Pratite nas

Komentar

VELIMIR BUJANEC: Franc Kangler, bivši gradonačelnik Maribora podržao Thompsona! Napao je Cecu!

Objavljeno

na

Uoči spektakularnog koncerta najveće hrvatske glazbene zvijezde – Marka Perkovića Thompsona u Mariboru, razvila se velika rasprava u tamošnjim medijima.

Thompsonov prvi slovenski koncert najavljen za 20. svibnja već je gotovo rasprodan, a ljevičarsko-jugoslavenske udruge i udbaški mediji od silne ljubomore ne mogu doći k sebi – pa ga žestoko napadaju.

Aktualni gradonačelnik Andrej Fištravec dodvoravajući se ljevici, čak traži zabranu, no javili su se i pravi Slovenci, prijatelji Hrvatske kojima Thompson ne smeta.

Bivši gradonačelnik Maribora Franc Kangler na Twitteru je napisao: “Thompson je problem za ‘Večer’ u Mariboru! Ali žena ratnog zločinca i ubojice Hrvata i Bošnjaka je u Ljubljani dobrodošla!”

Naime, istoga dana – 20. svibnja 2017. u Ljubljani će koncert održati kontroverzna cajka – Ceca Ražnatović, Arkanova ucviljena udovica, a to ne smeta Zoranu Jankoviću i drugim ljevičarskim političarima, dok protiv Thompsona rade cijelu agresivnu, već viđenu kampanju…

Osim Kanglera, potporu Thompsonu za njegov nastup u Mariboru dali su i mnogi drugi ugledni Slovenci – među prvima dr. Boštjan M. Turk, profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani koji je tim povodom napisao kolumnu za tjednik ‘Reporter’.

Thompsona su podržali i mediji bliski Janezu Janši, podržao ga je Roman Leljak, ali i mnogi drugi slovenski intelektualci, mađu njima i svećenici. Najavljena je i potpora slovenskih veterana iz 90-ih, pa čak i nogometaša Maribora!

Hvala slovenskim prijateljima, hvala pravim Slovencima!

SCREENSHOT: TWEET BIVŠEG GRADONAČELNIKA MARIBORA FRANCA KANGLERA…

 

> Velimir Bujanec: Z1 danas objavljuje sms-anketu koja se ipak malo razlikuje od drugi

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Dva primjera kako je UDBA krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam

Objavljeno

na

Objavio

Mnoge je zaprepastio stav predsjednika HSS-a RH Kreše Beljaka koji je na Twitteru ustvrdio kako je jugoslavenska tajna policija UDBA, odnosno Služba državne sigurnosti (SDS), premalo likvidirala političkih emigranata.

Taj je stav neshvatljiv u pogledu HSS-a, jer je današnji HSS obnovljen upravo zahvaljujući političkim emigrantima koji su HSS održavali na životu u emigraciji i koje je jugoslavenski režim nesmiljeno progonio baš putem UDBA-e. Ali je Beljakov stav i neprihvatljiv za bilo koju demokratsku državu, jer je bivša komunistička Jugoslavija provodila klasičan državni terorizam nad svojim političkim protivnicima. O tome u svojoj knjizi “Državni terorizam”, izašloj prošle godine, piše docentica sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. sc. Danijela Lucić, koja navodi: “I u jugoslavenskom slučaju, posebno na primjerima politički motiviranih ubojstava, evidentni su svi ključni elementi državnog terorizma. Vlasti su sustavno koristile silu i prijetile silom, a sve s ciljem širenja straha na one koji nisu pristajali na nametnuti jugoslavenski ideal koji je proizlazio iz monističkog centra utjelovljenom u Titu i Partiji. Posredstvom širenja straha, a na temelju anticipiranih reakcija psiholoških učinaka na širu populaciju, nastojao se ostvariti politički cilj – očuvati multinacionalni jugoslavenski okvir te njegovo nužno i idealno unutarnje socijalističko uređenje. Jugoslavenski režim uvidio je kako tu ideju bez upotrebe nasilja neće moći očuvati, stoga je terorizam bio racionalan izbor vlasti jer su smatrali kako je društveno opasne elemente, odnosno političke neprijatelje, najsigurnije fizički eliminirati.” piše Zvonimir Despot/Večernji.hr

Jugoslavenski režim nije progonio samo Hrvate. Ubijani su i Srbi, Albanci, otimani, mnogi su srećom i preživjeli atentate, ali je činjenica, prema danas dostupnim podacima, da su Hrvati brojčano bili najbrojnije žrtve jugoslavenskog državnog terorizma. Taj je sustavni terorizam otišao tako daleko da je njegova žrtva 1972. godine postala i devetogodišnja djevojčica – Rosemarie Bahorić. Ona je bila pokćerka Stjepana Ševe, kojega je jugorežim označio kao jednog od opasnijih vođa Hrvatskog revolucionarnog bratstva (HRB) u Europi. Ševo je 1966. pobjegao iz Jugoslavije te se vrlo brzo politički aktivirao i postao je povjerljiva osoba u hrvatskim emigrantskim krugovima. U izvješću suradnika riječke UDBA-e Vinka Sindičića i suradnika splitske UDBA-e pod pseudonimom “Mosor” bilo je naznačeno da je Ševo jedan od glavnijih logističara HRB-a u Europi.

Ševo je sa suprugom Tatjanom i pokćerkom Rosemarijom živio u Stuttgartu.  U izvješću Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Hrvatskog sabora piše što se dogodilo s obitelji Ševo: “Te 1972. godine obitelj je planirala godišnji odmor u Italiji. Vinko Sindičić je znao za njihove planove i priključio im se. Prema izjavama svjedoka, s njima je 18. kolovoza 1972. doputovao u gradić San Dona di Piave kod Venecije, gdje su odsjeli u pansionu Bar Ristorante Centrale. Sindičić je u pansionu prespavao samo jednu noć, a sljedećeg dana je vlakom otputovao u Trst – navodno na sastanak s roditeljima. Tjedan dana kasnije, 24. kolovoza 1972., Ševini su otišli na željezničku stanicu u San Dona di Piave, gdje su dočekali budućeg ubojicu koji je doputovao s vlakom Simplon Express.

Na povratku s kolodvora, oko 21.30 sati, Ševo se zaustavio blizu tržnice. Piljarica Antonia Mazaletto kasnije je izjavila policiji kako se u automobilu nalazio jedan muškarac sa crnim naočalima. Obitelj Ševo i ubojica odatle su, sporednom cestom, krenuli u pravcu Venecije. Ševo je vozio; do njega je sjedila Tatjana; a otraga ubojica i mala Rosemarija. U jednom zavoju, kad je Ševo usporio, ubojica mu je ispalio tri hica u zatiljak. Ševo je na mjestu bio mrtav. Automobil se zanio i sletio u jarak. Tatjana, premda vezana pojasom za sigurnost, zgrabila je ubojičin revolver i otrgla prigušivač zvuka. Ubojica je ispalio više hitaca prema njoj i smrtno je ranio. Nakon toga je ispalio dva hica u glavu devetogodišnjoj Rosemariji i trenutačno je usmrtio. Prilikom napuštanja automobila ubojica je vidio da je Tatjana još živa, pa je stavio novi šaržer u revolver i čitavog ga ispucao u već polumrtvo Tatjanino tijelo. Nakon toga je, pod zaštitom gustog mraka, pretrčao vinogard i sjeo u automobil koji ga je tu čekao te nestao u pravcu Trsta. U blizini zločina nalazila se talijanska vojarna. Dočasnik Francesco Lombardi i vojnik Salvatore di Garbo, koji su čuli pucnjavu i potrčali prema mjestu odakle se čula, kasnije su izjavili: ‘Iako smo vojnici, kad smo došli na mjesto zločina, bili smo potreseni i ostali smo bez riječi. Prizor je bio jeziv’. Nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić je pobjegao u Jugoslaviju. Nastavio je raditi za UDBA-u pod novim pseudonimom ‘Pitagora’.”

Naravno, nikad nitko nije odgovarao za ubojstvo obitelji Ševo! Nikad nije provedena prava policijska i kriminalistička istraga. Nikad protiv nikoga nije podignuta optužnica. Zapravo, nikad nitko iz jugoslavenskog sustava nije procesuiran za takve zločine. Tek su Nijemci prvo na robiju osudili Krunoslava Pratesa za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983., a onda su Nijemci za to isto ubojstvo sudili i osudili bivše čelnike jugoslavenskog sigurnosnog aparata Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića. I baš kod Đurekovića je vidljivo kako je daleko išao jugoslavenski državni terorizam. Nije bilo dovoljno što je likvidiran Đureković. Jugorežim se namjerio i na njegovog sina Damira.

U strahu da bi i njega mogli ubiti, iz Njemačke se nekoliko mjeseci nakon očeva ubojstva odselio u Kanadu. Skrasio se u Calgaryju, u kojemu je pronašao posao te se ponadao da ima sigurno utočište. No, nađen je mrtav 10. rujna 1987. godine. Službena verzija je glasila da je riječ o samoubojstvu, ali Hrvati su bili uvjereni da je i njega ubila jugoslavenska tajna policija budući da je bio Đurekovićev sin te je zacijelo imao neke informacije o očevu ubojstvu. Usto, iza sebe nije ostavio nikakvo oproštajno pismo niti je itko znao ili naslućivao razloge za njegovo samoubojstvo. Posmrtni su mu ostaci odmah nakon smrti prebačen na zagrebački Mirogoj. Da je u svemu prste imala ipak UDBA, odnosno SDS, vidi se i po ustaljenom obrascu.

Kao u slučaju operacije dezinformiranja koju je pod kodnim nazivom “Pismo” vodio beogradski udbaš Božidar Spasić kako bi pripremio teren za likvidaciju oca Đurekovića, savezni je SDS i protiv sina Damira pokrenuo difamacijsku kampanju. Među ostalim, diljem svijeta širio je krivotvoreni proglas u kojemu se Damir Đureković tobože distancirao od većine prijatelja u političkoj emigraciji.

Međutim, kanadski mediji nisu mirovali. Kopali su stalno oko Đurekovićeve smrti. I onda su došli do svjedoka. Tako je list “Calgary Sun” 16. rujna 1987. objavio izjavu jednog od rijetkih Kanađanina kojemu se Damir povjerio, kojemu je otkrio da mu je oca ubila jugoslavenska tajna služba. U listu je pisalo, što je objavljeno u knjizi “Zločini komunističke mafije” Bože Vukušića: “Jugoslavenski useljenik, kojega su 10. rujna pronašli ustrijeljena u njegovu apartmanu, sastao se 8. rujna sa svojim prijateljem Johnom Bachuskyjem i dogovorio se s njim tog dana igrati stolni tenis. (…) John Bachusky kaže: ‘Đureković je na dan svoje smrti, izgleda, htio sa mnom o nečem važnom razgovarati. On se u to vrijeme bavio prijevodom očevih knjiga na engleski’. Bachusky, inače ukrajinskog podrijetla kao i domar Yamchuk, ističe da je nazvao policiju i ponudio svjedočenje. No oni su ga bez ikakva objašnjenja odbili! Ako se prisjetimo da je prema navodu policije pokojnik sebi oduzeo život još četvrtog ili petog rujna, onda je Damir Đureković morao biti jedan “natprirodni fenomen”: on je mrtav, nakon što je počinio “samoubojstvo”, još četiri dana šetao naokolo i dogovarao se s prijateljem o stolnom tenisu. Zaista jedan čudan “mrtvac”!”

I još nešto: “Ustanovit će se i da je jedna stanarka iz Damirova nebodera 8. rujna čula pucanj, ali ni za njezinu izjavu policija nije marila. Nakon ova dva svjedočenja postaje jasnije zašto su mjesne vlasti u Calgaryju tako rezolutno Hrvatima zabranile da vide pokojnikovo tijelo, čak i policijske snimke. Po uznapredovalom procesu raspadanja iskusni liječnik poput dr. Gamulina lako bi zaključio da Đureković nije bio, nije mogao biti (samo)ubijen 4. ili 5. rujna! Iz trećeg otkrića – do kojeg se došlo na temelju iskaza kućepazitelja Đurekovićeve zgrade – valjda pak postaje jasnije zašto je Hrvatima zabranjen pristup u pokojnikov stan: zid u blizini leša bio je tako čist i bijel da ga uopće nije trebalo ličiti. Navodni samoubojica sačmom si je raznio glavu pokraj zida, glava mu je pala na nekoliko centimetara od zida, a na tome istom zidu ni kapi krvi!?! Taj detalj policija nije evidentirala… No to nije kraj njenoj nemarnosti, čemu li. Unatoč svim novim otkrićima, protudokazima i kontraindikacijama na koje je upozoravana, mjesna se vlast u Calgaryju uporno držala početne verzije događaja i smatrala slučaj definitivno zaključenim.”

Ovo su samo dva primjera kako je radila UDBA-a, kako se do danas kolokvijalno uvriježio naziv za jugoslavensku tajnu policiju koja je svoj naziv iz UDBA-e u SDS promijenila još davne 1966. godine. Jer je UDBA sinonim i danas za zločinačku instituciju koja je krvavo provodila jugoslavenski državni terorizam u praksi. O tome govore mnoge povijesne činjenice, koje očito ni danas još nekima ne znače ništa.

Zvonimir Despot/Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam

Objavljeno

na

Objavio

Kažu, umjetnost treba biti opomena, potaknuti na razmišljanje, ići korak naprijed i držati nas budnima.

Umjetnost ne smije imati svrhu širiti poluistine. Što nas može toliko držati budnima, i toliko nas opominjati, i toliko ponekad šokirati kao istina? Zašto onda umjetnici bježe od istine?

Petokraka nije dovoljna za veličanje ekstremne ljevice. Kako bi se u potpunosti slavila ekstremna ljevica uz crvenu petokraku nedostaje kukasti križ.

Ne treba bježati od znakova vremena, ali ih treba pokazati u njihovoj punini i cjelini. #samohrabro #istinaboli

Tri kraka ekstremne ljevice: Fašizam, komunizam i nacionalsocijalizam, komentirala je Karolina Vidović Krišto.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari