Pratite nas

Politički rentgen

Velikosrpski totalitarizam u Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Kazimir Mikašek-Kazo

Bilo bi stvarno smiješno i besplodno po ne znam koji put dokazivati pozivajući se na Ustav Republike Hrvatske da su manjine u Hrvatskoj, uključujući i najbrojniju, onu Srpsku, najzaštićenije manjine na Svijetu. Ne samo da uživaju gotovo neograničena prava, već si je Srpska manjina predvođena Miloradom Pupovcem uzela i to pravo da nesmetano organiziranom medijskom kampanjom uporno pljuje i ponižava državu u kojoj žive , u kojoj dobivaju plaće, a zaslužene i nezaslužene mirovine dobivaju oni koji nisu i oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske.

Milorad Pupovac vješto koristi i svoju institucionalnu moć s pozicije koalicijskog partnera u vladajućoj većini pa njegov agitprop glasno odzvanja i u međunarodnoj zajednici te godi ušima poglavito onih koji nisu nikada bili skloni osamostaljenju Hrvatske.

Na dan sjećanja i osude svih totalitarizama u Svijetu svjedočili smo brutalnom velikosrpskom totalitarizmu i teroru manjine nad većinom  u režiji patetičnog Milorada Pupovca koji se predstavlja hrvatskoj javnosti kao najugroženiji čovjek na svijetu, pa onda tu svoju ugroženost prenosi na cijelu srpsku zajednicu u Hrvatskoj šaljući im istu onu poruku kakvu je svojevremeno za vrijeme balvan revolucije slao poznati srpski psihijatar Jovan Rašković koji je imao magičnu hipnotizersku moć pokrenuti srpsku manjinu u Hrvatskoj proizvodeći krvavi rat protiv Hrvatske. Između Jovana Raškovića i Milorada Pupovca gotovo da i nema nikakve razlike.

Obojica prekaljeni intelektualci, obojica uvjerljivi retoričari i obojica na istom zadatku onda i sada. Tu zadaću su naučili napamet još davno iz poznatog govora Vase Čubrilovića koji je 1939. godine u Banja Luci kazao slijedeće:

„Srpska nacionalna manjina u hrvatskim zemljama mora uvijek predano raditi na sprječavanju nastanka bilo kakve Hrvatske države, a ako se to uslijed povijesnih okolnost i dogodi pa Hrvatska dobije državu dužnost im je aktivno raditi na dekonsolidaciji takve države“!

Ta strateška ideja utkana je kao crvena nit u sve srpske memorandume, a modus operandi pobunjene i izmanipulirane srpske manjine u Hrvatskoj mogli smo gledati vlastitim očima i slušati vlastitim ušima od balvan revolucije pa sve do jučer. Ista retorika, „ista meta isto odstojanje“, „sve još miriše na nju, balvan revoluciju“! Milorad Pupovac, stup koalicijske stabilnosti vladajuće većine i stup stabilnosti Plenkovićeve Hrvatske u svom nevjerojatnom patetičnom glumatanju ugroženog Srbina u Hrvatskoj na N1 TV povodom incidenta u jednoj birtiji u Uzdolju kraj Knina, braneći Plenkovićev koncept ove koalicijske vladajuće većine, nespreman da iz te koalicije izađe, za navodnu ugroženost Srba u Hrvatskoj, za stanje mržnje i opće netrpeljivosti pronašao je jedinog mogućeg dežurnog krivca u imenu i prezimenu Tomislava Karamarka, pa onda onako duboko uvrijeđen i iznenađen tvrdi da napadi na Srbe nisu od jučer, već eskaliraju od 2014., kada je Tomislav Karamarko tadašnji šef HDZ-a poručio – “nikada više sramotne i ponižavajuće koalicije sa SDSS-om“.

U svom mučeničkom obraćanju hrvatskoj naciji na N1 TV, zarastao u tek niklu početničku bradu dakako, nije zaobišao ni predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović komentirajući njenu izjavu o incidentu kraj Knina riječima da od nje ništa drugo nije ni očekivao. Porciju Pupovčevih batina dobili su po ne znam koji putu crkveni velikodostojnici iz Katoličke crkve i najbolje je citirati što je Milorad Pupovac izjavio za Bosanske medije:
Prema njegovim riječima, nesnošljivost i nasilje prema drugim narodima povezana je s pokušajem rehabilitacije ustaštva.

“One su tijesno povezane s povijesnim revizionizmom koji se u Hrvatskoj ogleda u tome da se pokušava rehabilitirati ustaški pokret i ustanoviti ga u novom europskom kontekstu, u novoj europskoj Hrvatskoj. U tome značajnu ulogu imaju pojedini članovi episkopata lokalne Katoličke crkve i klera općenito, imaju pojedine veteranske organizacije, pojedine političke stranke i nevladine organizacije koje su nastale uz tijesnu povezanost s episkopatom lokalne Katoličke crkve i nacionalne Katoličke crkve i političkih stranaka koje su s njima povezane kao njihovo političko krilo”, ustvrdio je čelnik vladajućeg SDSS-a.

“Ta vrsta povijesnog revizionizma u kojemu se u europskom kontekstu želi rehabilitirati ustaštvo, a optužiti sve druge: Jugoslaviju, socijalistički poredak, komunistički pokret, druge narode na prostoru bivše Jugoslavije, to jeste Srbe i ostale, to je nešto što je matrica po kojoj se to odvija u Republici Hrvatskoj. I to doprinosi tome da Hrvatska postaje faktor nestabilnosti na prostorima bivše Jugoslavije. Da Hrvatska postaje faktor produbljivanja nepovjerenja na prostorima bivše Jugoslavije i da predstavlja svojevrsnu crnu ovcu ionako ne baš svijetlom stanju međuetničkih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije”, istaknuo je Pupovac.

Naravno, Pupovčeve razorne teze nisu potkrijepljene ni jednim dokazom, nije upro prstom niti u jedno ustaško ime i prezime, niti u jednu stranku koja veliča ustaštvo ili NDH, nema dokaza da je bilo tko osuđen ili optužen zbog veličanja Ante Pavelića i NDH i sve se svodi na otrcanu velikosrpsku totalitarističku matricu od Vase Ćubrilovića do Milorada Pupovca. Teške optužbe imaju za cilj od hrvatskog naroda stvoriti ustaški i genocidni narod koji se ponovo iz obijesti bez ikakvog razloga okomio na nevini i pošteni nebeski srpski narod. Krajnji je cilj Pupovčevog mantranja provoditi politiku Vase Ćubrilovića i na svaki mogući način dekonsolidirati Hrvatsku državu, poljuljati međunarodni ugled Hrvatske, kako to stoji zapisano u memorandumima SAN-u. Pupovac se osjeća moćno, on zna da ne postoji politička volja ni snaga kod premijera Andreja Plenkovića da hladnokrvno zapovjedi svojoj tajnici da mu pripremi dokument o raskidu koalicije, kako je to brzopotezno kaubojski učinio s ministrima Mosta.

A kada se na Pupovčevu predvodničku trubu okestrirano nadovežu dvije prve „dragačevačke trube“, Vučić i Dačić, a svi zajedno su europski miljenici službenog Zagreba, onda zbog kukavičke šutnje i nečinjenja dobijemo što i zaslužujemo. Dobijemo poruku da će Srbija ponovo braniti Srbe u Hrvatskoj, da će Jelena Lovrić ponovo bacati cvijeće na srpske tenkove, dobijemo poruku da je srpska pobuna 1991. godine bila opravdana i dobijemo poruku da je Hrvatska „slučajna država“ koja po Vasi Čubriloviću mora biti dekonsolidirana, koja mora nestati. I eto, kao slučajno, u cijeli ovaj velikosrpski „dragačevački“ orkestar unisono i promptno se uključe i prve srpske trube Hrvatske Stjepan Mesić i Budimir Lončar koje daju ritam ovoj klasičnoj veleizdajničkoj simfoniji. Jer nisu valjda slučajno Milorad Pupovac, Stjepan Mesić i Budimir Lončar, zato što je prof. Zvonimir Šeparović ustao na lijevu nogu, na javnoj sjednici pred sudskim vijećem „Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta“ osuđeni za etičku veleizdaju hrvatskih nacionalnih interesa? Etički veleizdajnici nesmetano trube što odjekuje duboko do srca Europe i međunarodne zajednice rušeći sva nastojanja Pantovčaka da se Hrvatska čvrsto pozicionira kao moderna srednjoeuropska zemlja, kao zemlja dovršene postkomunističke tranzicije, kao zemlja sigurnosti, prosperiteta i potencijalnog blagostanja. Veleizdajnici ne daju Hrvatskoj da se izvuče iz živog balkanskog blata, ne daju da se Hrvatska otme velikosrpskom zagrljaju, jer u tom zagrljaju novog bratstva i jedinstva veleizdajnici žive kao bubreg u loju ne mareći ni za hrvatsku sirotinjsku večinu niti za srpsku sirotinjsku manjinu u Hrvatskoj. „U se na se i poda se“ njihova je jedina svetinja!Hrvatska s pravom uskoro očekuje konačno pozitivno mišljenje o ulasku u Schengen, Hrvatska se ubrzano priprema za predsjedanje Europskom unijom. Ova dva prvorazredna politička događaja, bez ikakve sumnje, trebala bi Hrvatskoj donijeti dodatnu sigurnost i ugled u međunarodnoj zajednici. Schengenski režim u trenutku kada Hrvatska granica postane granica Europe kao zajednički europski sigurnosni interes, zapravo je trn u oku naših susjeda, jer bi ulaskom Hrvatske u Schengen mogao pasti u vodu njihov strateški plan. A plan je monstruozan, jer nagomilani migranti na granicama Hrvatske trebali bi biti udarni malj za destabilizaciju Hrvatske i dokaz da Hrvatska nije u stanju štititi granice Europe!

Misli li netko doista da Slovenija iz čistog mira podiže novih 40 kilometara sofisticirane žičane ograde na granici s Hrvatskom?
Planski nagomilanih migranti na granicama Hrvatske mogli bi onako planski, „Čubrilovićevski“, destabilizirati i „dekonsolidirati“ Hrvatsku državu. Zbog toga „dragačevači trubači“ potpomognuti hrvatskom „ustaškom“ tercom Stipe i Bude ne trube trubljenja radi, niti Bošnjački sevdahlije iz kurtoazije izmišljaju nove antihrvatske sevdaške viceve, kao one nakon posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Izraelu. Ovdje se ne radi o banalnim događajima jedne birtaške tučnjave, ovo nije banalno, nego bi vrlo brzo moglo postati duboko „analno“ ukoliko službeni Zagreb namjerno ili slučajno, prešutno okrene leđa uspaljenim neprijateljima i mrziteljima Hrvatske.

Kazimir Mikašek-Kazo

Napomena: u tekstu sam namjerno, u dogovoru s autorom koristio dijelove teksta iz objave Tomislava Karamarka na FB-u!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Politički rentgen

Ako je moglo ‘Lex Perković’, zašto ne bi moglo ‘Lex Tito’ ili ‘Lex Manolić’?

Objavljeno

na

Europski parlament usvojio je 19. rujna 2019. rezoluciju nazivaVažnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP))“, kojom je osudio i izjednačio nacističke i komunističke zločine kao i zločine svih ostalih totalitarnih režima. U njoj se između ostaloga podsjeća kako su “nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti”. U istom dokumentu također  poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim.

Ova rezolucija samo je još jedan dokument u nizu koji se kontinuirano i podjednako snažno naslanja na rezolucije Parlamentarne skupštine Vijeća Europe br. 1096 i broj 1481 o neupitnoj  potrebi osude komunističkog režima i komunističkih zločina, kao i o osudi svih totalitarnih režima u povijesti. U Republici Hrvatskoj o toj temi najupečatljivije govori naša deklaracija donesena u Hrvatskom saboru, 30. lipnja 2006., pod predsjedanjem predsjednika Hrvatskog sabora Vladimira Šeksa, koja slijedi upute rezolucija i deklaracija iz EU i koja nedvojbeno traži osudu komunističkog totalitarnog režima bez ikakvog ostatka.

Deklarativne osude, bez obzira na pokazanu dobru političku volju, uglavnom nemaju nikakav učinak, ako deklaracije i rezolucije ne slijede podzakonski i zakonski akti, koji bi ta pitanja efikasno i učinkovito regulirala na jedini mogući pravni način. S obzirom da je Hrvatska članica Europske unije i da u svim drugim slučajevima bespogovorno slijedimo naputke, regule i pravnu stečevinu EU, postavlja se logično pitanje zbog čega u Republici Hrvatskoj zakonodavna vlast izbjegava donijeti zakonske okvire o temama koje bolno opterećuju hrvatsko društvo, izazivaju razdor i štetne podjele u društvu, što se kao posljedica reflektira na svekoliko stanje duha u hrvatskom narodu? Bez ikakve sumnje se može tvrditi, da tavo stanje duha hrvatske nacije direktno utječe na prijeteći demografski slom, pogoduje klimi zaustavljanja procesa tranzicije iz komunističke dogovorne ekonomije u tržišnu ekonomiju što za posljedicu ima snažno bujanje uvoznog lobija na štetu domaće poljoprivredne i druge industrijske proizvodnje. Takvo stanje duha naše ekonomije za posljedicu ima bujanje korupcije koja je rak rana našeg društva.

„Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ pod predsjedanjem akademika Zvonka Kusića u svojim zaključcima je pozvalo sve dionike u hrvatskom društvu na javnu raspravu o ovim tegobnim povijesnim pitanjima i pozvalo nas je na  predlaganje donošenja zakonskih i podzakonskih akata radi konačnog pravnog reguliranja ovih pitanja, kako bi sudovi mogli imati ujednačene kriterije prema svima onima koji na bilo kakav način veličaju propale diktatorske i zločinačke režime i ideološke nositelje tih režima. Zbog toga je od institucija Hrvatske države potrebno zahtijevati na svim društveno političkim razinama  da i u ovom slučaju Republika Hrvatska ispuni rezolutne zahtjeve Europske unije kako i inače to poslušno činimo u svim drugim slučajevima kao ravnopravna članica Europske unije i svih drugih međunarodnih asocijacija.

Nije li konačno došlo vrijeme za donošenje zakona „Lex Tito“ ili ćemo ponovno svjedočiti donošenju sličnih zakona kakav je bio zakon Zorana Milanovića „Lex Perković“, kojim se na silu željelo spasiti zločinačku prošlost i zločinačku budućnost dokazanim udbaškim zločincima iz olovnih vremena komunističke diktature?

Ili ćemo šutke promatrati kako nas te iste mentalno komunističke snage nepogrješivo vode u neku novu, treću  jugoslavensko-regionsku  tvorevinu kao novu „tamnicu hrvatskog naroda“?

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović u svom je nastupnom govoru prigodom njene formalne kandidature za još jedan petogodišnji mandat na Pantovčaku snažno naglasila rast međunarodnog položaja Republike Hrvatske, poglavito na temelju njene inicijative „Tri mora“ kojom Republiku Hrvatsku želi čvrsto usidriti u srce kršćanske Srednje Europe, gdje smo oduvijek kulturološki i pripadali nasuprot svim tajnim i javnim idejama o nekakvom novom „regionu“. Možda u toj ideji „Tri mora“ koju  iskreno i podjednako snažno zagovara predsjednik Donald Trump, leži odgovor na pitanje zbog čega već 5 godina određene političke grupacije potpomognute mainstream medijima u Hrvatskoj besprimjerno sotoniziraju predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović što u nedostatku pravih argumenata često prelazi u klasičan seksizam i klasično nasilje prema ženi. U tom svjetlu mogli bi analizirati i posljednju smišljenu diverziju protiv predsjednice Kolinde Grabar Kitarović kada je u javnost iscurio papir s komunikacijskim uputama za govor predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Unutarnji i vanjski neprijatelji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, znajući da neće moći polemizirati s činjenicama iz njenog prvog mandata kao na tekućoj traci fabriciraju morbidne banalnosti kako bi do kraja omalovažili sve ono vrijedno što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović učinila tijekom svog prvog mandata.

Vrhunac cinizma mogli smo vidjeti u izjavi gospodina Josipa Manolića kad on kaže da će na predsjedničkim izborima pobijediti „njihov kandidat Zoran Milanović“!  Postavlja se logično pitanje, tko su to „ONI“ koji su kandidirali svog favorita Zorana Milanovića, a tko smo to „MI“ koji smo se snažno suprotstavili njegovoj gubitničkoj vladavini u kojoj je donesen zakon „Lex Perković“, u kojoj nikada nije pronađen crtač „svastike“ na Poljudu što je Hrvatskoj u međunarodnim okvirima nanijelo silnu štetu. Glede „svastike“ na Poljudu kristalno je jasno da se udarilo na kult hrvatskog nogometa koji je izravno u brendiranju Hrvatske pod idejnom začetnicom i snažnim vodstvom Kolinde Grabar Kitarović bio simbol prepoznatljivosti pobjedničke hrvatske nacije. Njeno ponosno predstavljanje Republike Hrvatske u prepoznatljivim nacionalnim bojama izvrgnuto je ruglu od svih onih koji zapravo čine Titoističku, neojugoslavensku regionalnu reprezentaciju. A njihova jugo nostalgičarska imena i prezimena su poznata hrvatskoj javnosti, no ipak evo mali podsjetnik na one koji su ujedno i rušilačka snaga uperena protiv Kolinde Grabar Kitarović: Tomislav Jakić, Mirko Galić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Jurica Pavićić, Dragan Markovina, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Drago Pilsel, Mladen Pleše, Branko Mijić, Matija Babić, Ladislav Tomičić, Tomislav Klauški, Žarko Puhovski…… I ako njihovim imenima dodamo i imena njihovih ideologa, izbornika i trenera kao što su Josip Manolić, Stjepan Mesić, Budo Lončar, Ivo Josipović, Milorad Pupovac i ostala bulumenta, a svima je zajedničko to da im je Tito najveći sin hrvatskog naroda, bit će nam kristalno jasno tko i zašto ne želi predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović na Pantovčaku koja je Titovu bistu poslala u ropotarnicu povijesti. Titoisti to ne opraštaju! Nisu li imena i prezimena te integralne neojugoslavenske reprezentacije zapravo najbolja preporuka onima koji pripadaju grupi „MI“, za koga glasovati na predstojećim predsjedničkim izborima?

Zbog svega navedenog potpuno je opravdano retoričko pitanje iz naslova: „Ako je moglo „Lex Perković“, zašto ne bi moglo „Lex Tito“ ili „Lex Manolić“?

 Kazimir Mikašek-Kazo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Politički rentgen

Politički kapitalac Anto Đapić

Objavljeno

na

Anto Đapić je proveo posljednjih deset godina u  svojevrsnoj političkoj samoizolaciji žestoko optuživan sa svih strana da je upravo on razbijač pravaške, a time  i cjelokupne desne političke pozornice u Hrvatskoj. Bilo je razumno očekivati da će se njegovim odlaskom u političku sjenu, pravaška politička scena revitalizirati, rasti i ponovo postati relevantan politički čimbenik s nekim novim liderima koji su valjda pravovjerniji, pošteniji i bolji Starčevićanci, pravaši i lideri pravaštva od samog gospodina Ante Đapića. Pravaška scena u Hrvatskoj kratkotrajno je prodisala dolaskom Tomislava Karamarka na svjetla političke pozornice kada je pod okriljem HDZ-a formirao pobjedničku Domoljubnu koaliciju, no vrlo brzo ta ideja konzervativne revitalizacije je bila urotnički zgažena, pa je rušenjem Tomislava Karamarka nastavljeno smišljeno devastiranje bilo kakvog pravaštva, konzervatizma i domoljublja. Modus operandi uništavanja desnog političkog spektra u Hrvatskoj u režiji mentalnih komunista, jugonostalgičara, Titoista i regionalnih konfederalista podjednako snažno na svojim plećima su osjetili svi akteri Karamarkove domoljubne koalicije. Istom snagom su bili napadani Ruža Tomašić, Pero Čorić, Ivan Tepeš, a pravi medijski pogrom i linč doživio je Zlatko Hasanbegović koji je uz Karamarka izrastao u pravu političku zvijezdu desnog političkog spektra. Isti taj križni put, od istih neprijatelja proživljavao je i Anto Đapić tijekom svoje cijele političke karijere kako bi ga konačno maknuli, ušutkali i potpuno marginalizirali. I ne samo to!? Lijevi mainstream je učinio sve da ga sotonizira i marginalizira, a agresivni dio desnog političkog spektra, Antu Đapića je na toj agendi proglasio veleizdajnikom pravaške misli.

Danas, kada desni politički spektar ima snažnog zagovornika u liku i djelu kultnog voditelja TV emisije Bujica Velimira Bujanca, koji već više od 5 godina snažno promovira aktere desnice i desne politike u Hrvatskoj, svjedočimo da je pravaška i domoljubna scena recentno razmrvljenija više nego ikada prije. Nedavno smo bili svjedoci raspada stranke Neovisnih za Hrvatsku, stranke za koju se činilo da je najpotentnija stranka desnice vođena Brunom Esih i Zlatkom Hasanbegovićem. Iste mračne, lijevo-desne snage koje su Antu Đapića svojevremeno tjerale u zamku trulih kompromisa, u kojekakve lokalne neprincipijelne koalicije, da bi ga potom optuživale za veleizdaju pravaške ideje, uspješno nastavljaju sa svojom rabotom uklanjanja onih politika s hrvatske političke scene koje prvenstveno smetaju dvjema najvećim strankama u Hrvatskoj, SDP-u i HDZ-u.

Antu Đapića s pravom možemo nazvati političkim eruditom i  kapitalcem. Njegov politički put od utemeljitelja Osječkog HDZ-a, visokih funkcija u ratnom i poratnom HSP-u, njegovo obnašanje dužnosti ratnog  načelnika  HOS-a, njegov ratni put, njegovih pet mandata zastupnika u Hrvatskom saboru i dva izbora za gradonačelnika Osijeka, dovoljno govori o kakvom se političkom kapacitetu radi. Svima koji lik i djelo Ante Đapića žele iskreno promatrati u cjelini treba osvijetliti i činjenicu njegove plodonosne  suradnje s predsjednikom Tuđmanom. Nakon što je HOS 1993. godine presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske legitimno inkorporiran u sastav Oružanih snaga Republike Hrvatske sa svim svojim znakovljima, uključujući i pozdrav „Za dom spremni“, oko čega se i danas lome koplja, Anto Đapić je u otvorenom razgovoru s predsjednikom Tuđmanom stavio na raspolaganje 4-5 tisuća HOS-ovih dragovoljaca za presudne oslobodilačke akcije Bljesak i Oluju iz čega je vidljivo koliko je predsjednik Tuđman imao povjerenja i u Antu Đapića i u HOS-ove postrojbe. Znakovitu pobjedu, koja se očituje u nedavnoj presudi Općinskog suda u Sisku, da je pozdrav  „Za dom spremni legalni i službeni znak ratne postrojbe HOS-a koji je izraz volje i legaliteta vlasti RH“, gospodin Anto Đapić može pripisati i sebi bez ikakvih kompleksa.

Od brojnih političkih inicijativa koje je Anto Đapić kao predsjednik parlamentarnog HSP-a kreirao treba izdvojiti jednu znakovitu. Anto Đapić i njegov HSP prvi su u Hrvatskoj 1999. godine, sluteći što nas čeka nakon smrti predsjednika Tuđmana, predložili cjeloviti zakon o lustraciji.

U svijetlu današnjih događanja, poglavito ako Antu Đapića promatramo kao još jednog potencijalnog predsjedničkog kandidata na desnom političkom spektru kojega je trenutno zauzeo Miroslav Škoro, za očekivati je, da će se upravo između ta dva kandidata voditi beskompromisna borba za svaki glas hrvatske desnice. Postavit će se logično pitanje, tko je od njih dvojice autentičniji predstavnik desnice i zašto? Politička sučeljavanja i utakmice između  Ante Đapića i Miroslava Škore imaju svoju genezu, osobito ako birači žele uspoređivati uspjehe ta dva političara. Naime, na izborima za gradonačelnika Osijeka 2008. godine Anto Đapić je do nogu potukao kandidata i miljenika  Sanaderovog HDZ-a Miroslava Škoru, pobijedivši ga s gotovo duplom razlikom. Postavlja se logično pitanje, kako to da Sanaderov Miroslav Škoro uz svu pomoć liberalne Radmanove HRT i cjelokupnog mainstreama nije u svom rodnom Osijeku dobio naklonost svojih sugrađana već je poražen od kontroverznog Ante Đapića? I ne samo to!? Nakon tog teškog poraza Miroslava Škore i HDZ-a u Osijeku koji im je bio važan kao utvrda i glavni grad Slavonije i Baranje, Ivo Sanader je pod svaku cijenu, moralnim i nemoralnim ponudama, pokušao nagovoriti Antu Đapića da mjesto gradonačelnika prepusti Miroslavu Škori. Kada Anto Đapić na to nije pristao, znajući tko je Ivo Sanader i kada je iz inata i pragme da se izbjegnu novi izbori ušao u neprincipijelnu koaliciju sa SDP-om na lokalnoj razini, tada su ga proglasili veleizdajnikom pravaške ideje. A da je pristao na Sanaderove nemoralne ponude vrlo brzo, Sanaderovim padom, postao bi još veći veleizdajnik i vjerojatno amoralni lopov!?

Premda se činilo da se Anto Đapić u posljednje vrijeme potpuno uklonio iz politike to se nije dogodilo i to je bio samo privid. Ako znamo da je politika strast i onaj tko se inficira politikom teško se toga može riješiti, onda je potpuno logično da je strastveni političar i vrsni retoričar Anto Đapić osnovao novu stranku DESNO- Demokratski savez nacionalne obnove. Aktivno je sudjelovao u nemogućem zadatku ujedinjenja svih desnih političkih subjekata u Hrvatskoj prije zadnjih izbora za zastupnike u Europskom parlamentu, nudeći svoje neprocjenjivo političko iskustvo kao i konkretne programe za nužne promjene u Hrvatskoj. U tom razdoblju nastale su i Đapićeve Vukovarske teze koje mnogi ozbiljni analitičari s pravom proglašavaju biserom političke misli i vrhuncem jedne osebujne, ali bogate političke karijere. O svom programu, o Vukovarskim tezama i platformama sigurno će progovoriti sam Anto Đapić tijekom svoje predsjedničke kampanje koju će bez ikakve sumnje znalački koristiti za promicanje ideja o novoj formuli nacionalne države Hrvatske, o promjeni Ustava Republike Hrvatske i nužnoj redefiniciji potrošenog izbornog zakona.

Nasuprot njemu, oči u oči, stajat će novopečeni kandidat suverenističke desnice Miroslav Škoro. O oba kandidata znamo gotovo sve, znamo njihov ratni i poratni put, znamo sve o njihovim političkim uspjesima i neuspjesima, o njihovim političkim i oratorskim vještinama, znamo čak i tko bolje pjeva, i biti će zanimljivo gledati njihova sučeljavanje o bitnim pitanjima prošlosti i sadašnjosti, a osobito o budućnosti Hrvatske iz njihove vizure. Anto Đapić će sigurno postaviti i neka važna i neugodna pitanja aktualnoj predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, osobito ona o strategijama odnosa Republike Hrvatske sa Republikom Srbijom, kao i neizostavna ideološko-svjetonazorska pitanja oko kojih je aktualna predsjednica bila prilično nedorečena.

Svakako nas čeka zanimljiva politička utakmica, a Anto Đapić će sigurno dati svoj prinos da predsjednička utrka dobije jednu novu desnu dimenziju.

Kazimir Mikašek-Kazo

Đapić kao kandidat desnice kreće u utrku za Pantovčak

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari