Pratite nas

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

VALDEC: Ovako se u Hrvatskoj zarađuje na migrantima

Objavljeno

na

Objavio

Fotografije: R. Valdec

”Preksinoć smo na graničnom području u zoni Donjeg Lapca presreli grupu od čak 200-tinjak migranata koji su ilegalno ušli u Hrvatsku. Ovo je, izgleda, nova taktika. Više ne prelaze u manjim grupama, već se grupiraju u skupine od po stotinjak ili više njih. No znamo stati i tome na kraj”, rekao nam je jutros prijatelj, granični policajac koji je na granicu u Ličko-senjsku policijsku upravu došao početkom tjedna na smjenu iz Primorsko-goranske. Ispričao nam je i što se s uhvaćenim ilegalcima napravilo – autobusima su prevezeni daleko od mjesta gdje su ušli u Hrvatsku, također na granicu, pa vraćeni preko.

”Tako bar neko vrijeme možemo predahnuti, dok se opet ne prikupe, organiziraju i ponovo krenu”, objasnio je dodavši kako se policija priprema puno pažljivije pozabaviti i krijumčarima/vodičima koji za novac migrante provode kroz šume Plješivice ili ih prevoze natrpane u unajmljena vozila.

R. Valdec

Krijumčarski je ‘modus operandi’ našoj policiji poznat: većina njih su državljani BiH, pripadnici svih etniteta, a svoje suradnike imaju i u Hrvatskoj. Vozila se, u pravilu, unajmljuju u rent a car agencijama kod nas, a jedna od takvih agencija, sa sjedištem u Zagrebu, čija se vozila s daruvarskim tablicama pojavljuju prečesto da bi bilo slučajno, pod kriminalističkom je obradom. Doznali smo, naravno, o kojoj je agenciji riječ, no pričekat ćemo da policija prvo odradi svoj dio posla.

”Krijumčarska je matematika jednostavna – u petnaestak godina stari kombi vrijedan jedva 5 tisuća eura, za koji najam plaćaju 40-ak eura dnevno, natrpaju po dvadesetak migranata kojima uzimaju tisuću eura po glavi. Ako prođu, zarada je velika, no i ako ih ulovimo, zaplijenimo vozilo, migrante vratimo, nisu na gubitku. Niti oni, a niti rent a car agencija koja je vozilo, naravno, osigurala i, formalno, ne odgovara ni za što”, nastavlja.

Njegov kolega nam je ispričao kako vodiči uzimaju ‘po glavi’ dvostruko manje – oko 500 eura, da bi migrante kroz brdska, šumovita područja proveli na naš teritorij. S obzirom na prekjučerašnji ‘ulov’, nije teško izračunati koliko se može zaraditi u tom poslu. Vodiči imaju svoje suradnike s naše strane koji ih navode, promatrajući kretanje naše policije, ali srećom, sve manje uspješno.

”Oni koji se uspiju provući trude se što prije domoći granice sa Slovenijom, no tu ih čekaju slovenski policajci, a odnedavno, koliko vidim, i civilne, paravojne skupine. Slovenci one koje ulove novčano kažnjavaju i vraćaju natrag nama, a mi ih potom vratimo u Bosnu”, objasnio nam je treći sugovornik iz Interventne policije koji je već treći put ovdje na granicu poslan iz svoje stalne uprave u Dalmaciji.

Slovenija je od 2015. godine na granici s Hrvatskom postavila oko 200 kilometara žičanih prepreka, slovensku granicu čuvaju njihovi specijalci, zapreke od bodljikave žice postavlja i granicu čuva i njihova vojska, a odnedavno i organizirana paravojna skupina ‘Štajerska straža’. S ilegalcima susjedi Slovenci nisu nimalo nježni. Kao ni Mađari. Ali niti kod jednih niti kod drugih u javnosti nema medijske histerije kao kod nas, koju sustavno potpaljuju nevladine udruge financirane iz hrvatskog državnog proračuna i razne strane ‘humanitarne’ organizacije.

R. Valdec

‘Are You Syrious?’, ‘No Name Kitchen’, ‘MSF’, ‘Emmaus’…, tek su neke od njih. Tu je i notorni CMS – Centar za mirovne studije, obilato financiran novcem hrvatskih poreznih obveznika, ali i iz inozemstva, od strane veleposlanstava, raznih ‘zaklada’ i organizacija. Iz njihovog se zagrebačkog sjedišta koordinira, šalju priopćenja, protestna ‘otvorena pisma’ poput ovotjednog koje su poslali njemačkim vlastima razljućeni izjavom njemačke kancelarke u kojoj je pohvalila Hrvatsku za čuvanje granice. S iste adrese djeluje i inicijativa ‘Dobrodošli!’ namijenjena migrantima koja uz hrvatsku, englesku i njemačku, ima verziju i na arapskom. Uz informacije o azilu u RH, tu su migrantima na raspolaganju i zemljovidi s ucrtanim ‘opasnim područjima’ koja nisu razminirana, rječnici, kontakti…

‘Informacijama’ o ‘brutalnosti’ hrvatske policije koja, zamislite, vraća one koji protuzakonito prelaze državnu granicu, koja postupa sukladno ovlastima prema onim agresivnijima, opskrbljuju se i domaći i strani mediji. Mađari su davno taj problem riješili, a nedavnim protjerivanjem Soroseve organizacije ‘Otvoreno društvo’ iz Mađarske Viktor Orbán je stavio ‘točku na i’. Kod nas čak i dopisnici sa zapada moraliziraju o toj temi, pozivajući se na ‘ljudska prava’, ‘pravo na azil’, ‘otvorene granice’. Jedan od njih, čuven po tome što je 90-ih razotkriven kao suradnik KOS-a zadužen za crkvu u Hrvata, neki dan u kolumni plaće nad kršenjem ljudskih prava.

R. Valdec

Prije više od tri godine ‘otvorio’ sam kod nas temu o prijetnji vala migranata Hrvatskoj i Europi. Od onda, obišao sam nekoliko puta Irak, Siriju, Tursku, Grčku…, pa preko Makedonije, Srbije, Mađarske i Hrvatske za migrantima preko cijele Europe došao do Švedske. I odavno pisao o tome kako migrantski val, ova ‘seoba naroda’ nije nikakva stihijska, spontana pojava, već pomno organizirana operacija u koju su uključeni i od koje profitiraju mnogi razni centri, svaki na svoj način.

Usklađeni napadi na hrvatsku policiju iz stranih i ponajviše domaćih medija dobrim su dijelom i motivirani tim profitima. A u svemu tome nikom da padne na pamet postaviti pitanje – čemu onda služe granice? Uporno nazivanje migranata prognanicima uvreda je za naše ratne progranike od kojih je većina, koja nije bila sposobna za ratovanje, godine do oslobađanja svojih domova provela u prognaništvu na slobodnom teritoriiju da bi se potom, kada su oslobođeni, vratila u svoje kuće. Uvreda je i za stotine tisuća Sirijaca koji su, od kada je u njihovoj domovini krenuo kaos, bili prisiljeni spašavati žive glave od pomahnitalih islamista sklanjajući se na teritorije Sirije koji su bili pod vlašću izabrane vlasti ili u susjedne države – Tursku, Libanon ili Jordan. Kako je koji dio zemlje oslobađan od zlotvora, oni su se vraćali kući. Osobno sam svjedočio povratku Kurda – žena, djece i staraca, u Kobane. Vojno sposobni muškarci ostali su u okruženom gradu i nadljuskom snagom ga uspjeli obraniti od ISIL-a, a čim je opasnost prošla, u potpuno razrušeni grad vratila se većina izbjeglih koji su strpljivo čekali tek dvadesetak kilometara dalje, u kampovima uz granicu na teritoriju Turske. Naime, premda sam to već puno puta napisao, valja ponoviti – više od 90 posto migranata koji navaljuju u Europu su vojno sposobni muškarci u dobi od 18 do 40 godina.

Iako je na početku vala bilo puno Siriijaca i Iračana, ubrzo su većinom postali Afganistanci, Pakistanci, ljudi iz Bangladeša, država srednje i sjeverne Afrike. No mediji su se iz petnih žila trudili sakriti tu činjenicu uporno na naslovnice stavljajući fotografije žena i djece. Brojni su primjeri u kojima su djeca medijski zloupotrebljena kako bi se javnost senzibilizirala i okrenula protiv vlasti u vlastitim državama koje su željele zaštititi svoje granice – od malog Alan Kurdia čije je mrtvo tijelo more izbacilo na neku tursku plažu i kojeg su fotoreporteri mrtvog namještali kako bi dobili što potresnije fotografije, preko sirijske ili iračke žene s djetetom koja s Reutersove fotografije zapomaže na željezničkoj pruzi u Mađarskoj dok ih muškarac ‘svojim tijelom hrabro štiti od zlih mađarskih policajaca’. Doista potresna fotografija osvojila je i brojne nagrade i postala globalno popularna, za razliku od cijelog video uratka koji, zapravo, pokazuje što se tamo dogodilo.

Screenshot/Twitter

I kod nas su pokušali istom taktikom strvinareći nad nesretnom pogibijom afganistanske djevojčice Madine koja je u Srbiji tragično stradala u naletu vlaka dok se cijela obitelj vraćala nakon neuspjelog pokušaja ilegalnog prelaska hrvatske državne granice. Za njenu smrt aktivisti organizacije ‘Are You Syrious?’ odmah su okrivili hrvatsku policiju, a na njihovu su se podvalu nakačili gotovo svi mediji. I iako je istraga pokazala da nije bilo nepravilnosti u policijskom postupanju i da se tragedija zbila na srpskom teritoriju, još danas njenu fotografiju ‘nabijaju na nos’ i našoj policiji i građanima, a jedan od ključnih ljudi cijele ‘operacije Madina’ , Gordan Bosanac iz CMS-a, za nagradu je izabran u ‘Vijeće za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija’!

Umreženi su svi – od lokalnih organizacija i nevladinih udruga i inicijativa, preko raznih međunarodnih zaklada i organizacija, do vlada pojedinih država. I iako sam dobro znao kako je cijela priča s migrantima pažljivo orkestrirana, prije tri sam se godine u Srbiji prvi put dočepao i konkretnog dokaza.

R. Valdec

U Kanjiži, blizu mađarske granice, nakon što su Mađari zatvorili prijelaze, stvorio se čep. Posve slučajno, namjeravajući samo kupiti cigarete na kiosku u gradskom parku, u kojem su po travi zalegle stotine migranata, prišla mi je uplašena djevojka, kasnije će mi ispričati da je Sirijka iz Alepa. Na engleskom me upitala može li imati povjerenja u ljude, trojicu koji su nešto raspravljali s ostatkom njenog društva, dvojicom mladića i još dvije djevojke s djecom. Kazala je kako im ta trojica obećavaju da će ih kombijem prebaciti u Mađarsku po, njima znanim putovima za, naravno, pozamašni iznos. Vidjevši da je riječ o trojici lokalnih Roma kriminogenog izgleda i sjećajući se priča o tome kako slični često natrpaju pun kombi migranata koje odvezu do prve šume, prebiju ih i opljačkaju, savjetovao sam joj da ne prihvati njihovu ponudu i objasnio jedini, tada mogući siguran način za odlazak u željenu im Njemačku – autobusom do Šida, pa organizirano preko Hrvatske i Slovenije dalje, sve do Njemačke. Zahvalila je i poslušala me, a razmijenili smo i brojeve mobitela.

Iste večeri me nazvala i iscrpno informirala kako su stigli u Šid. Sutradan iz Hrvatske, iz Osijeka opet, potom iz vlaka koji ih je preko Mađarske odveo u Austriju. Zvala je još nekoliko puta, iz Austrije i napokon iz Münchena u Njemačkoj kada sam se već vratio u kući Hrvatsku. Broj njenog mobitela bio je turski i bilo je jasno da je, samo na te razgovore sa mnom potrošila bogatstvo. Bilo mi je, jasno, odmah sumnjivo – ukoliko je broj prepaid – koliko je stotina ili tisuća eura moralo biti u njega napucano da bi se nesmetano mogli trošiti na putu preko pola Europe? Izbjeglici iz Sirije bez adrese niti jedan turski mobilni operater ne bi odobrio ugovor na pretplatu. Stoga sam pokušao, nakon nekoliko dana, nazvati ja nju, da zadovoljim znatiželju. No odgovarao je automat mobilne kompanije. Turske.

R. Valdec

‘U tom slučaju, SIM kartica i uređaj nisu u Njemačkoj već u Turskoj’, objasnio mi je prijatelj iz jedne naše kompanije.

Priča mi se krenula odmatati. Po dolasku na cilj, SIM kartica dobivena u Turskoj vraćena je vlasniku. A sve će se posložiti mjesecima nakon toga. U Istanbulu, znanca Turčina sam zamolio da nazove taj broj, pa ako se netko javi, pokuša detektirati gdje je ta osoba zapravo i tko je. Rado mi je ispunio želju – nazvao, pozdravio se s nekim i na turskom strogo pitao – ‘Gdje ste?’. Pa nakon toga prekinuo.

‘Muški glas. Odgovorio mi je da su prešli u Srbiju!’.

Autor:Robert Valdec/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Ferenc Almássy: Mađarska škola suverenizma

Objavljeno

na

Objavio

Višegrad
Tvrđava Višegrad - foto: Sebastian Baxter

Mađari vole red i mir, a uz to su, otvoreno govoreći, i narod hedonista koji se bez kompleksa prepušta životnim užicima u svim njihovim oblicima. Takav narod instiktivno nije sklon revolucijama i prevratničkim pokretima, no istodobno nije spreman ni dugo tolerirati one koji mu kvare iskustvo životnog užitka, pogotovo ako je riječ o strancima koji bi političkom ili ekonomskom represijom željeli dominirati njihovom domovinom. Tko god vlada Mađarskom mora biti svjestan da je Mađarska jednom u svojoj povijesti bila među najvažnijim europskim silama, te da se je i danas spremna boriti za svoju slobodu, nacionalni identitet te suverenost, kao i da će to uvijek činiti na sebi svojstven način, različit od drugih.

Mađarska dominacija europskim kontinentom kulminirala je u drugoj polovini srednjega vijeka. Dovoljno davno da to mnogi zaborave a drugi nikada ni ne nauče, no sami Mađari glavninu nadahnuća u razvitku svoje nacionalne domovine i danas pronalaze baš u tom za njih najslavnijem dijelu nacionalne povijesti.

Povijest se u Mađarskoj brižno i sa svješću nacionalne dužnosti podučava i uči od najranijeg djetinjstva. Povijest je ključ razumjevanja mađarske nacionalne tragedije, ali i sredstvo definiranja modernog duha nacije koji je određen pojmovima ponosa, tuge i tjeskobe.

Ponos je utemeljen u velikom Kraljevstvu što je Mađarska nekada bila, velikim ratnicima koji su ga stvarali i branili te i danas sjajnim intelektualcima, pjesnicima, književnicima, glazbenicima, izumiteljima, i dakako uspješnim vaterpolistima, nogometašima, atletičarima i mnogim drugim sportašima. Ponosom nas ispunjavaju i prirodne ljepote mađarskih krajeva i osobito arhitektura glavnoga grada Budimpešte, da ni ne govorimo o kulinarstvu.

Tuga sa druge strane dolazi iz rana pretrpljenih u prošlosti i u sadašnjosti, zbog pada Mađarske sa pijedestala na kojem obitavaju europske super-sile, zbog Trianonskog ugovora i teritorijalne osakaćenosti koju nam je nanio, te uspomena na mnoge krvave ustanke i davno izgubljenu nadu da ćemo opet biti veliki i napredni.

Mađarska zastava.

Tjeskoba je pak osjećaj kojeg Mađari dijele sa svim ostalim narodima srednje Europe, od Hrvata do Poljaka: Stalnom strahu od potpunog nestanka, od brisanja nacionalne kulture i dokaza da su uopće ikada postojali te od porobljavanja njihovog naroda pod čizmom stranog okupatora. Kod Mađara, kao i kod susjeda Rumunja, tjeskoba je dodatno potencirana i sviješću o nepripadanju kako germanskoj tako ni slavenskoj zajednici naroda. Činjenica da smo, genetski govoreći, već u znatnoj mjeri pomiješani sa obje dominantne etničke zajednice u našem okruženju nije utjeha budući da Mađare kao naciju ne definira genetika nego kultura i specifično stanje svijesti koje ona proizvodi.

Ta kultura prožeta je romantiziranim uspomenama na naše azijske „džingis-kanovske“ korijene a uokvirena je nevjerojatnim jezikom kojega govorimo i na kojem se međusobno sporazumijevamo, izražavajući se na načine koje je teško replicirati na bilo kojem drugom jeziku naših susjeda ili na nekom od velikih svjetskih jezika. Sve to naš narod čini posebnim te ga potiče na brigu za očuvanjem te posebnosti, ujedno i objašnjava kako se je mađarski nacionalni identitet uspio razviti čak i puno prije masovne serije narodnih preporoda koji su zahvatili Europu 19-og stoljeća.

Blagoslovljeni snažnim osjećajem vlastitog identiteta Mađari su postali gotovo imuni, ili blaže rečeno „manje responsivni“ na asimilacijske trendove koje su im nametali njihovi prolazni osvajači, no tvrdoglava ustrajnost na čuvanju svojega “ja” uvijek je popraćena i strahom od nestanka. Dvije emocije se uzajamno potiču. Naš narod od 16-og stoljeća, kada je prvi put pao pod stranu, tada Otomansku, vlast živi u permanentnom strahu od nestanka.

Od tada pa do današnjih dana Mađarska više nikada nije vratila utjecaj kojeg je ranije imala u europskoj politici, ali je u tom razdoblju izgradila i danas vrlo vidljivi identitet europskih buntovnika najvišeg reda. Svi koji su u tom razdoblju koje je trajalo duže od pola tisućljeća, vladali nad Mađarima: Otomanski Turci, Habsburzi iz Austrije, Hitlerov njemački Rajh kao i Sovjetski Savez, osjetili su naše buntovništvo na svojoj koži i često od njega bježali tamo od kud su i došli.

RAZOČARENJE I POVRATAK BUNTOVNIČKIM KORIJENIMA

U trenuku rušenja Komunizma Mađari su iskreno vjerovali kako je razdoblje sužanjstva završilo. Vjerovali su zapadnim naracijama kako će kroz desetljeće ili dva, živjeti zapadnim standardima. Naivno su vjerovali svojim susjedima iz „slobodnog svijeta“, ili su se možda – potaknuti privatnim a ne nacionalnim interesom – samo pretvarali kako vjeruju Zapadu, budući je dobar dio bivših Komunista bio među onima koji su prvi otvarali mađarsko tržište strancima sa Zapada.

Dva desetljeća nakon promjene režima Mađari shvaćaju da još uvijek ne žive zapadnim standardom, da se nisu u „slobodni svijet“ uključili na ravnopravnim temeljima. Shvaćaju da su „kupljeni“ poput nekog brenda, kao i da sa njima ponovo vladaju stranci. Potrebno je jasno reći da je sadašnja strana dominacija najmanje nasilna od svih koje smo trpili u prošlosti, no to ne mijenja bit problema: Mađari u Mađarskoj nisu svoji na svome. Mađarima ponovo stranac naređuje što smije ili ne smije činiti, misliti i govoriti.

2010 godine Viktor Orban pobjeđuje na parlamentarnim izborima sa dovoljnom većinom koja mu omogućuje temeljite izmjene mađarskog Ustava, potpunu redefiniciju mađarske države te pokreće slijed događaja koji su danas, osam godina kasnije, zaokruženi u posebnu politološku kategoriju koja se jednostavno naziva „Orbanizam“, a koja je odmah polučila vrlo ozbiljne posljedice po cjelokupni europski politički prostor. Sve je opet kako treba biti. Mađari su se vratili svojim buntovničkim korijenima.

ORBANIZAM: BORBA ZA SUVERENOST NARODA U 21. STOLJEĆU

Viktor Orban politički se je profilirao kao prvoborac borbe protiv Komunizma a 1989-e godine postao je prvi političar koji je javno zatražio da Crvena Armija napusti mađarski teritorij. Devet godina kasnije, 1998, postaje najmlađi Predsjednik vlade u povijesti mađarske države, te u svom prvom mandatu snažno zagovara preustroj mađarskog gospodarstva sukladno postavkama ekonomskog liberalizma.

Viktor Orban

Viktor Orban – foto: Vlada Mađarske

No onda se događa monty-pythonovski trenutak i Orbanova karijera se zaokreće prema „nečemu sasvim različitom“. Zrelija životna dob, iskustvo koje ona donosi ali naročito vlast Socijal-demokratske partije u razdoblju 2002-2010 kod Orbana uzrokuje potpuni odmak od liberalne politike. 2006 godine u javnost „curi“ veća količina povjerljivih vladinih dokumenata koji kompromitiraju osobni i politički integritet socijal-demokratskog premijera Ferenca Gyurcsanya. Zemlja rekordno brzo biva zahvaćena valom nasilnih prosvjeda i osobito okrutnim srazom građana sa jedinicama Gyurcsanyeve specijalne policije. Viktor Orban upravljanje prosvjedima prepušta nacionalistima čija se polu-vojna ustrojenost pokazala prikladnijom za sučeljavanje sa naoružanim odredima specijalne policije, dok sebe pozicionira kao ideološkog protivnika socijalističkog kaosa i laži.

Premoćnom pobjedom na izborima 2010. godine započinje program masovnih ekonomskih reformi te u proteklih 8 godina rast bruto nacionalnog proizvoda ubrzava sa stope od 1,3% na kojoj ga je zatekao do preko 4% u 2017-oj. Više novca u državnoj riznici omogućilo mu je daljnje širenje reformskog programa gdje je ključno mjesto zauzelo ulaganje u pro-natalitetnu politiku kojoj je cilj osigurati prirodni rast, ili u prvom razdoblju barem demografsku stabilizaciju mađarske nacije, sve to bez oslanjanja na useljeničke programe za strance kojima pribjegavaju zemlje zapadne Europe.

Pokrenuo je i međunarodno osporavanu dugotrajnu borbu za prevlast u medijskom prostoru, gdje se može reći da je prve vidljive rezulate ostvario tek ovog ljeta, 8 godina nakon ulaska u rat sa medijskim izdavačima, kada je uspostavljena pro-nacionalna uređivačka politika u većini najvažnijih tiskanih i velikih online medija. Ustrajava na većoj ulozi oružanih snaga i crkvenih zajednica u odgoju mladih a njegova vlada rodonačelnica je pojma „kultorološki rat“ kojeg primjenjuje protiv liberalnih političkih doktrina, u prvom redu onih koje globalno promiču organizacije povezane sa Georgom Sorošem.

Na međunarodnoj sceni Viktor Orban sebe je promaknuo u političara u vječnoj potrazi za novim saveznicima i prijateljima, u prvom redu u svom neposrednom okruženju. Nekada neformalnoj koordinaciji post-komunističkih zemalja srednje Europe, Višegradskoj grupi, prvi je udahnuo novi smisao postojanja uz entuzijastične reakcije njenih ostalih članica: Poljske, Češke i osobito Slovačke gdje su novi politički mehanizmi energinizaranog Višegrada prve rezultate polučili u smirivanju, kasnije i rješavanju dugotrajnih teritorijalnih i nacionalnih sporova između Slovačke i same Mađarske te izgradnji nove razine zajedničkim vrijednostima prožetog povjerenja između dvije susjedne, ali u prošlosti često međusobno rivalske i podozrive nacije. Među novim projektima je i izgradnja „Karpatskog bazena“, mreže energetskih i transportnih veza Višegrada prema Gruziji, Azerbajdžanu i Armeniji, kao i pružanje političke podrške reformatorskim čelnicima na Balkanu, u Sloveniji, Hrvatskoj i Rumunjskoj, ali i nedavno izabranim suverenističkim vladama u Italiji i Austriji.

Sve poduzete reforme uvjerljiva većina mađarskih građana ocjenjuje kao mirnu tranziciju unatrag, prema normalnom stanju života nacije. Današnja Mađarska zemlja je koja se politički odmaknula ili uopće više ne tolerira zapadnjačku aroganciju, liberalne vrijednosti, ludorije LGBT ideologije i sasvim nerazumnu politiku masovnog naseljavanja stranaca. Sve to uzrokovalo je otvaranje fronta između ne samo Mađarske nego i manje-više svih država srednje Europe i onoga što se naziva „starim Zapadom“ ili „EU Jezgrom“. Dijela svijeta u kojem smo baš mi, srednjo-europljani, nekada tražili idejna nadahnuća ili Eldorado u kojem smo željeli ostvariti naše životne ambicije. Danas Mađari taj Zapad smatraju dekadentnim, liberalnim, multi-rasnim anti-kršćanskim državama koje se u sve većoj mjeri pretvaraju u policijske diktature ukorijenjene u cenzuri mišljenja i javne riječi te na autoritarnosti političke vlasti.

Mađarska nema namjeru surađivati sa tim novim gospodarima koji zbog toga pribjegavaju sve agresivnijim sredstvima političke prinude u pokušaju discipliniranja naše domovine. Mađarska borba za boljitak vlastite nacije u prošlosti je kao i danas motivirana strastvenim željama sa slobodom, mirom, redom i ugodnim životom.

Viktor Orban izgrađuje novi politički sustav u okvirima treće mađarske republike. Radikalno-Liberalni filozof Agnes Heller nedavno je ustvrdio kako se u Mađarskoj događa odmak od kapitalizma unatrag prema feudalizmu, što je ocjena sa kojom se do neke mjere možemo i suglasiti. Viktor Orban sebe je doista pozicionirao kao snažnog vođu nacije koji je svoju zemlju sposoban obraniti kada je izložena iskušenjima; u državnika kojega ne zanimaju sitničava dnevno-politička pitanja već sebe i sudbinu svoje države sagledava iz bezvremenske povijesne perspektive. Jedan od načina na koji je to postigao je upornost u uvjeravanju mnogih interesnih grupa u Mađarskoj, a osobito vlasnika kapitala, oligarha, medije, u konačnici i pravosuđe, da svi oni ovise o politici jer je politika izraz narodne volje; da ne može sudbina naroda, odnosno politika koju narod podržava, ovisiti o njima. Politički protivnici Viktora Orbana zbog takvog su ga pristupa krenuli uspoređivati sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom ili turskim predsjednikom Redžepom Tarikom Erdoganom. Viktor Orban nema ništa protiv takvih usporedbi, one ga ne vrijeđaju.

OGRANIČENA SUVERENOST

Usprkos svega toga Mađarska je odlučna ne napuštati članstvo u Europskoj uniji, a pogotovo ne članstvo u NATO paktu. Mađarska neće zabraniti uvoz njemačkih automobila. Mađarska ima 10 milijuna stanovnika, na 48-om je mjestu globalne ljestvice GDP indeksa, a vlastitu vojsku više nema nego što je ima. Mađarska nema rezervi nafte ili zemnog plina, nema izlaza na more i potpuno je ovisna o ruskim energentima.

Parlament i led na Dunavu

Parlament i led na Dunavu – foto Ferenc Almássy

Dok smo živjeli u Komunizmu i bili članica Varšavskog pakta učilo nas se o doktrini „ograničene suverenosti“. Sam termin dovoljno govori za sebe. Izmislili su ga i kontekstualizirali Sovjeti, ali prakticirao se i puno prije boljševičke revolucije dok danas svjedočimo kako je uspio i nadživjeti razdoblje dominacije boljševičkih ideja u našem dijelu svijeta.

Mađari čija je kolektivna svijest formatizirana temeljitim obrazovanjem iz povijesti ali i još živim uspomenama na vlastite nacionalne traume, brzo su shvatili kako i dan-danas još uvijek žive u uvjetima ograničene nacionalne suverenosti. Zbog toga 2010 godine i jesu izabrali Viktora Orbana za Premijera. Sam Orban sa druge strane zna koje granice ne smije prelaziti ako želi imati više utjecaja na pitanja koja izazivaju manju pozornost samo-prozvane globalističke ideološke policije. Protivljenje migrantskom valu u smjeru europskog kontinenta i sukob sa Georgom Sorošem dvije su takve teme oko kojih se globalisti ni ne mogu suprotstavljati Orbanovim stavovima onako žestoko kako bi možda i htjeli jer Orban o njima govori svakome razumljivim jezikom zdravog razuma, dok protivnici koriste lingvističke akrobacije prožete dogmatskim i nedokazivim, čega su i sami svjesni. Orban dakle spretno implementira svoju političku agendu u mađarski politički prostor pružajući svojoj naciji alate za izbjegavanje trendova ideološke asimilacije i dekandentnog puta prema propasti, istovremeno izbjegavajući rizik sabotiranja njegove vlasti i mađarskog političkog modela od strane velikih država i međunarodnih konglomeracija koje dominiraju projektom Europske unije.

Orbanov politički diskurs je paradoksan, ali je istodobno i usklađen sa mađarskom nacionalnom tradicijom u politološkim disciplinama. Zbog toga ga i nazivamo „Mađarski način“. Termin je nastao u razdoblju Habsburške Monarhije a opisivao je političku strategiju izazivanja učinka kamenčića u cipeli velikog i moćnog gospodara. Gospodara smo u tim vremenima nervirali, ponekad i zlostavljali, kad god smo mogli ali bez izazivanja pretjerane pozornosti koja bi ga dovoljno razljutila da nas u napadu bijesa sve odjednom zgazi i uništi.

Političko buntovništvo u Mađarskoj ima sve karakteristike fine umjetnosti. Potrebno je znati prepoznati i onaj trenutak kada stvari postaju preozbiljne pa se je uputno na neko vrijeme primiriti, ali i onaj kada je nužno razgoropaditi se „na najjače“. Ustrajnim prakticiranjem stekli smo izvrsnost, a izvorno Austrijsku Monarhiju natjerali smo da sebe preimenuje u Austro-Ugarsku Monarhiju. Istoj taktici pribjegao je i Mikloš Horthy na početku II svjetskog rata kada mu je Hitler naredio da mađarska avijacija napadne poljske snage koje su se krajem rujna 1939 odupirale prodoru sovjetske Crvene Armije sa istoka. Horthy je poslušao Hitlera i poslao ratno zrakoplovstvo na istočno poljsko bojište, ali je ono tamo „greškom“ bombardiralo Crvenu Armiju i njene zapovjedne centre u pozadini bojišnice a ne Poljake. Horthy se Hitleru nakon toga uredno i ljubazno ispričao zbog tragičnog nesporazuma, a Hitler neko vrijeme više nije zvao Mađare da mu vojno pomažu. „Mađarski način“ manifestirao se je i 1956-e godine kada je Kominterna optužila Mađarsku za protu-sovjetsku kontra-revoluciju, da bi joj Imre Nagy odgovorio kako Mađari samo implementiraju svoj vlastiti oblik Socijalizma kojega mađarska partija naziva „Gulaš-socijalizam“. Sovjeti su gulaš probali, ali im se nije dopao. I tako smo stigli do Viktora Orbana danas, samo još jedne manifestacije „mađarskog načina“ u politici. Ni prve ni zadnje.

Autor: Ferenc Almássy

Visegrad Post, Budimpešta, Mađarska.

Prijevod i obrada: Sebastian Baxter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari