Pratite nas

Kolumne

Velikosrpska i komunistička propaganda kao uteg nad Hrvatskom

Objavljeno

na

U povodu Dana neovisnosti hrvatskoj javnosti kao svojevrsna antičestitka servirana je gruba laž koja je vrlo zločesta, ali i za koju je više nego jasno da nije slučajna. Ta strašna laž hrvatskoj i svjetskoj javnosti upućena je iz Siska s dječjega groblja, a izrekao ju je zastupnik u Hrvatskom saboru, poznat po lažnoj izjavi za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku da je u Hrvatskoj pokatoličeno ll OOO srpske pravoslavne djece.

Taj zastupnik, o kojem uvelike ovisi stabilnost sadašnje vlade, kako su prenijeli mediji, doslovno je rekao: »Ovdje je bio po broju žrtava najveći i naj-zloglasniji dječji logor u takozvanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kroz njega je prošlo blizu 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ovdje je pokopano.« Riječi su to ne povjesničara, nego političara, dakle osobe koja se bavi politikom kao djelatnošću koja se ne može pohvaliti da je obvezana istinom i koja uvijek služi nekim interesima i njima sve podlaže, pa i istinu. Poznato je da prevladavajuća politika i ideologija u današnjoj Srbiji današnju Hrvatsku redovito gleda i vraća u vrijeme Drugoga svjetskoga rata pa nije slučajno da tako čini i taj predstavnik dijela Srba u Hrvatskoj, jer je to najbolji način da se zamagli brutalna velikosrpska agresija i strahote koje je prouzročila.

Gnjusna laž

Naime, gnjusna je laž da je u Sisku bio »najveći i najzloglasniji dječji logor« jer postoje i vjerodostojni crkveni dokumenti koji dokazuju da su i u Sisku i u Jastrebarskom bila prihvatilišta u koju su smještena tzv. »kozaračka djeca«, a to su bili domovi u kojima se sve činilo da se spasi život te djece, od kojih su brojna podlegla bolestima, neishranjenosti i iscrpljenosti. 0 tome su istinito pisali dr. Juraj Batelja u knjizi »Blaženi Alojzije Stepinac i grad Jastrebarsko«, Zagreb 2008., i Lojzo Buturac u tekstu pod naslovom »0 dječjem prihvatilištu u Sisku 1942. godine« koji je objavljen u godišnjaku »Tkalčić« 15/2011., a ima i drugih tekstova koji osvjetljavaju ta događanja na temelju autentičnih dokumenata. No smišljenu politiku nikakva istina, pa ni povijesna, znanstveno dokazana, ne zanima jer takvoj politici oduzima legitimitet i prostor za manipulaciju.

Taj zastupnik u Hrvatskom saboru nije se zadovoljio tek s lažnim prikazivanjem povijesnih događanja, pa i sudbine djece u Sisku, nego je iznio optužbu protiv istine koja se i danas teško probija. Kako navode mediji doslovno je rekao: »Proteklih nekoliko tjedana i nekoliko mjeseci sve intenzivnije čujemo, ne samo u opskurnim desničarskim medijima, nego u glavnim nacionalnim medijima, među kojima su i oni državni, da dječji logori poput ovoga u Sisku i onoga u Jastrebarskom zapravo nisu postojali, već da je to partizanska, ili kako više vole reći, komunistička izmišljotina.« Istina je da je u Jastrebarskom sredinom srpnja 1942. uspostavljeno »Prihvatilište za djecu iz logora«, koje su vodile slovenske redovnice, a u Sisku od 3. kolovoza 1942. djeluje »Prihvatilište za djecu izbjeglica« koje je vodio Crveni križ, a pomagao zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac i Caritas Zagrebačke nadbiskupije te Diana Budisavljević, rođena Austrijanka, koja je osnovala organizaciju »Akcija D. Budisavljević« za zbrinjavanje djece. Gdje su to u povijesti čovječanstva katoličke redovnice i Crveni križ vodili logore, a ne prihvatilišta za djecu?! Čim je saznao za tu ratnu djecu, nadbiskup Stepinac uputio je službeno pismo svim župama neka se djeca smjeste kod dobrih katoličkih obitelji, a troškove će im nadoknaditi iz svoga Caritasa. U svoju kuću u Brezovici smjestio je 80 te ratne djece, koju je često obilazio. Stepincev branitelj na sudu odvjetnik Ivo Politeo rekao je da je njegov branjenik zaslužan za spas oko 7000 te djece, što potvrđuju brojni dokumenti koji se danas čuvaju u Postulaturi za proglašenje svetim bi. Steplnca.

Jugoslavensko-komunističke i velikosrpske istine

Također je taj zastupnik vrlo teško optužio: »Oni koji danas tako govore se ne mogu drukčije zvati nego proustaški zagovornici revizionizma, koji bi htjeli naknadno afirmirati taj režim.« Reafirmirati ustaški režim u današnjoj Hrvatskoj pokušavaju i žele samo neprijatelji Hrvatske, i to oni neprijatelji koji su prijatelji velikosrpske politike, najčešće su to i pripadnici jugoslavenskih obavještajnih služba, koji se ne mire s postojanjem ikakve države Hrvatske.

Istraživati pak i javno iznositi istinu o svim povijesnim događanjima, pogotovo nakon višedesetljetnlh etabliranja tolikih mitova i laži iz laboratorija velikosrpske I komunističke politike i Ideologije, časna je dužnost ponajprije povjesničara, ali I svih građana Republike Hrvatske. Više je nego bezočno iznošenje Istine o nekim povijesnim događajima, koja se ne slaže s desetljećima nametanom jugoslavensko-komunističkom i velikosrpskom »istinom«, proglašavati »proustaškim zagovaranjem revizionizma«. Po takvima u Hrvatskoj bi trebalo zabraniti povijesna Istraživanja Drugoga svjetskoga rata i poraća, jer sve što se u časnom, strogo znanstveno provedenom istraživanju otkrije drugačije od nametanih mitova i »istine« unaprijed se proglašava nedopustivim revizionizmom. Dok god je tako u današnjoj Hrvatskoj, predstavnici hrvatskih državnih vlasti ne bi smjeli sudjelovati ni na kojoj komemoraciji na kojoj se oživljavaju mitovi i komunistička i velikosrpska »istina«. Stoga je nedopustivo da su uopće sudjelovali izaslanici predsjednika Hrvatskoga sabora i predsjednika Vlade na toj komemoraciji u Sisku, a ako su već i sudjelovali, trebali su se javno oduprijeti ondje izrečenim lažima. No mogu li si uzeti toliko slobode kad laž iznosi koalicijski partner vladajuće garniture? Ipak, istinu se ne može ubiti!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari