Pratite nas

Kolumne

Velikosrpska i komunistička propaganda kao uteg nad Hrvatskom

Objavljeno

na

U povodu Dana neovisnosti hrvatskoj javnosti kao svojevrsna antičestitka servirana je gruba laž koja je vrlo zločesta, ali i za koju je više nego jasno da nije slučajna. Ta strašna laž hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućena je iz Siska s dječjega groblja, a izrekao ju je zastupnik u Hrvatskom saboru, poznat po lažnoj izjavi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku da je u Hrvatskoj pokatoličeno ll OOO srpske pravoslavne djece.

Taj zastupnik, o kojem uvelike ovisi stabilnost sadašnje vlade, kako su prenijeli mediji, doslovno je rekao: »Ovdje je bio po broju žrtava najveći i naj-zloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano.« Riječi su to ne povjesničara, nego političara, dakle osobe koja se bavi politikom kao djelatnošću koja se ne može pohvaliti da je obvezana istinom i koja uvijek služi nekim interesima i njima sve podlaže, pa i istinu. Poznato je da prevladavajuća politika i ideologija u današnjoj Srbiji današnju Hrvatsku redovito gleda i vraća u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pa nije slučajno da tako čini i taj predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, jer je to najbolji način da se zamagli brutalna velikosrpska agresija i strahote koje je prouzročila.

Gnjusna laž

Naime, gnjusna je laž da je u Sisku bio »najveći i najzloglasniji dječji logor« jer postoje i vjerodostojni crkveni dokumenti koji dokazuju da su i u Sisku i u Jastrebarskom bila prihvatilišta u koju su smještena tzv. »kozaračka djeca«, a to su bili domovi u kojima se sve činilo da se spasi život te djece, od kojih su brojna podlegla bolestima, neishranjenosti i iscrpljenosti. 0 tome su istinito pisali dr. Juraj Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko«, Zagreb 2008., i Lojzo Buturac u tekstu pod naslovom »0 dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine« koji je objavljen u godišnjaku »Tkalčić« 15/2011., a ima i drugih tekstova koji osvjetljavaju ta događanja na temelju autentičnih dokumenata. No smišljenu politiku nikakva istina, pa ni povijesna, znanstveno dokazana, ne zanima jer takvoj politici oduzima legitimitet i prostor za manipulaciju.

Taj zastupnik u Hrvatskom saboru nije se zadovoljio tek s lažnim prikazivanjem povijesnih događanja, pa i sudbine djece u Sisku, nego je iznio optužbu protiv istine koja se i danas teško probija. Kako navode mediji doslovno je rekao: »Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga u Sisku i onoga u Jastrebarskom zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.« Istina je da je u Jastrebarskom sredinom srpnja 1942. uspostavljeno »Prihvatilište za djecu iz logora«, koje su vodile slovenske redovnice, a u Sisku od 3. kolovoza 1942. djeluje »Prihvatilište za djecu izbjeglica« koje je vodio Crveni križ, a pomagao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te Diana Budisavljević, rođena Austrijanka, koja je osnovala organizaciju »Akcija D. Budisavljević« za zbrinjavanje djece. Gdje su to u povijesti čovječanstva katoličke redovnice i Crveni križ vodili logore, a ne prihvatilišta za djecu?! Čim je saznao za tu ratnu djecu, nadbiskup Stepinac uputio je službeno pismo svim župama neka se djeca smjeste kod dobrih katoličkih obitelji, a troškove će im nadoknaditi iz svoga Caritasa. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 te ratne djece, koju je često obilazio. Stepincev branitelj na sudu odvjetnik Ivo Politeo rekao je da je njegov branjenik zaslužan za spas oko 7000 te djece, što potvrđuju brojni dokumenti koji se danas čuvaju u Postulaturi za proglašenje svetim bi. Steplnca.

Jugoslavensko-komunističke i velikosrpske istine

Također je taj zastupnik vrlo teško optužio: »Oni koji danas tako govore se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.« Reafirmirati ustaški režim u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju i žele samo neprijatelji Hrvatske, i to oni neprijatelji koji su prijatelji velikosrpske politike, najčešće su to i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih služba, koji se ne mire s postojanjem ikakve države Hrvatske.

Istraživati pak i javno iznositi istinu o svim povijesnim događanjima, pogotovo nakon višedesetljetnlh etabliranja tolikih mitova i laži iz laboratorija velikosrpske I komunističke politike i Ideologije, časna je dužnost ponajprije povjesničara, ali I svih građana Republike Hrvatske. Više je nego bezočno iznošenje Istine o nekim povijesnim događajima, koja se ne slaže s desetljećima nametanom jugoslavensko-komunističkom i velikosrpskom »istinom«, proglašavati »proustaškim zagovaranjem revizionizma«. Po takvima u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti povijesna Istraživanja Drugoga svjetskoga rata i poraća, jer sve što se u časnom, strogo znanstveno provedenom istraživanju otkrije drugačije od nametanih mitova i »istine« unaprijed se proglašava nedopustivim revizionizmom. Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska »istina«. Stoga je nedopustivo da su uopće sudjelovali izaslanici predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Vlade na toj komemoraciji u Sisku, a ako su već i sudjelovali, trebali su se javno oduprijeti ondje izrečenim lažima. No mogu li si uzeti toliko slobode kad laž iznosi koalicijski partner vladajuće garniture? Ipak, istinu se ne može ubiti!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari