Pratite nas

Komentira Boris Traljić

“Veliko sučeljavanje” – trostruka pobjeda Andreja Plenkovića

Objavljeno

na

Hrvatska radiotelevizija je televizijsku debatu čelnika Hrvatske demokratske zajednice i  Socijaldemokratske partije Hrvatske nazvala bombastično – Veliko sučeljavanje. Veliko!? Takvi smo, imamo veliki(?) problem s “veličinama”, zbunjuju nas riječi “veliko” i “malo”. Zar nije dovoljno znati da se bavimo s “velikim” Srbima i imamo “veliki” derbi?

Piše: Boris Traljić/Kamenjar.com

Rješavanje tog malo-veliko problema krene većini Hrvata izuzetno dobro, sve do, otprilike, pete-šeste godine života. Tu negdje, kao petogodišnjaci dosižemo maksimum po pitanju proporcije, točnije baš onog trenutka kad dobijemo sedmo sunašce ili cvjetić u bilježnicu-slikovnicu, odnosno onog trenutka kad uspijemo bez pomoći tete točno zaokružiti da je lubenica veća od jabuke, kamion od romobila i medo od mace. I to je to, nakon toga kreću problemi s nekakvom vizualnom agnozijom pa smo već u pubertetskom dobu potpuno izgubljeni, uvjereni da su nam neki dijelovi tijela veći ili manji nego što u stvarnosti jesu. I sve je izuzetno progresivno, uskoro mislimo da nam je motocikl veći ili manji nego što jest, pa auto, pa plaća, pa stan, pa brod… mislimo i da je Hajduk veći klub od Dinama. Ili obrnuto. Ide to jako daleko, evo na primjer i Mali Bukovec ima više stanovnika od susjednog mu Velikog Bukovca.

Na tom tragu možemo zaključiti kako je bilo izuzetno hrabro, čak i marketinškim TV očima gledano, nazvati “velikim” televizijsko sučeljavanje dvojice političara koji su samo s jednom nogom u visokoj hrvatskoj politici, jedan (tek) na ulazu, a drugi (već) na izlazu. Međutim, HRT je, slučajno ili ne, pogodio s nazivom TV debate – vrijeme će pokazati da je sučeljavanje doista bilo veliko. Značaj mu nije uspjelo umanjiti ni predugo trajanje, ni prečesti nedostatak dinamike koji ga je više puta u skoro dva sata opravdano svrstavao u “boring TV” kategoriju, ni činjenica da je prečesto zijevalo i daljinski koristilo jedva nešto više od pola milijuna Hrvata… doduše samo uživo, jer će HRT s neprestanim repriziranjem “navući” gledanost na razinu kakvu ima nekakva loptonabijačka uspješnica (za usporedbu, lipanjsku nogometnu utakmicu Hrvatska-Turska je gledalo tri puta više gledatelja). Hajdemo veličinu tog sučeljavanja malo dublje proanalizirati.

Nikad nećemo znati što je bilo u glavi Zorana Milanovića kad je, u svom stilu, bahato frajerski vabio Andreja Plenkovića na TV sučeljavanje. U stvari, zar je uopće bitno što mu je bilo u glavi? Zar je bitno radi li se samo o još jednom nepromišljenom ispadu Milanovićevog ega ili o pogrešnoj procjeni njegovog pi-ar predizbornog  tima kojem kao da nedostaje pomoć, zbog nešto sumnjive siće, odbačenog Madisona? Nije bitno, stvar se očito zakotrljala onako kako Milanović nije očekivao. Naime, vjerojatno je računajući na Plenkovićevu zauzetost velikim(?) unutarstranačkim čišćenjem i slaganjem kandidacijskih listi s kojima mora pokazati da je čvrsto “uzeo uzde” u svoje ruke i da novim smjerom stranku vraća u centar, u obitelj Europske pučke stranke od koje se pod Karamarkom polako udaljavala, a da pritom ne odustaje od “desnog krila” (čitaj: Zlatka Hasanbegovića), mislio da do TV debate neće ni doći. Međutim, novi čelnik HDZa očito ima puno više kvalitetnih osobina (prije svega onu Milanoviću nepoznatu – radoholičnost) nego što je, u debati samoprozvani “iskusni politički lisac” mislio, pa je sučeljavanje odmah prihvatio i vrhunski ga odradio nakon, da stvar po Milanovića bude gora, izuzetno uspješnog sastavljanja izbornih lista s kojima je poslao jasne poruke: “tko je gazda” i “kuda se ide”.

Ovo “vrhunski odradio” se temelji na činjenici da je sučeljavanjem Plenković napravio veliki korak prema HDZovoj apsolutnoj izbornoj pobjedi, odnosno, možemo reći da je i prije službenog početka predizborne kampanje pobijedio u tri važne političke bitke:

• Smanjivanje utjecaja MOSTa nezavisnih lista
• Uspješno poslao poruku hrvatskoj javnosti – ja sam “taj”
• Uspješno poslao poruku hrvatskoj javnosti – “uljuđeni Milanović” je (oksi)moron

Razna istraživanja, a ima ih hvala Bogu, donose nam značajno različite rezultate o utjecaju TV sučeljavanja na konačni izborni rezultat. To je i jasno, jer nije ista razina demokratske kulture, niti je isti mentalitet, niti standard, niti životni problemi… u, na primjer, Danskoj i Hrvatskoj. Međutim, svi i svugdje se slažu da TV sučeljavanja imaju značajan utjecaj na neodlučne birače.

A izgleda kako su i Plenković i Milanović procijenili kako u Hrvatskoj pod “neodlučne birače” spadaju i birači koji su na prošlim parlamentarnim izborima glasali za MOST nezavisnih lista pa je slijedom toga najvažniji zajednički interes za ulazak u cijelu ovu priču bio ili privući ili povećati neodlučnost ovog nemalog dijela biračkog tijela – ako već nećete glasati za HDZ ili za SDP najbolje ostanite doma. Jer su dobro procijenili da danas većina od tih tristotinjak tisuća “MOSTovih duša” ozbiljno preispituje vlastitu odluku donesenu u studenom isključivo(!) iz protesta prema politici, politikama točnije rečeno, vladajućeg duopola od osamostaljenja naovamo. I očekivano je da preispituju vlastitu odluku jer volimo vjerovati kako je baš slobodno i neopterećeno mišljenje obilježje obrazovanih, odgovornih ljudi srednje klase koji, po svemu sudeći, čine glavninu ovog dijela biračkog tijela.

Struje ovih dana hrvatskim zrakom brojna pitanja o kojima ovisi sudbina MOSTa na predstojećim izborima, neka su verbalizirana, a neka ne. Jesu li ispunili svoju ulogu? Zar smo ih birali da kadroviraju po HDZu i SDPu? Jesu li imalo sposobni za provedbu reformi koje su obećavali? Znaju li značenje riječi dosljednost – dobili su mandate na obećanju o nekoaliranju pa podijelili fotelje s HDZom – pod egidom morala branili su do kraja fotelje, pardon, nefunkcionalnu vladu koja se, mala(?) stvar, ni zadužiti nije uspjela i premijera koji je istresen iz Commonwealth rukava? Jesmo li vlastitom odlukom samo dodatno zakočili funkcioniranje ionako teško (dis)funkcionalne države?

Jedino u što možemo biti sigurni kad je u pitanju MOST jest natprosječna sposobnost za stvaranje nerješivih situacija. Naime, njihovom kampanjom, osim totalnih programskih gluposti poput osnivanja paralelnog (još jednog?) Zavoda za zapošljavanje (radno ga zovu “Nacionalna agencija za borbu protiv nezaposlenosti”), opet dominira politička nekultura, neutemeljena bahatost i drskost. Evo za primjer conditio sine qua non: “Može s HDZom i/ili SDPom, ali bez Plenkovića i/ili Milanovića kao premijera“. Nevjerojatno je da poslije agonije koju je dobrim dijelom izazvao baš ovaj opasan i iracionalan stav i dalje inzistiraju na njemu. Stav je to koji jamči samo novu krizu vlasti i zbog kojeg bi birač slobodnog (zdravog) razuma trebao pažljivije nego inače pristupiti glasačkom listiću – zaokružiti, provjeriti da slučajno nije zaokružen MOST, još jednom provjeriti – pod cijenu da red na glasačkim mjestima bude do ulaznih vrata škole u kojoj glasa.

MOST, dakle, nastavlja stvarati gomilu glupih, nerješivih: “Digni lijevu nogu! Digni sad desnu! Tko ti je rekao da spustiš lijevu!?” situacija i TV sučeljavanje bez Bože Petrova je jasno trebalo dati, i dalo, do znanja hrvatskoj javnosti da na političkoj sceni postoje dva elokventnija, (smije li se reći?) pametnija, politički iskusnija i dosljednija (ovdje se misli i na Milanovića) kandidata s neusporedivo značajnijom podrškom Hrvata i s neusporedivo stručnijim timovima za obavljanje izvršne vlasti, a koje gospodin Petrov ne želi za premijere već od njih traži “čvrsta jamstva” što opet božopetrovski “nije uvjetovanje” kao što božopetrovski ni “suradnja” nije “koalicija” ili kao što božopetrovski javnobilježnički dokumenti imaju istu težinu i značaj kao školske zadaćnice nekog polupismenog pučkoškolca.

Iako je, ponovimo, zajednička misao vodilja i Plenkovića i Milanovića bila TV sučeljavanjem pridobiti ili demotivirati za izlazak na izbore MOSTove birače, Milanović je uoči samog događaja iznenada dobio napadčiste savjesti” i pozvao HRT da pozove i Božu Petrova na sučeljavanje. To nije bio nikakav spin, kako analiziraju hrvatski politički analitičari, nego doista zadnji pokušaj sprječavanja predstojeće katastrofe, neuspjelo hvatanje za slamčicu spasa, odnosno trenutak kad je Milanović doista shvatio kako će sve dobiveno na MOSTu izgubiti na ćupriji i kako je sučeljavanje idealna prilika za Andreja Plenkovića da se prezentira hrvatskoj javnosti kojoj je dotad bio nepoznat njegov stil, stavovi, državnički potencijal.

Koliko je gospodin Plenković bio uspješan u tome najbolje mogu procijeniti gledatelji neopterećeni bilo kakvim vezama s duopolom. Kakva im je nakon par dana slika u mislima? Slika smirenog, nadmoćnog, čak lagano bahatog Plenkovića koji je političkog suparnika pogledao samo tu i tamo “e moj sinko” pogledom (najčešće se obraćao kamerama/javnosti), gotovo bez gestikulacije dok je Milanović stalno nervozno lamatao rukama, često uzbuđenu uzdisao i neprestano poput kakvog bijesnog psa zurio u Plenkovića i pri tome prečesto zaboravljao na hrvatsku javnost, kamere, moderatora… Sličio je na boksača pero lake kategorije koji se odlučio suprotstaviti teškašu pa oblijeće oko njega pokušavajući neizvedivo – pobijediti.

Najveća Milanovićeva greška, posljedica njegove samozaljubljenosti i nerealne übermensch autopercepcije (onaj hrvatski malo-veliko problem), a ujedno i treća dobivena bitka Andreja Plenkovića u ovom sučeljavanju, je pokušaj “ja mogu što zaželim” prilagodbe suparniku, pokušaj vođenja smirene, uljuđene, gotovo akademske rasprave. Dojam koji je ostavio, onaj koji se pamti, onaj bitan, nije vezan s hvaljenjem Linićevim uspjesima koje je izmamilo osmjeh gledateljima i barem nakratko im izbacilo daljince iz ruke: “Hej dođi… moraš ovo vidjeti, Milanović se hvali s Linićem!” Ne, onaj bitan dojam je da je Milanović izuzetno inteligentan psiho i/ili sociopata na kojeg je netko navukao preskupo odijelo kako bi na nepoznatom terenu, odnosno s na brzinu skrpanim novim imidžom dokazao da njegov suparnik nije nikakav Matrixov Neo. Ali pokazao je upravo suprotno – Plenković jest “taj”, a “uljuđeni Milanović” je samo tužni (oksi)moron.

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari