Pratite nas

Politički rentgen

Velikosrpski totalitarizam u Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Kazimir Mikašek-Kazo

Bilo bi stvarno smiješno i besplodno po ne znam koji put dokazivati pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske da su manjine u Hrvatskoj, uključujući i najbrojniju, onu Srpsku, najzaštićenije manjine na Svijetu. Ne samo da uživaju gotovo neograničena prava, već si je Srpska manjina predvođena Miloradom Pupovcem uzela i to pravo da nesmetano organiziranom medijskom kampanjom uporno pljuje i ponižava državu u kojoj žive , u kojoj dobivaju plaće, a zaslužene i nezaslužene mirovine dobivaju oni koji nisu i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske.

Milorad Pupovac vješto koristi i svoju institucionalnu moć s pozicije koalicijskog partnera u vladajućoj većini pa njegov agitprop glasno odzvanja i u međunarodnoj zajednici te godi ušima poglavito onih koji nisu nikada bili skloni osamostaljenju Hrvatske.

Na dan sjećanja i osude svih totalitarizama u Svijetu svjedočili smo brutalnom velikosrpskom totalitarizmu i teroru manjine nad većinom  u režiji patetičnog Milorada Pupovca koji se predstavlja hrvatskoj javnosti kao najugroženiji čovjek na svijetu, pa onda tu svoju ugroženost prenosi na cijelu srpsku zajednicu u Hrvatskoj šaljući im istu onu poruku kakvu je svojevremeno za vrijeme balvan revolucije slao poznati srpski psihijatar Jovan Rašković koji je imao magičnu hipnotizersku moć pokrenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj proizvodeći krvavi rat protiv Hrvatske. Između Jovana Raškovića i Milorada Pupovca gotovo da i nema nikakve razlike.

Obojica prekaljeni intelektualci, obojica uvjerljivi retoričari i obojica na istom zadatku onda i sada. Tu zadaću su naučili napamet još davno iz poznatog govora Vase Čubrilovića koji je 1939. godine u Banja Luci kazao slijedeće:

„Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve Hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi pa Hrvatska dobije državu dužnost im je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države“!

Ta strateška ideja utkana je kao crvena nit u sve srpske memorandume, a modus operandi pobunjene i izmanipulirane srpske manjine u Hrvatskoj mogli smo gledati vlastitim očima i slušati vlastitim ušima od balvan revolucije pa sve do jučer. Ista retorika, „ista meta isto odstojanje“, „sve još miriše na nju, balvan revoluciju“! Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Plenkovićeve Hrvatske u svom nevjerojatnom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj na N1 TV povodom incidenta u jednoj birtiji u Uzdolju kraj Knina, braneći Plenkovićev koncept ove koalicijske vladajuće većine, nespreman da iz te koalicije izađe, za navodnu ugroženost Srba u Hrvatskoj, za stanje mržnje i opće netrpeljivosti pronašao je jedinog mogućeg dežurnog krivca u imenu i prezimenu Tomislava Karamarka, pa onda onako duboko uvrijeđen i iznenađen tvrdi da napadi na Srbe nisu od jučer, već eskaliraju od 2014., kada je Tomislav Karamarko tadašnji šef HDZ-a poručio – “nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om“.

U svom mučeničkom obraćanju hrvatskoj naciji na N1 TV, zarastao u tek niklu početničku bradu dakako, nije zaobišao ni predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović komentirajući njenu izjavu o incidentu kraj Knina riječima da od nje ništa drugo nije ni očekivao. Porciju Pupovčevih batina dobili su po ne znam koji putu crkveni velikodostojnici iz Katoličke crkve i najbolje je citirati što je Milorad Pupovac izjavio za Bosanske medije:
Prema njegovim riječima, nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezana je s pokušajem rehabilitacije ustaštva.

“One su tijesno povezane s povijesnim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj. U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, imaju pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo”, ustvrdio je čelnik vladajućeg SDSS-a.

“Ta vrsta povijesnog revizionizma u kojemu se u europskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jeste Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije”, istaknuo je Pupovac.

Naravno, Pupovčeve razorne teze nisu potkrijepljene ni jednim dokazom, nije upro prstom niti u jedno ustaško ime i prezime, niti u jednu stranku koja veliča ustaštvo ili NDH, nema dokaza da je bilo tko osuđen ili optužen zbog veličanja Ante Pavelića i NDH i sve se svodi na otrcanu velikosrpsku totalitarističku matricu od Vase Ćubrilovića do Milorada Pupovca. Teške optužbe imaju za cilj od hrvatskog naroda stvoriti ustaški i genocidni narod koji se ponovo iz obijesti bez ikakvog razloga okomio na nevini i pošteni nebeski srpski narod. Krajnji je cilj Pupovčevog mantranja provoditi politiku Vase Ćubrilovića i na svaki mogući način dekonsolidirati Hrvatsku državu, poljuljati međunarodni ugled Hrvatske, kako to stoji zapisano u memorandumima SAN-u. Pupovac se osjeća moćno, on zna da ne postoji politička volja ni snaga kod premijera Andreja Plenkovića da hladnokrvno zapovjedi svojoj tajnici da mu pripremi dokument o raskidu koalicije, kako je to brzopotezno kaubojski učinio s ministrima Mosta.

A kada se na Pupovčevu predvodničku trubu okestrirano nadovežu dvije prve „dragačevačke trube“, Vučić i Dačić, a svi zajedno su europski miljenici službenog Zagreba, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja dobijemo što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj, da će Jelena Lovrić ponovo bacati cvijeće na srpske tenkove, dobijemo poruku da je srpska pobuna 1991. godine bila opravdana i dobijemo poruku da je Hrvatska „slučajna država“ koja po Vasi Čubriloviću mora biti dekonsolidirana, koja mora nestati. I eto, kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevački“ orkestar unisono i promptno se uključe i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar koje daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji. Jer nisu valjda slučajno Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i Budimir Lončar, zato što je prof. Zvonimir Šeparović ustao na lijevu nogu, na javnoj sjednici pred sudskim vijećem „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ osuđeni za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa? Etički veleizdajnici nesmetano trube što odjekuje duboko do srca Europe i međunarodne zajednice rušeći sva nastojanja Pantovčaka da se Hrvatska čvrsto pozicionira kao moderna srednjoeuropska zemlja, kao zemlja dovršene postkomunističke tranzicije, kao zemlja sigurnosti, prosperiteta i potencijalnog blagostanja. Veleizdajnici ne daju Hrvatskoj da se izvuče iz živog balkanskog blata, ne daju da se Hrvatska otme velikosrpskom zagrljaju, jer u tom zagrljaju novog bratstva i jedinstva veleizdajnici žive kao bubreg u loju ne mareći ni za hrvatsku sirotinjsku večinu niti za srpsku sirotinjsku manjinu u Hrvatskoj. „U se na se i poda se“ njihova je jedina svetinja!Hrvatska s pravom uskoro očekuje konačno pozitivno mišljenje o ulasku u Schengen, Hrvatska se ubrzano priprema za predsjedanje Europskom unijom. Ova dva prvorazredna politička događaja, bez ikakve sumnje, trebala bi Hrvatskoj donijeti dodatnu sigurnost i ugled u međunarodnoj zajednici. Schengenski režim u trenutku kada Hrvatska granica postane granica Europe kao zajednički europski sigurnosni interes, zapravo je trn u oku naših susjeda, jer bi ulaskom Hrvatske u Schengen mogao pasti u vodu njihov strateški plan. A plan je monstruozan, jer nagomilani migranti na granicama Hrvatske trebali bi biti udarni malj za destabilizaciju Hrvatske i dokaz da Hrvatska nije u stanju štititi granice Europe!

Misli li netko doista da Slovenija iz čistog mira podiže novih 40 kilometara sofisticirane žičane ograde na granici s Hrvatskom?
Planski nagomilanih migranti na granicama Hrvatske mogli bi onako planski, „Čubrilovićevski“, destabilizirati i „dekonsolidirati“ Hrvatsku državu. Zbog toga „dragačevači trubači“ potpomognuti hrvatskom „ustaškom“ tercom Stipe i Bude ne trube trubljenja radi, niti Bošnjački sevdahlije iz kurtoazije izmišljaju nove antihrvatske sevdaške viceve, kao one nakon posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu. Ovdje se ne radi o banalnim događajima jedne birtaške tučnjave, ovo nije banalno, nego bi vrlo brzo moglo postati duboko „analno“ ukoliko službeni Zagreb namjerno ili slučajno, prešutno okrene leđa uspaljenim neprijateljima i mrziteljima Hrvatske.

Kazimir Mikašek-Kazo

Napomena: u tekstu sam namjerno, u dogovoru s autorom koristio dijelove teksta iz objave Tomislava Karamarka na FB-u!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Umjesto sezone kiselih krastavaca, čeka nas užareno političko ljeto!

Objavljeno

na

stockphoto

U svibnju 2020., u mjesecu obilježavanja najveće povijesne tragedije hrvatske nacije svjedočimo novom oživljavanju razdora u hrvatskom društvu i još dubljem ukopavanju u ideološke rovove kao da nam nije dovoljan COVID-19, potres u Zagrebu, prijeteća ekonomska kriza i nepredvidiva ugroza zdravlja nacije koja se objektivno prognozira u jesenskim danima. Čini se da smo nacija koja slabo pamti, a brzo zaboravlja vremena kada smo zahvaljujući zajedništvu stvarali i stvorili Hrvatsku? Tuđmanove pomirbe na koju se mnogi pozivaju nema ni u tragovima, o čemu nam svjedoče sve žešće ideološke podjele koje će dodatno zagrijati vrelo političko ljeto 2020.

Na lijevom političkom spektru događa se ujedinjenje ljevičara i liberala koji će se u dva bloka po sistemu „dvije mreže love više glasova nego jedna“, suprotstaviti HDZ-u na parlamentarnim izborima i nema nikakve sumnje da će se taj tip zajedništva na lijevom spektru dogoditi i polučiti realno očekivane rezultate. U stvari, politički entiteti na lijevom političkom spektru nikada nisu ni bili na smrt posvađani da ne bi zbog osobnih i partitokratskih interesa pomirili tekuće foteljaške razmirice. Svi oni zajedno imaju jedan snažan motiv, a to je maknuti HDZ s pozicije vlasti pod svaku cijenu, što je sasvim legitimno i politički opravdano, što konačno i jeste uloga oporbe.

Istovjetni procesi  okupljanja događaju se na desnom političkom spektru, a najnovije približavanje Zlatka Hasanbegovića kao jedinog istaknutog ideologa desnice pokretu Miroslava Škore, dat će dodatni vjetar u leđa Mostu, Suverenistima, Željki Markić i još nekima s pravaške scene za realizaciju projekta okupljanja u široku desnu platformu što im nije uspjelo prije izbora za zastupnike u EU parlamentu. Ostaje za vidjeti jesu li iz tog iskustva akteri desnice nešta naučili i pred njima je ispit vlastite savjesti i vrijeme stvaranja onakvog političkog programa oko  kojega bi se mogli svi okupiti. Kod njih vjerojatno ni na temi političkog programa ne bi trebalo biti većih razlika, a prema onome što se može iščitati iz pojedinačnih nastupa lidera desnice, fokus će se svakako staviti na ustavne promjene i promjene potrošenog i neučinkovitog izbornog zakona koji projicira političku nestabilnost i jačanje korupcije  nakon svakih izbora. U tom kontekstu potrebno je napomenuti da je koncept ustavnih promjena i promjena izbornog zakona prema modelu „Hrvatska jedna izborna jedinica“, detaljno razradio Ante Đapić u suradnji s vrhunskim znanstvenicima u svojim „Vukovarskim tezama“ što je zapravo politička platforma njegove stranke Desno.

Ono što je neupitno, ulaskom Hasanbegovića u savez sa Škorom taj blok je snažno percepcijski zaokrenuo u desno, sužavajući si prostor utjecaja na politički centar.

Oko svjetonazorskih prijepora kao što su zaštita života od rođenja do smrti, Istanbulske i Marakeške konvencije,  olakšavanja referendumskih inicijativa, (ne)rada nedjeljom, izjednačavanja komunističkog i fašističkog režima, revizija povijesti i sličnih tema svi akteri desnice uglavnom imaju isto mišljenje. Ukoliko ih ubačeni gremiji razdora ne uspiju elementarno posvađati, za očekivati je da će ovaj puta ujedinjenje desnice uspjeti. I oni imaju podjednako jak motiv maknuti HDZ s vlasti, možda još i jači nego što to ima ljevica, pa tako ispada da su ljevica i desnica u svojevrsnoj koaliciji protiv HDZ-a s različitih svjetonazorskih pozicija ali s istim ciljem, što nikako ne ide na ruku HDZ-u! U koaliciji su N1 TV i Bujica iako se organski ne podnose, tako da politika u Hrvatskoj umjesto umijeća mogućeg postaje umijeće nemogućeg!

HDZ se nalazi između čekića i nakovnja, a otegotna okolnost mu je i u tome što desna frakcija u HDZ-u nakon izgubljenih unutarstranačkih izbora samo prividno miruje i u datom trenutku sigurno će se  aktivirati s već poznatim argumentima protiv Andreja Plenkovića. Oni sigurno nisu odustali od preuzimanja HDZ-a iako su im svi dosadašnji pokušaji propali, a HDZ mogu preuzeti jedino micanjem Andreja Plenkovića i to ako ovaj izgubi parlamentarne izbore, ili ako ne bude u poziciji  relativnog pobjednika ispregovarati parlamentarnu većinu.

Mogući Plenkovićev plan ulaska u veliku koaliciju kao krajnja politička nužnost dovelo bi do još većeg raskola u HDZ-ovom biračkom tijelu, jer velike koalicije ne može biti bez značajnih svjetonazorskih ustupaka ljevici. Tu se svakako radi o zakonskoj zabrani pozdrava „Za dom spremni“ u svim oblicima, odustanak od bilo kakvog izjednačavanja fašizma s komunizmom, aktivacija rodne ideologije na temelju Istanbulske konvencije, nedjelja kao radni dan, Vatikanski ugovori, a ono što je najvažnije jest podjela resora i osnovnih poluga vlasti. Svakako je važno pitanje tko bi u takvoj konstelaciji političkih snaga bio predsjednik Hrvatske vlade? Relativni pobjednik izbora? Tko će to biti? Na ta pitanja je doista teško odgovoriti?

Uspoređivati novu moguću veliku koaliciju kao nužnost zbog prijeteće ekonomske krize koja je pred nama, s Vladom nacionalnog spasa u vrijeme Domovinskog rata nema baš nekog smisla, jer je u to vrijeme predsjednik Tuđman kao predsjednik HDZ-a ipak vodio glavnu riječ oslanjajući se na ustavne ovlasti koje je crpio iz svog polupredsjedničkog mandata. Dakle, HDZ je u toj situaciji bio u dominantnom položaju, a u kavom će položaju biti nakon ovih izbora teško je predvidjeti. Ukoliko SDP sa ujedinjenom ljevicom bude relativni pobjednik parlamentarnih izbora pod svaku će cijenu pokušati izbjeći veliku koaliciju, a da su sposobni stvoriti većinu već su dva puta dokazali. Svi preletači koji su preletjeli HDZ-u kada im je to bilo oportuno vratit će se u svoje staro prirodno lijevo jato.

Ukoliko se desnica ujedini i ukoliko svoj rast bude temeljila na projiciranom programu, usput raspirujući žestoku konfrontaciju s Plenkovićem i Bernardićem na potki sintagme HDZ=SDP, mogli bi silno naštetiti HDZ-u što se već dogodilo na izborima za EU parlament kao i na predsjedničkim izborima. U građenju svojih politika na čelu s „dirigentom“ Škorom desnici silno odgovara Zoran Milanović na Pantovčaku i već sada se vidi da su „slučajni“ ispadi predsjednika Milanovića rezultirali rastom popularnosti desnih političkih snaga i potakli ih na ujedinjenje. Danas je malo jasnije zbog čega Miroslav Škoro u drugom krugu nije podržao Kolindu Grabar Kitarović?

Izjave Miroslava Škore u kuloarima  da je nakon izbora spreman na razgovore i koaliciju sa HDZ-om, čini se najobičniji su spin da bi privukao što veći broj neodlučnih HDZ-ovih birača, a istu je taktiku upotrijebio i na predsjedničkim izborima. Ono što doznajemo iz krugova bliskih Škori, Hasanbegoviću, Mostu i Suverenistima, jest činjenica da koalicija s Plenkovićevim HDZ-om apsolutno ne dolazi u obzir i oni to s gnušanjem odbacuju! Jer o tom pitanju se neće pitati samo Škoru, već i ostale smrtne Plenkovićeve neprijatelje? Još je legitimnije pitanje bi li Plenković išao u koaliciju sa snagama u kojima je važan čimbenik  Most kao dokazani rušitelj HDZ-ovih vlada? Gotovo izvjestan priključak Nine Raspudića Mostu dodatno usložnjava situaciju! Jer dobiti veliki broj mandata na platformi blaćenja Plenkovića i HDZ-a, a nakon toga s njima ići u koaliciju bilo bi pravo samoubojstvo iz zasjede i prijevara svojih birača. Upravo protiv takve prijevare birača desnica se danas navodno žestoko bori!

Cilj desnice je razbiti HDZ, uzeti im što više mandata, učiniti HDZ relativnim gubitnikom izbora, na taj način srušiti Andreja Plenkovića nakon što su srušili predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović, a onda u tim okolnostima pregovarati s nekim novim, lustriranim HDZ-om na čelu s nekim iz HDZ-ove desne frakcije. Pri tome, uopće im nije važno što će u Banske dvore zasjesti ljevica, jer oni između ovog HDZ-a i SDP-a ne vide nikakvu razliku. U tom strateškom planu dirigent Škoro i njegov orkestar svakako računaju na pomoć HDZ-ove desne frakcije, a čak su im uputili i otvoreni poziv za suradnju, raspirujući na taj način još veći sukob unutar HDZ-a.

Udružena desnica, ako se udruži, računa da moguća Bernardićeva vlada neće trajati ni dvije godine, jer SDP je dva puta znao osvojiti vlast i formirati parlamentarnu većinu, ali nikada nije znao tu vlast zadržati barem dva mandata, pa je teško objektivno vjerovati da će to znati s Bernardićem na čelu  usred velike ekonomske krize kakva nam prethodi. Vjerojatno će doći do velikih svjetonazorskih sukoba, možda i do socijalnih nemira i u toj revolucionarnoj atmosferi će se stvarati nova konzervativna snaga u Republici Hrvatskoj. Nakon pada Plenkovića u HDZ-u i nakon pada SDP-ove Vlade stvorit će se nova velika Domoljubna koalicija s novim vodstvom HDZ-a, koja računa uvjerljivo pobijediti na prijevremenim parlamentarnim izborima. Na pitanje kako će u tim političkim previranjima proći Hrvatska i hrvatska nacija općenito, teško je dati bilo kakav suvisli odgovor?

U svim ovim kalkulacijama izgledno je da će „dirigent“ Škoro sa svojim desnim orkestrom ostati u dubokoj hladovini oporbe, a iz te pozicije neće moći izvršiti ni jedno svoje predizborno obećanje, kao što to nije mogao ni prije, jer je izgubio predsjedničke izbore. Predizborna kampanja je i inače rezervirana za hrpu nerealnih obećanja koja u pravilu ostaju mrtvo slovo na papiru.

Umjesto sezone kiselih krastavaca i bezbrižnog odmora od rata s COVIDOM-19, čeka nas užareno političko ljeto u kojemu će, čini se, HDZ-u biti najužarenije. Možda ipak postoji neko čarobno cjepivo u HDZ-ovom laboratoriju protiv ovog političkog bunila za koje mi analitičari još nismo čuli?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Kazimir Mikašek-Kazo: Hoće li Zoran Milanović izazvati ustavnu krizu?

Objavljeno

na

Dvojica veterana Domovinskog rata, predsjednik Zbora udruga gardijskih brigada Krešimir Maretić i predsjednik Udruga specijalne policije Goran Maras u znak potpore ratnim suborcima HOS-a odjenuli su majice sa znakom udruge HOS-a i gotovo cijelo vrijeme obilježavanja 25. obljetnice VRO Bljesak bili su na svečanoj pozornici gotovo rame uz rame Andreju Plenkoviću i ostalim uzvanicima. Slike govore više od tisuću riječi! Tim nadasve ljudskim i domoljubnim činom dali su znakovitu potporu braniteljima HOS-a, ali isto tako su dali legitimitet   predsjedniku Hrvatske vlade Andreju Plenkoviću koji je iz poštovanja i pijeteta prema braniteljima i svakoj žrtvi Domovinskog rata pokazao državničko ponašanje ne praveći nikakvu razliku. Nije mu palo napamet da ih ukloni iz svoje blizine!

Nasuprot tome, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović je to u svom stilu doživio kao neviđenu provokaciju i demonstrativno je okrenuo leđa ovoj dvojici veterana Domovinskog rata, cijelom državnom vrhu i svim braniteljima ma gdje bili. Bez ove dvojice branitelja koji svojim likom i djelom simboliziraju otpor velikosrpskom ekspanzionističkom fašizmu ne bi bilo ni Republike Hrvatske niti državnog vrha Republike Hrvatske, niti predsjednika Milanovića. Siguran sam da se i danas Vučiću, Dodiku i ostaloj bulumenti stisne knedla u grlu ( da ne kažem nešta drugo), kada bace pogled na ovu dvojicu hrvatskih ratnika.

I dok im se gotovo cijela Hrvatska kao i svim braniteljima  sa zahvalnošću klanja i odaje počast kroz legitimno izabrane vlasti, vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Republike Hrvatske Zoran Milanović proglašava ih  provokatorima i u najmanju ruku ustaškim nostalgičarima? Možemo li uopće zamisliti neku novu ratnu ugrozu u kojoj bi Zoran Milanović zapovijedao obranom Republike Hrvatske? Danas se čini da je to nemoguća misija, jer čini se, Zoran Milanović za razliku od predsjednika Tuđmana ne bi imao kome zapovijedati. Ostao je sam, general bez ratnika! Povjerenje je toliko narušeno da Zorana Milanovića ogromna većina braniteljske populacije uopće ne doživljava kao svog predsjednika, a nekmoli kao vrhovnog zapovjednika?

Postavlja se opravdano pitanje radi li se ovdje o nekom asocijalnom poremećaju u glavi Zorana Milanovića uzrokovanog tko zna kakvim kemijama ili je ovo neronovska piromanija razbuktavanja razdora na tragu njegovog obećanja „ imat ćete pakao“? Danas je Zoran Milanović za razliku od jučer , a to dokazuje iz dana u dan, institucionalno toliko jak da doista Hrvatskoj može prirediti pravi pakao ako mu je to cilj, ako je to cilj gremija koji su ga doveli na Pantovčak. Nažalost među tim gremijima je nesuđeni predsjednik Miroslav Škoro i dobar dio ostrašćenog desnog političkog spektra koji su danas direktno suodgovorni za izbor Zorana Milanovića pa se uzaludno post festum posipaju pepelom.

U rukama Zorana Milanovića danas su takvi politički alati i direktne ustavne ovlasti da nam doista može prirediti pakao i stvoriti ustavnu krizu u Republici Hrvatskoj. Danas, kada je udružena ljevica u koaliciji sa  radikalnim snagama s desnog političkog spektra demonstrativno protiv parlamentarnih izbora u srpnju mjesecu, Zoran Milanović bez pardona može iskoristiti svoju ustavnu ovlast, ne raspisati izbore pod izlikom da za izbore nema uvjeta zbog COVIDA-19. Upravo to ljevica i desnica danas tvrde i priželjkuju, svatko iz svojih partitokratskih razloga, vršeći pritisak na Milanovića da učini upravo to!

Osim toga, ako bi se izbori i održali u ustavnim rokovima veliko je pitanje kome bi Zoran Milanović dao mandat za sastavljanje parlamentarne većine s obzirom da se između HDZ-a i SDP-a, čini se, s pravom očekuje mrtva izborna utrka? Dakle, mi ćemo na javnoj sceni imati COVID-19 protiv kojega srednjoročno nema lijeka ni cjepiva, a uz to ćemo imati i tešku gospodarsku krizu možebitno začinjenu izazvanom ustavnom krizom! Nije li to plodno tlo za „pakao“ iz Milanovićevih sintagmi o slučajnoj državi i slučajnom narodu, nije li to na tragu onih snaga koje silno žele neki novi region i koji Hrvatsku nisu nikada doživljavali kao povijesnu činjenicu? Nismo li mi dolaskom Zorana Milanovića na Pantovčak već sada na debelom tragu dekonsolidacije Hrvatske kao države i ne prijeti li nam već danas gubitak svega onoga što smo krvlju branili?

Urotničke tragove ovakvog scenarija treba potražiti u posljednjih pet političkih godina političkog života u Republici Hrvatskoj, kada se pred našim očima pod Milanovićevom palicom događalo  uništavanje svakog oblika suverenističke misli i konzervatizma, a rušenje Kolinde Grabar Kitarović i instalacija Zorana Milanovića samo je pretposljednji čin te prave drame. Posljednji čin te drame dogodit će se ako ljevici potpomognutoj onim snagama poglavito s desnog političkog spektra pođe za rukom srušiti HDZ i Andreja Plenkovića i dovesti Milanovićevu ljevicu u Banske dvore po istom modusu operandi kako su na Pantovčak doveli Zorana Milanovića. A to je scenarij pred našim očima bez ikakve sumnje! Miroslav Škoro igra drugo poluvrijeme ove dramatične utakmice! COVID-19 i potres u Zagrebu biti će mačji kašalj u usporedbi s onim što nas realno u tom scenariju  očekuje!

Državnom vrhu Republike Hrvatske bit će potrebno puno državničke mudrosti, znanja i političkog pragmatizma u borbi s evidentnim i mogućim krizama i jedino hrvatski narod može biti konačni arbitar na nadolazećim parlamentarnim izborim. Pred svima nama bit će glasački listić i jednostavno pitanje? Hoćemo li birati Milanovićev „pakao“ i već viđenu nestabilnost, ili Plenkovićevu stabilnost ma koliko ona tanka i upitna bila?

Kazimir Mikašek-Kazo

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari