Pratite nas

Razgovor

Veliki razgovor Mladena Pavkovića s Mariom Filipijem, teškim vojnim ratnim invalidom koji se nikada ne predaje

Objavljeno

na

mario filipi
mario filipi

NEKIMA BI BILO ZABAVNO DA OSIM RUKE I NOGE NEMAM NI MIROVINU!

Mario Filipi je jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, u koji se, kao vrhunski novinar i fotoreporter, dragovoljno uključio sredinom 1991. Iz tada „mirnog“ Zagreba otišao je u Slavoniju.

Nije ni slutio da će se vratiti kao teški ratni vojni invalid. Naime, 13. listopada 1991. tenkovska granata zločinačke JNA odnijela mu je ruku i nogu! Ali, nakon niza zdravstvenih problema (od operacije do operacije, i tome slično!) ni jednog se trenutka nije predao, tako da može biti primjer  mnogima i u mnogo čemu. I dalje piše, objavljuje knjige, od reportaža do poezije, zajedno s obitelji obrađuje voćnjak, pliva (dva puta je želio preplivati i La Manche!), glumi u jednoj monodrami, a uspješno i –pjeva! Na sve to čovjek može  samo reći: gospodine Mario, svaka vam čast!

Nu, kad smo ga na početku razgovora pitali –  kad bi trebao opisati sebe što bi naglasio, odgovorio je:

 

  • Da parafraziram Platona – volim Hrvatsku, ali još više volim istinu. Istina oslobađa, jer dolazi od Isusa, Oca istine. Tko laže, služi sotoni, ocu laži. Ja se trudim služiti Isusu.

 

  • Što vas je ponukalo da krenete u hrvatski obrambeni Domovinski rat?

 

  • Na početku rata radio sam lokalne novine u KBC Zagreb. Svakog dana s užasom sam gledao kako helikopteri dovoze ranjene mladiće. Neki su mi po godinama mogli biti sinovi. Dečki u punoj snazi, puni života, a dolaze na nosilima, zatvorenih očiju, u komi ili anesteziji i voze ih na kirurgiju. Zapitao sam se: „Zar ćeš ti prespavati rat a tako lijepi mladi dečki stradavaju?“ Tada sam donio odluku i otišao na istočni prag Domovine – na osječko ratište, a kasnije i drugdje.

 

  • Kako ste i gdje nastradali, odnosno postali teški vojni ratni invalid?

 

  • Bilo je to 13. listopada 1991. godine otprilike na pola puta između Vinkovaca i Vukovara. U Nuštru sam se priključio specijalcima iz Lučkog i Slavonskog Broda i krenuli smo u nedjeljno jutro iz Nuštra prema Marincima. Ideja mi je bila da se zajedno s dečkima probijem u Vukovar i tamo snimam, fotografiram sve što je bitno da istina pobijedi. Na visoravni između ta dva sela stali smo zbog neprijateljske vatre. Bio sam u jarku pokraj ceste zajedno s ostalima. U jarku nas nikakvim oružjem nisu mogli izravno pogoditi. Kobnu pogrešku smo učinili jer nismo gledali što je iza nas. Tamo je bilo drveće. Srpski tenkovski strijelci su primijenili poznato pravilo: Ako ne možeš neprijatelja pogoditi izravno, ciljaj neki predmet koji je iznad njega. Oni su pogađali drveće, a geleri su po nama padali poput kiše. Oko mene je bilo šest mrtvih mladića – tri iz Lučkog i tri iz Broda. Tog dana nešto dalje od tog mjesta poginula su još trojica. Mislim da mi je isti geler otkinuo ruku i zdrobio nogu ispod koljena, jer sam klečeći na jednom koljenu držao kameru. Pogodili su me i drugi geleri, ali bez posljedica. Spasili su me legendarni zapovjednik Brođana Šima Đamić i njegovi dečki koji su me dovukli do sanitetskog vozila i potom u Nuštar. Izgledalo je da ne ću preživjeti jer mi je iscurila gotovo sva krv. Ali srce nije stalo – malo Božjom voljom, a malo i zbog jakih treninga veslanja kojima sam u mladosti ojačao srce. Kada je postalo jasno da nisam mrtav, vozili su me najprije u Đakovo, zatim u Slavonski Brod i na posljetku u grad Wiener Neustadt blizu Beča. Zanimljivo je da u mojoj medicinskoj dokumentaciji piše tko mi je u Đakovu dao krv. Bili su to Mirko Beribak i Mirko Zagoda. Možda mi je baš njihova krv spasila život. Nikada te ljude nisam upoznao, pa im barem ovom prigodom zahvaljujem. Možda se dogodi da to i oni pročitaju.

 

  • Relativno mnogi pričaju o privilegijama tih i takvih ljudi…

 

  • Nedavno mi je jedan „prijatelj“ prilikom proslave 50. obljetnice mature rekao: „Tebi je dobro jer ti je tvoja borba dala…“ Na to sam ja skinuo „ruku“ i pokazavši mu moj bataljak rekao sam: „To mi je moja borba dala. Ako želiš, skinut ću ti i „nogu“. Možda bi bilo zabavno da nemam ni mirovinu, pa da pred crkvama vičem: „Udijelite ratnom vojnom invalidu!“ Nekima bi to bio užitak vidjeti. Ali to nam je realnost. Mi smo narod ekstrema i apsurda.

 

  • Tko je kriv što su hrvatski branitelji stigli do dna, poglavito oni koje ni metak nije okrznuo?

 

  • To što hrvatski branitelji, osobito dragovoljci dolaze u socijalu je najveći zločin nakon četničkih zločina. Počinile su ga doslovno sve vlade do sada, bez iznimke. Ne znam koliko se je njihov život promijenio nakon najnovijeg Zakona o braniteljima, ali mislim da je to samo kozmetika. Oni su trebali imati prednost pri zapošljavanju, kod natječaja za rukovodeća mjesta, oni najobrazovaniji i za ulazak u HAZU. Ako su umjetnici, trebali su imati prednost u galerijama, koncertnim dvoranama i drugdje, a također i njihova djeca. Moja djeca npr. nemaju nikakva prava. To što im je otac branitelj, dragovoljac i invalid još im je i na štetu. Mojoj kćerki je jedan „poslodavac“ rekao: „Tvoj stari ima para“ i na posao je primio jednu djevojku iz – Novog Sada. Ti ljudi su trebali biti elita, jer nema veće elite od onih koji su svojom žrtvom udahnuli život državi.

 

  • I vi ste bili jedan od „šatoraša“, za koje je bivši ministar branitelja Matić rekao da su „teroristi“…

 

  • O tom čovjeku nema smisla trošiti riječi. Gdje god je mogao, naškodio je braniteljima. Ali on je i tada bio „sitna riba“. Njegovi ekscesi bili su samo povod. Na vlasti su bili ljudi koji su Hrvatsku vodili ravno u ponor. „Skompali“ su se Britancima, najvećim neprijateljima bilo kakve Hrvatske. Imali su u planu promijeniti Ustav u kojemu bi „antifašisti“ postali glavni, a onda bi nas ponovo uvalili u bratski regionski medvjeđi zagrljaj „komšija“. Time bi Domovinski rat bio potpuno poništen i mi bi u povijest ušli kao još jedni hrvatski „luzeri“. Iako se i danas Domovinski rat često omalovažava, imamo barem kakvu-takvu državu u kojoj se možemo boriti za istinu. A moglo nam se je dogoditi isto što i našim predcima koji su zbog istine odlazili na Goli otok ili na onaj svijet.

 

  • Odakle vam snaga da idete dalje i samo dalje?

 

  • Nešto je stvar genetike. Takva mi je narav. Kada primijetim laž koja ponižava moj ili neki drugi narod, ne mirujem dok ne učinim sve što mogu da istina pobijedi. Pa i ta osobina je Božji dar. Ali citirati ću popularnog propovjednika fra Ivu Pavića. On je rekao: „Dok šutiš, ti si slab jer ovisiš o sebi. Ali kad počneš naviještati evanđelje, Duh Sveti staje uz tebe i postaješ jak“. Gdje god mogu slavim Isusa i energija mi se vraća.

 

  • Kao teški invalid željeli ste preplivati i La Manche. Je li bi to više ikada ponovili?

 

  • Pokušao sam dva puta. Prvi put sam došao do polovice, drugi put do dvije trećine. Da bih pokušao treći put, morao bih cijelu godinu posvetiti pripremama i još k tome imati dobru logistiku. Ali imam 68 punih godina. Kada bih uspješno preplivao, bio bih najstariji ikad. Dakle šanse su samo teoretske. Ali srce me vuče, to je istina.

 

  • Sada ste se „prebacili“ i u glumce. Kako to?

 

  • To u početku nije bila moja ideja, nego je glumac koji je tada bio ravnatelj „Gavelle“ Boris Svrtan želio raditi nešto na temu priče o braniteljima. Ponudio sam svoju priču koja mu se je sviđala, a sviđala mu se je i moja izvedba. To me je ohrabrilo pa sam počeo žestoko vježbati da uhodam glumački nastup. Sada imam priču hrvatskog branitelja, nešto izmijenjenu u odnosu na onu na početku i idem s njome u javnost, pa kako Bog da.

 

  • Je li to ta Hrvatska za koju ste dali svoje zdravlje?

 

  • Kada biste pitali bilo kojeg branitelja, ni jedan ne bi odgovorio potvrdno, pa tako ni ja. Pogriješili smo politički, jer nismo domoljubnoj strani Hrvatske osigurali dominantan politički položaj, pa nam i sada „jugoslaveni“, pa čak i četnici drmaju državom. Ali to je život. Važno je imati državu. Kad ju imaš, ako i nije dobra, možeš ju popravljati, ako treba i uz pomoć šatora. Ali ako ju nemaš, onda ništa ne možeš popraviti.

 

  • I na kraju: kakva je uloga i značaj bila novinara u Domovinskome ratu?

 

  • Ako govorimo o novinarima kao profesiji, njihova uloga je kao i u svakom drugom ratu ili nekom drugom zanimljivom događaju. Ali oni čija je misija bila otkrivanje istine iznutra, iz centra događanja, to je nešto sasvim drugo. Npr. ono što su napravili Ivan Pandža Orkan i Pavle Vranicani s filmovima „Komšije“ 1 i 2 je istinska borba za istinu. Da oni to nisu učinili, ne bi bilo materijalnih dokaza da je srpska vojska tenkovima zgazila svoje civilne izbjeglice. Ja sam uvijek želio biti s prijateljima u centru zbivanja, dakle ne više novinar nego vojnik s kamerom. Meni se je urezalo u sjećanje selo Donji Bogićevci kod Nove Gradiške s pretežito srpskim pučanstvom. Kontrolu u selu je imala naša vojska odnosno tada garda (ZNG), a Srbi su ostali u kućama i nisu se bojali. A onda je došao tenkovski napad jugovojske. Zapaljivim granatama s daljine od oko 1 km spaljivali su kuću po kuću. Sljedeće jutro haubicama su pogodili tri puta srpsku pravoslavnu crkvu u pročelje. Da nije u selu bilo moje kamere, ispalo bi da su selo spalili „ustaše“ i još oštetili crkvu. To je primjer borbe za istinu. Takvih ljudi ima još mnogo, tako da nije moguće tek tako lagati o Hrvatima. Imamo dokaze. Uostalom, i Vi ste napisali mnogo knjiga u kojima ste se borili za istinu. Mio smo dakle i u miru borci u istom rovu, rame uz rame.

Razgovarao: MLADEN PAVKOVIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Dr. Vesna Bosanac: Vjerujte u svoju Domovinu

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavković s dr. Vesnom Bosanac, simbolom Grada Vukovara

Dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice, u najtežim ratnim trenucima ovoga grada,  postala je simbol  junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je krajem srpnja 1991. Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broj bombi i razaranjima, projektilima, granatama…

Dva dana nakon okupacije grada srpski četnici  odveli su je u logor, u Sremsku Mitrovicu, u Srbiju. Tamo su je ispitivali  oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991. Prvom prigodom vratila se u svoj grad, u svoju bolnicu, ponovno na rukovodeću funkciju. Nije joj ni tada bilo lako, relativno često su je sputavali, pa čak i sudski progonili. Ona je sve to izdržala. Zahvaljujući i njezinu  iznimnom angažmanu  ova je bolnica obnovljena, a u njoj još samo ratni muzej podsjeća na strahote kroz koje su prošli mnogi Vukovarci, koji su se liječili ili tražili spas od zlotvora koji nisu imali milosti ni prema bolesnicima, odnosno zdravstvenim ustanovama.

Iznimna mi je čast što je u dvorištu ove legendarne bolnice postavljen i čvrsto stoji Spomen križ na sve hrvatske nevine žrtve, koji je podignut na moju inicijativu – Da se ne zaboravi.

Pored toga, uredio sam i priredio njezinu knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.

Ova žena, junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još uvijek radi, ne da se…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

– U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen je i Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

– Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

– Kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

– Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

– Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, prije svega je potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

– Imate pravo. O ratnom Vukovaru, ali i o onom što se tu događa tijekom godine, uglavnom se više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

– O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

– Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

– Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

– Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

– Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

– Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

– Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

– Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

– Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

– Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo puno vremena za slavlje, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u večerašnjem HRT-ovom Dnevniku, najavivši između ostalog smanjenje broja ministarstava.

Plenković je rekao da je slavlje nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora na kojima je HDZ odnio uvjerljivu pobjedu bilo kratko – opustili su se, ali u okvirima disciplinirane mineralne i obične vode.

– Nemamo mi puno vremena za slavlje. Ima puno ljudi koji traže od Vlade i Sabora da djeluje, rekao je Plenković, koji je ranije danas objavio da imaju potporu 76 zastupnika za parlamentarnu većinu.

Plenković je u Dnevniku rekao da su od zastupnika manjina, Reformista i HNS-a dobili načelnu potporu, ali da nije bilo razgovora o sastavu Vlade u smislu kadrova ili resora. Na pitanje hoće li smanjivati broj ministarstava odgovorio je potvrdno.

– To smo jasno kazali u našem programu Sigurna Hrvatska. Vodimo konzultacije o tome kako da prilagodimo na najfunkcionalniji, najučinkovitiji način buduće resore, ali dopustit ćete nam još par dana da se oko toga unutar sebe konzultiramo, rekao je Plenković.

Kao prve poteze između ostalog je najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Plenković je istaknuo da je HDZ pobijedio u devet od 11 izbornih jedinica, a u dvije gdje su bili drugi, trećoj i osmoj, ostvarili su povijesno najbolji rezultat.

Na pitanje što je bila prijelomnica u izborima odgovorio je da su pogodili nekoliko elemenata te da je većina birača svjesna postignuća u proteklom mandatu koji je bio težak i izazovan.

– Siguran sam da je bilo i grešaka, ali smo unatoč tome radili sve što smo najbolje umjeli i znali za interes Hrvatske. Rezultati su bili tu, rekao je Plenković.

Rekao je da su ostvarili 23 mandata u četiri zagrebačke jedinice, isto kao i 2016., ali da su ovaj put pobijedili lijevu koaliciju baš u svim jedinicama.

Govoreći o obnovi Zagreba od potresa rekao je da će nastojati naći formulu koja će sustavno obnavljati i protupotresno ojačavati brojne zgrade koje su stradale.

Što se koronavirusa tiče, poručio je građanima da je najbolje da budemo odgovorni.

– HDD: higijena, dezinfekcija i distanciranje. To su tri elementa koja će najbolje spriječiti širenje zaraze, rekao je Plenković, posebno apeliravši na mlade.

Istaknuo je da je sad puno manji broj hospitaliziranih slučajeva nego u ožujku te da je jako mali broj pacijenata na respiratorima, što znači da je virus isti, ali da nas ljetni mjeseci ipak čine donekle otpornijima.

Plenković poručio Domovinskom pokretu: Ako hoće mijenjati HDZ, onda neka dođu u HDZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari