Pratite nas

Feljton

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe Dio III.

Objavljeno

na

Genocid i etničko čišćenje na kraju XX stoljeća

Obrazac ponašanja srpskih ekstremista u ratovima 90-ih godina prošlog stoljeća nije se bitno razlikovao od onoga iz vremena Balkanskih ratova ili Drugoga svjetskog rata, a ima i istraživača koji povlače paralelu i s daljnjim razdobljima, sve do Nemanjića.

Opkoliti, razoriti, pobiti, zapaliti, opljačkati, protjerati, odnosno etnički očistiti teritorij uz masakre i silovanja zbog kojih će preživjelo domicilno stanovništvo izgubiti svaku volju za povratkom na svoja ognjišta – to je uglavnom bila ona prokušana metoda koja je primjenjivana tijekom cijelog XX stoljeća u svim srpskim osvajačkim ratovima.

Nakon sustavne propagandno-psihološke pripreme, naoružavanja Srba u “krajini” i stvaranja kriznih žarišta, agresor je krenuo u realizaciju svojih planova.

Masakr u Borovu Selu nad dvanaest hrvatskih redarstvenika PU Vinkovačke uvučenih u pripremljenu zasjedu bio je uvod u krvava događanja koja su označila početak rata u Hrvatskoj. Sve se nastojalo prikazati kao “pobuna ugroženog srpskog naroda”, ali su ubrzo spale sve maske. Četnici, vojska, “teritorijalci”, “dobrovoljci” i “ugroženi” Srbi iz buduće “krajine” rame uz rame su u ljeto te 1991. godine krenuli u rat za “Veliku Srbiju”.

Poslije napada na Baranju (3. srpnja) u koju su srpske snage (s teritorija Vojvodine) ušle bez otpora i u vrlo kratkom vremenu i njezine okupacije, ova je hrvatska regija postala koncentracijski logor za ne-srpsko stanovništvo.

Oni Hrvati, Mađari (i pripadnici drugih ne-srpskih naroda) koji nisu imali vremena pobjeći iz svojih kuća ili ih nisu željeli napustiti, od tada nadalje izloženi su sustavnom teroru i šikaniranju (od premlaćivanja i bezrazložnog zatvaranja, do pljački i silovanja žena i djevojčica), a radno sposobni su pretvoreni u roblje i primorani raditi gotovo dan i noć na poljima i njivama. Uz to, svi koji nisu bili Srbi, morali su oko rukava nositi bijele platnene trake kao znak raspoznavanja u odnosu na svoje “gospodare”.

Izloženi svakodnevnom nasilju, pretvoreni u robove i potpuno obespravljeni, ovi su civili prepušteni na milost i nemilost srpskim paravlastima (njihovoj “miliciji” i lokalnim moćnicima), koji su u doslovnom smislu riječi bili gospodari njihovih života. Mnogi su ubijeni, veliki broj ih je ostao trajnim invalidima, a silovanja, pljačke i ponižavanja postali su dio svakodnevice. Uz to, progoni katoličkog svećenstva, rušenje i paljenje crkvi i drugih vjerskih objekata, uništavanje zemljišnih i matičnih knjiga (kako bi se uklonili dokazi da Srbi u ovoj regiji čine tek jednu četvrtinu od ukupnog broja stanovnika), pljačka i devastacija kulturne baštine i prirodnih bogatstava bili su prateća posljedica  okupacije i to je trajalo gotovo punih sedam godina, sve do mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (1998. godine).

U razdoblju od 5. do 7. srpnja napadnuto je, razoreno, opljačkano i spaljeno selo Ćelije u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja). Bio je to prvi takav slučaj u poratnoj Europi. Slijedila je okupacija Dalja, Aljmaša, Erduta, masovni zločini i progon ne-srpskog stanovništva. U isto vrijeme Hrvatska je napadnuta i na Banovini, u Lici, zapadnoj Slavoniji.

Udružene srpske snage (“teritorijalci”, četnici, “dobrovoljci” iz Srbije, “krajinski” teroristi i “JNA” zajedničkim snagama napadaju sela i gradove. Agresija je brutalna. Prate je teška razaranja topništvom i zračni udari, a u osvojena naselja ulaze oklopne snage i pješaštvo. Tada započinju pljačka, palež, masakri nad preživjelima.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine počinjen je niz ničim izazvanih zločina u kojima su ubijanu hrvatski branitelji i civili. Bili su to planski provedeni masakri s ciljem etničkog čišćenja prostora i zastrašivanja civila koje je trebalo zauvijek otjerati iz njihovih domicilnih područja. Takvi su slučajevi okrutnih masovnih zločina zabilježeni u brojnim naseljima: Borovo Selo, Borovo Naselje, Vukovar, Tovarnik, Sotin, Lipovača, Bapska, Ilok, Dalj, Erdut, Voćin, Ćelije, Aljmaš, Marinci, Nijemci, Berak, Svinjarevci, Negoslavci, Orlovnjak, Mirkovci, Stari Jankovci, Cerić, Antin, Tordinci, Vučedol, Ovčara, Ernestinovo, Lovas, Čakovci, Antunovac, Tenja, Osijek, Beli Manastir, Bilje, Četekovac, Balinci, Čojlug, Kusonje, Pakrac, Lipik, Okučani, Novska, Daruvar, Bučje, Karanac, Topolovica, Mali Grđevac, Toranj, Bukovac, Mali Banovac, Batinjani, Babić Most, Gornja Obrijež, Velika Peratovica, Ivanovo Selo, Veliki Miletinac, Brloška Dubrava, Kuljani, Baćin, Petrinja, Cepeliš, Zamlača, Struga, Kozibrod, Glina, Kostrići, Kraljevčani, Kukuruzari, Gornji Viduševac, Hrvatska Kostajnica, Donji Čaglić, Bjelovac, Pecki, Hrvatski Čuntić, Dragotinci, Žuta Lokva, Skela, Graboštani, Joševica, Dvor na Uni, Bačuga, Stubalj, Majur, Vaganac, Glinsko Novo Selo, Gornja Bučica, Badanj, Smoljanac, Čanak, Vrhovine, Dabar, Poljanak, Klanac, Skakavac, Brešani, Volinje, Plitvička Jezera, Čorci, Gornje Taborište, Gavrinica, Škabrnja, Biljane, Vrhovine, Gornje Jame, Polje, Lađevačko Selište, Rodaljice, Medviđa,  Donje Mratovo, Oklaj, Krković, Cvjetni Vir, Borojević, Saborsko, Slunj, Irinovac, Drežnik Grad, Blagaj, Cetingrad, Vršak, Glogovac, Nadin, Lovinac, Ljubovo, Hum, Jesenice, Široka Kula, Karlovac, Gospić, Joševica itd., itd. I popis, nažalost, nije konačan. Nije bilo niti jednog jedinog naselja na okupiranom području ili u zoni zahvaćenoj ratom u kojemu srpske agresorske snage nisu činile zločine nad braniteljima i civilima.

Nakon barbarskog razaranja Vukovara i okolice što je nezabilježeno u novijoj europskoj povijesti (25.8 – 20.11.1991.) i time je počinjen najveći zločin genocida i urbicida od svršetka Drugoga svjetskog rata na tlu Starog kontinenta, u do temelja srušeni grad na koji su pale stotine tisuća bombi i granata, ulaze mješovite vojno-četničke postrojbe s crnom četničkom zastavom uz kanibalsku pjesmu: „Slobodane, pošalji salate, biće mesa klaćemo Hrvate“.

Pored 5.000 ubijenih Vukovaraca, nekoliko ih je tisuća odvedeno u srbijanske logore, stotine žena je silovano, deseci tisuća civila i branitelja su ostali invalidi i teško traumatizirani, velikom broju se ne zna sudbina (vode se i danas kao “nestali”), a tisuće su protjerane.

Nad Vukovarom je izvršen etnocid, kulturocid i ekocid najgore vrste. I sve je to u Srbiji praćeno sa simpatijama – tenkovi su na bojište ispraćani cvijećem, zločinci dočekivani s fronte kao nacionalni heroji, mediji su slavili pobjedu i veličali svoje “junake”, izmišljali “ustaške zločine nad Srbima i srpskom decom u Vukovaru” – kako bi prikrili svoja masovna zlodjela, u grad su nakon svega stigle folk zvijezde koje su pjesmom zabavljale “srpske patriote” i “oslobodioce” dok su ovi dovršavali smaknuća zarobljenika i pljačku onoga što je nakon svega ostalo u ruševinama.

Srbijanske turističke agencije upriličile su potom opskurne nekrofilske izlete ovom stratištu. Među prvima su na turneju krenuli arhitekti rata i genocida – uvaženi srpski akademici iz SANU, predstavnici SPC i ostala intelektualna i politička elita. Srpski naci-fašisti likovali su nad masovnim zločinima i ljudskom patnjom na bolestan, patološki način, slaveći (uz alkohol i turbo-folk) “oslobođenje” grada kojega su satrli do temelja i u isto vrijeme pokušavajući to svijetu predstaviti kao “odbranu Jugoslavije” i “zaštitu ugroženog srpskog naroda”, tvrdeći kako su “oslobodili ustaško uporište”.

Tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, Baranja, zapadni Srijem i najveći dio istočne Slavonije (sve do Osijeka) etnički su očišćeni, a u Tovarniku, Bapskoj, Sotinu i drugim mjestima u ovom dijelu Hrvatske počinjeni brutalni masakri nad ne-srpskim stanovništvom, Vukovar je bio u okruženju – danonoćno i nemilice razaran iz zraka, s kopna i Dunava. Stalnim udarima topništva i zračnih snaga bili su izloženi i Osijek, Vinkovci, Nijemci, Nuštar i druga naselja i gradovi. Slično je bilo i u zapadnoj Slavoniji (na području Daruvara, Lipika, Pakraca), a u isto vrijeme napadaju se sela i gradovi i na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji.

17.10. 1991. godine deportirano je 8000 hrvatskih civila iz Iloka u maniri nacističkih progona. Izgon su organizirali i proveli “JNA” i njezini oficiri. Prije protjerivanja građani su morali (kao i u Dalju, Aljmašu, Erdutu i drugdje) potpisati kako se dragovoljno odriču svoje imovine u ime “krajinskih” (srpskih) vlasti. Sve su to pratile televizijske kamere, ali svijet uglavnom šuti.

“Vrhunac etničkog čišćenja koje je provela JNA ili uz njezinu potporu bio je na području vukovarske općine, tvrdi u knjizi Marijan (povjesničar Davor Marijan – op. Z.P.) te navodi kako se, nakon što je nekoliko tisuća ljudi protjerano iz Iloka, zapovjednik Gardijske mehanizirane divizije JNA general Dragoljub Aranđelović pohvalio da je njegova postrojba očistila i čvrsto drži prostor između Dunava i Bosuta. JNA i naoružane skupine pobunjenih Srba od rujna do prosinca 1991. također su ‘čistile’ područje Like i južnog Korduna od svega hrvatskoga, navodi se u knjizi, koje su glavni dio djelovanje Armije protiv Slovenije, Hrvatske i BiH.”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/marijan-jna-je-najvise-uspjeha-imala-kao-etnicki-cistac.html; stranica posjećena 9.12.2018.)

U osvajačkom ratu što ga je vodio, srpski agresor je pokušao istrijebiti one narode koji su mu stajali na putu, dok se u isto vrijeme s njihove strane širila agresivna propaganda uz tvrdnje kako se odvija “ustaški genocid” nad “golorukim srpskim narodom” koji se samo “brani”.

Tako imamo apsurdne situacije da se tvrdi kako se u Vukovaru, Osijeku, Kninu, Šibeniku, Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu ili Tuzli “brani Srbija” koja je “napadnuta”, dok stotine tisuća onih koji nisu Srbi bježe pred agresijom iz svojih razorenih domova i opustošenih sela i gradova ili ostaju mjesecima pod opsadom srpskih snaga uz goleme žrtve i razaranja. I začudo, pod uplivom medija najveći dio srpske javnosti to “guta” i usvaja kao vlastiti stav, što srpske ekstremiste ohrabruje, dok su intelektualci, popovi, političari i mediji tu samo da usmjere javno mnijenje i drže stvari pod kontrolom.

Doista, treba li koga uvjeravati tko je žrtva a tko agresor u ratu u kojemu se tenkovima i topništvom okružuju i barbarski razaraju gradovi (Vukovar, Osijek, Vinkovci, Gospić) i sela u Hrvatskoj, a dnevno se ubija na desetke civila? Zar se sve to može opravdati tobožnjom “srpskom ugroženošću”!? I zar se tako ponašaju ugroženi  narodi!? Srpski narod jeste bio ugrožen i bio je žrtva; on je i danas žrtva, ali svoje vlastite mitomanije i megalomanije što mu je usađeno u svijest (i podsvijest) višestoljetnom indoktrinacijom.

Istočna Slavonija, Baranja, zapadni Srijem, Banovina, Kordun, Lika, Kninska krajina, sjeverna Dalmacija i dubrovačko primorje bili su hrvatski krajevi najviše izloženi razaranjima i etničkom čišćenju. Srpski teroristi ipak nisu uspjeli u svojoj nakani stvaranja paradržave na međunarodno priznatom dijelu suverene Republike Hrvatske, ali su od 17. kolovoza 1990. do 4. kolovoza 1995. godine počinili velika zla.

Posljedice agresije bile su vrlo teške, prije svega vezano za žrtve, odnosno stradanja ljudi.

Knjiga dr. Andrije Hebranga, ratnog načelnika Glavnog stožera saniteta Republike Hrvatske (Zločini nad civilima u srpsko – crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.), sadrži najvažnije podatke ove vrste i vjerodostojne činjenice o broju i strukturi žrtava, s posebnim osvrtom na civilne žrtve i plod je dugogodišnjih napora hrvatskih liječnika dragovoljaca Domovinskog rata. Sistematizacija podataka o žrtvama rađena je sukladno međunarodnim normama, pri čemu iza svakog imena i prezimena stoji kompletna dokumentacija vezano za uzrok, vrijeme, mjesto i način usmrćenja.

Analiziraju li se iznesene činjenice, dolazi se do nedvojbenih spoznaja, kako o karakteru rata i razmjerima agresije, tako i u pogledu uzrokovanih materijalnih šteta.

Ovako je neke od podataka iz Hebrangove knjige u jednome od svojih tekstova sumirao novinar Tihomir Dujmović:

“Državna revizija je utvrdila da su izravne materijalne ratne štete prelazile tadašnjih 65 milijardi maraka, a da se zbrojem tih i indirektnih ratnih šteta dolazi do brojke od 300 milijardi njemačkih maraka koliko nas je ukupno koštala srpska agresija! Obzirom da je u toj agresiji ubijeno više civila nego vojnika Hebrang izvodi glavni zaključak knjige: ta statistika srpskoj agresiji daje snažan karakter genocida jer se u stručnoj literaturi rat u kojem pogine više civila negoli vojnika tretira kao rat genocidnog karaktera! Naime, u agresiji na Hrvatsku je ubijeno 7263 civila i 6891 vojnik! I do ove knjige to nikad nitko nije pobrojao! I knjigu nije napravila ni pripremila nikakva državna institucija slavne hrvatske države nego udruga liječnika dragovoljaca domovinskog rata! Od ukupnog broja ubijenih civila gotovo je polovica starijih od 60 godina! Agresor je ubio 3182 žena, ranio 3560 žena, s tim da su stradale žene bile civilne osobe! U analizi većine ratova ističe Hebrang, nismo našli ovakvu statistiku! Masovno ubijanje žena i staraca od 60 i više godina gotovo je školski primjer genocidnog karaktera srpske agresije na Hrvatsku. Agresor je osim toga ubio 345 djece s tim što je 108 djece ostalo trajnim invalidima! Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54. Među zatočenicima srpskih logora bilo je čak i 219 djece, a kao nestale se još uvijek vodi 15 djece. U ratu je ranjeno 1184 djece, odnosno čak 12% svih ranjenih su bili djeca! Njegova statistika donosi i ove podatke: srpsko crnogorski agresor sustavno je uništavao više od 500 hrvatskih gradova i sela, a samo tijekom 1991. i 1992. izvedeno je više od 30.000 artiljerijskih i zračnih napada po najgušće naseljenim hrvatskim područjima.

Srbi su u ratu zvjerski masakrirali 840 civila (što je potvrđeno sa dva svjedoka) te još 1096 civila (što je potvrđeno i evidentirano sa jednim svjedokom). Za ilustraciju ratnih zvjerstava srpske strane ilustrativan je primjer Saborskog. Tamo je vojska ušla sa 40 tenkova i sa oko 800 vojnika i ubila tog dana 28 civila pred svjedocima. Od toga je 14 ustrijeljeno, sedam živo zapaljeno, četiri zaklano nožem, dvoje obješeno i jedan poginuo od granate. Od tog broja je bilo 11 žena!

(…) Knjiga donosi i niz zanimljivih statističkih podataka vezanih uz hrvatske Srbe. Na okupiranim područjima je živjelo 302 tisuće hrvatskih Srba, a na hrvatskim slobodnim područjima još 279 tisuća Srba s tim što je tijekom rata sa okupiranih područja otišlo 92 000 Srba. Na neokupiranim područjima Hrvatske od 279 000 Srba iselilo ih se njih 147 000, od čega je 80 000 Srba otišlo na okupirana područja, 35 000 u Srbiju, 10 000 u BIH i 22 000 u ostale zemlje. S druge strane na slobodnom području Hrvatske krajem rata je živjelo 132 000 Srba koji su tu i ostali. Na okupiranim područjima je prije rata živjelo preko 200 tisuća Hrvata i drugih nesrpskih naroda, a primjerice prema međunarodnom sudu u Haagu Srbi su izveli deportaciju 170 000 Hrvata s tim što je podatak hrvatskih službenih vlasti još i gori.”

(Vidi: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html; navedeni podaci preuzeti su iz knjige dr. Andrije Hebranga, Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, Zagreb, 2013.; stranica posjećena 18.10.2018.)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar domovinskog rata – Zagreb) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr.), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).”

(Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016.)

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od strane od strane Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije OUN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Muslimana, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti. Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr. sc. Dražena Živića. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Zagreb) i na Kosovu, gdje prema podacima FHP iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci; 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u spomenutim razdobljima bio 140.883. U tom broju, Srbi  sudjeluju sa  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.  Izuzme li se iz ove analize Kosovo (jer ta je pokrajina u kritičnom razdoblju formalno bila u sastavu Srbije) i promatra podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu – gdje je na djelu bila klasična agresija – ukupan broj žrtava je 127.462, a od toga 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju žrtava  jeste 23,17%, dok je smrtno stradalo 76,83% onih koji nisu Srbi.

U ratovima na području bivše SFRJ (1991-1999.) protjerano je između 3 i 4 milijuna ljudi i teško su devastirane čitave regije. Za invalide, traumatizirane, silovane, nemoguće je utvrditi čak i približno pravi broj, ali zasigurno su u pitanju stotine tisuća, od kojih su također u pitanju većinom žrtve koje su uzrokovali Srbi.

Na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj (2008. godine) tadašnji predsjednik Narodne Skupštine Oliver Dulić izjavio je kako su Srbi u ratovima 90-ih godina počinili najviše zločina i pobili oko 80% od ukupnih žrtava. To potvrđuju i svi podaci do koji dolazimo analizom, neovisno o razlikama koje se javljaju u pojedinim izvorima (najčešće zbog toga što popisima nisu obuhvaćene osobe koje se vode kao “nestale”). Ta je izjava izazvala ogorčenje u Srbiji, Dulić je proglašen “ustašom” i “izdajnikom”, potjeran s dužnosti, a nešto kasnije mu je i suđeno zbog “malverzacija” (mada se pravi razlozi progona znaju).

I dok je srpski naci-fašizam u Hrvatskoj poražen, u Bosni i Hercegovini je nagrađen od strane međunarodne zajednice entitetom zvanim “Republika Srpska” – tvorevinom koja je nastala na krvi i genocidu, na masovnim ubijanjima nevinih i etničkom čišćenju. Srbi su po prvi put u svojoj povijesti zapadno od Drine de facto dobili svoj državni teritorij i tim postupkom velike su sile (prije svega SAD) u BiH posijale klicu budućih nesporazuma i mogućih sukoba.

Kad je u pitanju Bosna i Hercegovina, etničkom čišćenju od strane “JNA”/”VJ” i srpskih paravojnih snaga (kako “VRS”, tako i četnika iz Srbije i “SAO Krajine”), najviše su bila izložena mjesta: Ravno, Bijeljina, Višegrad, Prijedor, okolica Bihaća, Laktaši, Kotor Varoš, Modriča, Doboj, Bosanski Šamac, Mrkonjić Grad, Bosanska Dubica, Bosanski Novi, Prnjavor, Jajce, Konjic, Bugojno, Banja Luka, Derventa, Čelinac, Bosanski Brod, Šipovo, Skender Vakuf, Kalinovik, Zvornik, Goražde, Vlasenica, Foča, Srebrenica itd.

U svim ovim mjestima počinjeni su masovni zločinu i masakri nad Bošnjacima – muslimanima i Hrvatima, a u Srebrenici i genocid, kad je od 11. srpnja 1995. godine nadalje, u samo nekoliko dana, pobijeno više od 8.000 bošnjačko-muslimanskih civila, uključujući i malodobne muškarce.

Sarajevo je u doslovnom smislu riječi satirano topništvom s okolnih brda puna 44 mjeseca (u prosjeku je na grad padalo 329 granata dnevno), ubijena je 11.541 osoba (po nekim podacima čak 14.000), od čega 1.600 djece.

Kakve je naravi bio srpski naci-fašistički režim u Bosni i Hercegovini, najbolje pokazuje primjer banjalučkog područja na kojemu nije bilo rata niti razaranja.

Tamo su lokalne vlasti na temelju instrukcija srpskog ratnog vodstva kojemu je na čelu bio Radovan Karadžić i odluka “kriznih štabova”, uvele režim sličan onomu na područjima pod kontrolom nacista u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Nedugo nakon početka oružanih sukoba u BiH, putem lokalne radi postaje stanovništvu je upućen “Proglas ratnog predsjedništva opštine Čelinac br. 01-800-8392 od 23. jula 1992. godine” u kojemu stoji:

Vojne aktivnosti na teritoriji Banja Luke, Čelinca u susjednih opština, daju osnovu za dodjeljivanje specijalnog statusa ne-srpskom stanovništvu. Do daljnjih obavještenja, nesrpskim stanovnicima navedenim u prethodnom članu zabranjuje se:

1.Kretanje od 16 sati popodne do 6 sati ujutro

2.Zabranjuje se duže zadržavanje na ulicama

3.Zabranjuje se kupanje i rijekama, lov i ribolov

4.Zabranjuje se vožnja automobilom

5.Zabranjuje se okupljanje u grupama više od 3 čovjeka

6.Zabranjuje se uspostavljanje kontakta sa članovima porodice koji nisu u navedenim opštinama

7.Zabranjuje se korištenje bilo kog vida komunikacije osim javnog telefona u lokalnoj pošti

8.Zabranjuje se prodaja imovine

9.Zabranjuje se stupanje u kontakt sa drugim pojedincima iz susjedstva i kretanje između 0,00 i 24 sata

Pripadnici milicije staraće se o primjeni ovog dekreta.”

(Izvor: dokumentarac BANJALUČKI GETO: https://www.youtube.com/watch?v=kSS1pyYo07E ; stranica posjećena 13.4.2018.)

Spomenuti izvor navodi kako su glavni protagonisti ovog rasističkog terora uz pomoć kojega je banjalučka regija pretvorena u konc-logor za one koji nisu Srbi, bili: Stojan Župljanin, Radoslav Brđanin, Nenad Stevandić, Rajko Kasagić, Boško Vuksan (zvani Bole Monstrum), Vojo Kuprešanin, Ljuban Ećim i Radislav Vukić (predsjednik SDS-a za Banja Luku). Čovjek od posebnog povjerenja (za vezu s banjalučkim područjem) načelnika srbijanskog SDB-a Jovice Stanišića bio je Nenad Stevandić (član Kriznog štaba Banja Luka). Ništa se nije događalo bez znanja Radovana Karadžića i bez dogovora s Beogradom.

U ljeto iste (1992. godine), Radoslav Brđanin, predsjednik kriznog štaba za Banja Luku, jasno je iznio ciljeve koje imaju Srbi na ovom području:

Mi moramo očistiti naše područje gdje svakako spada i Kotor Varoš, Jajce, a najvažnija je bitka koja se vodi, koju sam juče posjetio, to je prostor za Srbiju. Jednostavno, vidimo i sami da više nema pregovora sa onima koji sa nama ratuju, oni koji su uzeli oružje u ruke moraju biti poraženi i ovdje mora zavladati totalna srpska vlast.”

(Isto-)

Ostat će zabilježena i izjava Radislava Vukića (predsjednika SDS-a za Banja Luku) koji je rekao kako se “u banjalučkom kliničkom centru više neće rađati muslimanska i hrvatska djeca“.

Banjalučki biskup Franjo Komarica od početka je izvještavao srpske vlasti o svemu što se događa, navodeći konkretne slučajeve zločina i terora prema katolicima, apelirajući i šaljući molbe za zaštitu progonjenih, ali uzalud.

O jednom groznom zločinu koji se dogodio u katoličkoj Župnoj crkvi Prestače 12. svibnja 1992. godine, svjedočio je župnik Ivica Božinović.

Toga dana, u crkvi su molili mjesni župnik Filip Lukenda i časna sestra, katehistica župe, Cecilija Grgić, kad su unutra upali pripadnici srpske milicije, oboje ih ubili i potom spalili tijela, a crkvu srušili do temelja – tako da je ostala samo hrpa kamenja.

(Isto-)

Na području Banja Luke, koja (podsjetimo još jednom) nije bila obuhvaćena ratnim operacijama, ubijeno je 100 Hrvata (ubijane su i čitave obitelji, poput obitelji Čivjak) i 300 Bošnjakamuslimana, dok je 55% katoličkih sakralnih objekata srušeno ili teško oštećeno, a postojali su i logori od kojih je bio najpoznatiji Mali logor. Žrtve je tamo odvodio Boško Vuksan (Bole Monstrum). I mnogi se nikad nisu vratili. Samo rijetki su osuđeni za ove zločine, dok većina ostalih i danas zauzima visoke položaje u vlasti “Republike Srpske”, a na pitanja novinara vezano za ratna događanja i zločine sliježu ramenima i tvrde kako “nisu znali ništa”.

Nema nikakve sumnje da su oni znali što se događa na terenu. Svi oni” – otvoreno kaže biskup Franjo Komarica koji se još uvijek nada povratku katolika u banjalučku biskupiju i “Republiku Srpsku”, iako ih se u 23 godine (od potpisivanja Daytonskog sporazuma do 2018.) nije vratilo niti 1% (od nekadašnjih predratnih 200.000, danas tamo živi nepune 2.000 Hrvata). 

I nije banjalučko područje bilo nikakav izuzetak. Nešto slično odigravalo su i u Prijedoru.

Tamošnja Radio postaja, 31. svibnja 1992. godine, uputila je ovakav poziv građanima:

Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ekstremistima. Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice“.

(Vidi: https://narod.hr/hrvatska/li-zaboraviti-31-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja”-svibnja-sjecanje-srpski-fasizam-bijele-trake-koje-nosili-hrvati-prijedorskog-kraja; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.6.2018.)

Daleko od očiju svjetske javnosti odvijalo se i etničko čišćenje Vojvodine, poglavito Srijema i južne Bačke, od kuda je u četiri ratne godine (1991-95.) protjerano ili izbjeglo preko 40.000 pripadnika hrvatske manjine, te neutvrđen broj Mađara, Slovaka, Rusina i drugih. Tamo su ubijani Hrvati (čak i čitave obitelji), odvođeni iz kuća i “nestajali” bez traga, protjerivani su i premlaćivani od strane srpske policije, “JNA” i paravojnih četničkih i “specijalnih” postrojbi (ne rijetko s naredbom da napuste Vojvodinu “u roku od 24 sata”), nasilno se mobiliziralo pripadnike hrvatske manjine koji su potom tjerani na frontu i prisiljavani pucati na svoj narod, mnogi su zbog neposluha i izbjegavanja mobilizacije suđeni i zatvarani, a uz sve to bili su izloženi bespoštednoj prljavoj propagandnoj kampanji. Iako su bili i ostali do kraja lojalni i nikad nisu ništa učinili protiv države u kojoj su živjeli, srpski naci-fašistički režim i njegovi izvršitelji zločina nisu ih ostavljali na miru.

Svi apeli koje su upućivali biskupi i svećenici (poput biskupskog vikara za Srijem Stjepana Milera, župnika iz Novog Slankamena Eduarda Španovića, župnika iz Petrovaradina Marka Kljajića i drugih) ostali su samo glas vapijućih u pustinji.

Strah Hrvata i pripadnika drugih manjina koji su ostali živjeti na području Srijema, Bačke i Banata i danas je toliki da se ne usuđuju progovoriti o svemu što im se događalo u prošlosti. Oni i dalje žive pod presijom srpskih ekstremista koje toleriraju ili čak potiču srbijanske vlasti. I taj strah je glavnim uzrokom da se istina iz ne tako daleke prošlosti prešućuje i o tomu izbjegava svaki razgovor.

Krug se konačno zatvorio na Kosovu, gdje je kriza i započela.

Poslije gotovo dva desetljeća terora nad Albancima, Srbi su 1998. godine krenuli u konačni obračun, uz masovne zločine, paljenje sela i progon civila. Oko 10.000 ubijenih i više od 800.000 protjeranih Albanaca s Kosova i masovni teror što su ga provodile vojne, policijske i paravojne srpske snage “SRJ” izazvali su na kraju reakciju NATO-a. Zračni udari koji su u konačnici označili kraj rata na području bivše SFRJ osujetili su namjeru srpskih naci-fašista da etnički očiste Kosovo i istrijebe Albance s ovog područja. Računa se da je oko 90% od ukupnog broja kosovskih Albanaca bilo otjerano iz svojih domova, ali su se kasnije uglavnom vratili.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu kako su Srbi tijekom ratova imali na području bivše SFRJ preko 170 logora kroz koje su prošli deseci tisuća zatočenika koji su mjesecima mučeni, mnogi i ubijeni. I na području države koja “nije učestvovala u ratu” (Srbije) su postojali logori, što je odavno dokazana činjenica.

Posebnu priču predstavljaju okrutna silovanja žena, djevojčica, starica, pa i muškaraca i to je također bilo djelotvorno sredstvo etničkog čišćenja. Patološki zločinci ne rijetko su se iživljavali nad žrtvama u višekratnim ili grupnim silovanjima (što je ponekad trajalo mjesecima), a bilo je i slučajeva da su se priređivale opskurne “zabave” na kojima su najbliži srodnici tjerani na bludne radnje pod izravnom prijetnjom smrti ili su morali gledati silovanja svojih kćeri, supruga, sestara, majki.

Velikosrpska agresija ostavila je u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu, ali i u Vojvodini krvave tragove i duboke rane koje neće tako brzo zacijeliti. Ali arhitekti i akteri ovog zločina nanijeli su i vlastitom narodu u čije su ime sve to činili veliko zlo i sramotu, čega mnogi tamo još uvijek nisu svjesni – ili jednostavno ne žele prihvatiti realnost.

I to je samo dio priče o olovnim 90-im godinama XX stoljeća na području bivše SFRJ, o razdoblju u kojemu je (prisjetimo se izjave lucidnog Bogdana Bogdanovića) u Srbiji “ludilo našlo svog Miloševića“.

Već viđeno – rekli bi oni koji su koliko-toliko upućeni u ono što se događalo u prošlosti na ovim našim prostorima jugoistočne Europe i Balkana.

Velikosrpska ideologija na djelu je (u programskom i praktičnom smislu) već više od stotinu i pedeset godina i ona još uvijek ima čvrsto uporište u velikom dijelu srpskog naroda što je i dalje trajni izvor nestabilnosti na jugoistoku Starog kontinenta.

Hoće li se u tom pogledu nešto promijeniti i kad će Srbija izaći iz tog začaranog kruga anakrone, mitomanske i autistične svijesti, još uvijek je neizvjesno.

Bilo bi jako dobro za nju, za susjede, pa i za cijelu Europu da se to dogodi što prije, međutim, sve su prilike da nikakve katarze niti ozdravljenja u dogledno vrijeme neće biti.

 

Odnos prema zločinu i zločincima civilizacijsko je pitanje, kao i odnos prema žrtvi

Zločin je pitanje svih pitanja” – piše u prvoj rečenici predgovora za knjigu Srđe Popovića (One gorke suze posle, Beograd, 2010., str. 8.), povjesničarka i profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu, dr. Dubravka Stojanović (aludirajući prije svega na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš…Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

U Srbiji, pa i među Srbima uopće, na djelu je poricanje zločina i neprihvaćanje suočavanja s prošlošću. To je, kako tvrde neki tamošnji intelektualci “jedini kohezioni faktor koji ujedinjuje Srbiju“.

Ima onih koji idu i dalje od toga, pa kao Sreten Ugričić tvrde:

“Srbi ne poštuju istinu. To je, misli se ovde, naivnost, glupost i nemoć, ako se oslanjaš na istinu i zavisiš od istine. Zašto se mučiti oko istine i obazirati se na istinu, kad može kroz prste i niz dlaku, kad postoje talovi, prečice, zaobilaznice, linije manjeg otpora… Ali, kao što znate, sa istinom ne možete biti u srodstvu, niti u talu. Istina nije ni srpska ni antisrpska. Do istine se ne može prečicom, ne može tek tako. Istina ne gleda kroz prste. I pošto tako stoje stvari, Srbi su uvređeni činjenicama i argumentima ovoga sveta – u stvari, uvređeni su posledicama svog ponašanja u takvom svetu, a ne nekakvim nepravdama koje trpe od drugih, zlonamernih i opakih, kako vole sebi da predstave stanje stvari. Srbi su jako uvređeni što nije po njihovom, što su posledice njihovog stava i ponašanja tako bolne. Srbima svašta pada na pamet – sve, samo ne da bi možda bilo bolje da ipak promene svoj odnos prema istini. Srbi ne shvataju da ne poštujući istinu ne poštuju sebe.”

Mrzi li Ugričić svoj narod, kad ovako govori i piše? Ne. On mu pokušava otvoriti oči.

Srbija je i danas ujedinjena u poricanju zločina kao i 1991. godine, a oni koji se tomu protive i govore istinu su u osjetnoj su manjini. To su “izdajnici”, “janjičari” i “izrodi”.

Mogu li se bez istine o prošlosti i čistih računa izgraditi povjerenje među narodima i njegovati i razvijati dobrosusjedski odnosi?

Ne rijetko slušamo: “Zločine su činile sve strane u sukobu“. To je sasvim točno.

No, pravo je pitanje jesu li ti zločini počinjeni u agresiji ili obrani, jesu li posrijedi masovni zločini koji su planirani i provođeni kao dio sustavnog projekta osvajanja ili pojedinačni ekscesi i ispadi kakvih ima u svakom ratu.

Hrvatska je više od 5 godina na svome državnom području trpjela terorizam i samovlašće jedne zločinačke rulje koja je imala potporu službenog Beograda i svoje subraće iz Srbije i BiH i protivno svim međunarodnim normama i rezolucijama UN-a nastojala metodama istrebljenja i progona svih oni koji nisu Srbi stvoriti etnički čistu paradržavnu tvorevinu. Oni koji su činili tek polovicu (ili čak manje) ukupne populacije Srba u Hrvatskoj i ne više od 5-6% stanovništva Republike Hrvatske, namjeravali su okupirati trećinu naše zemlje i taj dio uključiti u buduću “Veliku Srbiju”.

Ove činjenice nitko ne može opovrgnuti, niti se iza isticanja pojedinačnih ekscesa što su ih počinili pripadnici Hrvatske vojske ili policije u legitimnoj obrani svoje zemlje može sakriti istina o svemu što se događalo. Po svim normama međunarodnog prava, radilo se o klasičnom terorizmu.

Pored 16.000 pobijenih hrvatskih građana među kojima je i 402 djeteta, desetaka tisuća invalida, stotina tisuća protjeranih, agresor je uzrokovao teška razaranja i paljevine, rušeći sve pred sobom – i sve je to imalo obilježje masovnog zločina.

Dakle, nema znaka jednakosti između jedne i druge “strane”.

Svaki zločin se mora kazniti – bilo pojedinačni ili masovni, bilo da je počinjen u agresiji ili obrani, ali se kontekst događanja mora uzeti u obzir.

Mi Hrvati smo u stanju priznati kako je i među nama bilo pojedinaca koji su prekršili Ženevsku konvenciju i počinili nedjela, ali to je daleko od bilo kakvog organiziranog nasilja ili masovnih zločina. Nema onoga koji je u stanju podastrijeti dokaze o tomu kako smo mi opkolili bilo koje mjesto, razorili ga i pobili njegove žitelje, nema onoga koji može pružiti dokaz o masovnim smaknućima civila ili zarobljenika što su ih počinili hrvatski branitelji. Toga jednostavno nije bilo. I ta se istina ne može pokriti nikakvim “slučajem Zec”, “slučajem Lora”, “slučajem Glavaš” ili pojedinačnim ubojstvima iz osvete, obijesti, koristoljublja ili bilo kojeg drugog razloga.

Kod agresora nije bilo nikakvog “slučaja”. On je pokušao provesti plansko i organizirano istrebljenje i progon Hrvata, ali i Bošnjaka – muslimana i Albanaca s njihovih domicilnih područja.

Hrvatskom, Srbijom i “Republikom Srpskom” i danas slobodno šeću tisuće onih koji su nalagali i izvršavali zločine genocida i etničkog čišćenja. Srbija ima između oko 800 tisuća ratnih veterana (iako “nije učestvovala u ratu”), a uzme li se u obzir i “Republika Srpska” taj broj zacijelo prelazi 1 milijun, popise svojih žrtava kriju kao zmija noge (kako struktura tih gubitaka ne bi otkrila istina o agresiji), ne žele otkriti sudbine naših žrtava koje se još uvijek vode kao “nestali” niti dati informacije gdje su njihovi posmrtni ostaci, čak ne priznaju nikakvu krivnju za agresiju i počinjena zla povrh svega toga optužuju nas Hrvate za “genocid”!?

Je li to put ka normalizaciji odnosa?

Od Načertanija (1844.) do Memoranduma 2 (2011.)

 U travnju 2011. godine bosansko-hercegovački magazin Europa objavio je tekst novoga Memoranduma SANU pod naslovom “Senzacionalno otkriće: Drugi memorandum SANU”

(Vidi: http://www.europamagazine.info/PDF/EuropaApril2011.pdf; str. 12-15.)

Evo samo jednoga citata iz ovog dosta opsežnog štiva:

“Tačno dvadeset i pet godina nakon objavljivanja Memoranduma Akademije nauka i umetnosti Srbije (1986. godine) koji je bio naučno-teorijska platforma za raspad SFRJ i krvave osvajačke ratove ‘u kojima Srbija nije učestvovala’, u akademskim nacionalističkim krugovima u Beogradu ‘patentiran’ je njegov nastavak – Memorandum II čiji su strateški ciljevi gotovo identični sa ‘prethodnikom’, dakle velikosrpski, s tim da je način njihove realizacije prilagođen novim uslovima, iz njega je izbačeno nasilje i ‘bitke koje mogu biti i oružane’. Prema našim saznanjima ovaj dokument dostupan je uskom krugu srpske političke elite, koja praktičnim potezima, naročito posljednjih nekoliko mjeseci, operacionalizira novu srpsku nacionalnu i geopolitičku doktrinu Dobrica Ćosić i akademici SANU savjetuju političare: Kako u miru vratiti ono što je izgubljeno u ratovima?! ‘Zaštita interesa srpskog naroda u regionu je politički, istorijski, pa i moralni imperativ’, poručio je prošle nedjelje šef srpske diplomatije Vuk Jeremić. ‘Normalno je da je za nas prioritet položaj Srba u drugim zemljama u regionu…’, pojasnio je riječi Vuka Jeremića, ministar policije i lider SPS-a Ivica Dačić, nakon zajedničke sjednice Vlade RS i Vlade Srbije u Banjoj Luci. Nakon posljednjih izjava srbijanskih zvaničnika čak i oni potpuno neupućeni teško više mogu povjerovati u to kako su potezi koje u zadnje vrijeme povlači Srbija usmjereni na stabilizaciju odnosa u regionu. Istražujući i pokušavajući da dobijemo odgovore na čemu se zapravo zasniva srbijanska politike prema Bosni i Hercegovini i državama u regionu, naš list je došao do senzacionalnog otkrića. Dobrica Ćosić, prvi predsjednik SR Jugoslavije i glasoviti srpski književnik koji je od kreiranja Memoranduma SANU ponio i epitet ‘oca nacije’, nedavno je sa prof. Ljubomirom Tadićem, ocem srbijanskog predsjednika Borisa Tadića, i nekoliko akademika SANU-a, sačinio ‘Memorandum 2’. Za razliku od ‘Memoranduma 1’ koji je ispisan u SANU osamdesetih godina i objavljen u dnevnom listu Večernje novosti 1986. godine, ‘Memorandum 2’ je interni dokument koji je proslijeđen svim članovima Vlade Srbije. Kako saznajemo od izvora iz kabineta srbijanskog premijera Svetozara Cvetkovića, ovaj dokument ne bi trebao procuriti u javnost jer na sebi nosi oznaku ‘čitanje bez daljeg rasturanja’.

MEMORANDUM ZA NOVE BITKE

Memorandum 2 je sačinjen sa ciljem da spasi Srbiju nakon svih balkanskih poraza i stavi je u ravnopravan položaj sa svim državama na koje je izvršila agresiju. U nekoliko poglavlja se navode osnovni pravci i ciljevi kako se Srbija treba i može spašavati u međunarodnim sudskim procesima. Također, kako umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i montiranim sudskim procesima staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju (Hrvatska, BiH, Kosovo). Autori Memoranduma 2 detaljno su razradili na koji način Srbija može odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha kojem se sudi u Haškom tribunalu – Vojislavu Šešelju, Jovici Stanišiću, Frenkiju Simatoviću, generalu Momčilu Perišiću. Isto važi i za političko, policijsko i vojno rukovodstvo Republike Srpske. Misli se na Radovana Karadžića, Miću Stanišića, Stojana Župljanina… Jedan od načina je da se pažnja javnosti zaokupi optužnicama, potjernicima i sudskim procesima koji će se odvijati pred srbijanskim pravosuđem protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova koji su učestvovali u ratu. Memorandum 2 razrađuje i načine kako susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima. Takođe, kako se pokajničkim akcijama dovesti u ravan položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja. Zatim, na koji način kroz sve to spriječiti svaku izolaciju ili zapreku da Srbija pristupi pregovorima sa EU-om. Tu je i uputstvo kako se pažnja svjetske javnosti treba zaokupiti do prestanka mandata i rada Haškog tribunala. Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i tražiti da se general Ratko Mladić procesuira pred domaćim pravosuđem, takođe je jedan od ciljeva Memoranduma 2. Tu je još čitavo poglavlje u ekonomiji i podjeli imovine sa bivšim jugoslovenskim republikama.

MEMORANDUM 2: SAD GA IMA, SAD GA NEMA

Mračna politika srpskih akademika bavi se time na koji način treba destabilizovati vlade susjednih država, a sve pod motom „slaba vlast, slaba država“. U tom kontekstu potrebno je, prema autorima Memoranduma 2, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire. ‘U politički nestabilnim državama ujedno se slabi oštrica optužbi protiv Srbije’, računaju autori Memoranduma 2. Autori ovog državnog dokumenta savjetuju da se Srbija potpuno okrene NR Kini, politički, ekonomski i vojno, čime bi se kompenzirao izostanak ruske podrške koju je Srbija godinama imala. Iako se deklarativno tvrdi da se suverenitet susjednih zemalja ne dovodi u pitanje, zvanični Beograd ne odustaje od uhodane strategije instrumentalizacije Srba u zemljama u regionu. Upravo Miloševićevo ‘događanje naroda’, s kraja osamdesetih, čijeg se naslijeđa Ivica Dačić nikada nije odrekao, počelo je ‘brigom’ za položaj Srba u tadašnjim republikama.

Tako je posebno poglavlje u Memorandumu 2 posvećeno Republici Srpskoj, zatim srpskoj zajednici u Vukovaru, Istočnoj Slavoniji i sjevernom djelu Kosova. Ističe se da Srbi u ovim krajevima treba da budu konstitutivan narod. Autori ‘Memoranduma 2’ nisu zaboravili ni Vojvodinu, kako zaustaviti njeno eventualno odvajanje i dalju regionalizaciju Srbije. Isto tako jedan dio je posvećen Sandžaku. Precizno je opisano koje aktivnosti treba poduzimati u Sandžaku i kako oslabiti djelovanje muftije Muamera Zukorlića. Autori novog dokumenta Srbije, koji je na dnevni red vratio temu velikodržavnih aspiracija iz devedesetih, akademici su koji su odgajali predsjednika Tadića, zbog čega se vjeruje da će Boris Tadić svesrdno podržati ovaj plan i prionuti na njegovo provođenje.”

(Vidi: https://www.scribd.com/doc/273829997/Memorandum-2-pdf; stranica posjećena 6.6.2019.)

Od Načertanija do Memoranduma 2 i današnjih dana, velikosrpska ideologija a s njome i projekt genocida ostaje ideja vodilja ekstremnih srpskih krugova koji se ne mire s odustajanjem od etnički čiste “Velike Srbije” sa zapadnim granicama na liniji: Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag. I taj projekt ima masovnu potporu srpskog naroda, a o političkim, crkvenim i intelektualnim elitama da ne govorimo.

Događa li se u Srbiji i “Republici Srpskoj” nešto što nije predviđeno Memorandumom 2?

Ne slave li se tamo i danas najveći zločinci i arhitekti genocida i etničkog čišćenja (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan, Mirko Lukić i drugi) kao najveći nacionalni junaci? Nije li već odavno rehabilitirani Ravnogorski četnički pokret i njegov vođa Draža Mihailović?

Cijeli vrh “JNA” ostao je nekažnjen, zločinci Veselin ŠljivančaninVojislav Šešelj su tamo uvažene i medijski eksponirane persone. U Beogradu se odvija igrokaz na “Specijalnom sudu za ratne zločine”. Procesi se ponavljaju u nedogled, čak i za najteže masovne zločine (Ovčara, Lovas) nema pravomoćno osuđenih. čeka se da počinitelji pomru i ostanu nekažnjeni. Ni masovni zločin i barbarski masakr u Borovu Selu još nije kažnjen.

Tko je odgovarao za Vukovar, Borovo Naselje, Ovčaru, Velepromet, Tovarnik, Sotin, Kusonje, Ćelije, Voćin, Četekovac, Balince, Široku Kulu, Baćin, Joševicu, Škabrnju, Saborsko, Nadin, Lovinac, Osijek, Gospić, Petrinju i stotine drugih mjesta na kojima su počinjeni teški i masovni zločini? Tko je osuđen za onu deportaciju iz Iloka što su je srpski nacisti proveli u jesen 1991? Koliko je silovatelja osuđeno  i do kada će se žrtve tih zločina sretati na ulicama sa svojim mučiteljima? Tko je odgovarao za smrt 28 djece u Slavonskom Brodu, za cijeli jedan razred mališana koji su pobijeni u vrijeme velikosrpske agresije?

A u Hrvatskoj se sudilo organizatorima obrane najugroženijih i najviše napadanih gradova (Vukovar, Osijek, Gospić, Sisak – Merčepu, Glavašu, Norcu, Brodarcu), protiv ratnog načelnika Glavnog stožera HV Janka Bobetka bila je u Den Haagu podignuta optužnica (i uručena njegovim odvjetnicima dok je bio na samrti), general Đuro Brodarac umro je u ćeliji 2×2 četvorna metra, pod istragom, generali Markač, Čermak i Gotovina proveli su godine u zatvoru bez ikakve krivnje, optužnica je dizana i protiv generala Rahima Ademija, naša “šestorka” iz Herceg Bosne osuđena je bez ijednog dokaza o zločinima a general Slobodan Praljak je sebi oduzeo život pred očima cijelog svijeta jer se nije mogao pomiriti s tom nepravdom i poniženjem nakon što je crno na bijelo dokazao istinu o ratu u BiH!

Umjesto kažnjavanja, agresor je nagrađen amnestijom od zločina i “Republikom Srpskom” – genocidnom tvorevinom koja je tempirana bomba za jugoistok Europe.

 

Moramo se suočiti s istinom – i mi i oni

Velikosrpska ideologija bila je pokretač srpskih masa od kraja 90-ih godina nadalje, sve do poraza na Kosovu i pada Miloševića (2000. godine).

Sjetimo se samo velikog skupa na Gazimestanu (28.6.1989.) ili jednako masovnog okupljanja na ušću Save u Dunav (19.11.1988.) kad je potporu Slobodanu Miloševiću dalo između milijun i dva milijuna sunarodnjaka.

Jednako tako, Srbi s područja tadašnje SFRJ u cjelini su masovno podržavali takvu ideologiju čitavo jedno desetljeće i masovno sudjelovali u ratovima.

U Srbiji je od 1990. do 2000. godine na vlasti bila ekstremna naci-fašistička klika koja je bila izabrana voljom naroda (kako kaže i književnik Mirko Kovač) jednako kao što je to bio slučaj u “Republici Srpskoj”. To govore rezultati izbora i više nego jasno izražena potpora režimu koji nije nasilno uspostavljen nego je vladao po volji naroda i uz glasove onih koji su izlazili na birališta (uz vrlo veliki odziv biračkog tijela i uvjerljive pobjede ekstremne opcije).

Slično je i danas. Akteri ratova iz 90-ih i ratni huškači (Vučić, Dačić, Nikolić, Vulin i drugi) opet imaju glavnu riječ. Tu vlast pokušava rušiti isto tako ekstremna klika među kojima kolo vode sljedbenici Dimitrija Ljotića, klerofašisti i druge pristaše “Velike Srbije”. U “Republici Srpskoj” stanje je jednako zabrinjavajuće, ako ne i gore. Svako malo se najavljuje skoro “ujedinjenje” srpskog entiteta u BiH s “maticom” Srbijom dok se u isto vrijeme Hrvatima u ovoj zemlji svako spominjanje trećeg entiteta spočitava kao najveći zločin.

Umjesto katarze i priznavanja realnosti i istine o prošlosti, iz Beograda dopire zvuk ratnih truba – prijetnje, najave militarizacije društva, optužbe na račun žrtava agresije, planira se ponovno “braniti” Srbe izvan Srbije.

Srbi su opet “ugroženi” svi i svugdje, pogotovu u Hrvatskoj!? Samo luđaci ne vide o čemu je tu riječ, jer ista je metoda primijenjena i ne tako davno (1989/95.).

Je li nam to dovoljna opomena? Mnogima čini se nije.

Oponenti ekstremne velikosrpske politike (prije svega u Srbiji i “Republici Srpskoj”) marginalizirani su i ne predstavljaju ozbiljnu snagu.

I to je tako, htjeli mi ove činjenice prihvatiti ili ne.

Mi Hrvati ne smijemo šutjeti.

Naprotiv, moramo uporno svjedočiti istinu o tomu što se dogodilo, kako nam se povijest ne bi ponovila. Na to nas obvezuju kosti žrtava i sudbine onih za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga. I sudbine desetaka tisuća mučenika koji su prošli ratnu golgotu, tjerani iz svojih domova, zatvarani, prebijani, progonjeni, terorizirani. Ni krivi ni dužni. Samo zato što nisu bili Srbi.

Nisu to podsjećanja kojima je cilj bilo kakvo širenje mržnje i netrpeljivosti, nego jednostavno ponavljanje istine i činjenica. Danas su nam ova svjedočanstva utoliko potrebnija kad vidimo i znamo da se istina i te činjenice nastoje prikriti i prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu – žrtve proglasiti krvnicima i obrnuto. Na to se ne smije pristati. Samo istina o prošlosti može biti zalog iskrenog pomirenja, povjerenja i budućnosti svih ljudi koji žive na ovim prostorima jugoistočne Europe i Balkana, koje god vjere i nacije bili.

Ne budemo li u stanju prihvatiti istinu, budućim naraštajima ostavljamo trajnu klicu sukoba i nesporazuma.

Dakle, podsjećati na istinu o prošlosti kako nam se ona ne bi vratila – to je obveza svih nas koji se osjećamo odgovornima za budućnost svoje djece.

To je jedini pravi put.

Oprostiti je kršćanski, ali oprost je čin pojedinca i to pravo ima samo žrtva, nitko drugi. Nema kolektivnog oprosta, kao ni kolektivne krivnje za zločine.

Oprosta, uostalom, ne može biti bez pokajanja i priznanja krivnje. A od toga smo još uvijek jako, jako daleko, htjeli mi to priznati ili ne.

 

KRAJ

Zlatko Pinter

Velikosrpski genocidni projekt živi i danas i on je prijetnja miru i stabilnosti Europe DIO II.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Dr. Franjo Tuđman: Moramo razvijati svijest da o nama samima ovisi naša sudbina

Objavljeno

na

Objavio

U vremenu kad se politika u Hrvatskoj pretvorila u poduzetništvo politikanata i manipulatora, a pajser-obijači brava imaju potrebu ocrnjivati utemeljitelja moderne hrvatske države, dr. Franju Tuđmana, vrijedi podsjetiti na Tuđmanove ideje i poglede na različita politička pitanja. Ni danas, nakon 21 godine, većim dijelom njegova stajališta nisu izgubila na aktualnosti. U tome je veličina državnika. (hkv)

Dr. Franjo Tuđman: Intervju za list MI, 1998. godine

Gospodine Predsjedniče, molimo vas da iznesete vaše gledanje na razvoj i značenje državotvorne ideje u Hrvata, osobito u ovom stoljeću, s posebnim osvrtom na ključne događaje u posljednjih desetak godina. Što je zapravo bilo ključno za uspjeh hrvatskoga osamostaljenja – koje smo ostvarili vlastitim snagama, uz Božju pomoć, kako volite reći – kao i za njezine velike vojne pobjede, koje su to potvrdile?

DRŽAVOTVORNA IDEJA

Hrvatski je narod za svih četrnaest stoljeća na ovom području sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. To je bitno. Od VII. do XII. stoljeća imali smo i svoju državu-kneževine i kraljevine i bili smo međunarodni subjekt, s tim da, molim, čak tu i takvu naša povijest službena povijesnica koja je bila nekada pod pritiskom austrougarskim, mađarskim, kasnije beogradskim, nije dovoljno raščistila. Kad bismo sada napravili ankete, nijedan od vas, uključujući i mene, ne bi znao redoslijed hrvatskih vladara, uključujući i kraljeve. Tako smo bili pritisnuti. Hrvatska je bila u takvom položaju, u takvoj situaciji da je, recimo, hrvatski povjesničar Šišić, koji je bio mađarski unionist, u Jugoslaviji, kad je stvorena Jugoslavija, smatran pretjerano hrvatskim. No, bez obzira na to, unatoč okolnostima u kojima smo živjeli, hrvatski je narod sačuvao svoju nacionalnu i državnu samobitnost. Hrvatski su je velikaši čuvali na svoj način bez obzira na to što su se dijelom i zbog rodbinskih i drugih staleških razloga sređivali, pa prema tome, i asimilirali sa strancima. Ipak i ti su hrvatski velikaši, nakon što smo hrvatskom greškom ostali bez vladara nacionalne krvi u XII. stoljeću i nakon što smo izgubili nacionalnu državnost, ipak čuvali ideju hrvatske državnosti, šf je rezultiralo onom izjavom hrvatskog bana Ivan ErdÖdyja g. 1790. u zajedničkom hrvatsko-ugarskoi saboru u Budimu: Regnum regno non praescribit lege. Tako se usprkos svemu u obrani od osmanlijske najezde, najprije u zajednici s Ugarskom pa Habsburškoj Monarhiji pod staleškim vodstvom vlastele održala ta ideja države Hrvatske. U vrijem građanstva, pod utjecajem i Europe, ali i toga što smo sačuvali državotvornu svijest, jača ideja hrvatske nacionalne samostalnosti. Imamo nacionalno pravaštvo sa Starčevićem i Kvaternikom, ali zbog nepogodnih okolnosti Hrvatske ima i nadnacionalni ideja, i u okviru Katoličke crkve, od Križanića d Strossmayera, do Pučke stranke nakon stvaranja Jugoslavije, pa i jugoslavensku ideju. To što se u okvir Katoličke crkve i nadnacionalna ideja na svoj naći njegovala, pa i poticala, rezultat je širih okolnosti, je je Katoličkoj crkvi bilo u interesu da dođe ponovno do sjedinjenja Katoličke crkve i pravoslavnih crkava a Crkva u Hrvatskoj, kao i Hrvatska, kao i hrvatski narod, bila je granična zemlja i izložena mnogim opasnostima i gubicima. Imali smo dakle Jurja Križanića i Strossmayera i nemojmo zaboraviti da i jučer i danas imamo, ali ipak, ne više takvih širih primjera kao što je bilo, recimo, u Strossmayerovo vrijeme, nego pojedinačnih slučajeva. Na sreću, danas su to pojedinačne pojave.

Prema tome, nasuprot te, da tako kažem, samohrvatske državotvorne ideje, koja je najcjelovitije bila sadržana u mislima i djelima Ante Starčevića, Kvaternika, pa onda na publicističkom području Šufflaya i drugih, imali smo i tih nadnacionalnih, sveslavenskih i jugoslavenskih ideja, koje su bile posljedica nelagodnog položaja Hrvatske i nije se čak imalo idejne mogućnosti kako se izbaviti od mađarske, austrijske, venecijanske, odnosno talijanske supremacije, itd.

OD LJEVICE DO DESNICE

Možemo reći da je u ovom stoljeću u hrvatskom narodu osobito bila prisutna radikalna pravaška hrvatska državotvorna ideja, ali daje u isto vrijeme i u hrvatskoj ljevici, što često naši ljudi zaboravljaju, od početka stvaranja monarhističke Jugoslavije postojala hrvatska državotvorna ideja. Naime, revolucionarni su hrvatski komunisti, hrvatski marksisti, nasuprot velikosrpskim i nekim drugim shvaćanjima da je ujedinjenjem u Jugoslaviju stvorena pretpostavka za stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, smatrali da se ne može ići na stvaranje jedinstvene jugoslavenske nacije, iako su jednim dijelom i hrvatski marksisti i hrvatski intelektualci nakon Prvoga svjetskog rata svi pristali na jedinstveni jezik, čak prihvatili i srpski jezik, uključujući takve kao stoje Tin Ujević, da ne govorim o Krleži, Cesarcu, itd. Ali, ipak znači, imamo sjedne strane nastavak starčevićanstva u radikalnom pravaštvu Šufflaya i Pavelića, imamo i u okviru ljevice shvaćanje da je hrvatski narod samostalan narod, da ima pravo na samoodređenje i daje zadaća komunističkog pokreta da se bori za pravo hrvatskog naroda na samoodređenje i za rušenje Jugoslavije kao tamnice naroda. Tako se na toj bipolarnosti između ljevice i desnice razvija od dvadesetih godina sve do naših dana ta hrvatska državotvorna ideja. No do koje mjere to ipak nije sasvim prevladalo u najširim slojevima govori to da se najveća hrvatska stranka do našeg doba, Radićeva HSS, i nakon Radićeva ubojstva u beogradskoj skupštini, nije odlučno opredijelila za samostalnu Hrvatsku, nego je bila za hrvatstvo, ali najviše do čega je došla bili su konfederalni odnosi u Jugoslaviji. U Drugom svjetskom ratu HSS, kao najveća stranka, nije htjela stati na čelo samostalne Hrvatske, s obrazloženjem da neće suradnju s fašističkim silama, a s druge strane je ostala u okviru izbjegličke jugoslavenske vlade i samo je jednim manjim dijelom surađivala s antifašističkim pokretom, znači s hrvatskom komunističkom partijom, koja je g. 1937. stvorena kao Komunistička stranka Hrvatske – pazite, imenom komunistička “stranka”, a ne pod uobičajenim komunističkim nazivom “partija” i s glavnim odborom . na čelu stranke, a ne sa CK-om, itd. Godine 1937. kad su stvarali tu stranku, to je onaj Titov samoborski kongres u samoborskoj šumi, kao posebnu u okviru jugoslavenske partije, tada su nagovijestili da se ona zapravo bori za samoodređenje i za stvaranje sovjetske Hrvatske, što je rezultiralo onda s jedne strane, time daje u okviru jugoslavenske komunističke partije takva jedna orijentacija hrvatskih marksista i komunista -August Cesarec, Božidar Adžija, Otokar Keršovani, Ante Ciliga i dr., za samoodređenje, za samostalnu Hrvatsku bila osuđivana kao nacionalistička, dok je s druge strane bila stalno prisutna i ona internacionalistička ideja. Imate g. 1941. onu skupinu hrvatskih marksista Cesarec, Adžija, Keršovani i drugi, koji su, uhićeni, nakon bijega iz logora u Kerestincu, u ustaškom zatvoru u Ulici Račkoga, prije nego su odvedeni na strijeljanje u Dotrščinu, napisali da umiru za pravednu stvar, za slobodnu, sovjetsku Hrvatsku. To “sovjetska Hrvatska” nije značilo da su oni za neki uzor staljinističke sovjetske Hrvatske, negoli za oslobođenje od Beograda. Znači, u našem su pokretu, sjedne strane radikalni pravaši, jako oslabljeni, ali ta ideja postoji, i, s druge strane, imate je jednim dijelom i u okviru komunističkog pokreta. Kažem “imamo samo jednim dijelom”, jer većim dijelom su ti hrvatski marksisti također bili pod utjecajem jednog internacionalizma, prema kojemu nije važna samostalna Hrvatska, negoli pobjeda komunizma.

VJERA U SAMOSTALNU HRVATSKU

Tako smo ušli u krizu potkraj osamdesetih godina. Treba li vas podsjetiti, ne znam, prije deset godina, neki su od vas možda bili premladi, kad sam 1989. godine pošao s idejom stvaranja HDZ-a, s programom pomirbe i stvaranja samostalne Hrvatske, imali smo nasuprot sebi Račanov SDP – Račanove komuniste, a s druge strane, molim, sve druge stranke koje su bile u Koaliciji formirale su se protiv te ideje. Nitko nije vjerovao, nitko nije bio toliko čvrst u vjeri potrebu i u mogućnost stvaranja samostalne Hrvatske. Znači, ta hrvatska državotvorna ideja nije bila dovoljno prisutna ili ukoliko je bila, bila je toliko prigušena da su mi mnogi tada kada sam ih ja želio pridobiti za HDZ rekli; To bi bilo dobro kad bi bilo moguće, ali nije moguće, nemojte ići s tim jer ćete upropastiti i ono malo hrvatske misli i mogućnosti koja postoji. Molim, reći ću vam da znate, ja sam g. 1989. razgovarao s većinom hrvatski mislećih ljudi, ali mnogi nisu pristupili meni nego su zbog straha otišli u druge stranke. Takva je situacija bila! Ismijavali su me kad sam rekao da će HDZ pobijediti itd., ali i poručivali su mi: Vas će hapsiti, a mi ćemo pobijediti – Koalicija na izborima – pa ćemo vas mi onda pustiti iz zatvora. To je poruka, živi su ljudi.

Znači, sjedne je strane državotvorna ideja bila prisutna od vlastele do u građanskom društvu ođ desnice, znači od frankovaca, pravaša do ljevice, jednim dijelom, ali u cjelini nije prevladavala do naših dana. Ljudi su bili s tom i takvom poviješću kakvu smo preživjeli prigušeni i s izgubljenom vjerom u vlastite snage, osobito zbog neuspjeha NDH i kompromitacije ideje NDH za vrijeme drugoga svjetskog rata, da je to što smo ostvarili ne samo oživljavanje te državne ideje, koja je, kao što sam rekao, bila prisutna ali potisnuta, nego smo evo, ostvarili hrvatsku slobodu, hrvatsku samostalnost i time stvorili, prvi put, osnove da se hrvatska državotvorna ideja u svakom pogledu i političko-filozofski osmisli i u stvarnosti ostvari. Vidite, ako pogledate današnju situaciju, onda i danas ima ljudi koji ne vide kakvo je na svoj način povijesno djelo uspostavom samostalne Hrvatske učinjeno. Nasuprot znači takvu stanju kakvo je bilo u Hrvatskoj podvojenog hrvatstva, nasuprot tome što nismo imali uopće prijatelja niti nekih međunarodnih čimbenika Jcoji bi bili za samostalnu Hrvatsku, stvorili smo samostalnu državu. Treba znati da su i Europa i Amerika bili su za održanje Jugoslavije, uključujući i Njemačku, pa i kancelara Kohla i Genschera. Neki smatraju da nas je Njemačka vodila. Niti u idejno-političkom pristupu, niti kasnije u borbi za uspostavu Hrvatske nikakve pomoći nismo imali ni od koga. Štoviše, budući da je Njemačka pod hipotekom Trećeg Reicha, nismo mogli u Njemačkoj kupiti ni čizme. Ali, u cjelini možemo reći; ako smo imali neki narod koji je imao razumijevanja za nas, ali nije smio to reći, to je bio njemački narod.

Znači, izvojevali smo političke, diplomatske, ratne pobjede, stvorili smo hrvatsku državu. Ali moramo učiniti sve da je sačuvamo. Moramo spriječiti da ne doživimo, nakon svih tih pobjeda, u miru Bleiburg, a to nije nemoguće, jer kao što znate, zbog međunarodnih okolnosti žele Hrvatsku vratiti u neke balkanske okvire ili integracije jugoistočne Europe. Zašto? To su već neki dublji povijesni, ali i suvremeni razlozi. Međunarodni poredak se zasniva na pobjedi antifašističkih sila i na diktatu tobože demokratskih sila, a provode krajnje nedemokratske metode, što se vidi i danas na Hrvatskoj. Francuska, Engleska i Amerika vode takvu politiku da ne dopuštaju jačanje Srednje Europe, Njemačke, zemalja od Baltika do Jadrana, a budući da smatraju daje Hrvatska sastavni dio njemačke politike, automatski žele da ne budemo sastav te i takve srednjoeuropske politike, nego nas bacaju na Balkan. Danas dakle jednim dijelom u Europi te zapadne sile, ne srednjoeuropske nego zapadne i Amerika, žele balkanske i srednjoistočne europske integracije, i to nasuprot ovakve Europe, Europske unije i nasuprot Rusije. Sad imamo u Rusiji pad njezine moći, ali Rusija će kad-tad opet postati euroazijska sila i opet će Zapad biti na svoj način ugrožen, bit će sila o kojoj će se morati voditi računa. Zato je i žele oslabiti, iako su je priznali kao stožernu silu pravoslavnog svijeta, čak i u ovom razdoblju kad je slabila.

Prema tome. Hrvatska se nalazi u veoma delikatnom položaju, rekao bih, gotovo u škripcu. Od XV. do XVIII. stoljeća branili smo zapadno kršćanstvo, katoličanstvo od osmanlijske najezde, a Europa je za to vrijeme međusobno ratovala ili nam je vraćala nezahvalnošću, pogibijom hrvatskih velikaša Zrinskih i Frankopana, itd. Danas opet ne pristaju da nas oslobode od te vezanosti za Balkan iz svojih razloga i sve je do nas hoćemo li sačuvati tu nacionalnu svijest i jedinstvo većine naroda, većine jer ne može se nikad imati stopostotno jedinstvo, jer u svakom narodu ima manji dio lutanja. Znači, budemo li sačuvali to jedinstvo i unutarnju društveno-političku snagu i gospodarsku stabilnost, prema tome, i vojnu snagu koju smo stvorili u ratu, neće nas moći ugroziti. Ali, ako bi uspjeli da nas rastroje, budućnost samostalne i suverene Hrvatske nije sigurna. U tom smislu vi mladi morate voditi računa daje riječ o tome, o budućnosti hrvatske slobode, hrvatske nacionalne samostalnosti, da su mnoge zemlje koje su i u ratu znale pobijediti u miru izgubile itd.

HTJELI SU DA NAS NE BUDE

Hrvatska je pod Vašim vodstvom ostvarila svoju samostalnost i neovisnost, stekavši međunarodno priznanje. Kako biste ocijenili sadašnje političke i opće duhovne prilike u Hrvatskoj? Koji su danas vitalni nacionalni interesi hrvatskoga naroda i kako ih očuvati pred međunarodnim i određenim unutarnjim pritiscima (demokratizacija, regionalizacija, “medijske slobode”) da se oni što više “internacionaliziraju” u skladu s interesima novoga svjetskog poretka, u kojemu, čini se, Ima vrlo malo mjesta za afirmaciju nacija, osobito manje brojnih i gospodarski snažnih?

Vidite, nikad nije dovoljno objašnjavati činjenicu daje čitav današnji međunarodni poredak bio zasnovan na versajskom poretku i da su zapadne sile i europske i Sjedinjene Američke Države htjele pod svaku cijenu sačuvati bivšu Jugoslaviju, spriječiti da dođe uopće do uspostave samostalne Hrvatske. Ali kad smo usprkos tome proglasili Hrvatsku, onda su htjeli i prognozirali i smatrali da je to neizbježno da budemo poraženi. Uopće nisu mislili da se možemo održati u odnosu na silu jugokomunističke armije, Srbije, jer je jugokomunistička armija bila, kažu, četvrta sila po moći u Europi. U rujnu 1991. godine jedan od ljudi koji je bio zadužen za bivšu Jugoslaviju, i uopće za jugoistok rekao je jednom od mojih suradnika: vi ćete vidjeti – Hrvatska će nestati do Božica. Preporučio mu je 1. listopada 1991., a taj čovjek je živ, da uzme obitelj i da seli iz Hrvatske. Taj čovjek je razgovarao s tim predstavnikom zapadne politike 1. listopada 1991. u Beču, a kad se vratio u Zagreb počeo mi je to pričati – on kaže da ga nisam ni saslušao, da sam odmahnuo rukom. Rekao je. Hrvatska neće opstati do Božića. Dana 7. listopada bio je napad na Banske dvore. Za taj napad su znali unaprijed generalni konzulati Amerike i Rusije. Oni su napustili Zagreb. Kao što znate, u napadu na Banske dvore uništili su dvije prostorije – blagovaonicu, gdje sam se za vrijeme ručka nalazio, i sobu gdje sam išao na kratki odmor. Ali nekom Božjom voljom ostao sam živ. Jedan čovjek je poginuo u tom napadu.

Prema tome, htjeli su da nas ne bude, a onda kad smo se usudili, drznuli proglasiti svoju samostalnost, htjeli su da budemo poraženi. Budući da smo se održali, nisu mogli ići protiv takve stvarnosti, onda su nas morali i priznati. Kod toga je veliku i pozitivnu ulogu odigrao Vatikan, pa onda i Njemačka. Usprkos, znači, i međunarodnom priznanju, još je uvijek međunarodna politika bila takva da ne dopusti punu samostalnost i suverenost Hrvatske. Uoči priznanja, 2. siječnja 1992. morali smo pristati na dolazak mirovnih snaga, jer nismo imali snage oduprijeti se jugokomunističkoj armiji pa sam, prema tome, pristao na dolazak mirovnih snaga, dok ne stvorimo pretpostavke za pobjedu.

Kad je riječ o državotvornoj ideji, treba se podsjetiti da smo u Hrvatskom saboru, osobno ja i Hrvatska demokratska zajednica, bili optuživani od gotovo svih tih današnjih oporbenih stranaka u Saboru da stvaramo nekakvu stranačku vojsku. Stvarali smo oružane snage onako kako smo mogli, najprije u okviru Ministarstva unutarnjih poslova, prije svega od ljudi u koje smo mogli imati povjerenja, da bismo postupno došli do Hrvatske vojske. Svijet je proglasio embargo da nam vani spriječi kupnju oružja i da nas prisili da zapravo budemo razoružani, bespomoćni, no mi smo ipak kojekakvim dovijanjem i pronalaženjem nekih prijatelja, ili pak zbog financijskih i drugih interesa, naoružavali se. Oni su pak, s jedne strane, održavali okupirana područja, podupirali područja koja su bila pod okupacijom najprije jugokomunističke armije, a zatim srpskih pobunjenika. Zapad je napokon izašao s prijedlogom Z-4. A što znači Z-4? To znači 23, 24 kilometara zračne linije od Zagreba srpska republika, srpska vojska, srpski predsjednik, srpska valuta itd. Nisu nam dopuštali bilo kakvu operaciju. No sve smo učinili za oslobađanje okupiranih područja, od čega je najvažnije bilo maslenička operacija, pa gospićka, pa “Bljesak” i “Oluja”. Oni su pak htjeli da budemo vezani tom i takvom situacijom područja pod srpskom upravom. Nije ih brinulo što je 400 tisuća Hrvata bilo prognano iz svojih obitavališta, nego su htjeli osigurati srpski opstanak na tim područjima, očito s težnjom da na taj način budemo prisiljeni vratiti se natrag u Jugoslaviju. Pri tome valja imati na umu i to da je i Beograd i svijet pristao da se Slovenija odcijepi, da ode iz Jugoslavije, ali je zato slovensko vodstvo dalo politički ustupak Beogradu i Srbima izjavama da Srbi imaju pravo živjeti u jedinstvenoj državi. Prema tome, ili da čitava Hrvatska bude u Jugoslaviji ili pak da pristanemo kasnije da se ta srpska republika u Hrvatskoj pripoji Srbiji i Jugoslaviji. To je do te mjere bilo u svijesti, u namjerama međunarodne zajednice, znači, i europskih i američkih čimbenika – a europski su bili pod američkim utjecajem, jer Njemačka nije smjela nekakva svoja stanovišta zastupati s obzirom na hipoteku Trećeg Reicha – da je nakon što smo mi oslobodili najprije “Bljeskom” zapadnu Slavoniju, a onda kasnije “Olujom” Knin i središnju Hrvatsku, ambasador Galhraith, drugi ili treći dan poslije došao s prijedlogom: Predsjedniče, znate, ako se Vi slažete, ja bih otišao u Beograd po Babica, koji bi sada pristao na Z-4. Zamislite koliko su i nakon oslobađanja Knina bili opsjednuti idejom da nas pritisnu!

PRETPOSTAVKE DAYTONA

Treba reći prije svega – i Holbrooke je o tome pisao u svojoj knjizi – da su američke i britanske obavještajne službe procjenjivale, a znate da su imali itekako razvijenu službu i da su sve te zapadne službe međusobno surađivale, i zapadni diplomatski i vojni krugovi govorili da ne smijemo ići u osvajanje, u oslobađanje Knina i tih područja jer bismo onda izazvali angažiranje i Jugoslavije i Rusije, prema tome, i svjetsku katastrofu, a osim toga da ne možemo osloboditi Knin. To je Holbrooke napisao i napisao je da su to i ministar Perry i zapovjednik NATO-a Shailikashvili i američki potpredsjednik Gore rekli Šušku i meni, a kad su doznali da sam ipak dao nalog da idemo u oslobađanje okupiranih područja, onda mi je ambasador Galhraith predao, kako oni to zovu, non paper u ime Kontaktne skupine da ne smijemo ići na oslobađanje. Ipak kad smo išli i uspjeli, na njihovo iznenađenje, kad su se Srbi povukli usprkos toga što smo ih pozivali da ostanu, onda ste vidjeli daje i sam Galhraith ispratio Srbe na traktoru. Da znate, takve su bile međunarodne okolnosti i prosuđivanje tih svjetskih čimbenika sa svim svojim službama.

Mi smo u “Oluju” pošli 4. kolovoza, 5.,6., završili, a tada se međunarodna zajednica već bila pripremala napustiti Bosnu, jer nisu mislili da mogu vojno suzbiti Srbe, bojali su se gubitaka. Postojala je nekakva predodžba o tome da su Srbi nepobjedivi, i to još od prvog svjetskog rata. Prema tome, pripremali su se napustiti Bosnu i vojnički, s tim da im je trebalo dvadeset tisuća vojnika da bi osigurali izlaz. Tek našom su pobjedom došli do zaključka da mogu opstati. Nakon što smo oslobodili najprije zapadni dio Bosne, tako da možemo završiti kninsku operaciju s manje gubitaka i brže, i oslobodili Bihać, koji su okruživale srpske snage i prijetila mu katastrofa Srebrenice, odlučili su da mogu opstati u Bosni i došlo je do Daytona. U Daytonu su opet vodili razgovore, koji su trajali 21 dan. Ja sam se morao vraćati u zemlju zbog izbora itd. Posljednjeg dana, u 6 sati ujutro, Amerikanci su tražili da me se probudi i dali su priopćenje da se Daytonski pregovori prekidaju jer nisu postignuti sporazumi, iako se do jučer govorilo da su u bitnim pitanjima postignuti načelni sporazumi. No nisu se Srbi i Muslimani mogli sporazumijeti oko Brčkog. Rekao sam tada: Sto, znači radi jednog mjesta Brčkog treba nastaviti rat u Bosni između triiu naroda? Žrtava je već dovoljno i prema tome, što da radimo? Dobro, ako smo se o drugome sporazumijeli, evo prijedloga: neka Brčko ostane da taj problem razmotri i predloži rješenje Međunarodna arbitražna komisija u roku od godinu dana. To su prihvatili najprije Amerikanci, zatim Srbi, pa onda i Muslimani. Tako smo mi Hrvati spasili i Daytonski sporazum, omogućili da se povuče to priopćenje o prekidu pregovora i da dođe do potpisivanja sporazuma.

Uloga Hrvatske u omogućavanju Zapadu da ostane u Bosni, i u Daytonu je bila takva da me na sastanku hrvatske i američke delegacije državni tajnik Christopher zapitao: Predsjedniče, što Amerika može učiniti za Hrvatsku? Rekao sam: Izvolite uvažavati hrvatska gledišta, izvolite biti objektivni u odnosu na Haag – jer bilo je jasno da Haaški sud ima zapravo političku ulogu, tj. daje to političko sredstvo pritiska za rješavanje stvari – izvolite pomoći Hrvatskoj za Phare-program, za integracije itd. Od svega toga ništa nisu učinili.

Prije svega dakle, da nismo bili ratni pobjednici teško bi nam bilo postići sve te političke, diplomatske i druge pobjede. Osim toga, uspostavili smo društveno-politički poredak takav daje jedan od najstabilnijih od bivših europskih socijalističkih zemalja, gospodarsku stabilnost usprkos tome što smo imali agresiju, što smo imali trećinu zemlje okupiranu, što smo morali trošiti sredstva i na stvaranje državne uprave, vojske, diplomacije itd. Znači, jednostavno smo se tim uspjesima nametnuli međunarodnim čimbenicima koji nisu htjeli samostalnu Hrvatsku ili koji su je htjeli slabu da bi mogli njome vladati.

HRVATSKA POMIRBA

Ustavna je, a i moralna i politička obveza hrvatske države za Hrvate izvan Hrvatske. Osim težnje da se što veći broj naših iseljenika potakne na povratak, osobitu skrb moramo posvetiti Hrvatima u BiH. Kakav je njihov položaj danas u okolnostima postdaytonskih nejasnoća i aktualnih političkih podjela medu samim Hrvatima? Na čemu će Republika Hrvatska osobito insistirati radi njhova opstanka i očuvanja konstitutivnosti u BiH?

Vidite, treba opet našim ljudima razjašnjavati jer ne znaju i nisu bili nikad upoznati s pravom istinom. Hrvata ima gotovo toliko u svijetu koliko i u domovini. Iseljavali su se za vrijeme Austro-Ugarske, već potkraj prošlog stoljeća i oko prvoga svjetskog rata zbog ekonomskih razloga, ali i zbog političkih razloga. Za vrijeme prve i druge Jugoslavije iseljavali su se zbog nacionalne potlačenosti i velik broj je odlazio u iseljeništvo, osobito nakon drugoga svjetskog rata, kad je hrvatski narod doživio Bleiburšku tragediju. Imali smo veliku emigraciju, brojno iseljeništvo, ali je ono bilo rastrojeno, pa i defetističko, tako da je i dio intelektualaca koji su u NDH bili propovjednici i zagovornici hrvatske samostalnosti, kad su doživjeli katastrofu NDH, Bleiburg itd., u tom i takvom svijetu većim dijelom odustajao od ideje samostalne Hrvatske, nastojao se uključiti u američki, švedski, engleski, njemački život itd., sjedne strane. S druge strane, male skupine radikalnih Hrvata, pravaša ili onih koji su proizašli iz pravaštva, ostali su živjeti s idejom NDH, jer su izgubili roditelje, braću itd., no bili su rascjepkani i dijelom protkani agenturom službi Beograda. Znači, to iseljeništvo je bilo raslojeno i bilo je dezorijentirano sve do naše pojave 1987. godine, kad sam prvi put nakon 1971. godine dobio putovnicu pa sam najprije otišao u Kanadu, zatim u Ameriku, Europu itd. Vidio sam da iseljeništvo tada nije imalo ni ličnosti, ni programa koji bi to hrvatstvo u iseljeništvu objedinio i dao nekakvu moguću državotvornu ideju.

Tu je zanimljiva pojava Brune Bušića. Često sada u oporbenom tisku i svoj polemici protiv HDZ-a, protiv mene, govore kako je Bruno Bušić meni dao ideju za politiku pomirbe itd. Bruno Bušić je bio mlad čovjek, kojeg sam uzeo u Institut u Zagrebu i koji je s tim mojim idejama otišao van i tamo najprije zastupao te moje ideje pomirbe hrvatstva itd., ali onda je jednog momenta pao pod utjecaj ne toliko radikalnih elemenata koliko provokatora, koji su mu htjeli nametnuti ideju da politička borba za samostalnost Hrvatske nema nikakvih izgleda, nego samo bomba, oružje itd., a usput i to da svi ovi Hrvati koji su bili u svijetu, koji su nešto značili, profesori itd., da su to agenti američki, engleski, francuski, švedski itd. Tada sam ja prekršio svoje pravilo da ne dajem nikakvog razloga da me optuže za veze s emigracijom, pa sam po jednom svećeniku javio Bruni Bušiću da je to neracionalna politika, jer sve daje i istina da ti profesori od Radice dalje, da ih ne spominjem, sada ima i nekih živih danas u Hrvatskoj, jesu agenti tih zapadnih država, oni ipak nastupajući i kao nekakvi federalni Hrvati pronose tu ideju da ima hrvatskog naroda, daje potlačen u komunizmu itd., i da i to služi hrvatstvu. Ideja da ne treba nikakve političke borbe, da je nemoguća, da za nju nemamo potpore nego da se treba boriti samo oružjem, bombom, terorom itd. je ono što Beograd želi da nas prikaže kao nastavak ustaštva, kao teroriste, da bi se lakše Beograd i s nama razračunao i da bi nas na taj način, u tom smislu uništio. U tom smislu sam mu najprije javio, a kasnije kad sam g. 1978. otišao s ilegalnom putovnicom u Europu, sastao sam se s njim i to sam mu usmeno objasnio, i on je prihvatio, bio je bistar čovjek. Bio je privremeno, znači pod utjecajem nekih elemenata koji i danas u Hrvatskoj rovare na toj provokatorskoj crti. Zanimljivo je da HSS, kao najveća hrvatska stranka, koja je zatajila već u drugom svjetskom ratu, ali koja se našla s predsjednikom stranke Mačekom, s Krnjevićem i mnogim drugima vani, nije uspjela uopće objediniti hrvatsko iseljeništvo, tako daje tek moj dolazak godine 1987. među iseljenike i moje izlaganje programa potaknulo objedinjavanje i probudilo ponovno vjeru tog rastrganoga dezorijentiranog hrvatskog iseljeništva. Možda je zanimljivo da sam godine 1966. prvi put bio u Americi – bio sam pozvan na Harvardski međunarodni seminar, pa sam onda kasnije putovao Amerikom i došao u Cleveland na seminar Hrvatskog akademskog društva. Tamo je bilo tih profesora koji su se već uključivali u američki život i prali ruke od NDH-a, ali bilo je medu njima i radikalnih Hrvata, koji su ipak težili za očuvanjem hrvatstva itd. Rekli su; To je neki komunistički direktor, general itd. Onda sam ja njima rekao; Gospodo, niti ste ikada bili veći Hrvati od mene niti ćete biti. Proveo sam jedan dan i jednu noć razgovora s njima i dio njih je shvatio i prihvatio moju ideju, osobito pok. prof. Stanko Vujica, bio je kasnije predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i umro je na jednom sastanku.

Tako sam to rastrojeno iseljeništvo od 1987. dalje na pogodan način, predavajući o općim političkim prilikama, predavajući o Radiću itd., pridobio da su ljudi prihvatili tu ideju i program HDZ-a da do samostalne Hrvatske možemo doći satno pomirbom hrvatstva i ukoliko ujedinimo sve ono što je pametno od desnice do ljevice, a odbacimo što je negativno. To iseljeništvo nije bilo odlučujuće za stvaranje slobodne Hrvatske, ali je njegova pomoć u tome bila od jako velike važnosti. Treba reći da smo, molim, u cjelini uzevši, u gotovo 98 posto katoličkih svećenika i fratara, i od svih časnih sestara, gdje god sam ih sreo, od Kalifornije, Njemačke, do naših ovdje, i ja i HDZ imali veliku potporu. Treba objasniti da smo do hrvatske samostalnosti došli zaista primjernom suradnjom i razumijevanjem Katoličke crkve našeg programa stvaranja hrvatske države.

INTEGRIRANJE I DEZINTEGRIRANJE HRVATSKE

Pobjeda u Domovinskom ratu bila je rezultat stvaranja jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske. Razumije se, kad kažemo hrvatskog naroda, onda je to većine naroda. Potpunu većinu nismo imali ni tada ni sada. Mi smo i tada imali i sada imamo 10, 15, do 20 posto ljudi koji su bili iz ovih ili onih razloga protiv samostalne Hrvatske, zbog toga što nisu Hrvati, druge su nacionalnosti, bili su Jugoslaveni, bili su i ostali jugoslavenski unitaristi ili jugoslavenski integralisti, koji se nikad nisu pomirili sa samostalnom Hrvatskom, pa i danas se ne mire.

U današnjem unutrašnjem političkom životu je veoma aktualno to što, bez obzira na to što smo u cjelini stvorili političko jedinstvo, ipak do kraja Hrvatska nije duhovno integrirana, a nikada do našeg doba to nije ni bila, ni jezično – štokavci, kajkavci, čakavci – ni regionalno, bili smo Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. Beograd je sve činio i u prvoj Jugoslaviji i u drugoj Jugoslaviji da Dalmaciju odvoji od sjeverne Hrvatske. Danas se u ovoj Hrvatskoj na svoj način žele održati ti elementi, pa se ističe zasebnost Dalmacije i suprotnost, a osobito nam nastoje nametnuti kompleks Hercegovaca.

I hrvatski narod u Hrvatskoj i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, osobito u Hercegovini, bio je izvrgnut jugokomunističkoj i srpskoj agresiji. Hercegovci su bili najaktivniji i, da tako kažem, samosvjesniji, što su pokazali kad su u Hercegovini, čini mi se 1991. u svibnju mjesecu, obični ljudi stali na ceste pred jugokomunističke tenkove da im spriječe prolaz prema Splitu. Hercegovci, raseljeni i neraseljeni, sudjelovali su u svim borbama od Dubrovnika do Vukovara ili, ako hoćete, od Vukovara do Dubrovnika. Hercegovci su dali razmjerno najveće žrtve. Mi smo u Hrvatskoj imali 13 tisuća mrtvih, a u Bosni i Hercegovini 9, pretežito u Hercegovini. O tome sam već govorio, to je razmjerno više žrtava negoli su imali drugi hrvatski krajevi. I sada oni koji su protiv hrvatske samostalnosti, protiv hrvatske suverenosti nameću kompleks kako sam ja u rukama Hercegovaca kako Hercegovci vladaju Hrvatskom.

Znači, problem stvaranja duhovnog jedinstva, duhovne homogenosti hrvatskog naroda itekako je aktualan. Kad je u Bosni srpskom agresijom stvorena srpska republika, imala je privremeno pod svojom kontrolom otprilike dvije trećine, oko 65 posto teritorija, mi smo, razumije se, da bismo obranili hrvatstvo, potpomogli stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, jer su i Muslimani težih stvaranju svoje muslimanske republike i muslimanske države.

BOSANSKI SPORAZUMI I NESPORAZUMI

Prema tome, potpomogli srao stvaranje Hrvatske Republike Herceg-Bosne, kao što su Hercegovci bili u obrani i Hrvatske i čitavog hrvatstva. Bilo je pokušaja i muslimansko-srpskog dogovaranja, ali Srbi nisu prihvatili tu ideju zbog toga što su imali dovoljno, kako su kazali, problema s Muslimanima u Sandžaku, na Kosovu, itd. Menije 1990. godine Alija Izetbegović kazao: Pa dobro, Slovenci hoće da odu, Srbi im to dopuštaju, vi imajte malo više konfederalnih prava u Jugoslaviji, a mi ćemo se, Bosna i Hercegovina dakle, vezati više za Beograd. To su Izetbegovićeve riječi. Zbog razloga koje sam spomenuo Srbi to nisu prihvatili. Rat između Muslimana i Hrvata godine 1993. nastao je očito zbog povijesnih suprotnosti, vjerskih suprotnosti, ali i zbog toga što su Muslimani težili da stvore ako ne u čitavoj Bosni, a onda u što većem njezinom dijelu svoju muslimansku državu. Kad su Srbi već ovladali s gotovo dvije trećine Bosne, nekim je međunarodnim čimbenicima zapadnoeuropskim – bilo u interesu da dođe do sukoba između Hrvata i Muslimana, čak su ga provocirali, s težnjom da se Hrvate dokrajči, ono malo što ih je ostalo. Taj sukob između Muslimana i Hrvata trebao je poslužiti i u tome da Hrvatska isto tako bude proglašena agresorom, a ne samo Srbija, i da se prema tome, i na Hrvatsku protegnu sankcije kao što su i na Srbiju.

U tim i takvim okolnostima mi smo pristali na američki prijedlog o stvaranju Federacije između Hrvata i Muslimana da na Hrvatsku ne budu protegnute sankcije i da ne bude proglašena agresorom. Nekada smo branili od osmanlijske najezde Europu, a sada smo preuzeli teret na sebe, na svoja leda, da spriječimo da se u Bosni, a to znači u Europi ne stvori islamska muslimanska država koja bi bila oslonac za islamski fundamentalizam, prema tome, i terorizam u Europi. Do kojeg stupnja je Europa bila zaplašena pojavom islama ponovno “u Europi 1968. godine, kad su komunisti lakovjerno prihvatili Kardeljev prijedlog da se Muslimani proglase posebnom nacijom potvrđuje to da je tada jedan od najvećih europskih državnika general De Gaulle rekao: evo ponovne opasnosti od islama za Europu. Tada smo imali takvu situaciju da nam predlažu taj Washingtonski sporazum u Federaciji na koji smo mi pristali i privoljeli bosansko-hercegovačke Hrvate da pristanu na federaciju s Muslimanima. Tada smo na to pristali zbog toga stoje bilo predviđeno da ta federacija bude konfederalno vezana s Hrvatskom. Ja sam Hrvatima govorio od tada pa do danas; Morate se osjećati više nego ravnopravnim u toj Federaciji odnosno čuvati u svojim rukama ove županije koje su granične za Hrvatsku. Prema tome, ako možemo držati Federaciju u tom smislu kako je predviđeno konfederalnim vezama s Hrvatskom, u redu, ako ne, molim, onda moramo održati ona područja u kojima su Hrvati u većini. Pod,sjetit ću na to da je meni koncem godine. 1993, Izetbegović predlagao da mogu proglasiti priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj, ali bez srednje Bosne. No u srednjoj Bosni oko Travnika, Viteza, Busovače, Kiseljaka, Hrvati su u većini i u interesu nam je da ostanemo prisutni u tom dijelu.

POSEBNI ODNOSI ILI UNITARNA BOSNA?

Osnove su Washingtonskog sporazuma Federacija s konfederalnim vezama s Hrvatskom, a u Daytonu je to malo primireno, pa se govori o posebnim odnosima: entiteti, i Federacija i Srpska Republika imaju pravo veze sa svojim zemljama. Međutim, u praksi su počeli provoditi politiku i Europa i Amerika održanja unitarne Bosne, ne dopuštajući takve, ni konfederalne ni posebne odnose Federacije s Hrvatskom. To je do te mjere išlo da su pojedini visoki predstavnici Europe i Amerike kazali Zubaku i na taj način ga, čini se i privoljeli na suradnju: ili ćeš biti Bosanac ili pak te ne treba ovdje, možeš tražiti drugo. Očito je i to utjecalo na to da se Zubak prikloni takvoj jednoj sili i toj ideji očuvanja unitarne Bosne. Za ove izbore išli su za tim očito je. Nisam čitao članak, ali sam danas vidio naslov – Garrod kaže da bi Zubakova pobjeda bila rješenje itd. Znači, išli su za tim da osiguraju izbornim inžinjeringom pobjedu upravo te nove Zubakov stranke, da razbiju HDZ Bosne i Hercegovine. Nel su međunarodni čimbenici dali izjave – osim onog što sam spomenuo: ili ćete biti Bosanci ili si tražit drugu zemlju – jedan je od njih kazao, da treba HK Bosne i Hrvatske, prema tome i Hrvatsku, svim sredstvima destabilizirati, da doživi kolaps. Znači, bi su odlučni prema jednom političkom rješenju u jesen prošle godine da zaista idu na razbijanje HDZ-a, ne samo u Bosni, nego i u Hrvatskoj i destabilizacijom Hrvatske. Bili su spremni, nakon što su 18 kandidata HDZ-a izbacili s kandidacijskih lista, ići još dalje, do te mjere da izjave da će zbog Hrvatske radio-televizije svakog dana jednoga izbacivati. Jasno daje bilo logično da onda, nakon što su zaigrali na Zubaka, tog hrvatskog Dodika, da pod kraj izbace i Jelavića kao kandidat za Predsjedništvo. Dragi mladi prijatelji, imao sam sastanak ovdje u nedjelju (6. rujna – prim. ur.) hrvatskoga državnog vodstva i HDZ-eovskog vodstva iz Bosne i Hercegovine. Mogu vam reći, bio je to jedan od najvažnijih sastanaka koje sam imao, a imao sam desetak sastanaka i odluka zaista povijesnih Razmatralo se hoćemo li ostati kod onog priopćenja koje smo dali, da će naime, ukoliko bude dalji protuhrvatskih koraka s takvim odbacivanjem, Hrvati u Bosni i Hercegovini bojkotirati izbore i napustiti tijela vlasti. Išlo se za razbijanjem hrvatstva tamo, htjelo s nametnuti one koji inače ne znače ništa u političkom životu i pokušati stvoriti unitarnu Bosnu da bi preko unitarne Bosne išli dalje s idejom uključivanja Hrvatske u balkanske i srednjoistočne europske integracije.

U razgovoru koji sam nedavno ovdje imao Westendorpom i Kleinom rečeno je, a i gospođa Albright je to ponovila, da bez Hrvata nema Bosne Hercegovine. Ali ne s ovakvom Hrvatskom, s ovakvim Hrvatima kakvi su u vodstvu HDZ-a, s ovakvom Hrvatskom kakvu sad imamo! Stoga sam osobno ocijenio da moramo objaviti priopćenje kakvo smo dali da je to jedino što ih može prisiliti da odustanu od daljeg skidanja hrvatskih kandidata, prema tome uključujući i Jelavića kao kandidata za Predsjedništvo BiH. Čin se da smo usprkos tomu što je to bila teška, riskantna dalekosežna odluka, u tome uspjeli. Ako pogledat pisanje žutog tiska nakon toga, uočavaju se, primjerice kao u naslovu u Nacionalu, takvi tonovi da je Hrvatska izazvala prekid odnosa, izolaciju Hrvatske itd. Međutim, nakon toga veleposlanik Žužul je potpisao ugovor u Washingtonu, dobili smo odmah kredit, danas ću primiti Kleina i Sclara, koji su se angažirali oko sklapanja sporazuma za Ploče i Neum. Razgovarat ćemo o tome, ali nikakvog potpisivanja za Ploče nema prije potpisivanja posebnih odnosa.

Nisam još sto posto siguran, ali čini se da smo opet svojim prosudbama i svojom odlučnošću postigli zaista, rekao bih, također jednu od povijesnih političkih pobjeda. Procjenjivao sam da ne smiju ići u to što si namjeravali jer ne mogu ništa bez nas. Otvoreno san im rekao: Što želite, želite li destabilizirati Hrvatsku? Unitarna Bosna nije moguća. Želite li destabilizirati Hrvatsku, koja je ovom politikom HDZ-a spriječila građanski rat na temelju podjele na ustaše, domobrane i na partizane, komuniste i koja bi čak i danas mogla u Hrvatskoj izazvati kaos? Prema tome, jedino je Hrvatska stabilna na ovom području i s takvom možete računati. Na temelju toga sam zaključio: moramo ići na izbore, jedino oružje nam je bila ta prijetnja i bili smo na to spremni bez obzira na posljedice. Da su nastavili sa skidanjem hrvatskih delegata, osobito Jelavića za hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, prišli bismo tom koraku, jer nam ništa drugo ne bi preostalo

Od uspostave hrvatske neovisnosti, bili smo, us ratna stradanja izvrgnuti različitim pritiscima Jedan od stalnih bilo je optuživanje hrvatskogs naroda za “ustašoidnost”, “fašistoidnost” i si. I svemu tome osobito se često ističe navodn antisemitizam Hrvata, pa i Vas osobno, iako hrvatski narod nikada nije bio antisemitski raspoložen – dapače, uvijek je razvijao dobre odnose sa Židovima. U tu svrhu rado se aktualizira manipuliranje jasenovačkim mitom, sada osobito nakon izručenja Dinka Šakića. Vi se već desetljećima borite protiv tih manipulacija i spomenute mitomanije, prije kao povjesničar, sada i kao državnik. Odakle i zašto dolaze takva etiketiranja i manipulacije i kako im se suprotstaviti?

Od samoga početka borbe za samostalnu Hrvatsku, u onom smislu kao što sam govorio da su bili protiv takve Hrvatske a za Jugoslaviju, istupali su i domaći i vanjski protivnici da ostvarenje samostalne Hrvatske znači obnavljanje NDH. U tom smislu bili smo suočeni s provokacijama iz domaćih redova od samoga početka 1990,1991. godine. Paraga je obukao svoje, jednim dijelom, mladiće, koji su bili za Hrvatsku u crne odore, a bio je i gospodin Čičak u Hercegovini u crnoj odori, itd. Prema tome, služili su se i provokacijama da bi dokazali: evo vam – stvaranje Tuđmanove Hrvatske je stvaranje, obnavljanje NDH.

Šakić? Pedeset godina su ga imali i nisu ga pozvali na odgovornost, niti su ga prije nama spočitavali, nego to čine sada u okviru ovog općeg pritiska o kojem sam govorio, da treba Hrvatsku svim sredstvima destabilizirati, pa tome ima poslužiti i Šakić, da se podsjeti na NDH. Međutim, mi smo apsolutno, i ja osobno i demokratska Hrvatska, osudili ustaške zločine. Ali smo isto tako kazali da čitav hrvatski narod nije bio ni ustaški, niti je odgovoran za zločine koji su počinjeni. Prihvatili smo suđenje Šakiću i to ćemo suđenje iskoristiti da se dokaže istina koliko je žrtava u Jasenovcu bilo i u cjelini u Hrvatskoj. Ta istina će vjerojatno potvrditi ono što sam pred 40 godina rekao, naime da je Jasenovac bio logor, da su tamo počinjeni užasni zločini, ali da tamo nije pogubljeno ni 600, ni 700 tisuća ljudi, kako su srpski hegemonisti i imperijalisti širili laži da bi hrvatski narod trajno optužili za genocidne zločine. I vjerojatno će se utvrditi daje točan broj koji sam iznio: 30 do 40 tisuća žrtava u Jasenovcu, a 60 tisuća u svim logorima, zatvorima itd. Ako proces bude dobro vođen, potvrdit će se ta istina. No taj pokušaj suđenja Šakiću, osim podsjećanja daje tobože hrvatski narod bio u NDH na strani fašizma i tako počinio zločine, znači i pokušaj kompromitacije sadašnje vlasti kao one koja je za obnavljanje takve NDH, pokušaj kompromitacije Hrvatske, hrvatskog naroda. No to je i pokušaj kompromitacije i Katoličke crkve u Hrvatskoj, ali i katoličanstva u Europi, u cjelini. Mislim da mi s hrvatskog gledišta možemo biti jako zadovoljni kako je Sv. Otac, kako je Vatikan u cjelini reagirao na to, da je shvatio da je to pokušaj ne samo žigosanja hrvatskog naroda i hrvatske Katoličke crkve nego i katoličanstva u cjelini. To što je ubrzana odluka o beatifikaciji kardinala Stepinca, kao i to da nam Papa ponovno dolazi, to je od velike važnosti da afirmiramo istinu.

Budući da živimo u tom i takvom svijetu, osim utvrđivanja činjenica koji su stvarni zločini bili u NDH, u sastavu Hitlerova poretka i provođenja rasnih zakona, u isto vrijeme to je prigoda da u svim našim glasilima bude objavljena Stepinčeva izjava na suđenju: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu i ja bih bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.” Znači, ne za ustaštvo, ne za fašizam. Tu Stepinčevu ideju, tu misao ja stalno ističem i u svom programu HDZ-a, kad sam rekao da NDH-a nije bila samo nacistička tvorevina i kad su me napali i Račan i drugi.

Dakle, htjeli su nam sa Šakićem nametnuti problem NDH, kao i sada, potezanjem njegove supruge, koja je onda bila maloljetna. Ali molim, mi smo odmah prihvatili da zatražimo da naše sudstvo utvrdi istinu, a ne da bude izručena Beogradu, pa da Beograd napravi pompu od toga suđenja. A zbog toga što smo dali mogućnost Katoličkoj crkvi, katoličanstvu da u punoj mjeri razvije svoju djelatnost, Vatikan prijateljski reagira, primjereno i na ovaj način, pa smo zbog toga na udaru toga anacionalnog otvorenog društva.

Pitali ste me u o našim odnosima sa Židovima. Prije svega, treba utvrditi istinu. Židovi su u Hrvatskoj od samog početka imali važnu ulogu u gospodarstvu, u hrvatskom kulturnom, znanstvenom i u političkom životu. Bili su medu radikalnim pravašima – ta Josip Frank je onaj koji je radikalizirao i Starčevića! I među ustašama bilo je Židova. Jedan njemački izvještaj od 1942. kaže: Židovsko pitanje na tlu Jugoslavije riješeno je samo u Srbiji, gdje su potpuno eliminirani, ali ne i u Hrvatskoj jer u Hrvatskoj Židove štiti i pučanstvo i Katolička crkva, pa čak i medu samim vladajućim krugovima NDH ima prožidovskih pojedinaca. Zaista u hrvatskom narodu nikad nije bilo takvog antisemitizma kao među mnogim europskim narodima, od Francuske do Poljske. Dokaz: u svibnja 1941. ustaške vlasti sazivaju svu zagrebačku srednjoškolsku mladež na Sveticama. Ne znam tko je govorio i zatražio da svi Židovi istupe iz redova srednjoškolaca i stave žuti znak. Bez ikakve organizacije, kao izraz jednog osjećanja, jednoga političkog stanja, sva hrvatska zagrebačka mladež istupa zajedno sa Židovima. I umjesto da Židovi idu sa žutim znakom, svi beru maslačke, stavljaju ih na rever i idu u grad. Nema takva slučaja u Europi i u svijetu. I sada oni govore o tome daje hrvatski narod bio fašistički, nacistički, itd. Danas u Hrvatskoj mi imamo na raznoraznim službama uključujući i Vladu razmjerno više Židova negoli ijedna zemlja u Europi.

ISTINE I LAŽI O SOCIJALNOJ POLITICI

Gospodine Predsjedniče, Hrvatska je svih ovih godina ostvarila velike uspjehe na mnogim područjima. Jedno od njih je i socijalno. Poznato je kolika sredstva država ulaže u socijalne programe: od redovite isplate nerazmjerno velikog broja mirovina prema broju zaposlenih do gradnje kuća i stanova našim prognanicima i stradalnicima domovinskog rata. Iz oporbenih stranaka redovito dolaze žestoke kritike upravo tog segmenta politike hrvatske Vlade i vladajuće stranke, što je bilo osobito pojačano u povodu donošenja Zakona o obvezama i pravima državnih dužnosnika. Premda je velik dio tih kritika u funkciji političke promidžbe i prikrivanja vlastite nesposobnosti za izradu socijalnog programa, teškoća ima. Koji su im glavni uzroci? Sto držite bitnim učiniti na socijalnom području, ne samo glede mirovina, nego i onih segmenata socijalnih pitanja koja su bitno razvojna, pa i strateška, poput adekvatne demografske politike (natalitet i naseljavanje na raspućena područja, kao i stimuliranje povratka iseljenika)?

Glavni razlog tih kritika je težnja da se HDZ po svaku cijenu skine s vlasti. Zaboravljanje svega onog pozitivnog što je sadašnja vladajuća stranka učinila i zadobila znači negiranje svega onog pozitivnog stoje učinjeno, a onda prebacivanje nama odgovornosti za sve teškoće koje imamo. Prije svega, u gospodarskom, socijalnom pogledu ta i takva hrvatska vlast je učinila više negoli bilo koja druga bivša socijalistička zemlja, više nego zemlje koje nisu imale agresiju, koje nisu imale okupaciju. Nama je bila trećina Hrvatske okupirana i razorena, imali smo 400 tisuća prognanika iz hrvatskih područja, plus 300 tisuća iz Bosne. Usprkos svemu tome, mi smo uspjeli gospodarski stabilizirati zemlju, obnoviti proizvodnju, iako je Hrvatska dobrim dijelom izgubila proizvodne kapacitete, ali i tržišta. Mi smo sa svojim mjerama, koliko je god to bilo moguće u takvim okolnostima, postigli i to da su mirovine, bez obzira na to što smo njima nezadovoljni, što su male, ipak veće negoli plaće u bivšim socijalističkim zemljama, osim Slovenije. A naslijedili smo takve probleme koje je teško rješavati. Imamo gotovo milijun umirovljenika, a jedva milijun i pol zaposlenih. Od tih umirovljenika samo 16 posto ima puni mirovinski staž, sve su drugo mlada godišta. Prema tome, ta priča da su umirovljenici bili, kako se kaže, zakinuti ne stoji. To je demagoška politička floskula kojoj je nasjeo, i ne slučajno. Ustavni sud jer je to također bilo traženje i svih ovih oporbenih stranaka. Bili smo svi zakinuti – od vas do mene, a ne samo umirovljenici – jer smo morali stvarati državnu upravu, vojsku, policiju, diplomaciju, uza sve ove neprilike koje smo imali zbog agresije i zbog takve međunarodne politike kakva je vođena. Usprkos tome, mi smo uspjeli poboljšati položaj umirovljenika, uspjeli smo i u socijalnoj politici. Nema primjera kao što je Hrvatska, koja je obnavljala i izgrađivala i besplatno davala na upotrebu kuće i stanove ovim ratnim stradalnicima, a broj takvih objekata danas je već osamdesetak tisuća. Zatim, molim, omogućili smo da oko 300 tisuća ljudi kupi stanove po povoljnim cijenama, da postanu vlasnici stanova koji su bili u društvenom vlasništvu. To je sve znak da je sadašnja hrvatska vlast po programu vladajuće stranke nastojala rješavati i socijalna pitanja. A mi želimo biti i moramo biti ne samo zemlja slobodnog tržišta nego i socijalna država. No to nije lako ostvariti. Imamo problem s nezaposlenošću, koja je međutim stvarno manja nego nekim drugim bivšim socijalističkim državama, a i mnogo je onih koji rade, ali ih poslodavci ne prijavljuju, što treba dovesti u red.

U tim kritikama prema nama ta i takva oporba -koja ne misli o stvarnim društvenim i nacionalno-državnim problemima nego je opsjednuta ambicijama pojedinih političara, ali i instruktažama stranih centara da treba HDZ po svaku cijenu skinuti s vlasti – služi se kojekakvim lažima. Napisali su da i predsjednik Tuđman ima milijarde, da su Brijuni moje vlasništvo, Predsjednički dvori, avioni, automobili, itd. Gospodo, takve laži, to je nešto što je nezamislivo. Predsjednik države je institucija. Prema tome, ne bi se smjelo tako, ali molim, imaju potporu zapadne demokracije pa mogu pisati da ima predsjednik milijarde imovine. Osim obiteljske kuće koju sam kupio kad i svih 300 tisuća drugih, i nešto novca od honorara od sedamdesetak izdanja mojih knjiga u zemlji i inozemstvu, nemam nikakvog duga, nijedne dionice, ništa drugo nemam. Te priče o mom bogatstvu laž su do laži, i to onih ljudi koji bi imali mnogo razloga šutjeti.

Osim toga, digli su buku i hajku oko toga kako ova vlast hoće podići sebi plaće. Sadašnji ministri imaju plaće od 4 do 7 tisuća, uključujući i predsjednika Vlade. Ja sam do početka godine imao plaću 10 tisuća kuna. Snizili su poreze, pa je sada dospjelo do 14 tisuća. Ali u ratu sam ja-osobno spriječio podizanje plaće Vladi, pa i sebi. Ovim zakonom htjelo se regulirati više plače za 360 državnih dužnosnika. U čitavoj Hrvatskoj ima više od 400 tvrtki u kojima je najviša isplaćena pojedinačna neto plaća bila u rasponu od 14 do 141 tisuću kuna mjesečno; od 14 do 20 tisuća isplaćeno je u 361 tvrtki, od 20 do 30 tisuća u 102 tvrtke, od 30 do 40 tisuća u 19 tvrtki, od 40 do 70 tisuća u 14 tvrtki, od 70 do 141 tisuću mjesečne plaće u 4 tvrtke. Prema tome, mjesečne plaće imaju veće negoli ministri i premijer, pa i državni poglavar imaju za godinu. U cjelini međutim, u ovoj demokratskoj Hrvatskoj nema dovoljno promidžbenih najava i obrazloženja različitih koraka, pa prema tome, i u tom smislu nije dovoljno učinjeno, ali je to očito primjer kako se ta i takva oporba, oporbeni prvaci koji nemaju baš mnogo zanimanja i mnogo smisla za zaista nacionalne i društvene, državne probleme, služe svim mogućim lažima i povodima da bi diskreditirali vlast, destabilizirali Hrvatsku i stvorili… koju, kakvu Hrvatsku? Ne mogu u svojim strankama srediti odnose, od krajnjih ljevičara do desničara, manje-više, a upravljali bi državom. To je to.

Zašto su protiv HDZ-a, protiv ove Hrvatske, protiv Tuđmana? Zato što smatraju da je to nacionalistička stranka, iako smo uključili u nju ljude od desnice do ljevice. Zato što smatraju da smo nacionalistička država, jer evo, Srbi su otišli, a ne dopuštamo im da se svi vrate. Otišlo ih je oko 300 tisuća, iako sam ih ja pozvao da ostanu. No vratili smo već 45 do 50 tisuća tih ljudi koji su sudjelovali u pobuni protiv Hrvatske, koji su nam nanijeli žrtve: 13 tisuća mrtvih u Hrvatskoj, 35 tisuća ranjenih, invalida, koji su nam razorili trećinu Hrvatske. Znači, ne vodimo nikakvu ekstremnu nacionalističku politiku. Osim toga, Srba ima 40 tisuća u Zagrebu, u Hrvatskoj do 300 tisuća. Ali za taj i takav soroševski svijet, soroševsko slobodno društvo, za jednostrana socijalistička shvaćanja, za masonska shvaćanja, mi smo zemlja koja je loš primjer drugima, osobito Tuđman, kojeg su pozivali neslobodni narodi na simpozije, i prevode mu i objavljuju knjige. Prema tome, to su razlozi zbog kojih nas jedan dio tog svijeta ne prihvaća, a ni velik dio te i takve oporbe koja zaista nije, da tako kažem, politički, nacionalno dovoljno svjesna. Ali, molim, imamo i priznanja. Recimo, Sveti Otac i Vatikan, Katolička crkva kao moralni autoritet u današnjem svijetu, uzimaju nas čak kao primjer za to kako bi se trebalo suprotstaviti dekadentnim pojavama u današnjoj civilizaciji. Imamo takvih ljudi i u samim Sjedinjenim Američkim Državama, ali su oni nedovoljno prisutni u aktualnoj politici.

ZAJEDNIČKI RAD CRKVE I DRŽAVE

Katolička crkva imala je svakako veliku, a u nekim razdobljima hrvatske povijesti i presudnu ulogu za opstanak hrvatskoga naroda i razvoj državotvorne ideje nakon gubitka samostalne države. Kakvom biste ocijenili povijesnu ulogu Crkve u Hrvata s obzirom na taj momenat te kakva Je njezina uloga u tome smislu u novim povijesnim okolnostima postojanja nacionalne države? Na kojim područjima Crkva i hrvatska država osobito trebaju surađivati?

Dijelom sam već odgovorio na to vaše pitanje, ali mislim da treba ponavljati i ustrajati na tome daje to što je postigla sadašnja većinska stranka, koja je dobila na izborima, postigla i zato što je ta politika programski bila u skladu s osnovnim i bitnim načelima Katoličke crkve. Mislim da na toj osnovi treba i dalje graditi. U cjelini uzevši, bez obzira na ono što je bilo uvjetovano povijesnim okolnostima i u samoj Katoličkoj crkvi, ona je imala golemu, važnu povijesnu ulogu, a ima je i danas. Ova demokratska vlast, koja se zasniva na programu HDZ-a, koja je općenarodna stranka, ali koja svoj program i svoju djelatnost želi osnivati i osniva na načelima kršćanske civilizacije, ova državna vlast i Katolička crkva imaju mogućnost za mnogo zajedničkog rada. Moramo ujediniti snage, prije svega, na odgojnom području, od vrtića do najvišeg obrazovanja, u njegovanju moralnih i etičkih načela, koja su dovedena u pitanje dekadentnim pojavnostima u suvremenoj civilizaciji; u borbi protiv droge, protiv kriminala, protiv utjecaja one kulture, osobito filma, u kojoj se, ako ne veliča, na svoj način propagira zločin, nasilje, itd. Katolička crkva i ova država moraju udružiti napore, kao što rekoh, za moralna, etička načela, za uvažavanje obitelji kao osnovne stanice i društva i nacije, za njegovanje i postizanje duhovnog preporoda hrvatskog naroda. Važna nam je sloboda pojedinca, ali iznad slobode pojedinca postoje i društveni i nacionalni problemi. Ne može u ime slobode pojedinac činiti sve što hoće, od droge do zločina itd. To ne može biti. Znači, osim slobode pojedinca postoji i obveza prema obitelji, prema domovini, prema društvu. U tom smislu mislim da Katolička crkva i ova i ovakva demokratska vlast Hrvatske, koja je stvorila Hrvatsku i koja je znači obvezatna brinuti se o budućnosti hrvatskog naroda, imaju velika područja zajedničke djelatnosti i velike uloge u daljem životu hrvatskog naroda. Da naglasim: znači, moralni preporod, duhovni preporod, demografski preporod – tu su nam istovjetne zadaće. Spomenuo sam demografski preporod jer je hrvatski narod je i demografski ugrožen. Prema tome, važan nam je ne samo povratak iseljenika, nego i to da spriječimo te masovne pobačaje koji su bili raširena praksa u socijalističkom razdoblju, da spriječimo takvu stvarnost u kojoj je do pred neku godinu bilo u Hrvatskoj više mrtvih godišnje negoli novorođenih. Moramo osigurati i demografski preporod hrvatskog naroda jer nismo stvarali Hrvatsku zato da izumiremo, nego, naprotiv, da ta Hrvatska, kad je već opstala, napreduje i u novim okolnostima.

ZNAČENJE POSJETA SVETOG OCA

Sveti Otac nakon četiri godine ponovno dolazi u državni i pastoralni posjet Hrvatskoj. Prvi posjet, u vrijeme rata i okupacije znatnog dijela Hrvatske, imao je golemo vjersko, moralno i političko značenje. Sveti Otac od početka se veoma zauzimao za Hrvatsku. Što očekujete od predstojećeg posjeta?

Ponovni dolazak Svetog Oca od golemog je značenja i rekao bih, u današnjim prilikama, kad je Hrvatska izložena takvim pritiscima, da je i od povijesnog značenja. Beatifikacija kardinala Stepinca je od velike, goleme povijesne važnosti i za hrvatski narod i za “Katoličku crkvu u Hrvata, pa i za katoličanstvo u cjelini, koje se nastoji od onih krugova o kojima smo govorili, zna se kakvih, kompromitirati. Nesumnjivo je Katolička crkva, kao i Sveti Otac jedini moralni autoritet, i to priznati autoritet u današnjem svijetu, u današnjoj civilizaciji.

S tog gledišta je taj posjet od izvanrednog značenja. On nam dopušta afirmirati kao pozitivnu činjenicu ono što sam već spomenuo navodeći izjavu kardinala Stepinca na suđenju, kada je rekao da bi bio ništarija da nije bio sa svojim narodom koji se izjasnio plebiscitarno za svoju državu. To bi trebali saslušati i svi ovi negatori koji današnjoj Hrvatskoj pripisuju i vide samo zlo, a ništa joj dobro ne priznaju; koji ne vide ništa dobro u onome što je ova vlast učinila ne samo u uspostavi hrvatske slobode, hrvatske demokracije, hrvatske državnosti, negoli i na socijalnom području, tako da nam s tog gledišta taj posjet može poslužiti kao potpora i u odnosu na ove pritiske međunarodne zajednice, onih krugova koji nisu skloni ne samo hrvatskoj samostalnosti, nego koji nisu skloni niti onoj Hrvatskoj koja se zauzima, evo, za načela koja sa sobom propovijeda i nosi, za koje se zauzima i Katolička crkva i Vatikan.

STEPINAC – UZOR KRŠĆANSKOG HUMANIZMA

Tijekom predstojećeg posjeta Sveti će Otac blaženim proglasiti kardinala Alojzija Stepinca. Kako biste kao povjesničar i državnik ocijenili Kardinalovu ulogu u teškim godinama hrvatske povijesti od tridesetih do šezdesetih godina? Što biste h njegova života uzeli kao primjer i baštinu na kojoj se imaju nadahnjivati sljedeće generacije Hrvata?

Ja sam o Katoličkoj crkvi i o kardinalu Stepincu pisao posebno u posljednjoj knjizi Bespuća. Kardinal Stepinac jedna je od najistaknutijih hrvatskih ličnosti u razdoblju drugoga svjetskog rata i nakon toga. Stao je na stranu prava hrvatskog naroda na svoju nacionalnu državu, ali se odlučno suprotstavio ustaškim, fašističkim metodama koje su provodili. Suprotstavio se provedbi rasističkih zakona i zločinima, ali isto tako se suprotstavio i komunističkom režimu. I prema tome, takvoj osobi koja je zaista stajala na temeljnim nacionalnim pozicijama svoga naroda, ali i na kršćanskim humanističkim pozicijama, kao stoje kardinal Stepinac stajao, gotovo se ne može naći primjera u Europi. A on je tako odlučno i hrabro zastupao ta svoja gledišta i da je bio spreman trpjeti za njih, ako treba, da bude i žrtva. Prema tome, kardinal Stepinac može biti uzor u obrani svoga vjerskog i nacionalnog uvjerenja, osobito u toj spremnosti da ponese za ta uvjerenja odgovornost. Mislim da je i beatifikacija kardinala Stepinca, dolaskom Svetog Oca, potpora demokratskoj Hrvatskoj, ne samo Katoličkoj crkvi u Hrvata, nego, evo, uspostavi takve demokratske Hrvatske u kojoj Katolička crkva ima punu širinu i puno pravo djelatnosti u duhu svojih načela i u korist naroda u kojem živi.

SAČUVATI NARODNO JEDINSTVO

Na kraju gospodine Predsjedniče, želimo vas zamoliti da makar orišete viziju hrvatske sutrašnjice. Što držite bitnim odrednicama njezina unutarnjeg razvoja, što pak smatrate ključnim u njezinoj međunarodnoj afirmaciji? Kako Hrvatska može i treba ostati svoja, a ujedno se približiti različitim integracijama? Ukratko, čega se treba čuvati, a čemu težiti?

Mislim da sam već spomenuo da za svijet, pa i za golemu većinu hrvatskog naroda nakon začudnih pojava, pobjeda koje smo izvojevali na političkom, diplomatskom, ratnom bojištu, izvojevavši svoju slobodu, svoju demokraciju, svoju državu, da je bitno nakon takvih začudnih pojava ne dopustiti u mirnodopskim uvjetima Bleiburg, ne dopustiti da se ponove sve one pogreške koje je hrvatski narod učinio u svojoj povijesti. Jer, molim, dragi moji prijatelji, nisu za sve nedaće u hrvatskoj povijesti bili krivi samo drugi, nego i mi sami. Prema tome, bitno je sačuvati jedinstvo većine hrvatskog naroda. Potpunoga jedinstva nažalost nikada neće biti – ta nije ga bilo ni medu Dvanaestoricom: jedan gaje izdao, jedan zatajio, ostali se razbježali kad je Krist uhvaćen – ali bitno je u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama. Treba stalno isticati da ovo što smo sada postigli jedinstvom, pomirbom prije razdijeljenog naroda, da smo to postigli s deseterostruko manjim žrtvama negoli što ih je hrvatski narod dao u drugom svjetskom ratu, a bez konačnoga uspjeha. Znači, ne smijemo dopustiti rastrojstvo tog hrvatstva koje smo jedva okupili ovakvom politikom pomirbe; treba očuvati društveno-političku i gospodarsku stabilnost. Kada je o gospodarskoj stabilnosti riječ, htio bih podsjetiti na to da je bilo nevjerice i da je od mojih užih suradnika bilo postavljeno pitanje smijemo li ići na nacionalnu valutu, na kunu. Ja sam na to rekao; Nije kuna ustaška izmišljotina! Tada kada sam donosio tu odluku, znao sam samo za kunu u XII. stoljeću u Slavoniji, nisam znao da je, evo, bila platno sredstvo i na Osoru. Nisam znao da je u Ženevi na jednom spomeniku kao znak novčane vrijednosti lik kune, da trgovci u srednjem vijeku idu u posjete s kunama u rukama itd., ali sam znao to da je važno prekinuti s imenima stranih valuta, valuta koje su bile znak izrabljivanja Hrvatske, a da uvođenje nacionalne novčane vrijednosti kune znači uvođenje nacionalne svijesti i na to gospodarsko područje. Prema tome, moramo sačuvati jedinstvo, sačuvati i razvijati nacionalnu svijest da o nama samima ovisi naša sudbina. I kao što rekoh, moramo znati da nam za nevolje nisu bili samo drugi krivi. Bitno je razvijati hrvatsku slobodu, razvijati takvo gospodarstvo da sve veći broj Hrvata bude zadovoljan onim što može postići u svojoj zemlji, da ne mora ići u svijet; da sve veći broj Hrvata bude bogat, jer uostalom, bez bogatih Hrvata nema bogate Hrvatske Ali isto tako budimo socijalna država, ne dopustimo divlje bogaćenje na štetu, nauštrb većine pučanstva Budimo prosperitetna zemlja, zemlja blagostanja zemlja koja će dati svim građanima podjednake mogućnosti za napredovanje u poslovnom gospodarskom životu, u znanstvenom i kulturnom životu, u svim službama u kojima Hrvati do naših godina nikad nisu imali mogućnosti napredovati: i vojsci, u diplomaciji, u politici itd. Razumije se, vodeći takvu jednu politiku koja je usmjerena na dobrobit hrvatskog čovjeka, hrvatskog naroda, moramo isto tako voditi računa da smo sastavni dio tog i takvog svijeta kakav jest, da mi ne možemo svijet mijenjati, ali isto tako da možemo pridonijeti da taj svijet bude takav da vodi računa i o nacionalnim interesima pojedinih naroda, a ne samo o nekom slobodnom društvu, što znači uvijek u interesu nekih koji imaju idejne ili političke imperijalističke prohtjeve. Znači, za integracije jesmo, ali onako kao što je jednom generai De Caulle rekao – Europa treba biti domovina naroda i država. Ne dopustimo da nas, a to žele, to su izričiti planovi i nekih europskih i američkih krugova, da nas radi kojekakvih razlog; vrate na Balkan ili i jugoistočnu Europu, jer srne zemlja koja povijesne pripada srednjoj Europi koja je dala velik prilog velik ulog u obrani srednje Europe i zapadne civilizacije. Mi pripadamo to Europi jer jesmo u to Europi između Jadrana Baltika. Za one smo integracije dakle koje su i skladu s hrvatskom po viješću, s hrvatskom kulturom, kao zemlja Sredozemlja i Srednje Europe, al ni pod koju cijenu nečemo natrag na Balkan, gdje smo se našli stjecajem povijesnih okolnosti nakon prvoga svjetskog rata. Znači, od četrnaest stoljeća na ovom tlu samo smo sedamdeset godina bili povezani s Balkanom, a i tada da bismo se oslobodili od one nezahvalne Europe. Prema tome, dali smo svoj prilog Europi. Stoga ne podliježimo floskuli da se Hrvatske treba približiti Europi Hrvatska je po čitavom svom tvarnom i duhovnom biću bila sastavni dio i Sredozemne i Srednje Europe, Hrvatska je po svojoj kulturi, po svojoj arhitekturi sastavni dio te Europe, Hrvatska je imala književnost koja je prevođena na strane jezike od Marulića u XVI stoljeću nadalje, prije Molierea ili Shakespearea Hrvatska je imala svoju pravnu regulativu od poljičkog, dubrovačkog, istarskog, vinodolskog zakonika i sl., od samoupravnih prava gradova itd. Ne samo da smo bili sastavni dio Europe, nego smo dali prilog razvitku europske kulture. Hrvatski humanisti i latinisti bili su sastavni dio hrvatske i europske inteligencije u srednjem i novom vijeku. Prema tome, treba razvijati nacionalnu samosvijest, ali isto tako i biti u skladu sa svijetom. Mi smo sastavni dio i konstitutivan čimbenik takvoga svijeta. Znači, to je nešto što treba ne same braniti i objašnjavati nego i usađivati u svijest, osobito vas mladih, o kojima ovisi budućnost svijeta, prema tome, i budućnost Hrvatske sa svojom slobodom i državnošću.

Gospodine Predsjedniče, od srca hvala na ovom razgovoru .

Razgovarali: Lucija Ljubić, Stanko Gačić, Vladimir Lončarević
MI, 1998.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Julienne Bušić: Zločinačke ikone s kojima sam provodila zatvorske dane u americi

Objavljeno

na

Objavio

Gotovo pola stoljeća prije pojave interneta mađarski književnik Frigyes Karinthy napisao je kratku priču o sve većoj povezanosti ljudskih bića, u kojoj kreće od pretpostavke da nas od ostalih ljudi na svijetu dijeli lanac od pet međusobnih poznanstava, što je bilo veoma pronicavo predviđanje za to doba. Ono se s vremenom razvilo u teoriju „šest stupnjeva razdvojenosti“, prema kojoj se svaka osoba na planetu može povezati s bilo kojim drugim pojedincem, svime živim i neživim, u najviše šest koraka, odnosno preko najviše pet osoba.

Seagalova prijevara

Zato se nisam iznenadila potvrdi te teorije kad sam otkrila svoju blisku povezanost s jednodimenzionalnim, opasnim akcijskim junakom Stevenom Seagalom, jednim od onih tipova koji su me oduvijek iritirali – mačo osvetnika čeličnih očiju, čija su tijela smrtonosno oružje dok kick boxingom i karateom grabe kroz svijet „negativaca“, za sobom ostavljajući krvavi trag. I priznajem da mi je bilo drago kad se u situaciji kao iz Coppolina „Kuma“ pokazalo da je Seagalova persona nepobjedivog akcijskog junaka obična prevara. Evo čime se obrukao: postavši predani budist, Seagal se želio osloboditi ugovora sa svojim dugogodišnjim menadžerom Julesom Nassom, čovjekom s vezama u mafiji. Bojao se da će sva ubojstva koja je počinio na ekranu stvoriti lošu karmu i onemogućiti mu „sretnu reinkarnaciju“. Želio je drukčije uloge, nježnije, „prosvijetljene“. Nasso se, naravno, usprotivio, jer Seagal pacifist koji meditira prekriženih nogu ne bi zaradio novac, pa je zamolio svoje mafijaške prijatelje da „uvjere“ Seagala da se predomisli. Jedan od njih bio je Anthony Sonny Ciccone, capo u mafijaškoj obitelji Carla Gambina. Ciccone je više od dvadeset godina kontrolirao dokove Staten Islanda i Brooklyna, a budući da su mu reketarenje i iznuda bili uže specijalnosti, bio je savršen izbor. Ciccone i njegov suradnik pozvali su skamenjenog Seagala na „čašicu razgovora“ u jedan mesni restoran u Brooklynu, gdje mu je Ciccone, strogo ga upozorivši da ga gleda u oči dok mu govori, objasnio da će, želi li prekinuti suradnju s Nassom, morati platiti tri milijuna dolara odštete i još sto pedeset tisuća za svaki budući film koji snimi. Nedostajala je samo odrezana konjska glava na krevetu.

Seagal je bio dovoljno pametan da ne zatraži pomoć policije; bio je previše poznat za program zaštite svjedoka, a znao je i kako završe cinkaroši. Što da učini? Pravio se da je suglasan s tim „prijedlogom“, ali odlučio se obratiti za pomoć jednom drugom mafijašu, Angelu Priscu poznatom kao The Horn (Rog), i zamoliti ga da se zauzme za njega kod Cicconea.

FBI snimio razgovor

Prisco je u mladosti bio član Purple Ganga, zloglasne poluneovisne bande Amerikanaca talijanskog podrijetla, koji su kao plaćeni ubojice i dileri držali u svojim rukama distribuciju heroina u Harlemu i Bronxu u kasnim 70-ima i ranim 80-ima. Poslije je postao strah i trepet kao capo mafijaške obitelji Genovese. Seagal je bio siguran da mu Prisco, koji je Cicconea poznavao iz svojih zatvorskih dana u sedamdesetima, s takvim vjerodajnicama može pomoći riješiti „problem“. Postojala je samo jedna zapreka. Prisco je tad gulio dvanaest godina zatvora, pa ga je Seagal morao posjetiti u saveznoj kaznionici. Prisco je pristao na pregovore, ali zauzvrat je zatražio od glumca da mu pomogne u ishođenju uvjetnog otpusta. Seagal je angažirao odvjetnika, Prisco je na kraju uvjetno pušten odsluživši samo četiri od dvanaest godina kazne, i Ciccone se povukao. Problem je bio samo u tome što je FBI kradom snimio ucjenjivački razgovor između Seagala i Cicconea, pa je Seagal morao svjedočiti protiv njega kad je sa svojim suradnicima bio optužen za iznudu. U sudnici je Seagal bio neobičan prizor, nimalo sličan mišićavom osvetniku čeličnog pogleda. Morao je staviti dioptrijske naočale da pročita dokaze i pažljivo je raširio dva šala preko krila, navodno da zagrije hladna koljena. Odlučio se za scenarij „sretne reinkarnacije“.

Zahvaljujući Seagalovu iskazu, Ciccone je, zajedno s mnogim drugima među kojima je bio i brat Johna Gottija Peter, 2002. osuđen za iznudu i izrečena mu je kazna od 12 godina u saveznom zatvoru. Ali ni Seagalu cinkarošu nije išlo kao po loju; neki bi to možda nazvali „lošom karmom“. Od početka 90-ih do sredine 2000-ih protiv njega su bile podignute višestruke tužbe zbog seksualnog zlostavljanja, silovanja i uznemiravanja, kao i zbog sudjelovanja u nezakonitoj policijskoj raciji snimljenoj za njegov reality show, a u kojoj je ubijeno 100 pijetlova i medeno jedanaestomjesečno štene obitelji u čiju je kuću policija upala. Ma kako dvojbenu, određenu utjehu dobio je 2016. godine u obliku srpskog državljanstva koje mu je Aleksandar Vučić dao nakon nekoliko njegovih posjeta Srbiji i poziva da specijalne policijske jedinice poučava borilačkim vještinama. Prema člancima u novinama Rusija danas, Seagal je u svojim posjetima hvalio srpsku vladu i obvezao se „učiniti sve što može u promidžbi Srbije“ diljem svijeta, jer je Srbija po njegovu mišljenju „pretrpjela nepravdu u nedavnoj povijesti“, pa Amerikanci gaje predrasude protiv Srba jer je uloga Srbije u sukobima na Balkanu 90-ih „pogrešno shvaćena“. (U neobičnom obratu, Peter Handke, apologet „balkanskog koljača“ Slobodana Miloševića i poricatelj genocida u Srebrenici, nedavno je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Zbog njegove javne podrške Srbiji, kolege književnici već dugo ga ismijavaju. Između ostalih, poznati književnik Salman Rushdie nominirao ga je 1999. u Guardianu za „međunarodnog kretena godine“ zbog „niza strastvenih apologija genocidnog režima Slobodana Miloševića“. I PEN se oglasio: „Zapanjeni smo izborom pisca koji je svojim javnim glasom potkopavao povijesne istine i pružio javnu potporu počiniteljima genocida kakav je bio Slobodan Milošević i čelnik bosanskih Srba Radovan Karadžić“.) Ciccone je 2013. pušten iz zatvora, nakon preinake presude. Sudac je prihvatio argument obrane da je Ciccone „dobar obiteljski čovjek“, na što su tužitelji ironično upitali o kojoj obitelji govore, njegovoj ili Gambinovoj. Smanjenje kazne podržali su i njegova obitelj i prijatelji. Jedan od njegovih nekadašnjih zaposlenika napisao je sucu pismo o svom sinu koji se rodio bez desne ruke, a obitelj nije imala novca za protezu, dok Sonny nije nazvao osiguravajuću tvrtku i riješio problem. Nekoliko tjedana kasnije, dječačić je dobio svoju novu desnu ruku i prvi put u životu mogao se rukovati sa Sonnyjem kako treba. To je Ciccone kakvog on poznaje!

Nedugo nakon puštanja na slobodu, Prisco se na svoju veliku žalost vratio u zatvor na odsluženje doživotne kazne zbog reketarenja i mafijaških osnovnih djelatnosti kao što su ubojstvo, pljačka, iznuda, palež, kockanje i zelenaštvo. Iskreno je govorio FBI-ju o svojim izgledima, priznajući da će sad „umrijeti u zatvoru“. I mada je bio dijabetičar i dotad „pomno pazio na svoje zdravlje“, namjeravao je „prestati paziti na sebe i jesti sve što želi“. Umro je u zatvoru 2017. Pretpostavljam da se ubio hranom. Većina mafijaša ima nadimak prema nekoj osobnoj karakteristici ili sklonosti – Dapper Don, The Chin, Heartless, Iceman, Crazy Joe… – pa ni nadimak Angela Prisca The Horn vjerojatno nije iznimka, iako ne znam njegovo podrijetlo. Meni je bio samo Angie, duhovit, prevrtljiv, bezbrižan Angie. A Anthony Sonny Ciccone bio je samo moj dobar prijatelj Tony. Angie, Tony i ja bili smo tad mnogo mlađi – samo korak odvojeni od Seagala – no ja sam barem bila mnogo nevinija. Upoznali smo se 1976. u istražnom zatvoru Metropolitan (MMC) u Brooklynu, New York. Sa svojim suprugom Zvonkom i trojicom suoptuženika čekala sam suđenje zbog otmice zrakoplova. Angie je ondje bio prema zakonu habeas corpus, a Toni zbog nepoštivanja suda. Zloglasni MMC nalazi se u središtu Brooklyna i hladna je, zagušljiva, odbojna višekatnica s malim prozorima s pogledom na Chinatown, moderni Kiklop s desecima slijepih očiju. Tijekom godina kroz njega su prošli mnogi istaknuti zatvorenici, poput optuženika „francuske veze“, Jamesa Gentleman Jima Burkea (kojeg u filmu „Dobri momci“ glumi Robert de Niro), Johna Dapper Dona Gottija (koji se New York Postu hvalio da će dogovoriti da mu u zatvor dostavljaju odreske, i to je učinio), kralja droge El Chapoa, plaćenog ubojice Sammyja The Bulla Gravana, Johna Ehrlichmana, Nixonova pomoćnika u skandalu Watergate, ISIl-ovih bombaša samoubojica i u novije vrijeme voditelj Trumpove kampanje Paul Manafort i osuđeni pedofil Jeffrey Epstein, koji se navodno ubio u svojoj ćeliji na devetom katu, štićenicima poznatom kao 9-jug.

Taj 9-jug uvijek je bio kat za istaknute zatvorenike koje je trebalo strogo čuvati i nakon uhićenja ondje su završili Zvonko i naši suoptuženici. Zatvorenice su bile na katu 5-jug, a ostali manje istaknuti zatvorenici na 5-sjever ili na drugom katu. Ćelije su bile skučene i jednostavne. Sve od kreveta do pisaćeg stola bilo je zavareno za pod. Nije bilo visećih svjetiljaka, samo ugrađena rasvjeta, a vrata nisu imala kvaku. Prozori se nisu dali otvoriti, stolac je bio od tanke plastike, a plahte od papira, pa se netko sklon samoubojstvu nije imao čime objesiti. I zato je priča o Epsteinovu samoubojstvu veoma sumnjiva. Pedofili i cinkaroši u zatvoru ne traju dugo. Uvijek postoji način da im se dođe glave, pa je i njega netko „sredio“. Iako smo se Zvonko i ja viđali samo nekoliko puta tjedno u nadziranoj prostoriji za posjete, zatvorenicima s drugih katova bilo je dopušteno da svaki dan izađu na krov na rekreaciju. Mafijaši su uvijek bili ondje, a budući da se naš slučaj iz dana u dan nalazio na naslovnicama svih novina, znali su tko smo i kakvi su nam bili ciljevi. Nikakvo čudo, brzo su nas uzeli pod svoje okrilje. Kao prvo, divili su se našoj „srčanosti“; kao drugo, to što smo učinili, učinili smo iz viših ideala i načela, za neovisnost Hrvatske, a ne iz pohlepe; i kao treće, odbili smo nagodbu i odlučili se za suđenje da upoznamo javnost s hrvatskim problemom, umjesto da smo prihvatili blažu kaznu u zamjenu za svjedočenje protiv ostale četvorice suoptuženika ili za uštedu državnog novca. Mogli smo „pregrmjeti“, kako se to kaže u zatvorskom žargonu. Kao vođa koji je preuzeo glavnu odgovornost, Zvonko je uživao njihovo najveće poštovanje i za nas su činili sve što su mogli. Brzo sam naučila da mogu učiniti mnogo toga, jer mafijaši su ondje bili glavni.

Zatvorske gozbe

U vrijeme rekreacije družila sam se i igrala rukomet s raznim capoima i mafijašima, među kojima su bili i Carmine Junior Persico, šef mafijaške obitelji Colombo, Sonny Franzese, njegov zamjenik (danas, u dobi od 102 godine, najstariji živući mafijaški boss) William Bubby Sorenson, Angie i Tony. Tony je bio moj najveći zaštitnik, nešto poput starijeg brata. Bio je 14 godina stariji od mene, prosječne visine i čvrste građe, s grivom prerano posijedjele kose, ali nedvojbeno upečatljiv. Još se uvijek sjećam prvog puta kad mi je pružio plastičnu čašu „narančina soka“ na krovu. Otpila sam velik gutljaj, ne znajući da je u njemu votka. „Ovdje ima votke!“ zaprepašteno sam šapnula. „Što ako čuvar zatraži da kuša?“ „Ne brini“, nasmiješio se. Čuvar nije tražio da kuša, a ja se od tada više nikad nisam brinula. Nitko od čuvara nikad nije tražio da kuša. Od tog prvog dana, Tony i ja bili smo partneri u racketballu. Obično smo igrali protiv Williama Bubbyja Sorensona i Angieja, ali oni bi uvijek izgubili. Nikakvo čudo. Angie je bio nizak i zdepast – da ne kažem debeo – hodao je kao patka i bio sve osim sportski tip. Bubby je bio ljudeskara, spor ali iznenađujuće tih i ljubazan, gotovo samozatajan. Jednog jutra zaprepastila sam se pročitavši u njujorškim medijima da je navodno bio plaćeni ubojica obitelji Gambino. Bubby? Pa on nije Talijan! Ali saznala sam da je mafija za naručena ubojstva koristila mnoge „slobodnjake“; nisu morali biti Talijani, samo su morali biti dobri u svom poslu. Kasnije su Zvonko i Bubby godinama izdržavali kazne u istom zatvoru i Bubby bi se uvijek potrudio poslati mi čestitku za blagdane i napisati nešto o Zvonku; na primjer, „tvoj čovjek je dobro, ali teško je predugo biti u njegovoj blizini, ha-ha… misli da već upravlja svojom državom, ha-ha…“

Jednom mi je poslao fotografiju na kojoj pozira u zatvorskom kombinezonu. Na licu je neprestano imao prepreden osmijeh, kao da uvijek nekom pokušava podvaliti. S druge strane, kad danas gledam Angiejeve fotografije iz policijske arhive i vidim koliko okrutno na njima izgleda, rastužuje me ta preobrazba. Dijabolični, ružni klišej s tih fotografija nije zgodni Angie kojeg sam ja poznavala, Angie koji se uvijek smijao, šalio i izvodio psine. Jedan od njegovih najdražih nestašluka bio je dogovoriti posjet supruge i ljubavnice u isti dan, samo da razbije monotoniju i uživa u njihovoj tučnjavi. Budući da smo Zvonko i ja često bili u sobi za posjete kad se odvijala ta drama, gledali smo je iz prvog reda. Dvije žene znale su biti veoma bučne, naročito kad bi se dograbile za lakom zacementirane, natapirane kose i potezale ih dok se ne bi nakosile kao tektonske ploče. Dečki iz organiziranog kriminala uvijek su imali najbolje poslove, kao što je dostava rublja na velikim kolicima s jednog kata na drugi, pa je Tony svojim prijateljima i miljenicima, među kojima sam bila i ja, mogao poslati vruću teletinu s parmezanom, cannole, čak i viski i druge stvari. Te poslastice u zatvor su donosili podmićeni čuvari ili su se kuhale u ćelijama, od namirnica prošvercanih iz kuhinje dok su čuvari gledali na drugu stranu. Nije bilo neobično osjetiti u zgradi pikantni miris talijanske kobasice i umaka za špagete, iako su na zatvoreničkom jelovniku tog dana bile hrenovke i grah iz limenke. Ali sve je to jednog dana moralo završiti i to se dogodilo nakon otprilike godinu dana. MCC nikad nije bio „krajnje odredište“. Nakon suđenja, Angie se vratio u zatvor u kojem je izdržavao kaznu, Tony je bio pušten kad su federalci shvatili da neće progovoriti, a kad smo Zvonko, ja i naši suoptuženici dobili presude, čekao nas je premještaj u odvojene „prave“ zatvore. Došlo je vrijeme rastanka. Zvonko je išao u Atlantu, Georgia, zatvor nazvan „Klaonica“. Persico Junior obećao mi je da će njegovi ljudi ondje paziti na njega dok se ne navikne, i održao je obećanje. Mene je čekao „privatni klub“ Pleasanton u Kaliforniji, ali Toni i ja smo obećali da ćemo ostati u kontaktu. Dao mi je adresu restorana „Poor Richard’s“ u Brooklynu, vjerojatno mafijaškog sastajališta. Ali kad sam mu pisala, pismo sam trebala nasloviti na „Poor Anthony’s“ da znaju da je za Tonyja.

Godinama smo se dopisivali. U jednom od svojih kasnijih pisama potužio mi se da ga izluđuje tinitus. Često sam se pitala zvoni li mu još uvijek u ušima. Prije povratka u zatvor, nakon čega smo izgubili kontakt, posljednji put mi je pisao kad me je napala Squeaky Fromme, revna pristaša obitelji Manson. „Znam mnogo ljudi s kojima fina djevojka kao ti nikad ne bi došla u kontakt, i zato mi javi ako želiš da nešto učinim u vezi s tim.“ Cijenila sam njegovu zabrinutost i dvosmislenost poruke, ali srećom, nije mi dao „ponudu koja se ne odbija“. „Fina djevojka kao ja“ često je s velikom naklonošću razmišljala o mafijašima koji su bili ljubazni prema njoj i čvrsto se držala biblijske upute prema kojoj samo onaj tko je bez grijeha ima pravo baciti kamen. Savršeno je smislena. Aleksandar Solženjicin, također bivši zatvorenik, s tim se složio svojim jedinstvenim jezikom: „Da barem zli ljudi negdje podmuklo čine zla djela i da je dovoljno samo ih odvojiti od nas ostalih i uništiti. Ali linija koja razdvaja dobro i zlo prolazi kroz srce svakog čovjeka. A tko je spreman uništiti komad vlastita srca?“ U sljedećoj priči: Tko je oprao krv iz moje kose nakon Squeakina napada? Profil urbane gerilke Janine Bertram.

Julienne Bušić/Svijet/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari