Pratite nas

Kolumne

Velikosrpska i komunistička propaganda kao uteg nad Hrvatskom

Objavljeno

na

U povodu Dana neovisnosti hrvatskoj javnosti kao svojevrsna antičestitka servirana je gruba laž koja je vrlo zločesta, ali i za koju je više nego jasno da nije slučajna. Ta strašna laž hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućena je iz Siska s dječjega groblja, a izrekao ju je zastupnik u Hrvatskom saboru, poznat po lažnoj izjavi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku da je u Hrvatskoj pokatoličeno ll OOO srpske pravoslavne djece.

Taj zastupnik, o kojem uvelike ovisi stabilnost sadašnje vlade, kako su prenijeli mediji, doslovno je rekao: »Ovdje je bio po broju žrtava najveći i naj-zloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano.« Riječi su to ne povjesničara, nego političara, dakle osobe koja se bavi politikom kao djelatnošću koja se ne može pohvaliti da je obvezana istinom i koja uvijek služi nekim interesima i njima sve podlaže, pa i istinu. Poznato je da prevladavajuća politika i ideologija u današnjoj Srbiji današnju Hrvatsku redovito gleda i vraća u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pa nije slučajno da tako čini i taj predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, jer je to najbolji način da se zamagli brutalna velikosrpska agresija i strahote koje je prouzročila.

Gnjusna laž

Naime, gnjusna je laž da je u Sisku bio »najveći i najzloglasniji dječji logor« jer postoje i vjerodostojni crkveni dokumenti koji dokazuju da su i u Sisku i u Jastrebarskom bila prihvatilišta u koju su smještena tzv. »kozaračka djeca«, a to su bili domovi u kojima se sve činilo da se spasi život te djece, od kojih su brojna podlegla bolestima, neishranjenosti i iscrpljenosti. 0 tome su istinito pisali dr. Juraj Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko«, Zagreb 2008., i Lojzo Buturac u tekstu pod naslovom »0 dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine« koji je objavljen u godišnjaku »Tkalčić« 15/2011., a ima i drugih tekstova koji osvjetljavaju ta događanja na temelju autentičnih dokumenata. No smišljenu politiku nikakva istina, pa ni povijesna, znanstveno dokazana, ne zanima jer takvoj politici oduzima legitimitet i prostor za manipulaciju.

Taj zastupnik u Hrvatskom saboru nije se zadovoljio tek s lažnim prikazivanjem povijesnih događanja, pa i sudbine djece u Sisku, nego je iznio optužbu protiv istine koja se i danas teško probija. Kako navode mediji doslovno je rekao: »Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga u Sisku i onoga u Jastrebarskom zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.« Istina je da je u Jastrebarskom sredinom srpnja 1942. uspostavljeno »Prihvatilište za djecu iz logora«, koje su vodile slovenske redovnice, a u Sisku od 3. kolovoza 1942. djeluje »Prihvatilište za djecu izbjeglica« koje je vodio Crveni križ, a pomagao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te Diana Budisavljević, rođena Austrijanka, koja je osnovala organizaciju »Akcija D. Budisavljević« za zbrinjavanje djece. Gdje su to u povijesti čovječanstva katoličke redovnice i Crveni križ vodili logore, a ne prihvatilišta za djecu?! Čim je saznao za tu ratnu djecu, nadbiskup Stepinac uputio je službeno pismo svim župama neka se djeca smjeste kod dobrih katoličkih obitelji, a troškove će im nadoknaditi iz svoga Caritasa. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 te ratne djece, koju je često obilazio. Stepincev branitelj na sudu odvjetnik Ivo Politeo rekao je da je njegov branjenik zaslužan za spas oko 7000 te djece, što potvrđuju brojni dokumenti koji se danas čuvaju u Postulaturi za proglašenje svetim bi. Steplnca.

Jugoslavensko-komunističke i velikosrpske istine

Također je taj zastupnik vrlo teško optužio: »Oni koji danas tako govore se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.« Reafirmirati ustaški režim u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju i žele samo neprijatelji Hrvatske, i to oni neprijatelji koji su prijatelji velikosrpske politike, najčešće su to i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih služba, koji se ne mire s postojanjem ikakve države Hrvatske.

Istraživati pak i javno iznositi istinu o svim povijesnim događanjima, pogotovo nakon višedesetljetnlh etabliranja tolikih mitova i laži iz laboratorija velikosrpske I komunističke politike i Ideologije, časna je dužnost ponajprije povjesničara, ali I svih građana Republike Hrvatske. Više je nego bezočno iznošenje Istine o nekim povijesnim događajima, koja se ne slaže s desetljećima nametanom jugoslavensko-komunističkom i velikosrpskom »istinom«, proglašavati »proustaškim zagovaranjem revizionizma«. Po takvima u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti povijesna Istraživanja Drugoga svjetskoga rata i poraća, jer sve što se u časnom, strogo znanstveno provedenom istraživanju otkrije drugačije od nametanih mitova i »istine« unaprijed se proglašava nedopustivim revizionizmom. Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska »istina«. Stoga je nedopustivo da su uopće sudjelovali izaslanici predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Vlade na toj komemoraciji u Sisku, a ako su već i sudjelovali, trebali su se javno oduprijeti ondje izrečenim lažima. No mogu li si uzeti toliko slobode kad laž iznosi koalicijski partner vladajuće garniture? Ipak, istinu se ne može ubiti!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

na

Objavio

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta.

Borislav Ristić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari