pijuni u rukama velikih šahista.

Revolucija je zamijenjena politikom „korak po korak“, jer za Sotonu nema žurbe; on ne želi ponovno pasti i učvršćuje uže na sigurnosnom svakom čavlu kojim se penje na Božju planinu.

Pao je cijeli Zapad. Istok (islam) je usmjeren na milenijski obračun s kršćanstvom, a ne vidi da je sljedeći. Druge religije i kulture pale su već ranije.

3. Migranti i kako ih steći

S dolaskom Istanbulske konvencije novi komunizam je odnio veliku pobjedu, ali ona mu nije dovoljna. Ona je više teoretska nego praktična, a netko ipak posao treba obaviti na terenu. Za to je odabran udar s pomoću migranata.
Nesporno je da ljude kojima su ugroženi životi treba primiti u zaštitu, državnu ili drugu. No, tu se pojavljuju barem tri problema:

a) Smije li se, i kada se smije, reći „dosta“ (žica ili zid na granicu) – kad se radi o prevelikom broju tražitelja azila? Odnosno – kad je migranata „previše“? Je li ikad?

b) Kako razlikovati životnu ugroženost od želje za boljim životom, da ne spominjemo moguće osvajanje prostora, udar na tradiciju i kulturu i mogući terorizam? Kako primiti jedne, a odbiti druge, kad svi tvrde da su jednako ugroženi, a ni o kome ne znamo ništa bitno?

c) Kako se tehnički zaštititi od prevelika priljeva migranata ako dođe do te situacije? Kako naći opravdanje da jedne jesmo, a druge nismo primili? Uzmimo najnoviji primjer Španjolske: kad je Italija odbila primiti brod a migrantima, ponosno ga je primila Španjolska; znači li to da će odsad svi brodovi s migrantima ići u Španjolsku, i da Španjolska, s lijevom vladom, nikad ne će reći „dosta je“?

Na ta pitanja ne želim odgovarati, jer na njih ni Europa nije odgovorila. Primjer je gđa A. Merkel, koja je najprije širom otvorila vrata migrantima, a sada ih zatvara, ali na – tuđim granicama. Znam da joj nije lako jasno odgovoriti, ali jasno mi je da nije odgovorila.

No, odgovor, čini mi se, dolazi s druge strane!

4. Marakeška politička deklaracija

Dana 2. svibnja 2018. donesena je Marakeška politička deklaracija (Marrakesh Political Declaration). Nju su potpisale sve relevantne zemlje, uključivši i Hrvatsku, a nije ju potpisala samo Mađarska (ali jesu ostale zemlje Višegradske skupine). Relevantne zemlje, znači afričke zemlje iz kojih migranti dolaze i europske u koje dolaze.

Marakešku deklaracija mi se čini istom kao Istanbulska deklaracija: po metajeziku, stilu, politici „korak po korak“ i ciljevima. Čak ističe pojam roda, na isti način kao Istanbulska konvencija.

Citiram predviđenje akcije, bez truda da ih doslovno prevedem. Muka mi je od metajezika koji omogućava laganje da nije mišljeno onako kako je napisano, da to tamo „ne piše“. Toga smo se naslušali pri ratifikaciji Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru (Prof. Matko Marušić: Sanja Sarnavka i Marija Puh su lagale o rodnoj ideologijProf. Matko Marušić: Sanja Sarnavka i Marija Puh su lagale o rodnoj ideologiji; Prof. emeritus Matko Marušić: ANDREJ PLENKOVIĆ LAŽE ČLANOVIMA HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE I CIJELOM HRVATSKOM NARODU O ISTAMBULSKOJ KONVENCIJIProf. emeritus Matko Marušić: ANDREJ PLENKOVIĆ LAŽE ČLANOVIMA HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE I CIJELOM HRVATSKOM NARODU O ISTAMBULSKOJ KONVENCIJI). Zato s citiranog engleskog, prenosim samo bitnu poruku.

1. A human rights – based approach: the implemented actions will contribute to fully respecting the human rights and dignity of refugeesand migrants, irrespective of their migration status;

U punoj se mjeri moraju poštovati ljudska prava, bez obzira na status migranata.

2. Particular attention will be paid to the issues of gender and the protection of migrants in vulnerable situations including, inparticular, women and children;

Traži se (naređuje se, nakon potpisivanja!) posebna pozornost prema – rodnim temama! Treba li više objašnjavati?!

3. Increase dattention to the fight against xenophobia, racism and discrimination: the partners will under take efforts to combat the sephenomena, and to promote a balanced narrative on migration and diasporas, based on facts and highlighting their positive contribution to the development of societies incountries oforigin, transit and destination;

Borba protiv ksenofobije, rasizma i diskriminacije – zar to već nismo negdje čuli i to mnogo puta?! Držim da je tu ksenofobija sve što nije neupitni prihvat. Mora se pozitivno govoriti o migracijama, uključivši i njihovo pozitivno djelovanje u zemlji useljenja.

4. A regional approach: the identification, formulati on and execution of actions will take into accountlocal and regional specificities.

U ovoj nejasnoj rečenici postoji prilika da se migranti za stalno prihvate u Hrvatsku pod uvjetom da prime i hrvatsku nacionalnost. No, nisam u to siguran – neokomunisti nastupaju s nejasnim rečenicama, a kad dobiju, one postanu jasne imperativne (v. događaje oko Istanbulske konvencije).

5. An inclusive and multi-stake holder approach: in their interventions, the partner swill seek to involve all the actors under the coordination of the national authorities (regional organisations, local authorities, traditiona land customary authorities, representatives of civil society and migrant and refuge ecommunities, social partners, the private sector, the media.

Moraju se uključiti civilne udruge i mediji. Što oni dalje rade vidjeli smo na primjeru hrvatske ratifikacije Istanbulske konvencije.

Potpisivanje Marakeške deklaracije znači da je strateško pitanje migranata riješeno i da ga više nikakvo djelovanje ne može promijeniti. I za Hrvatsku. Kao što je za Hrvatsku pitanje rodne ideologije bilo riješeno i deset godina prije ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskom saboru.Hrvatska je pod Milanovićem sve bitno bila potpisala još ranije. Sada je to učinio Plenković u Marakešu.

5. Bi li Hrvatska ipak nešto mogla učiniti?

Čini mi se da Europa pada kao što je palo Rimsko carstvo. Ono nije palo u jednoj bitci, ili ratu, nego je padalo nekoliko stotina godina i onda nestalo „bez ispaljenog hitca“. U nas je ta fraza još bolja; kaže se „šaptom pala“. Tu Hrvatska, takva kakva je, ne može biti iznimka. Pitanje je samo hoćemo li pasti šaptom ili opirući se kao u Gvozdanskom.

Sjetite se da smo se lijepo oprli rodnoj ideologiji! Pobijedili smo u dva referenduma (tu računam i ovaj koji se ne će održati, a skupljeno je dovoljno potpisa, usprkos SDP-u i HDZ-u i njihovim medijima), napisali bezbroj divnih argumenata, usrdno molili i svejedno pali. Ali lijep je osjećaj. Gvozdansko. Samo nas ovi osvajači ne će časno pokopati, jer oni za čast ne znaju.

U Hrvatskoj sada možemo raditi dvije stvari.

Prva je da se opiremo kao Mađarska. Pazite, samo ona! Jer u Marakešusu se predale Poljska, Češka i Slovačka! Ograditi se, ne dati, opirati se sve dok ne dođe vlast koja će izdati. U slučaju rodne ideologije u Poljskoj su to bili komunisti, a u nas HDZ.

To znači da putem „opiranja do konačnog poraza“ ne ćemo ići.

Drugi je način da i mi budemo pametni. A to nas dovodi do migrantskih prava, i tu je toj ideji Marakeška deklaracija VEĆ dala smrtni udarac: migrantska prava su u njoj definirana kao – ljudska prava. Točno onako kao prava žena da se proglase muškarcima i prava muškaraca da se proglase ženama.

Naime, kao što sam već pisao (Veliki prilog: Kako spriječiti demografsku katastrofu?Veliki prilog: Prijeti li Hrvatskoj demografska katastrofa?), primitak migranata se ne će moći izbjeći. Zato bi se trebalo boriti da, kad ih jednom primimo, oni ne postanu sam državljani Republike Hrvatske, nego i – Hrvati. Mi smo dobri ljudi i imamo dobru vjeru, blagu i tolerantnu, i ne tražimo da mijenjaju svoju genetiku ili svoju vjeru, ali ako žele doći i živjeti u Hrvatskoj, morali bi postati Hrvati! Inače se radio o najobičnijem osvajanju tuđega teritorija i kulture – „bez ispaljenog hitca“. Toliko, pak, glupi nismo.

Zašto ne bismo imali Hrvate druge boje i vjere koji bi navijali za hrvatsku nacionalnu vrstu (to je zasad vrlo ugodno!), znali hrvatsku povijest i bili na nju ponosni, postajali hrvatski vojnici i pravnici i vlasnici OPG-ova? Ja sam za! Ali nisam za to da ljudi dođu i budu sve ono što su bili kod svoje kuće, pa nam s vremenom počnu zapovijedati da i ovdje sve mora biti kao kod njihove kuće (koja je i dalje siromašna i opasna i koju su sami napustili).Već smo vidjeli nogometnu vrstu jedne ugledne europske države čiji su igrači, neki od onih podrijetlom iz jedne druge zemlje, odbijali pjevati nacionalnu himnu države u kojoj su se naselili, čak i rodili, i koja ih je školovala do razine majstorstva da igraju za njezinu nacionalnu vrstu!

Ako naši migranti žele da sada Hrvatska bude njihov dom, onda trebaju postati Hrvati. Jer hrvatska je država nacionalna država, država hrvatskoga naroda, koji se za nju izborio krvlju, znojem i suzama u tijeku 888 godina i nema namjeru, ni potrebu, niti silu, kojom bi je onda dao nekome drugome, tako da više ne bude njegova.

Ovdje ne smijemo progutati jeftini štos „da bi ona ostala i naša“! I moram napomenuti da se to pravilo ne bi odnosilo na naše sadašnje manjine. Jer one imaju povijesnu utemeljenost. A nove nemaju. Nove i nama nešto moraju dati. Sebe. Jer mi njima dajemo svoj dom, toleranciju, razumijevanje i ljubav. I nacionalnu nogometnu vrstu! Želite li doživjeti da za Hrvatsku na svjetskom prvenstvu igraju igrači koji pred cijelim svijetom odbijaju pjevati „Lijepu našu“?

6. Što će se dogoditi?

Ono što sam već rekao – izgubit ćemo. Izgubit ćemo i državu i domovinu, vjerojatno i vjeru.

Jer nismo dovoljno pametni, učeni, odani i domoljubni.

Ima li nade?

Ima. Ostat će oni malobrojni, oni koji se budu intenzivno posvetili opstanku svojih porodica. Kažem porodica, jer se radi o obiteljima u mnogo generacija. Trebat će izdržati kroz mnogo generacija, a to će moći samo oni najbolji i oni koji budu imali vjeru. Svoju vjeru, vjeru svojih pradjedova. Ne zato što je ona bolja od drugih vjera, nego zato što čovjek ne može biti ono što nije. Jer kad to postane, onda više nije.

Rimsko carstvo je propalo, ali preživjele su stare rimske patricijske obitelji. Pa je preživjela i njihova kultura, a tisuću godina i jezik. I vjera.

Samo pravi ratnici dobivaju ratove i kad ih izgube. Sve je rat; i mir, i ljubav i nogomet. I za sve treba pamet, poštenje, trud i vjera. I treba pobijediti i kad se izgubi.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori