Pratite nas

Politički rentgen

Velikosrpski totalitarizam u Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Kazimir Mikašek-Kazo

Bilo bi stvarno smiješno i besplodno po ne znam koji put dokazivati pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske da su manjine u Hrvatskoj, uključujući i najbrojniju, onu Srpsku, najzaštićenije manjine na Svijetu. Ne samo da uživaju gotovo neograničena prava, već si je Srpska manjina predvođena Miloradom Pupovcem uzela i to pravo da nesmetano organiziranom medijskom kampanjom uporno pljuje i ponižava državu u kojoj žive , u kojoj dobivaju plaće, a zaslužene i nezaslužene mirovine dobivaju oni koji nisu i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske.

Milorad Pupovac vješto koristi i svoju institucionalnu moć s pozicije koalicijskog partnera u vladajućoj većini pa njegov agitprop glasno odzvanja i u međunarodnoj zajednici te godi ušima poglavito onih koji nisu nikada bili skloni osamostaljenju Hrvatske.

Na dan sjećanja i osude svih totalitarizama u Svijetu svjedočili smo brutalnom velikosrpskom totalitarizmu i teroru manjine nad većinom  u režiji patetičnog Milorada Pupovca koji se predstavlja hrvatskoj javnosti kao najugroženiji čovjek na svijetu, pa onda tu svoju ugroženost prenosi na cijelu srpsku zajednicu u Hrvatskoj šaljući im istu onu poruku kakvu je svojevremeno za vrijeme balvan revolucije slao poznati srpski psihijatar Jovan Rašković koji je imao magičnu hipnotizersku moć pokrenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj proizvodeći krvavi rat protiv Hrvatske. Između Jovana Raškovića i Milorada Pupovca gotovo da i nema nikakve razlike.

Obojica prekaljeni intelektualci, obojica uvjerljivi retoričari i obojica na istom zadatku onda i sada. Tu zadaću su naučili napamet još davno iz poznatog govora Vase Čubrilovića koji je 1939. godine u Banja Luci kazao slijedeće:

„Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve Hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi pa Hrvatska dobije državu dužnost im je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države“!

Ta strateška ideja utkana je kao crvena nit u sve srpske memorandume, a modus operandi pobunjene i izmanipulirane srpske manjine u Hrvatskoj mogli smo gledati vlastitim očima i slušati vlastitim ušima od balvan revolucije pa sve do jučer. Ista retorika, „ista meta isto odstojanje“, „sve još miriše na nju, balvan revoluciju“! Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Plenkovićeve Hrvatske u svom nevjerojatnom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj na N1 TV povodom incidenta u jednoj birtiji u Uzdolju kraj Knina, braneći Plenkovićev koncept ove koalicijske vladajuće većine, nespreman da iz te koalicije izađe, za navodnu ugroženost Srba u Hrvatskoj, za stanje mržnje i opće netrpeljivosti pronašao je jedinog mogućeg dežurnog krivca u imenu i prezimenu Tomislava Karamarka, pa onda onako duboko uvrijeđen i iznenađen tvrdi da napadi na Srbe nisu od jučer, već eskaliraju od 2014., kada je Tomislav Karamarko tadašnji šef HDZ-a poručio – “nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om“.

U svom mučeničkom obraćanju hrvatskoj naciji na N1 TV, zarastao u tek niklu početničku bradu dakako, nije zaobišao ni predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović komentirajući njenu izjavu o incidentu kraj Knina riječima da od nje ništa drugo nije ni očekivao. Porciju Pupovčevih batina dobili su po ne znam koji putu crkveni velikodostojnici iz Katoličke crkve i najbolje je citirati što je Milorad Pupovac izjavio za Bosanske medije:
Prema njegovim riječima, nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezana je s pokušajem rehabilitacije ustaštva.

“One su tijesno povezane s povijesnim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj. U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, imaju pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo”, ustvrdio je čelnik vladajućeg SDSS-a.

“Ta vrsta povijesnog revizionizma u kojemu se u europskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jeste Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije”, istaknuo je Pupovac.

Naravno, Pupovčeve razorne teze nisu potkrijepljene ni jednim dokazom, nije upro prstom niti u jedno ustaško ime i prezime, niti u jednu stranku koja veliča ustaštvo ili NDH, nema dokaza da je bilo tko osuđen ili optužen zbog veličanja Ante Pavelića i NDH i sve se svodi na otrcanu velikosrpsku totalitarističku matricu od Vase Ćubrilovića do Milorada Pupovca. Teške optužbe imaju za cilj od hrvatskog naroda stvoriti ustaški i genocidni narod koji se ponovo iz obijesti bez ikakvog razloga okomio na nevini i pošteni nebeski srpski narod. Krajnji je cilj Pupovčevog mantranja provoditi politiku Vase Ćubrilovića i na svaki mogući način dekonsolidirati Hrvatsku državu, poljuljati međunarodni ugled Hrvatske, kako to stoji zapisano u memorandumima SAN-u. Pupovac se osjeća moćno, on zna da ne postoji politička volja ni snaga kod premijera Andreja Plenkovića da hladnokrvno zapovjedi svojoj tajnici da mu pripremi dokument o raskidu koalicije, kako je to brzopotezno kaubojski učinio s ministrima Mosta.

A kada se na Pupovčevu predvodničku trubu okestrirano nadovežu dvije prve „dragačevačke trube“, Vučić i Dačić, a svi zajedno su europski miljenici službenog Zagreba, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja dobijemo što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj, da će Jelena Lovrić ponovo bacati cvijeće na srpske tenkove, dobijemo poruku da je srpska pobuna 1991. godine bila opravdana i dobijemo poruku da je Hrvatska „slučajna država“ koja po Vasi Čubriloviću mora biti dekonsolidirana, koja mora nestati. I eto, kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevački“ orkestar unisono i promptno se uključe i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar koje daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji. Jer nisu valjda slučajno Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i Budimir Lončar, zato što je prof. Zvonimir Šeparović ustao na lijevu nogu, na javnoj sjednici pred sudskim vijećem „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ osuđeni za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa? Etički veleizdajnici nesmetano trube što odjekuje duboko do srca Europe i međunarodne zajednice rušeći sva nastojanja Pantovčaka da se Hrvatska čvrsto pozicionira kao moderna srednjoeuropska zemlja, kao zemlja dovršene postkomunističke tranzicije, kao zemlja sigurnosti, prosperiteta i potencijalnog blagostanja. Veleizdajnici ne daju Hrvatskoj da se izvuče iz živog balkanskog blata, ne daju da se Hrvatska otme velikosrpskom zagrljaju, jer u tom zagrljaju novog bratstva i jedinstva veleizdajnici žive kao bubreg u loju ne mareći ni za hrvatsku sirotinjsku večinu niti za srpsku sirotinjsku manjinu u Hrvatskoj. „U se na se i poda se“ njihova je jedina svetinja!Hrvatska s pravom uskoro očekuje konačno pozitivno mišljenje o ulasku u Schengen, Hrvatska se ubrzano priprema za predsjedanje Europskom unijom. Ova dva prvorazredna politička događaja, bez ikakve sumnje, trebala bi Hrvatskoj donijeti dodatnu sigurnost i ugled u međunarodnoj zajednici. Schengenski režim u trenutku kada Hrvatska granica postane granica Europe kao zajednički europski sigurnosni interes, zapravo je trn u oku naših susjeda, jer bi ulaskom Hrvatske u Schengen mogao pasti u vodu njihov strateški plan. A plan je monstruozan, jer nagomilani migranti na granicama Hrvatske trebali bi biti udarni malj za destabilizaciju Hrvatske i dokaz da Hrvatska nije u stanju štititi granice Europe!

Misli li netko doista da Slovenija iz čistog mira podiže novih 40 kilometara sofisticirane žičane ograde na granici s Hrvatskom?
Planski nagomilanih migranti na granicama Hrvatske mogli bi onako planski, „Čubrilovićevski“, destabilizirati i „dekonsolidirati“ Hrvatsku državu. Zbog toga „dragačevači trubači“ potpomognuti hrvatskom „ustaškom“ tercom Stipe i Bude ne trube trubljenja radi, niti Bošnjački sevdahlije iz kurtoazije izmišljaju nove antihrvatske sevdaške viceve, kao one nakon posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu. Ovdje se ne radi o banalnim događajima jedne birtaške tučnjave, ovo nije banalno, nego bi vrlo brzo moglo postati duboko „analno“ ukoliko službeni Zagreb namjerno ili slučajno, prešutno okrene leđa uspaljenim neprijateljima i mrziteljima Hrvatske.

Kazimir Mikašek-Kazo

Napomena: u tekstu sam namjerno, u dogovoru s autorom koristio dijelove teksta iz objave Tomislava Karamarka na FB-u!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Antifašist ili ‘ustaša’ s dna kace?

Objavljeno

na

Hrvatska se nacija kroz svoju turbulentnu povijest nagledala raznoraznih čuda i naslušala kojekakvih slatkorječivih juda i u svom političkom sazrijevanju vjerujem da smo ipak došli do te razine svijesti da racionalno donesemo važne odluke, osobito danas kada  pred svojom savješću moramo odlučiti tko će predstavljati Hrvatsku u zemlji i Svijetu kao predsjednica ili predsjednik Hrvatske u sljedećih pet godina.

Nije potrebno zaroniti u neku daleku prošlost kako bi potkrijepili teze o redikulima, opsjenarima, iluzionistima i političkim varalicama koji su hrvatskoj naciji podvaljivani na perfidan način, da bi nakon osvajanja prijestolja besramno djelovali na paradigmi etičke nacionalne veleizdaje. Jedan od posljednjih redikula u toj niski prevaranata svakako je bivši predsjednik Stjepan Mesić koji je od velikog vijeća Hrvatskog nacionalnog etičkog  sudišta, HNES-a,  javno osuđen za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa uz brojne neoborive dokaze.

Još i dan danas mnogi se zbunjeno pitaju tko je zapravo pravi Stjepan Mesić. Onaj koji je 1991.godine u Pakracu pjevao ustaške pjesme o Juri i Bobanu, onaj koji je pred desetak istaknutih svjedoka javno, energično i ostrašćeno branio Jasenovac i tvrdio da je Jasenovac bio isključivo radni logor i da Pavelić nije bio toliko glup da ubija svoju vlastitu radnu snagu? Je li pravi onaj Mesić koji je ispred Pavelićeve slike u Australiji primao izdašne čekove za obranu Hrvatske, onaj koji je tvrdio da je Hrvatska dva puta pobijedila, jednom 10. travnja 1941. godine uspostavom NDH i drugi put 10. svibnja 1945. godine kada su Titovi partizani konačno stvorili komunističku Jugoslaviju? Ili je možda pravi Mesić onaj koji je urotnički s Josipom Manolićem radio na državnom udaru želeći svrgnuti predsjednika Tuđmana 1994. godine netom prije osloboditeljskih akcija Bljesak i Oluja, jer je znao da konačnim oslobođenjem Hrvatske pada u vodu njegov plan o nekoj novoj konfederalnoj Jugoslaviji?

Je li pravi Mesić onaj koji je nemilosrdno očerupao transkripte predsjednika Tuđmana i dijelio ih šakom i kapom Haškom sudu kao bi potkrijepio tezu o Tuđmanu koji je bio na čelu udruženog zločinačkog pothvata? Taj isti Mesić je onako usput, lakonski, tajno svjedočio pred Haškim sudom optužujući Hrvatsku za agresiju na BiH. Koji je Mesić pravi? Onaj koji je obećao hrvatskoj naciji da će vratiti sav opljačkani novac s nekih imaginarnih egzotičnih otoka ili onaj koji je „izgubio“ čekove naših iseljenika koji su bili namijenjeni obrani Hrvatske? Je li Mesić ustaša s dna kace ili je možda crveni antifašist i ljubitelj Tita do bola kakvim se danas prikazuje? U Hrvatskoj, maloj zemlji za velike apsurde, taj i takav Stjepan Mesić dva puta je biran za predsjednika države, a posljedice njegove i Sanaderove vladavine možemo mjeriti milijardama gubitaka za mladu Hrvatsku državu. Da, to je isti onaj Sanader, redikul, koji je izbore dobio na Splitskoj rivi braneći svojom krvlju hrvatske generale da bi ih nakon što je zasjeo na tron Banskih dvora ekspresno, u sprezi s Mesićem izručio Carli del Ponte. Isto tako, Sanader i Mesić su se ne trepnuvši okom riješili HSP-a Ante Đapića, HOS-a i pozdrava „Za dom spremni“ oživjevši trajno političko srpstvo u Hrvatskoj, podižući spomenike u Srbu, Brezovici i na mnogim mitskim antifašističkim hodočastilištima, oko čega se i dan danas vode ostrašćene ideološke rasprave.

Koji je pravi Miroslav Škoro predsjednički kandidat kojega istovremeno snažno podupiru „ustaše“  i Titoista Stjepan Mesić? Je li pravi Škoro onaj koji za Tita i Tuđmana tvrdi da su veliki hrvatski sinovi iz Hrvatskog zagorja, onaj koji je na blagdan Aljmaške gospe tvrdio da smo pozdrav „Za dom spremni“ trebali riješiti (čitaj zabraniti) prije 25 godina pa danas ne bi imali problema, onaj koji ne zna hoće li Tita vratiti na Pantovčak ili ne? Koji je pravi Škoro onaj kojega podržavaju Mesić, Josipović, Jadranka Kosor, Žarko Puhovski, Drago Hedl, ili onaj kojega podržavaju general Sačić, Rozalija Bartolić, suverenisti, nacionalisti i svi drugi „isti“. Koji je pravi Škoro, onaj koji kod Željka Matića tvrdi da se Hrvatska treba ponositi s antifašizmom, jer pobogu, s čime ćemo se ponositi u Hrvatskoj ako ne s antifašizmom, ili onaj koji isti dan u Novom Zagrebu uz ostrašćeno sufliranje „ustaša“  tvrdi da će preorati Jasenovac, koji odjednom sve zna o pozdravu „Za dom spremni“, koji odjednom potpisuje teze Zlatka Hasanbegovića o antifašizmu kao notornoj floskuli? Za Škoru, gle čuda, preko noći, u razmaku od nekoliko sati jedini antifašizam postaje onaj koji je rođen u borbi protiv srpskog fašizma? I to sve nakon katastrofalnog nastupa u „Dogmatici“ Željka Matića na Z1 televiziji?!

Koji je pravi Škoro, onaj koji je iz raspjevanog Pittsburga, iz jugoslavenskih klubova i srpskih restorana „stendapovski“ promatrao kako četnici brutalno razvaljuju Vukovar i traže salate, jer bit će mesa dok kolju Hrvate, kako mu ruše osječki HNK, kako mu buše osječku katedralu, kako se četnici kao okupatorske svinje valjaju na kultnom osječkom kupalištu „Kopiki“ ili ovaj koji u Novom Zagrebu sriče hvalospjeve svom kumu računajući valjda još uvijek na njegovu podršku? Koji je Škoro pravi, onaj koji je Bleiburg do sada vidio samo na razglednicima, ili onaj koji će povesti „svoj narod“ na Bleiburg?

Ali Škori je savjest mirna, jer on je tamburicom u SAD-u učinkovito branio Hrvatsku i svečano obećao, kako se priča, da će kada zaradi novac kupiti proteze hrvatskim braniteljima.

U Škori, koji ne znam kojim zaslugama želi biti veći od Tuđmana, čući zapravo slika i prilika Stjepana  Mesića, on je Mesić poslije Mesića, jer Škoro koristi sve one Mesićeve populističke štosove pomoću kojih se detuđmanizator Mesić dočepao Pantovčaka uz pomoć neodraslih glasova hrvatske nacije. Mesić je Škorin alter ego, Škoro je Mesićev ljubimac, a Hrvatskoj naciji se još jednom sprema velika podvala u režiji onih kojima je jedina ideologija manipulativna prijevara biračkog tijela, kojima je jedina ideologija korupcija, bezvlašće po onoj matrici „što gore Hrvatskoj, za nas sve bolje“. Miroslav Škoro me zapravo neodoljivo podsjeća i na Zorana Milanovića koji je jedan dan najveći srboljubac pa drugi dan srbomrzac, koji jedan dan životom do zadnje kapi krvi brani udbaške ubojice zakonom „Lex Perković“, a već drugi dan se buba u prsa kao najveći domoljub dok mu se članovi SDP-a dive mašući bezbrojnim hrvatskim zastavama.

Na kraju, postavlja se pitanje koji je pravi Škoro, onaj kojega vodaju po Hrvatskoj na uzici kao malog medu i treniraju ga da viče „Za dom spremni“ ili onaj koji u nekontroliranim medijskim uvjetima, neiskreno, s fatalnim komunikacijskim deficitom glumata neku novu vrstu hrvatskog suverenizma ili globalnog kozmopolitizma?

Hrvatska nacija je danas na tragu ozbiljnog sazrijevanja, na pragu jedne nove povijesne odgovornosti i ima pravo znati odgovore na sva pitanja, jer u protivnom će biti prevarena kao bezbroj puta do sada. Hrvatskoj ne treba novi Mesić, Hrvatskoj ne treba onaj koji će jedan dan biti antifašist, a već za tri sekunde „ustaša“ s dna kace!

Kazimir Mikašek-Kazo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek: Hrvatska predsjednica pod svjetlima reflektora!

Objavljeno

na

Mladi i agilni „vitez slavonske ravni“, šef izbornog stožera Kolinde Grabar Kitarović, gospodin Ivan Anušić, bio je 11.11. u 11h  na pravom životnom i političkom ispitu zrelosti. Zluradi jezici nisu mu davali osobitu šansu i na razno razne načine osporavali su  njegov izbor za šefa Kolindinog stožera prikazujući ga kao nedoraslog zadatku koji je pred njim, osobito u svijetlu povijesnog značaja ovih izbora kako za Hrvatsku tako i za HDZ kao najveću stranku u kojoj se vode evidentni frakcijski sukobi.

Bilo je i onih zluradnika koji su tvrdili da je gospodin Anušić izabran kako bi naštetio izboru Kolinde Grabar Kitarović. Gospodin Ivan Anušić trebao je zapravo biti kolateralna žrtva tih frakcijskih i globalnih sukoba na hrvatskoj političkoj tržnici pa je bio kritiziran sa strane onih koji mu zamjeraju da je previše „lijevo“, kao i sa strane onih koji misle da je previše „desno“. Dakle idealna meta za žrtvenog jarca ukoliko bi glede kampanje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović došlo do bilo kakvih tektonskih poremećaja, osobito nakon njenog nastupnog programskog govora.

Perfektnom organizacijom  nastupa Kolinde Grabar Kitarović na prezentaciji njenog programa s projekcijom na svoj drugi mandat, šef njenog izbornog stožera utišao je mnoge zlonamjerne i dobronamjerne kritičare i po mom skromnom mišljenju apsolutno je položio taj veliki ispit. Cijela priredba kao i predsjedničina prezentacija detaljnog programa odisala je optimizmom, dostojanstvom, zrelošću, izraženom sigurnošću i samouvjerenošću, osobito predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kao glavne zvijezde ovog važnog i prijelomnog skupa. Moglo bi se kazati, bez ijedne i najmanje pogreške. A pogreške, nesigurnost, komunikacijsko glumatanje su mnogi i s lijeva i s desna jedva čekali kako bi na nevažnim detaljima i nadalje gradili svoju rušilačku agendu. Ovaj puta nisu dobili medijsko meso za takvu vrstu harange i mogu se i nadalje hraniti isključivo na svojim vlastitim obmanama, izmišljotinama i političkim zabludama.

Dobili su kandidatkinju koja suvereno vlada formama i prezentacijskim sadržajima.

Izbor veterana i barda hrvatske televizijske scene Olivera Mlakara za voditelja i moderatora predizbornog skupa Kolinde Grabar Kitarović je bio apsolutno logičan i gospodin Mlakar je još jednom svojim urođenim šarmom znalački vodio i dao poseban pobjednički biljeg i duh ovom dugo očekivanom političkom spektaklu. Glazbeni program, izbor emotivnih  pjesama i interpretacija mlade umjetnice iz Rijeke Nike Pastuović, njen nastup u kojemu se dominantno zrcalila visoka umjetnička vrijednost, još su jedan dokaz da će se cijela kampanja predsjednice Kolinde Grabar Kitarović voditi mišlju dokazanih kompetencija bez naglašenog populističkog  podilaženja marginalnim skupinama.

U tom prijateljskom ozračju s velikom mjerom sigurnosti, uvjerljivosti, s prezentnim državničkim držanjem i komunikacijskom dominacijom predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je iznijela svoj program gotovo s matematičkom preciznošću fotografskog pamćenja teksta. Oni zluradnici, koji tvrde da je sve to bilo pomno izrežirano od „mjerača aplauza“ čini mi se ovaj puta nisu u pravu. Pljesak i količina pljeska ovisila je isključivo o naglascima iz tematskih cjelina njenog programa. Predsjedničina inicijativa za promjenu izbornog zakon, njena empatija i briga za Hrvate u BiH, njen snažan naglasak za demografskom obnovom Hrvatske, njeno zalaganje za iseljenu Hrvatsku i njihova prava na državljanstvo i politički angažman kao i svijest o cijelom  potencijalu iseljene Hrvatske, njen pogled na „region“ i inicijativu „Tri mora“, pa konačno njen stav o podršci Srbiji na putu u EU dobili su spontano najveći pljesak i time je u jednoj interakciji s prisutnom publikom predsjednica zapravo dobila snažnu poruku što se od nje očekuje u drugom mandatu. Da pljesak nije bio izrežiran svjedoče najveće ovacije koje je s pravom dobio prvi gospodin Hrvatske Jakov Kitarović, koji je uvijek decentno u zajedništvu sa svojom suprugom i cijelom obitelji prolazio kroz svu silu nepravdi u nemilosrdnom medijskom ratu protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Pljesak Jakovu nije mogao nitko izrežirati, on je bio iskren i taj samozatajni gospodin je zaslužio tu satisfakciju u svakom pogledu.

U svakom slučaju, gospodin Ivan Anušić, šef Kolindinog izbornog stožera, na iskustvu ovog prvog velikog političkog ispita može mirne savjesti graditi daljnju predizbornu strategiju Kolinde Grabar Kitarović i s pravom se već sada može osjećati kao pobjednik. Ipak, svega toga ne bi bilo bez uvjerljivo najboljeg individualnog nastupa glavne zvijezde Kolinde Grabar Kitarović, koja svjesno i savjesno nosi naslovnu ulogu favorita u ovoj visoko personaliziranoj i amerikaniziranoj političkoj kampanji.

Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari