Pratite nas

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe – Dio I.

Objavljeno

na

Za fotografiju istaknutu u naslovnici ovog teksta, neupućeni će možda pomisliti kako je riječ o lošoj kopiji slavnog Kipa slobode (Statue of Liberty, ili punim nazivom Liberty enlightening the World, postavljenom na ušću rijeke Hudson u New Yorku povodom 100-obljetnice američke neovisnosti, a koji je poklon Francuske SAD-u), ili možda imitacija nekog antičkog spomenika. Samo rijetki i dobro obaviješteni prepoznat će SPOMENIK “VELIKOJ SRBIJI”.

Naime, to jeste spomenik “Velikoj Srbiji” i kao takav je i postavljen na ulazu u srbijanski grad Užice (do 1992. godine “Titovo Užice”) u zapadnoj Šumadiji u jesen prošle (2018. godine), ali je naknadno zbog “negativnih konotacija i asocijacija što ih pojam ‘Velika Srbija’ nosi iz prošlosti” ipak “prekršten” u “Pobednicu”.

(Vidi: https://www.blic.rs/vesti/drustvo/preokret-uzicki-spomenik-velika-srbija-postaje-pobednica/b29z202; stranica posjećena 4.6.2019.)

Kako vidimo, skulptura “Velike Srbije” razlikuje se od američkog Kipa slobode ne samo po dimenzijama (visoka je skromnih 3 metra – odnosno točno 31 put manja), nego i po tomu što žena koja simbolizira srpsku naciju i njezine “pobjede” u desnoj ruci drži krunu Karađorđevića, a u lijevoj zastavu Kraljevine Jugoslavije (dok je u uzdignutoj desnici ove druge “baklja slobode”, ispod lijeve tabula ansata ili zavjetna ploča sa zakonima i datumom potpisivanja Američke deklaracije o neovisnosti – 4. srpnja 1776., a ispod nogu joj leži prekinuti lanac koji simbolizira kidanje okova i stjecanje samostalnosti). Jedina je sličnost to što su i u jednom i u drugom slučaju u pitanju ženski likovi, ali s bitno drugačijim značenjem i porukom. Američka statua podignuta je u slavu ljudske slobode, srpska kao spomen velikosrpskoj osvajačkoj naci-fašističkoj ideji i tradiciji.

Kip u Užicu tradicijski se naslanja na statuu “Velika Srbija” koja je  ” izvajana pre jednog veka u znamen pobedi u Velikom ratu” i simbol je “srpskih pobeda” od Balkanskih ratova nadalje (kojih sve i kakvih “pobeda”, nitko u Srbiji pouzdano ne zna, ali u svemu je najvažnije veličanje velikosrpske ideje). Objašnjenje vezano za simboliku karađorđevićevske Srbije (koja je lajtmotiv ovog “umjetničkog izraza”) prilično je tragikomično i nalikuje neslanoj šali – jer tvrdi se kako je “dobro poznato da Karađorđevići nisu imali nikakvih velikosrpskih pretenzija, nego su, naprotiv, bili zadojeni jugoslavenstvom”.

Zanimljiva kombinacija: “Velika Srbija” kao simbol “jugoslavenstva”.

Stara i dobro poznata taktika skrivanja velikosrpskog naci-fašizma i njihovog genocidnog projekta iza ideje “jedinstva Južnih Slavena” čemu svjedočimo već više od jednog stoljeća.

Uglavnom, skulptura je to koja simbolizira srpsku nacionalnu ideju čiji je cilj ujedinjenje svih Srba u jedinstvenoj etnički čistoj državi (“Velikoj Srbiji”), a koja se i danas propagira i zagovara kao “prirodno pravo srpskog naroda” – neovisno o tomu što se tim projektom ugrožavaju vitalni interesi gotovo svih naroda u okruženju. Naime, velikosrpskih pretenzija su pošteđeni samo Grci, dok su svi drugi (Makedonci, Albanci, Bugari, Rumunji, Mađari, Crnogorci, Hrvati, Bošnjaci-muslimani, kao i pripadnici brojnih nacionalnih manjina – kako u samoj Srbiji tako i izvan nje – u većoj ili manjoj mjeri na udaru).

Izvan svake sumnje, projekt “Velike Srbije” još i danas živi i to ne samo u glavama većine srpskih akademika, intelektualaca, popova i srpske političke elite – kako u Srbiji tako i “Republici Srpskoj”. On je, što je naročito porazno, već poodavno dijelom “pozitivne” tradicije širokih slojeva srpskog naroda i ta je zloćudna ideologija opasnost ne samo za neposredno okruženje Srbije i “Republike Srpske”, nego i za cijelu Europu. Tu nepobitnu činjenicu nećemo izmijeniti zatvaranjem očiju i zavlačenjem glava u pijesak, niti će problem sam od sebe nestati. Kako bi se djelotvorno borili protiv te pošasti, moramo se najprije suočiti s njom, analizirati je i biti svjesni njezine prave naravi i dometa. To vrijedi pogotovu za nas Hrvate koji smo među našim istočnim susjedima (prema svim anketama i istraživanjima javnog mnijenja provođenim posljednja dva desetljeća – pa i u osnovnim i srednjim školama) glavni “negativci” i uvjerljivo najomraženija nacija. “Primat” nam samo ponekad oduzmu Albanci, ali za nas je jedno od prva dva mjesta na toj “top listi” rezervirano. Uzrok ove neracionalne mržnje – kojom se tamošnji naraštaji uporno truju – samo je jedan: hrvatski narod (kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini), najveća je zaprjeka projektu “Velike Srbije” i to ne od jučer, nego u zadnjih stotinu godina. To je naš jedini “crimen” i zato nas velikosrpski naci-fašisti i danas proglašavaju “koljačima”, “ustašama”, “vekovnim i krvnim srpskim neprijateljima” i optužuju za nepostojeći “genocid” kojega nikad nije bilo.

Nije li to dovoljan razlog da upravo mi Hrvati ovoj zloćudnoj ideologiji poklonimo dužnu pozornost i konačno se prema njoj postavimo na odgovarajući i primjeren način?

Korjeni

Velikosrpska ideologija po mnogo čemu je vrlo zanimljiva, čak u stanovitom smislu jedinstvena i izuzetna pojava ne samo u Europi, nego i šire i zato je po pravilu teško razumljiva civiliziranom zapadnom svijetu koji nije u stanju shvatiti i prihvatiti činjenicu da postoji narod koji biološki egzistira u XIX, a mentalno se nalazi u XIV stoljeću.

Sama činjenica da se ova ekstremna ideologija temelji na arhaičnim mitološko-ritualnim obrascima i svoje uporište nalazi u dalekoj, maglovitoj prošlosti a u isto vrijeme služi kao putokaz za budućnost cijelom jednom narodu, dovodi nas u poziciju razmatranja paradoksa gdje se susrećemo s “istorijskom svešću” umjesto “svesti o istoriji” – kako to u jednoj od svojih analiza ovog fenomena kaže Dragiša Pavlović (u svojoj knjizi Olako obećana brzina). “Ja ne znam ni jedan drugi narod koji toliko živi u prošlosti kao srpski narod. Možda on negde i postoji, ali ja za njega ne znam…”, reći će dr. Latinka Perović, najveća živuća srbijanska povjesničarka za XIX i XX stoljeća – na istu temu.

No, problem se javlja onog trenutka kad ta mitološka matrica postane putokaz za budućnost i temelj osvajačkih programa u vremenu sadašnjem.

Velikosrpska ideologija u svojoj suštini predstavlja jednu po svemu zaokruženu i stoljećima građenu filozofsko-teološko-ideološku doktrinu koja ima svoju teorijsku i praktičnu dimenziju. Njezin je glavni pokretač ekstremni nacionalizam, a temelj su joj mitološka svijest i “svetosavlje” (kao sasvim posebna i jedinstvena inačica “srpskog hrišćanstva” u čijem je središtu “srpski Bog” Rastko Nemanjić, odn. sveti Sava, potomak prvog srpskog sveca i rodonačelnika dinastije Stefana Nemanje za čijeg je vladanja tadašnja Raška u 12. stoljeću prvi put proširila svoje posjede osvajanjem zemalja u okruženju). “Svetosavlje” ili “organski nacionalizam” nije ništa drugo nego srpska inačica nacizma i to jako lijepo pojašnjava najveći srpski teološki autoritet i jedini svetac koji u kalendaru SPC ima dva svetkovna dana, aktivni fašist (Ljotićev apologet i član njegovog fašističkog “Zbora”) i antisemit Nikolaj Velimirović Žički u svojoj knjižici “Nacionalizam svetog Save” (iz 1937. godine; vidi: https://www.scribd.com/doc/30345462/Vladika-Nikolaj-Velimirovic-Nacionalizam-Svetog-Save; stranica posjećena 4.6.2019.).

“Svetosavlje” je stvoreno u krugu srpske fašističke elite (Dimitrija Ljotića, Nikolaja Velimirovića i drugih) 30-ih godina XX stoljeća upravo zato da bi se velikosrpska naci-fašistička ideologija i njezin genocidni projekt osnažili vezivanjem uz “hrišćansku tradiciju i teologiju”. Tako je nastala današnja inačica velikosrpske ideologije, monstruozni vjersko-filozofsko-ideološki bastard koji treba poslužiti samo jednoj svrsi: da Srbi kao vječito “ugroženi i progonjeni narod” nad kojim svi koji ga okružuju “stolećima vrše genocid”, lakše ostvare svoj san o obnovi “Dušanovog Carstva”, odnosno, etnički čiste “Velike Srbije” u kojoj će “svi Srbi pod kapom nebeskom živeti slobodno i dostojanstveno”, naravno, nakon što istrijebe s tih prostora sve koji nisu Srbi. Zanimljiva “teologija” i sasvim jedinstven pogled na kršćanstvo i njegove vrijednosti.

Velikosrpska nacionalna ideologija prepoznatljiva je po brojnim osobitostima od kojih svakako među najzanimljivije spada sposobnost njezine prilagodbe i preživljavanja u različitim povijesnim razdobljima, pa i u uvjetima i režimima koji joj nisu skloni, kad ona prema potrebi naizgled gotovo “nestaje” (ili biva “zamrznuta”), da bi potom u okolnostima koje joj pogoduju opet dobivala na zamahu, aktualnosti i postajala nacionalna ideja vodilja koja svoj krajnji izraz nalazi u oživotvorenju osvajačkih projekata i programa, jednako kao nekad, u vrijeme Četničke akcije u Makedoniji (1904/08.), Balkanskim ratovima (1912/13.), pri osvajanju sjeverne Albanije (1912/20.), okupaciji Crne Gore (1918/20.), velikosrpskog terora u Kraljevini SHS /Kraljevini Jugoslaviji (1918/41.) ili masovnih klanja i operacija etničkog čišćenja tijekom Drugoga svjetskog rata (1941/45.), sve do posljednjih ratova za “Veliku Srbiju” koji su vođeni metodom spaljene zemlje, istrebljenjem i progonom svih drugih i drugačijih, a što nam je još uvijek u živom sjećanju iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ovo preživljavanje velikosrpske ideologije kao osvajačkog projekta (čija su temeljne sastavnice genocid i etničko čišćenje) i njezina sposobnost prikrivanja i prilagodbe u nepovoljnim povijesnim okolnostima omogućeno je upravo time što je ona sastavnicom srpske tradicije i kao takva široko prihvaćena u narodu unatrag više od 150 godina. To je ono što joj osigurava kontinuitet i nepromjenljivost temeljnih ciljeva i ideja – neovisno o protoku vremena.

Upravo o tomu govori sljedeći citat koji definira ovu pojavu na sljedeći način (vezujući je s pravom ponajprije za ekstremni srpski nacionalizam kao njezinu uporišnu točku):

“Korijeni su ekstremna srpskog nacionalizma u dalekoj prošlosti, zapravo, u srpskoj tradiciji. Nacionalizam je bio ugrađen u nacionalnu, a nakon obnove srpske države i u državnu politiku. Suvremeni srpski nacionalizam može se povezati s imenima Dositeja Obradovića ( 1739. – 1811. ) i povjesničara Jovana Rajića ( 1726. – 1801. ) koji je napisao ‘Istoriju raznih slavjanskih narodov, najpače Bolgar, Horvatov i Serbov’ ( Beč 1794./5. ) i već tada u srpske zemlje ubrojio Bosnu i Hercegovinu, Dalmaciju i Slavoniju. Sava Tekelija (1761. – 1842) objavio je 1806. kartu srpskih zemalja u koje je uvrstio Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Dubrovnik i Dalmaciju (krajeve sjeverno od Save i Dunava, te područja pod austrijskom vlašću nije uključio jer je S.T. bio visoki činovnik u Ugarskoj). Među začetnicima velikosrpstva valja spomenuti Vuka Stefanovića Karadžića (1787. – 1864.) – razvoju velikosrpstva, kada se oslanjalo na teorije o jeziku, pogodovala je tzv. slavistička škola (J. Dobrovsky, J. Kollar, P. Šafarik, J. Kopitar i F. Miklošić) koja je sve štokavce pojednostavljeno svrstavala u Srbe, a zatim, u povijesnom slijedu Jovana Cvijića, A. Belića, Vasu Čubrilovića, A. Ivića, sve do suvremenih nacionalnih ideologa Vasilija Krestića, Milorada Ekmečića, P. Ivića, Dobrice Ćosića i mnogih drugih…Tako je Jovan Cvijić razvio široku teoretsku osnovu s obilježjima uputa kako provoditi srpsku ekspanzionističku politiku. (…) Iscrpnije razmatranje uvjeta nastanka velikosrpskog pogleda na politička zbivanja u jugoistočnoj Europi, načina na koji se odgovarajuće zamisli ugrađuje u srpski nacionalni pokret, te putovi ostvarivanja određenih dionica programa velikosrpske ekspanzije ukazuje na upornost, postojanost i trajnost. Trenutne uspjehe nastoji se učiniti trajnima – kad zatreba prilagođuje ih se prilikama, dok se neuspjehe ubrzo zaboravlja i prekriva ih se mitskim interpretacijama srpske veličine što napokon prevladava sve prepreke na putu ispunjenja općih ciljeva koji su sveti i, u odnosu na eventualnu kritiku i osporavanje, nedodirljivi. ( O tome S. Letica piše: ‘S vremena na vrijeme velikosrpske teze bivaju ‘zamrznute’ i potisnute u podsvijest ratnom opasnošću ili snagom drugih ‘supstitucijskih’ političkih ideja i ideologija ( panslavizam, jugoslavenstvo, boljševizam, samoupravni socijalizam). Međutim, onog trenutka kada te ideje i ideologije, NADOMJESCI zastare, kad se rutiniziraju ili propadnu, velikosrpske i svesrpske teze ponovno ožive. Doživljavaju renesansu, nove političke i intelektualne artikulacije; plijene iznova masovnu političku pažnju, postaju osnovom novih-starih svesrpskih populističkih ideologija i pokreta‘).” (dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.14.; autor kao izvor navodi: ‘M. Brandt i dr., Izvori velikosrpske agresije – rasprave, dokumenti, kartografski prikazi, Zagreb, 1991., str. 9.; istaknuo: Z.P.).

Svako ozbiljno razmatranje velikosrpske ideologije, prije ili kasnije dovodi do zaključka da je riječ o zloćudnoj i destruktivnoj, patološkoj pojavi koja je (nažalost) dio tradicije jednog dobrog dijela “nebeskog naroda” i spiritus movens njegove “nacionalne misije” ili “nacionalnog cilja”, a što je u krajnjoj konzekvenci uvjetovano težnjama za osvajanjem prostora koji treba poslužiti za okupljanje svih Srba “pod kapom nebeskom” u granice jedne etnički čiste (srpske) države. Kako bi se ova bolesna ideja lakše ostvarila, srpski naci-fašisti nastoje Srbe prikazati kao vječito “ugroženu populaciju” koja je na meti “svih i svugdje” – pa je svaki njihov rat i svaki masovni zločin unaprijed “opravdan” i predstavlja “samoobranu”.

Sasvim nalik ideologiji njemačkog nacizma i stvaranja Lebensrauma za “od Boga izabranu” naciju (“Trinaestog, izgubljenog i najnesrećnijeg plemena Izrailjovog” – kako to kaže srpski fašist Vuk Drašković), onu koja je sebe proglasila nad-rasom, “Plemenom Majkom” i “etnogenetskim pupkom Evrope i sveta”.

Ta vrsta ideološkog ekskluzivizma koji podrazumijeva “prirodno pravo” (!?) “nebeskog srpskog naroda” na ujedinjenje u etnički čistu – homogenu Srbiju (prisvajanjem zemalja drugih naroda i njihovim istrebljenjem), tempirana je bomba na jugoistoku Europe i to ne od jučer, što među ostalim dokazuju i konkretni programi koji su u tom smislu nastajali u različitim razdobljima, ali i praksa njihovog konzekventnog provođenja, što je u određenim povijesnim razdobljima imalo vrlo teške i tragične posljedice po one koji su stajali na putu velikosrpskim osvajačima.

Ekstremne organizacije i programi

Na ovom mjestu nije moguće detaljno se baviti velikosrpskim programima od kojih su mnogi ne samo opsežni nego i u sebi sadrže i izvjesne modifikacije (vezano za strateške ciljeve i pravce prodora u pojedinim razdobljima – ovisno o vanjskopolitičkim okolnostima), pa će biti kratko spomenuti samo oni najpoznatiji i najvažniji koji se u posljednjih 175 godina u kontinuitetu nadovezuju jedan na drugoga i nadopunjuju, dok konačni globalni cilj i metodi njegova ostvarivanja ostaju isti.

Načertanije je jedan od temeljnih velikosrpskih programa koji definira ciljeve teritorijalne ekspanzije Srbije i detaljno razrađuje metode koje se u tom smislu imaju koristiti, prije svega u domeni propagande koja bi trebala omogućiti “priljubljivanje svih Južnih Slovena Kneževini Srbiji” i ostvarivanje “celji” srpske (jedinstva nacije i jedinstvene i homogene nacionalne države) i to tako što će se (u prvoj fazi) “otkidati po kamen” od Turskog carstva (u raspadanju). Ovaj tajni dokument (objelodanjen tek 1906. godine) izradio je ministar vanjskih poslova Kneževine Srbije Ilija Garašanin 1844. godine i on među ostalim dokazuje kako su područja sjeverno od Dunava i zapadno od Drine bila posebno interesantna Srbiji, uz zadržavanje svih drugih zemalja na koje je polagala pravo u prošlosti.

Prema Načertaniju temeljna je zadaća Srbije raditi na “oslobađanju Srba i ostalih Slavena od vlasti Osmanlija”, te najprije pripojiti Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, sjevernu Albaniju (s Kosovom i Metohijom) i Makedoniju (jer Srbija polaže “sveto pravo istoričesko” na ove zemlje – a čiji je temelj “Dušanovo carstvo” iz XIV stoljeća), a potom Srijem, Bačku i Banat (koje su pod vlašću Austro-Ugarske). Propagandu (prema Načertaniju) treba usmjeriti i prema Bugarima (koji su u to vrijeme važni za stabilnost Srbije i njezino oslobađanje od Turaka), ali i prema “češkim Slavjanima” (iako ne spadaju u južnoslavenski korpus), dok se odgovarajućim odnosima prema velikim silama i diplomacijom mora osigurati provođenje ovako definiranih srpskih interesa. U dokumentu je, dakle, istaknut značaj propagande koju Srbija mora poduzeti preko povjerljivih ljudi i u interesu Srbije, te konkretno naznačeno kako se ona treba voditi.

“Ustav” i “Pravilnik” tajne terorističke organizacije Crna ruka (utemeljena 1903. godine od skupine srpskih oficira) također razrađuju “ujedinjenje Južnih Slovena” (pod hegemonijom Srbije – s prioritetnim ciljem “ujedinjenja srpstva”). Njihovo je geslo: “Sloboda ili smrt”, odnosno, “Ujedinjenje ili smrt” i imaju istaknutu ulogu kako u svrgavanju kralja Aleksandra Obrenovića i dovođenju na vlast dinastije Karađorđević, tako i u okupljanju komita (četnika) za Četničku akciju u Makedoniji (1904-1908.) i Balkanske ratove,  igraju veliku ulogu u atentatu na austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda u Sarajevu (po naputku Rusije i u suradnji s ruskim Dvorom, a preko organizacije “Mlada Bosna”), a što je bilo uzrokom izbijanja Prvoga svjetskog rata. Srbija se nakon ubojstva Aleksandra Obrenovića i njegove nevjenčane supruge Drage Mašin udaljava od Austrije (zahvaljujući kojoj je oslobođena od Turaka) i približava Rusiji, te postaje eksponent njezinih interesa na Balkanu.

ORJUNA (“Organizacija jugoslovenskih nacionalista”) je bila također ekstremna srpska teroristička i šovinistička organizacija koja se pokrivala “jugoslavenstvom” iako je djelovala isključivo s ciljem ostvarivanja srpske hegemonije na prostorima što ih je Srbija planirala prisvojiti. Imala je velikog utjecaja na politička kretanja (i u svoje redove je privukla mnoge koji nisu bili Srbi, pa i jedan broj Hrvata), a njezini zametci pojavljuju se već u vrijeme raspada Austro-Ugarske.

Organizirano je na javnoj sceni od proglašenja “Obznane” i služi kao oruđe režima za borbu protiv “separatista” (prije svega hrvatskog nacionalnog pokreta i komunista). Svojom je perfidnom propagandom i zagovaranjem “integralnog jugoslovenstva” uspjela zavarati mnoge Hrvate, pa je imala jako uporište u Dalmaciji, iako je bila u svemu bliska ideologiji fašizma i služila se nasiljem i terorizmom. Iako je formalno zabranjena 1929. godine (proglašenjem šestosiječanjske diktature), pojedinci i skupine nastavljaju s djelovanjem.

Promemorija “Iseljavanje Arnauta” što ju je 1937. godine sastavio Vasa Čubrilović (jedan od atentatora u Sarajevu 28. lipnja 1914.) i pročitao na sastanku Srpskog kulturnog kluba iste godine, jedan je od dokumenata koji jasno govori o genocidnim planovima i metodama ekstremne rasističke velikosrpske ideologije. Rađen kao prijedlog tadašnjim vlastima za rješavanje “problema Arbanasa” (Albanaca) koji su već u to vrijeme bili na zlu glasu kao “jedna od najvećih opasnosti za Srbiju”, ovaj prijedlog mjera predviđa kako se u obračunu s njima mora primijeniti “brutalna sila” čiji nositelj mora biti država. Predviđen je niz nasilnih rasističkih postupaka prema ovom narodu: od ubijanja i progona iz domova, do raznih oblika diskriminacije (podizanje poreza, paljenja ljetine, zastrašivanje, otimanja imanja, pritisci sudova i državnih tijela – udaranjem globa i drastičnim kažnjavanjem, te posvemašnjom obespravljenošću), kao i naseljavanje na područja Kosova i Metohije ratobornih četnika (prije svih crnogorskih) koji bi trebali razbiti homogenost albanske populacije. Također su predviđene i mjere ograničavanja slobodnog demografskog razvoja Albanaca iz čega je jasno vidljivo kako je u pitanju tipičan rasistički pristup.

Čubrilović u ovom dokumentu zaključuje:

Arnaute je nemoguće suzbiti samo postupnom kolonizacijom; to je jedini narod koji je uspeo poslednjih hiljadu godina ne samo da se održi prema jezgru naše države, Raškoj i Zeti, nego i da na našu štetu potisne naše etničke granice prema Severu i Istoku. Dok se naša etnička granica poslednjih hiljadu godina pomerila na Severu do Subotice, na severo-zapadu do Kupe, Arnauti su nas potisnuli iz doline Skadra, nekadašnje Bodinove prestolnice iz Metohije i sa Kosova. Jedini način i jedino sredstvo to je brutalna sila jedne organizovane državne vlasti, u čemu smo mi uvek bili iznad njih…”

(Vidi: vidi: Miroslav Brandt, Bože Čović, Slaven Letica, Radovan Pavić, Zdravko Tomac, Mirko Valentić, Stanko Žuljić, Izvori velikosrpske agresije, Zagreb,1991., cjelovit tekst objavljen na str.106-124.; istaknuo: Z.P.).

Četnički ideolog Stevan Moljević sačinio je 30. lipnja 1941. godine program pod nazivom “Homogena Srbija” u kojem detaljno razrađuje plan nastanka “Velike Srbije” na području bivše Kraljevine Jugoslavije koju treba ostvariti nasilnim raseljavanjem onih koji nisu Srbi i etničkim čišćenjem. On zagovara “Veliku Jugoslaviju” i u njoj “Veliku Srbiju”, homogenu i etnički čistu, koja će obuhvatiti “sve zemlje na kojima žive Srbi”. Tamo gdje ne nalazi ni jedno od prava na koje se može formalno pozvati za prisvajanje područja drugih naroda (ni etničko ni povijesno), on kao opravdanje koristi “strateški interes” – jer, u cilju ostvarivanja interesa Srba, sve je dopušteno i tu pravila nema.

” (…) Stoga se Srbima nameće danas prva i osnovna dužnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive, i da joj osiguraju potrebne strateške i saobraćajne linije i čvorove, te privredna područja kako bi joj bio omogućen i obezbcđen slobodan privredni, politički i kulturni život i razvitak za sva vremena. . . . Preseljavanje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih, a time otkloni mogućnost da se ponove strašni zločini koji su se dešavali i u prošlom ratu, a naročito u ovom sadanjem, na svemu području na kome su Srbi i Hrvati bili izmešani, i gde su Hrvati i Muslimani s planom išli za istrebljenje Srba. . . . Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora…”

(Vidi: http://www.znaci.net/00001/138_46.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.6.2019.)

Kako je ovaj plan konkretno provođen na terenu tijekom rata, dokazuju “Instrukcija” Draže Mihailovića (od 20. prosinca 1941. godine) i “Elaborat četničke Dinarske divizije” četničkog vojvode i popa, zloglasnog koljača Momčila Đujića.

“Instrukcija” “komandanta Jugoslovenske vojske u Otadžbini” dokument je koji je osobno od Draže Mihailovića  odaslan svim podređenim odredima (20. prosinca 1941. godine iz Komande četničkih odreda Jugoslovenske vojske, Gorskog štaba) i među ostalim sadrži sljedeće:

Ciljevi naših odreda jesu:

  1. Borba za slobodu celokupnog našeg naroda po skriptom Njegova Veličanstva Kralja Petra II.
  2. Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije – Crne Gore – Bosne i Hercegovine – Srema – Banata i Bačke.
  3. Borba za uključenje u naš državni život i svih još neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst – Gorica – Istra i Koruška), kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom.
  4. Čišćenje državne teritorije od svih nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.
  5. 5. Stvoriti neposrednozajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenačke čišćenjem Sandžaka od muslimanskog življa i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa.

Sa komunistimapartizanima ne može biti nikakve saradnje, jer se oni bore protiv dinastije i za ostvarenje socijalne revolucije, što ne sme biti nikada naš cilj, jer smo mi jedino i isključivo samo vojnici i borci za kralja, otadžbinu i slobodan narod…”

(Vidi: Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 483.; autor kao izvor navodi: Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, Beograd, 1949. god., str. 12-13.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Jasno je vidljivo kako bi nova “Velika Srbija” pod okriljem tobožnje “Velike Jugoslavije”, trebala biti ostvarena radikalnim  fašističko-nacističkim metodama – etničkim čišćenjem spomenutih prostora, odn. genocidom (istrebljenjem) cjelokupnog ne-srpskog pučanstva, posebice Hrvata i muslimana.

Hrvate Draža niti ne spominje (osim što u kontekstu “čišćenja” Bosne navodi kako i njih treba istrijebiti ), a stav prema Hrvatskoj  očit je iz konstatacije u točki 5. o zajedničkoj granici Srbije i Slovenije – što unaprijed isključuje postojanje bilo kakvog hrvatskog teritorija.

Moljevićev program bio je temelj za nastanak brojnih drugih (lokalnih) četničkih programa komplementarnih s ovim temeljnim dokumentom. Jedan takav je onaj četničke Dinarske divizije (izrađen od 08. do 12. ožujka 1942. godine u Mostaru) koja je predvođena popom Momčilom Đujićem, počinila grozne i masovne zločine nad hrvatskim civilima, pogotovu u Lici i sjevernoj Dalmaciji. U njemu se na jednom mjestu kaže:

Radi ostvarenja Srbinove osnovne zamisli i stvaranja srpske nacionalne države, formirat će se kao jedan činilac te zamisli, u reonu Kosova polja ‘Dinarska divizija’ od izrazito nacionalnog elementa. Ta divizija ponikla na istoimenom polju, gde je nekada bilo groblje srpske slave i srpskog junaštva, ima da dade izraza vaskrsnute Srbinove vojničke moći, i da kao jedan veliki gvozdeni malj, vaspostavi čisto nacionalni poredak u svim zemljama gde žive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspiriraju…da širi i ostvaruje srpsku ideju u delovima Like, severne Dalmacije, Hercegovine, Crne Gore i Bosne.”

(Vidi: http://www.znaci.net/zb/4_21_2_4.pdf; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 4.6.2019.)

Vasa Čubrilović sačinio je 3. studenoga 1944. godine – odmah poslije oslobođenja Beograda Elaborat pod nazivom: “Manjinski problem u novoj Jugoslaviji” i uputio ga tadašnjim komunističkim vlastima. Ovaj je dokument zanimljiv iz više razloga.

Evo što (kad su u pitanju fašističko-rasističke ideje i politika etničkog čišćenja), na sebi svojstven način predlaže ova karizmatična ličnost velikosrpske političke teorije i prakse i budući srpski akademik – ovoga puta novim, komunističkim vlastima koje se diče svojim “antifašizmom”:

“Mir i napredak Demokratske Federativne Jugoslavije može da obezbedi samo etnička čistoća (…) Nemci, Mađari, Arnauti, Talijani i Rumuni zaslužuju da izgube građanska pravaMoramo etnički da ovladamo KosovomTrebaćemo da precizno odredimo koja sela i srezove u Staroj Srbiji i Makedoniji ćemo očistiti. Kosovo i Metohija moraju do temelja da promene svoj sastav …”

Nakon što konkretno utvrđuje mjere u cilju “rješavanja manjinskog problema” (a koje se, pored ostaloga sastoje od progona, zatvaranja u koncentracijske logore, ukidanja građanskih prava i oduzimanja cjelokupne imovine i to na svim područjima koja bi po njemu morala ući u sastav Srbije – Kosova i Metohije, Makedonije, Crne Gore, Vojvodine, i dakako, “uže” Srbije), Čubrilović zaključuje:

“(…) Možda nikad više nećemo imati takvu priliku da našu državu stvorimo etnički potpuno našomAko moj referat bar malo doprinese tom cilju, on je izvršio svoj zadatak.”

(Za citate Vase Čubrilovića vidi: Manjinski problem u novoj Jugoslaviji, Arhiv Srbije, dosje Predsjedništva Narodne skupštine Srbije, br.AS-G 16-F1, navedeno u: Posle 52 godine, senzacionalni dokument iz arhivskih tajnih bunkera: Projekat akademika Vase Čubrilovića o proterivanju Nemaca, Mađara, Albanaca i Rumuna sa tla Jugoslavije, Nedeljni telegraf, Beograd, 18. rujna 1996., str.43-45; također: Philip J. Cohen, Tajni rat Srbije. Propaganda i manipuliranje poviješću, Zagreb, 1997., str.169-170. – bilješka; također: Ljubica Štefan, Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str.127-128.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Nismo li i 90-ih slušali iste poruke i to ne samo od četničkih ekstremista, nego i od srpskih akademika, popova, političara, novinara?

Kasniji programi srpskih nacionalističkih stranaka i pokušaji njihove realizacije u praksi (u posljednjem desetljeću dvadesetoga stoljeća), pokazali su da Moljevićeve teze ni u kojem slučaju nisu bile samo puka naklapanja, nego sasvim konkretan plan koji se ostvarivao na terenu.

Jedan od temeljnih velikosrpskih dokumenata s kraja XX stoljeća je Memorandum SANU iz 1986. godine kojim su naznačene temeljne ideološke odrednice vezano za ostvarivanje projekta “Velike Srbije” pod krinkom “ugroženog srpstva” i “genocida koji se odvija nad srpskim narodom”.

Najkraće rečeno, ovaj pamflet akademika SANU (objavljen u srbijanskom tisku krajem rujna 1986. godine) temelji se na nekoliko potpuno pogrešnih i izopačenih teza među kojima su najvažnije:

-Uzroci krize (tadašnje) SFRJ leže u ekonomskom iskorištavanju Srbije i “povlaštenom položaju” Slovenije i Hrvatske;

-Srbija je “podeljena na tri dela” i njome “vladaju pokrajine” (Vojvodina i Kosovo), što ovu republiku “blokira” i “onemogućava u donošenju vitalnih odluka”;

-Srbi su nasilno natjerani u Jugoslaviju i u njoj potpuno obespravljeni, iako su “najviše krvi prolili” za tu državu;

-Jedino Srbija među svim republikama nije zaokružila svoje granice;

-U pokrajini Kosovo odvija se “otvoreni genocid nad srpskim i crnogorskim narodom” što bitno doprinosi kompliciranju stanja u cijeloj Jugoslaviji;

-Izlaz iz ove situacije jeste: “integracija srpske nacije na cijelom području SFRJ“, budući da su Srbi narod koji je “podeljen” i “obespravljen”, uz to “izvrgnut genocidu” i “jedino se tako može zaštititi”.

Ova posljednja formulacija “integracije srpske nacije na cijelom području SFRJ” nije ništa drugo nego projekt “Velike Srbije”, budući da ta “integracija” podrazumijeva “pravo” Srba da prisvoje sva područja na kojima žive (neovisno o broju u ukupnom stanovništvu), jer “Srbije je (kako je to već tada javno propagirano) gdje god postoji ijedan srpski grob”, pa i ona područja koja su za nju od “strateškog interesa” (ako na njima i nema srpskog naroda) – baš onako kako je to u svome spisu “Homogena Srbija” definirao Stevan Moljević 45 godina prije.

Za provođenje Memoranduma SANU bili su zaduženi “patrioti” (od komunista preko “liberala”, “demokrata”, do monarhista, četnika, radikala, ljotićevaca, pašićevaca, nedićevaca, svetosavaca i svi drugih koji su za vrlo kratko vrijeme postali “nacionalno svesni” i masovno krenuli u ostvarenje “svetog srpskog cilja”.

Tih je godina ludilo u Srbiji našlo svoga Miloševića” – govorio je srbijanski arhitekt i filozof Bogdan Bogdanović (jedan od velikih protivnika naci-fašističkog srpskog pokreta s kraja 80-ih i početka 90-ih) koji je uskoro morao bježati iz Srbije kako bi spasio glavu (nikad se nije vratio u Srbiju – umro je u Beču 2010. godine).

Dakle, pojava nije bila ni malo bezazlena jer ludilo je zahvatilo najveći dio naroda, a ne samo intelektualnu, političku i crkvenu “kremu” – i to je jedina prava istina o srpskom nacionalnom pokretu tog doba. Nju potvrđuje i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović koja otvoreno kaže kako su u tadašnjoj Srbiji “već tamo negde sredinom osamdeset pete godine svi prešli na četničku stranu…skoro svi.”

Nacionalističke srpske stranke s kraja XX stoljeća  – koje su većinom, u isto vrijeme imale i svoje naoružane četničke postrojbe (Srpska narodna obnova, lider: Mirko Jović; Srpski četnički pokret (kasnije Srpska radikalna stranka) lider: Vojislav Šešelj; Srpski pokret obnove, lider: Vuk Drašković; Nova demokratija, lider: Miroslav ŠolevićStranka srpskog jedinstva, lider: Željko Ražnatović Arkan; Srpski rojalistički blok, lider: Siniša Vučinić; Narodna stranka, lider: Milan Paroški itd.), u svoja su temeljna načela ugradile najvažnije elemente programa Stevana Moljevića, a neke su išle čak i korak dalje u radikalizmu, koristeći se govorom mržnje i zagovarajući otvorenu rasnu netrpeljivost i antisemitizam.

“Velika Srbija”, etnički čista država koja će obuhvatiti sve “srpske zemlje” (Srbiju; Vojvodinu; Kosovo; Makedoniju; Hrvatsku do linije: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag;  Bosnu i Hercegovinu; Crnu Goru; te dijelove Bugarske i  Rumunjske), na čelu s monarhom. To je uglavnom bio politički program ovih i sličnih vojno-političkih grupacija koje su sebe nazivale strankama, ne bi li se tako sakrile iza pluralizma i višestranačja.

Rasist, fašist, četnik, ratni zločinac i jedan od najvećih ratnih huškača, ali ujedno i autentični zastupnik i promotor izvorne velikosrpske ideologije, Vojislav Šešelj, 1990. godine kaže:

Srpska radikalna stranka i Srpski četnički pokret smatraju da u granice te slobodne i nezavisne srpske države treba da uđu, pored današnje, sužene srpske federalne jedinice i srpska Makedonija, srpska Crna Gora, srpska Bosna i Hercegovina, Dubrovnik, srpska Dalmacija, srpska Lika, Banija i Kordun, srpska Slavonija i Baranja.Mi smatramo da su zapadne granice srpske države omeđene linijom Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.”

(Izvor: Sve o srpskom nacionalnom programu, politički magazin ‘Srbija’, specijalno izdanje, Beograd, 1991., str. 34.; istaknuo: Z.P.)

U vrijeme proslave 600-obljetnice “kosovskog boja” na Gazimestanu, Šešelju se javio i sam Momčilo Đujić s porukom kako će se i on vratiti u Srbiju kad njegov novopečeni četnički “vojvoda” (Šešelj) “uzmogne očistiti Srbiju od Hrvata i muslimana”.

Drugi (ništa manje zloćudni) ratni huškač, fašist i četnički ideolog i ekstremist Vuk Drašković (predsjednik SPO-a kojega je Zagreb ugostio u kinu ‘Europa’ pred Božić prošle godine), ratne 1991. godine ovako definira ciljeve svoje stranke:

Optimalni program je…sjedinjenje svih srpskih zemalja u jednu državu. Jedan optimalan program mora da računa i, na primer, na Skadar (…) ako je naše do Ogulina, ako je tako zapisano u ‘Načertaniju’, naš ideal će biti da u pogodnim istorijskim okolnostima stignemo do Ogulina (…), a …sada je suludo i nezamislivo insistirati na pripajanju Temišvara Srbiji, ali 1945.godine, da je pobedio Draža Mihailović, mogli smo ga dobiti.”

(Vidi: isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

-kraj I. dijela

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Objavljeno

na

Objavio

 II. dio

 Iako je Predsjedništvo CK SKJ zauzelo stav po pitanju daljnjeg širenja populizma (još 8. listopada 1988. – dva dana nakon nasilnog obaranja vojvođanske vlasti) i zaključilo da ne smije biti prelijevanja mitinga u druge republike, jer da su isti izraz nacionalizma i štete interesima Jugoslavije i njezinih naroda, nije bilo snage koja je mogla obuzdati velikosrpski nacionalistički pokret. Posebno se agresivno išlo na Hrvatsku za koju se znalo da je glavna smetnja i najveća zaprjeka uspostavi “Velike Srbije”.

A o tomu što su bili krajnji ciljevi velikosrpskog projekta, nakon svega, progovorili sami akteri događanja.

Vođa mitingaša Miroslav Šolević, godinama poslije, pohvalio se kako je teza o “zapadnoj srpskoj granici” (Virovitica-Karlovac-Karlobag) njegova, a ne Šešeljeva, kako su on i grupacija čijim su dijelom bili Boško Budimirović, Zoran Grujić, Kosta Bulatović, Bogdan Kecman i drugi, u svemu što su činili imali potporu patrijarha SPC Germana, te da je njihov stvarni idejni vođa i glavni mentor bio književnik Dobrica Ćosić.

(Ove je izjave Šolević je dao u emisiji „Ćirilica“, Heppy TV, Beograd; vidi: https://www.youtube.com/watsch?v=z8vjKE4yez8 ;  stranica posjećena 27.06.2013.)

Tako je jedan od glavnih “izvođača radova” velikosrpske vrhuške u to vrijeme (“komesar Šole” ili “Mali Vožd”) post-festum samo potvrdio ono što se znalo i u vrijeme “događanja naroda”.

U 1989. godinu SFRJ ulazi s  ozbiljnom moralnom, ekonomskom, političkom i društvenom krizom koja je dodatno produbljena drastično narušenim međunacionalnim odnosima i brojnim teškim i složenim problemima koji se očituju na više razina (između Srbije i Federacije; između Federacije i drugih republika; između Srbije i drugih republika; između Srbije i pokrajina; a na djelu je i sukob niskog intenziteta u samoj Srbiji – između Miloševića i njegove garniture na jednoj strani i na drugoj onih koji bi se htjeli dočepati vlasti zagovarajući monarhiju i koristeći kao glavnu polugu svoga programa četničku ideologiju).

Nažalost, dio srpskih ekstremista u Hrvatskoj koji su krenuli za Milanom Martićem, Milanom Babićem, Jovanom Raškovićem i ostalim liderima iz tog kruga, bili su jednako zadojeni velikosrpskom ideologijom i jednako spremni na sve kako bi je proveli u djelo – i tu razlike između njih i onih Srba koji su išli za Šešeljem, Šolevićem, Draškovićem i Miloševićem nije bilo. Jedan dobar dio njih ni danas nije shvatio kako su bili samo puko sredstvo za ostvarenje jedne bolesne ideje čiji su temelji udareni prije više od 150 godina. Kad je bilo očito da cilj nije ostvariv (u onoj mjeri i opsegu kako se to nastojalo tijekom ratova 90-ih godina), beogradski vlastodršci, akademici i crkveni oci, odbacili su svoje pulene (“krajišnike”) i ostavili ih da se snalaze kako znaju.

No, vratimo se počecima srpskog ekstremizma u Hrvatskoj i podsjetimo se otkuda je sve krenulo.

Provokacije, izazivanje krize i prvi “srpski mučenici” Radoslav Tanjga i Miroslav Mlinar

Od 28, veljače 1989. godine započinje i (sve do rata) traje velikosrpska euforija i plansko homogeniziranje srpske manjine u ruralnim područjima Republike Hrvatske, prije svega uz pomoć masovnih mitinga na kojima se ugošćuje ekstremiste iz Srbije i BiH, srbuje, četnikuje, izaziva, provocira, prosipa otrovna mržnja prema hrvatskom narodu, huška i zaziva rat i obračun u ime “ujedinjenja srpstva”.

Iz mjeseca u mjesec ekstremni dio srpske manjine postaje sve radikalniji, a u ispomoć im dolaze četnici iz Srbije (Vojislav Šešelj, Mirko Jović i drugi) koji dodatno “potpaljuju” strasti. Pored već spomenutih (Martića, Raškovića, Babića i ostalih), kolovođe i sudionici ovih ekstremnih okupljanja u Hrvatskoj bili su: Jovan Opačić, Simo Dubajić, Dušan Zelenbaba, Dušan Pekić, Milka Kufrin, Rade Bulat, Miroslav Mlinar – četnici i komunisti (bivši partizanski “prvoborci” i “narodni heroji”) rame uz rame. Izvikuju se uvredljive parole, pjevaju srpske nacionalističke pjesme, svojata hrvatski teritoriji (uz povike “Ovo je Srbija!”). Srpski ekstremisti (kako domaći, tako i gosti) sustavno provociraju i sve čine ne bi li izazvali sukobe kojima bi se potom “dokazala” nepostojeća “ugroženost” Srba u Hrvatskoj.

No, na sve te provokacije Hrvati ne uzvraćaju, pa se u njihovim redovima javlja nervoza. Iz tog razloga poduzimaju sve radikalnije akcije, kako na terenu tako i u političkim institucijama nove hrvatske vlasti iako im ona pruža ruku i omogućuje biranje legitimnih predstavnika koji ih zastupaju – pa i mjesto potpredsjednika Hrvatskog Sabora (koje Simo Rajić samovoljno napušta nakon što nije uspio provesti svoju koncepciju smirivanja sunarodnjaka).

Samo nekoliko dana nakon konstituiranja Hrvatskog sabora (30. svibnja 1990. godine), na sjednici parlamenta, zastupnik iz redova srpske manjine Radoslav Tanjga ovako je ocijenio “ovih nekoliko dana nove hrvatske vlasti” (sjednicu je izravno prenosila televizija):

U ovih nekoliko dana, ova vlast je uspjela napraviti promjene samo na grbu i zastavi. U isto vrijeme toliko je posvađala narode, da ih više niko neće izmiriti…Obećala je put u Evropu, a dovela narode pred građanski rat. Ta ista vlast pokušava administrativnim metodima poništiti srpski narod u Hrvatskoj…Ovo je vreme kad se vrši kontinuirana tiranija nad srpskim narodom u Hrvatskoj (…) Srpski narod je ust’o da zaštiti svoje dostojanstvo, svoju djecu, svoj integritet građanina. To su ljudi koji se nikad neće složiti sa ustašoidnim režimom u kome trenutno žive…” (nastaje galama u sabornici, a predsjednik parlamenta Žarko Domljan opominje zastupnika Tanjgu: “Ja Vas upozoravam da nemate pravo vrijeđati hrvatski narod…Imate pravo govoriti, nemate pravo vrijeđati… Nazivati ovu vlast ustašoidnom je uvreda…Gospodo, dopustite zastupniku Tanjgi da govori, a ukoliko bude vrijeđao hrvatsku vlast i hrvatski narod, ja ću ga prekinuti…Izvolite nastaviti.“). Zastupnici traže od Tanjge ispriku, ovaj se ne želi ispričati i na kraju zastupnik Ivan Bobetko revoltiran prema njemu baca svoju aktovku. (Vidi: https://youtu.be/y3jb0OauEZg; stranica posjećena 22.5.2019.)

Sve prolazi bez ikakvih posljedica po Tanjgu koji nije bio ni okrznut, ali Bobetkova “torba” ulazi u anale velikosrpske (četničke) i komunističke (SKH-SDP-ovske) propagande kao još jedan “dokaz” o “ugroženosti” Srba u tim prvim danima samostalne Republike Hrvatske. Uz primitivca i provokatora koji je smišljeno odradio za saborskom govornicom ono što su on, Rašković, Martić, Babić i ostali dogovorili prije sjednice Sabora, stala je kompletna oporba predvođena Račanovim komunistima.

Činjenica da je četnik Tanjga drsko i besramno pljunuo u lice cijelom hrvatskom narodu i svim građanima Republike Hrvatske koji su u golemoj većini podržali tadašnju vlast i izabrali prvi demokratski višestranački Sabor kao svoje predstavničko tijelo, nikoga od njih nije zanimala. Kao niti neutemeljenost njegovih izgovorenih nebuloza. Mržnja partijskog komunističkog aparatčika Ivice Račana (koji se do zadnjeg daha borio za očuvanje Saveza komunista Jugoslavije) i njegove komunističke klike prema HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu bila je toliko iracionalna i destruktivna da su oni radije pristajali i uz mrzitelje i rušitelje Hrvatske nego uz hrvatski narod i mladu hrvatsku državu koja je proživljavala svoje teške i krvave porođajne muke. U tomu su, nažalost, imali potporu i drugih stranaka lijeve, socijaldemokratske i liberalne orijentacije. Račan je demokraciju i višestranačje prihvatio onda kad više nije imao kud, a za Hrvatsku se opredijelio tek kad su ga njegovi mentori iz Beograda “otpilili” i kad je shvatio (a što je potvrdio i sam – prema riječima njegovog intimusa od povjerenja Branka Caratana) da će u slučaju državnog udara i ulaska vojske u Zagreb prvo njemu “skinuti glavu”.

Ostaje zapisana sramotna izjava Ivice Račana (izrečena na televizijskom sučeljavanju u kampanji pred prve višestranačke izbore u proljeće 1990. godine: Račan – Tuđman – Tripalo) o HDZ-u kao “stranci opasnih namjera” – na koju je reagirao Miko Tripalo (jedan od lidera KNS – Koalicije narodnog sporazuma) podsjetivši: “Mi moramo biti svjesni toga da smo, što god govorili i kako god se ponašali,  sva trojica za one u Beogradu ustaše“. No, Tripalo je bio jedan od rijetkih iz tog političkog spektra s tako zdravim razmišljanjem.

Kad je u pitanju Tanjga i njemu slični, postavlja se i jedno sasvim logično pitanje: ako su već “ustali da zaštite svoju djecu, svoje dostojanstvo, svoj integritet građanina” od “ustašoidnog režima u kome trenutno žive” – kako i zašto su uopće bili dijelom sustava vlasti i zašto su pristali biti narodni zastupnici u parlamentu tog “ustašoidnog režima”?

Odgovor je vrlo jednostavan:

Govornica hrvatskog parlamenta bila je idealno mjesto s kojega se mogla širiti velikosrpska propaganda, utoliko prije što su sjednice bile praćene izravnim televizijski prijenosom. A što je bolje i jače moglo odjeknuti među Srbima koje se pripremalo na rat protiv Hrvatske od toga da se Hrvatima javno pljune u lice usred Hrvatskog Sabora – i još da na kraju provokator koji je to planski odradio ispadne “ugrožen” od aktovke jednog “hadezeovog jastreba”?

Radikalizam “ugroženih” Srba dobiva sve zloćudnije oblike, pa se uskoro (18. svibnja 1990.) režira tobožnje “klanje” Miroslava Mlinara u “jednoj ulici u Benkovcu”. Konce u ovoj operaciji vuče tadašnjih vrh SDS-a (Jovan Rašković i Zdravko Zečević).

“Klanju” Miroslava Mlinara prethodila je odgovarajuća propagandna priprema. U vrlo slušanom jutarnjem programu Radio-Beograda 2, on je 11. svibnja oštro napao “Tuđmanov HDZ” govoreći o “fašizmu koji se budi u Hrvatskoj” i “krvožednom i genocidnom ustaškom režimu koji srpskom narodu sprema nove jame, jadovna i jasenovce, klanja i stratišta”. Ove sulude optužbe bez ikakvoga pokrića imale su sasvim konkretan cilj: pripremiti teren za ono što je slijedilo nakon što se Mlinar vrati u Benkovac. Ove poruke mržnje prenijele su u svojim najslušanijim radio emisijama sve srbijanske postaje, pa čak i Radio Beograd i Radio Zagreb u okviru tada vrlo popularne emisije “Zeleni megaherc” koja se emitirala kao zajednički projekt ovih radio centara.

Akcijom Boška Čubrilovića (pokušaj atentata na predsjednika HDZ-a dr. Franju Tuđmana, 18. ožujka 1990. godine na skupu u Benkovcu) nije se uspjelo isprovocirati reakciju Hrvata, pa se nastavilo preko srbijanskih tajnih službi, te Jovana Raškovića, Zdravka Zečevića i SDS-a, pri čemu je Miroslavu Mlinaru bila namijenjena uloga “žrtve”.

Srbijanski mediji su tako 18. svibnja 1990. izvijestili o “prvoj ustaškoj žrtvi” koja je “presretnuta u jednoj od mračnih sporednih ulica u Benkovcu”. Nepoznate “ustaše” su “pokušale zaklati” Miroslava Mlinara, ali iz nepoznatih razloga “klanje” nije uspjelo, a on se “nekako spasio bijegom”.

Nakon kratkog boravka u zadarskom Medicinskom centru Mlinar je prebačen u kninsku bolnicu. Navodni “atentat” nad 23-godišnjim studentom beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti i potpredsjednikom SDS-a počinile se “neidentificirane” osobe (a “žrtva” se “ničega nije sjećala”). U tadašnjim medijima uskoro je objavljeno priopćenje Glavnog odbora SDS-a u Kninu u kojem se “slučaj Mlinar” prikazuje kao simbolika “grla i noža” i podsjeća na “masovna stradanja Srba u prošlosti”. Ovo je bio smišljeni akt specijalnog rata koji je poslužio SDS-u za prekid svih odnosa sa Saborom Republike Hrvatske, što je i bio krajnji cilj terorističke klike predvođene glavnim ratnim huškačem i organizatorom ekstremnih Srba u Hrvatskoj, Jovanom Raškovićem.

Kako bi se sakrilo pravo stanje stvari Mlinar je na vlastiti zahtjev i zahtjev svoga odvjetnika samovoljno napustio zadarsku bolnicu, ali je prije toga bio pregledan od ravnatelja Medicinskog centra dr. Anđelka Gregova koji je utvrdio kako se radi o lakšim tjelesnim ozljedama – površinskim posjekotinama kojima nisu oštećeni živci, mišići i unutarnji organi).

Mlinar je, kako je dobro poznato, ratni zločinac koji je pouzdano sudjelovao u masakru u Škabrnji u jesen 1991. godine, a danas mirno živi u Australiji. U Hrvatskoj je osuđen u odsutnosti na 20 godina zatvora. Agresor (četnici – “krajišnici” i pripadnici “JNA” predvođeni Ratkom Mladićem) je uništio cijelo selo. Kako je tijekom sudskog postupka utvrđeno, izvlačili su civile iz podruma koje su potom ubijali hicima iz vatrenog oružja iz neposredne blizine ili tupim predmetima po glavi, a pritom neke od žrtava prije smrti mučili i masakrirali. Ubili su 84 osobe. Od toga 58 civila i 26 branitelja.

Ovo su dvije najpoznatije “srpske žrtve” u Hrvatskoj oko kojih se te 1990. godine stvarala fama vezano za “svesrpsku ugroženost”.

 Srbi u Hrvatskoj nisu imali demokratsku protutežu vlastitom ekstremizmu – niti su se od njega distancirali

Milan Đukić i njegovo vodstvo Srpske narodne stranke koji su (u početku) nastojali biti konstruktivni i raditi na smirivanju stanja neslavno propadaju. Nakon što je 1991. godine pobjegao iz Donjeg Lapca (zbog napada i prijetnji), ekstremnu sunarodnjaci su spalili njegovu rodnu kuću. Na kraju i on kreće sa “srbovanjem” kako bi sa sebe “oprao” biljeg da je “Tuđmanov Srbin”.

Ostat će to usamljen primjer pokušaja da se među Srbima u Hrvatskoj iznjedri opcija koja bi prihvatila hrvatsku državu i demokratski politički dijalog.

U Lipiku je 8. prosinca 1991. godine utemeljen SDF (Srpski demokratski forum) kao nevladina udruga koja je okupljala intelektualce i ugledne pojedince iz redova Srba u Hrvatskoj.

Evo što oni sami o sebi kažu:

“SDF je osnovan 9. decembra 1991. kao koalicija prominentnih Srba i Hrvata čiji je zajednički cilj bio spriječiti rat i naći politička rješenja u srpskohrvatskom konfliktu. Organizacija je nukleus iz koje su se razvile druge postojeće institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: http://www.sdf.hr/o_nama.html; stranica posjećena 22.6.2019.)

Tko su “Hrvati” koji su eventualno bili članovi SDF-a ostaje nepoznato, no, mnogo je važnije to da je ova organizacija utemeljene s ciljem “sprječavanja rata” i to u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske već okupirana, a velikosrpska agresija bijesni svom žestinom diljem zemlje – od Slavonije preko Banovine, Korduna, Like i Dalmacije do dubrovačkog primorja.

Dakle, Milorad Pupovac, Svetozar Livada, Veljko Džakula i drugi uglednici SDF-a, debelo su zakasnili po pitanju sprječavanja ratnog sukoba, a također je nepoznato i što su činili na “međunacionalnom sporazumijevanju” i ublažavanju “konflikta” između Srba i Hrvata. Podsjetimo, u vrijeme kad se oni okupljaju, Hrvatska ima preko 600.000 izbjeglica i prognanika s okupiranih i agresijom zahvaćenih područja, Vukovar je sravnjen sa zemljom, pod okupacijom je najveći dio istočne i dobar dio zapadne Slavonije i drugih naprijed spomenutih regija, brojna naselja su srušena, zapaljena, opljačkana a Hrvati i svi drugi koji nisu Srbi pobijeni ili protjerani iz svojih domova, izvršeni su masovni zločini i masakri (od Borova Sela, Tovarnika, Sotina, Bapske, Vukovara, Borova Naselja preko Voćina, Balinaca, Četekovca, Čojluga do Skele, Struge Banske, Joševice, Široke Kule, Škabrnje i brojnih drugih mjesta) dok su teškim napadima s kopna i iz zraka izloženi Osijek, Slavonski Brod, Karlovac, Gospić, Šibenik, Dubrovnik…Svakomu je živom (osim gospodi iz SDF-a) bilo posve jasno kako je u pitanju brutalna i krvava agresija, a ne “srpskohrvatski konflikt”.

No, kad već nisu uspjeli “spriječiti rat” (i to nakon što je srpski agresor već uglavnom ostvario svoje ciljeve), gospoda iz SDF-a su se bacila na propagandu i to onu koja je bila izravno usmjerena protiv Republike Hrvatske.

Ostaje zabilježeno, primjerice, kako je predsjednik SDF-a Milorad Pupovac u proljeće 1992. godine širio laži i dezinformacije o tomu da je u Hrvatskoj “pokršteno 11.000 srpske djece” – zbog čega je u svibnju iste godine završio pred tadašnjim Okružnim sudom, budući da je protiv njega podnesena prijava zbog širenja lažnih vijesti i uznemiravanja javnosti. Pupovac se branio na sudu šutnjom i postupak je na kraju smišljeno prepušten zastari, tako da nikad nije odgovarao zbog teških kleveta što ih je javno iznosio. Kasnije se pravdao kako je te podatke “dobio od profesora Svetozara Livade”, ali, eto, “nije ih provjerio”. I to je bilo sve. Voditi takvu kampanju i pokušavati Hrvatsku izjednačiti s NDH u vrijeme kad više od četvrtine njezina teritorija pod okupacijom, svakako nije doprinosilo nikakvom “međunacionalnom sporazumijevanju” niti “ublažavanju konflikata”, nego naprotiv.

Jednako tako, Dragan Hinić, član Srpske narodne stranke iste je 1992. godine Hrvatsku javno optužio za postojanje “logora za Srbe” (kod Suhopolja, Osijeka i na nekim drugim lokacijama), što je demantirani nakon što su promatrači EZ-a obišli spomenute lokacije (s tadašnji ministrom vanjskih poslova Matom Granićem) i utvrdili da “logorima za Srbe” nema ni traga.

Treba napomenuti kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o smišljenim i zlonamjernim lažima koje su svjesno distribuirane u sklopu specijalnog rata protiv Hrvatske, a dokaz tomu jeste i “Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj” koji je u ožujku 1995. godine iz Beograda bio razaslan diljem svijeta preko srpskih lobističkih centara i u čemu je jedan od glavnih poslova odradio bivši ravnatelj RTV Zagreb Veljko Knežević (tada veleposlanik “SRJ” u Hrvatskoj). Spomenuti “Memorandum” iniciran je po svemu sudeći u tadašnjoj “SRJ”, ali su glavni “informatori” bili već spomenuti ugledni Srbi iz Hrvatske, pa i drugi – iz SDF-a, SNS-a i drugih organizacija koje su okupljale srpsku manjinu. U ovom “Memorandumu” prvotna brojka što ju je iznosio Milorad Pupovac o “11.000 pokrštene srpske dece” narasla je na 14.000, a pored toga iznesene su i brojne druge zloćudne laži koje nisu imale nikakve veze s istinom i zdravim razumom.

Evo kratko što o tom pamfletu kaže dr. Zdravko Tomac – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca i političara koji je u ovom slučaju reagirao i to u vrijeme kad se on pojavio:

“Da je riječ o kontinuitetu iste velikosrpske politike od Slobodana Miloševića do danas, dokazat ću i citiranjem Memoranduma iz 1995. U ožujku 1995. razaslan je širom svijeta Memorandum o kršenju ljudskih i građanskih prava srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Taj memorandum izradilo je Ministarstvo inostranih poslova Savezne Republike Jugoslavije kao ‘zvanični’ dokument kao što je i najnoviji Memorandum iz 2013. izradilo Ministarstvo spoljnih poslova.

U Memorandumu iz 1995. ‘dokazuje’ se čudovišnim lažima kako su Hrvati u prošlosti kao i danas bili i ostali genocidni narod. Hrvatska se prikazuje kao kontinuitet i proizvod militantnoga katoličanstva te ideje o rasnoj, nacionalnoj i religijskoj superiornosti Hrvata nad Srbima. Dakle, u tom Memorandumu tvrdi se da je tadašnja Hrvatska (Tuđmanova) ustaška, rasistička i fašistička. Pozivajući se na navodne genocide u prošlosti nad Srbima, tvrdi se da se treći pokušaj genocida nad Srbima odvija u tadašnjoj Republici Hrvatskoj pod vodstvom Franje Tuđmana te da između Tuđmanove Hrvatske i NDH postoji kontinuitet. Dakle, povijesnim krivotvorinama demokratska Hrvatska proglašava se fašističkom i genocidnom Hrvatskom, koja nastavlja s uništenjem srpskoga naroda što su navodno Hrvati radili uvijek. O kakvim je lažima riječ u tom opširnom dokumentu, pokazuju i ove monstruozne neistine. U dokumentu piše: ‘Prema još nepotpunim podacima na teritoriju Republike Hrvatske registrirano je 95 logora za zarobljene Srbe, civile i vojna lica. Nemali deo tih logora bio je u pravom smislu reči koncentracioni kamp Pavelićevog tipa gde su vršena masovna mučenja i ubijanja Srba.’ Zatim se navodi lažni popis tih logora, kako bi neupućeni u svijetu stekli dojam da je riječ o istinitoj optužbi. Zatim se navodi da je 1995. s teritorija okupirane Krajine protjerano više od 350.000 Srba. Primjerice iz Slavonskog Broda deset tisuća, što je nekoliko puta više od ukupnoga broja Srba koji žive u Slavonskom Brodu. U dokumentu se čak ide tako daleko da se i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman osobno optužuje za ubijanje dvanaest Srba iz sela Kip, ‘opština’ Daruvar, u logoru u Marijinu Selu.

Kao krunski dokaz da je obnovljena ustaška država navodi se: ‘Posebno opasan vid obnove ustaštva jeste uvođenje kune kao novčane jedinice u Hrvatskoj.’

Sve je to napisano uoči Oluje nakon što su velikosrbi uništili Vukovar i mnoga druga mjesta, pobili tisuće Hrvata i tisuće odveli u logore u Srbiju.”

(Vidi: http://www.matica.hr/vijenac/523/1991-godina-koja-se-ne-vraca-23007/; stranica posjećena 22.6.2019.)

Nakon svega, potpuno je jasno kako su najistaknutiji politički prvaci i građanski intelektualci iz srpske zajednice u Hrvatskoj “sprječavali rat” i “poboljšavali srpskohrvatske odnose”: tako što su sinkronizirano sa Srbijom, njihovim tajnim službama i medijima kovali zloćudne laži i nastupali kao peta kolona u Hrvatskoj.

Kakva je dvoličnost bila u pitanju kod onih koji su se tobože “zalagali za mir” a ustvari su podmuklo i bezobzirno vodili specijalni rat protiv Hrvatske u kojoj su lagodno živjeli (i to u njezinom najtežem razdoblju u novijoj povijesti), govori i slučaj Svetozara Livade (pored Milorada Pupovca jednog od ključnih ljudi među intelektualcima iz redova Srba u Hrvatskoj). Dok je na jednoj strani (onda kad je to moglo biti korisno i probitačno) zagovarao jedinstvo Hrvata i Srba i tvrdio “jedan smo rod”, na drugoj je pisao ovakve gadosti:

“‘Etničkim čišćenjem i brojnim genocidnim radnjama, kulturocidom i ruralocidom Hrvatska je masakrirala srpski korpus i raširila pandemičnu mržnju prema Srbima. I sad se pojave dva predsednika sa rezonom građanina, Ivo Josipović i Boris Tadić, obiđu stratišta, izvinu se i kažu da je bilo užasa sa obe strane, ali da nema potrebe za permanentnim ratom i mržnjom. I dobro je da to kažu, ali nije dovoljno’, ocenjuje profesor dr Svetozar Livada, predsednik Zajednice Srba u Hrvatskoj.”

(Vidi: https://arhiva.vesti-online.com/Vesti/Ex-YU/101637/Kako-su-Srbi-postali-Hrbi; tekst od 5.12.2010.; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.6.2019.)

Livada je, dakle, “zaboravio” sve ono što se u Hrvatskoj događalo vezano za srpski ekstremizam (od 28. veljače 1989. godine nadalje), onih 5 godina samovolje i razbojništva što su ga srpski teroristi provodili, krvavi i brutalni rat koji je pokrenut protiv svega što nije srpsko – s ciljem istrebljenja Hrvata i svih drugih koji su bili smetnja uspostavi “Velike Srbije” – sve one ruševine, masovne zločine, pljačke, paljevine, silovanja i 16.000 pobijenih građana Hrvatske, desetke tisuća invalida, stotine tisuća protjeranih.

I sve je to “izbrisano” iz memorije “mirotvoraca” Svetozara Livade, Milorada Pupovca, Veljka Džakule i njima sličnih srpskih intelektualaca u Hrvatskoj za koje povijest ratova na području bivše SFRJ započinje 4. kolovoza 1995. godine. Sve ono što se zbivalo u godinama prije, za takve se jednostavno nije dogodilo!?

Sve u svemu, srpska manjina u Hrvatskoj nije imala demokratsku alternativu na koju bi se mogli osloniti oni koji nisu bili na strani Martića, Babića i ostalih, jer ona kod ove populacije jednostavno nije prolazila.

Uostalom, tijekom cijele krize i rata, nigdje se nije čuo glas onih Srba iz slobodnog dijela Hrvatske koji bi negirali tvrdnje svojih sunarodnjaka iz “SAO Krajine” o vlastitoj “ugroženosti” od “genocidnog ustaškog režima”, što je također vrlo zanimljiva okolnost. Časni, ali nažalost i usamljeni izuzeci bili su srpski intelektualci: prof. dr. Olga Carević i dr. Jovan Bamburač uz još ponekog pojedinca, ali u svakom slučaju premalo i nedovoljno da bi istina o svemu i s te strane doprla u javnost.

Svoj glas, nažalost, nisu dizali čak ni oni Srbi koji su se nedvojbeno opredijelili za Hrvatsku, pa i borili za nju u redovima Hrvatske vojske ili policije (njih između 10 i 20 tisuća). Zašto je to tako, teško je objasniti.

Specijalni rat koji su započeli srpski ekstremisti u Hrvatskoj u zimu 1989. godine serijom svojih mitinga na kojima se širila otrovna mržnja prema svemu što je hrvatsko i nastojalo izazvati incidente i danas se nastavlja kroz djelovanje oficijelnih političkih predstavnika srpske manjine u Hrvatskoj (Milorada Pupovca, Dejana Jovića, Borisa Miloševića i drugih), samo na nešto drugačiji, sofisticiraniji i podmukliji način. Tu je na djelu patološka potreba za inverzijom istine s nakanom da se naslagama laži prikriju činjenice i zaboravi ono što se uistinu događalo.

Upravo radi toga, podsjećanja na ono što je bilo su neminovna i prijeko potrebna, jer istina je samo jedna i ne smijemo dopustiti da je priguše i zgaze oni kojima su laž, prijevara i podla izvrtanja činjenica profesija i sredstvo ostvarenja ciljeva.

Radi lakšeg pregleda i praćenja materijala, konkretni događaji su kronološki sređeni, uz napomenu da je ovo samo jedan mali djelić svega što se zbivalo u vremenima krize i ratova koji su svojim krvavim tragovima obilježili posljednje desetljeće XX stoljeća.

Pa da krenemo s prisjećanjem na ta vremena ne bi li barem netko od onih koji se nalaze u stanju duboke selektivne “amnezije” došao k sebi i priznao realnost.

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Podsjećanje: Za sve one koji ne znaju ili su ‘zaboravili’ što se događalo u Hrvatskoj devedesetih

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari