Pratite nas

Kolumne

Velikosrpska i komunistička propaganda kao uteg nad Hrvatskom

Objavljeno

na

U povodu Dana neovisnosti hrvatskoj javnosti kao svojevrsna antičestitka servirana je gruba laž koja je vrlo zločesta, ali i za koju je više nego jasno da nije slučajna. Ta strašna laž hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućena je iz Siska s dječjega groblja, a izrekao ju je zastupnik u Hrvatskom saboru, poznat po lažnoj izjavi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku da je u Hrvatskoj pokatoličeno ll OOO srpske pravoslavne djece.

Taj zastupnik, o kojem uvelike ovisi stabilnost sadašnje vlade, kako su prenijeli mediji, doslovno je rekao: »Ovdje je bio po broju žrtava najveći i naj-zloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano.« Riječi su to ne povjesničara, nego političara, dakle osobe koja se bavi politikom kao djelatnošću koja se ne može pohvaliti da je obvezana istinom i koja uvijek služi nekim interesima i njima sve podlaže, pa i istinu. Poznato je da prevladavajuća politika i ideologija u današnjoj Srbiji današnju Hrvatsku redovito gleda i vraća u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pa nije slučajno da tako čini i taj predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, jer je to najbolji način da se zamagli brutalna velikosrpska agresija i strahote koje je prouzročila.

Gnjusna laž

Naime, gnjusna je laž da je u Sisku bio »najveći i najzloglasniji dječji logor« jer postoje i vjerodostojni crkveni dokumenti koji dokazuju da su i u Sisku i u Jastrebarskom bila prihvatilišta u koju su smještena tzv. »kozaračka djeca«, a to su bili domovi u kojima se sve činilo da se spasi život te djece, od kojih su brojna podlegla bolestima, neishranjenosti i iscrpljenosti. 0 tome su istinito pisali dr. Juraj Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko«, Zagreb 2008., i Lojzo Buturac u tekstu pod naslovom »0 dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine« koji je objavljen u godišnjaku »Tkalčić« 15/2011., a ima i drugih tekstova koji osvjetljavaju ta događanja na temelju autentičnih dokumenata. No smišljenu politiku nikakva istina, pa ni povijesna, znanstveno dokazana, ne zanima jer takvoj politici oduzima legitimitet i prostor za manipulaciju.

Taj zastupnik u Hrvatskom saboru nije se zadovoljio tek s lažnim prikazivanjem povijesnih događanja, pa i sudbine djece u Sisku, nego je iznio optužbu protiv istine koja se i danas teško probija. Kako navode mediji doslovno je rekao: »Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga u Sisku i onoga u Jastrebarskom zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.« Istina je da je u Jastrebarskom sredinom srpnja 1942. uspostavljeno »Prihvatilište za djecu iz logora«, koje su vodile slovenske redovnice, a u Sisku od 3. kolovoza 1942. djeluje »Prihvatilište za djecu izbjeglica« koje je vodio Crveni križ, a pomagao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te Diana Budisavljević, rođena Austrijanka, koja je osnovala organizaciju »Akcija D. Budisavljević« za zbrinjavanje djece. Gdje su to u povijesti čovječanstva katoličke redovnice i Crveni križ vodili logore, a ne prihvatilišta za djecu?! Čim je saznao za tu ratnu djecu, nadbiskup Stepinac uputio je službeno pismo svim župama neka se djeca smjeste kod dobrih katoličkih obitelji, a troškove će im nadoknaditi iz svoga Caritasa. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 te ratne djece, koju je često obilazio. Stepincev branitelj na sudu odvjetnik Ivo Politeo rekao je da je njegov branjenik zaslužan za spas oko 7000 te djece, što potvrđuju brojni dokumenti koji se danas čuvaju u Postulaturi za proglašenje svetim bi. Steplnca.

Jugoslavensko-komunističke i velikosrpske istine

Također je taj zastupnik vrlo teško optužio: »Oni koji danas tako govore se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.« Reafirmirati ustaški režim u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju i žele samo neprijatelji Hrvatske, i to oni neprijatelji koji su prijatelji velikosrpske politike, najčešće su to i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih služba, koji se ne mire s postojanjem ikakve države Hrvatske.

Istraživati pak i javno iznositi istinu o svim povijesnim događanjima, pogotovo nakon višedesetljetnlh etabliranja tolikih mitova i laži iz laboratorija velikosrpske I komunističke politike i Ideologije, časna je dužnost ponajprije povjesničara, ali I svih građana Republike Hrvatske. Više je nego bezočno iznošenje Istine o nekim povijesnim događajima, koja se ne slaže s desetljećima nametanom jugoslavensko-komunističkom i velikosrpskom »istinom«, proglašavati »proustaškim zagovaranjem revizionizma«. Po takvima u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti povijesna Istraživanja Drugoga svjetskoga rata i poraća, jer sve što se u časnom, strogo znanstveno provedenom istraživanju otkrije drugačije od nametanih mitova i »istine« unaprijed se proglašava nedopustivim revizionizmom. Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska »istina«. Stoga je nedopustivo da su uopće sudjelovali izaslanici predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Vlade na toj komemoraciji u Sisku, a ako su već i sudjelovali, trebali su se javno oduprijeti ondje izrečenim lažima. No mogu li si uzeti toliko slobode kad laž iznosi koalicijski partner vladajuće garniture? Ipak, istinu se ne može ubiti!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari