Pratite nas

Komentar

Velimir Bujanec: Za mene je on heroj, vjerujem i za sve vas

Objavljeno

na

HVALA SVIMA VAMA KOJI STE POKAZALI INTERES DA POMOGNETE VUKOVARCU TIHOMIRU I NJEGOVOJ OBITELJI! EVO I NJEGOVIH PODATAKA…

Nikada mi nije bilo teže završiti jednu emisiju. Da, dobro je primjetila jedna gledateljica – jedva sam se suzdržao da ne pustim suzu i nije me sramota to priznati. Sramota me svih naših vlasti koje se nisu niti potrudile pomoći istinskom heroju Tihomiru Grafini, koji je jučer bio u studiju Bujice.

Za mene je on heroj, vjerujem i za sve vas. Kako drukčije nazvati dječaka koji je sa samo 8 godina završio u logoru, bio izložen svakodnevnim poniženjima, pljuvanju i divljanju naših vječitih neprijatelja?! Vječiti neprijatelji su svi oni koji su u stanju zarobiti i ubosti nožem dijete od 8 godina.

Bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu… Fuj! Tihomir Grafina sve je to prošao na vukovarskom Veleprometu samo zato jer je Hrvat. Kako životinje kažu “ustaško kopile”. Gledao je kako mu oca odvode na strijeljanje, popio je batina dovoljno za tisuću života – na kraju od šoka prestao i govoriti.

I kada je već prošao rat, vratio se u svoj, hrvatski Vukovar. Oženio se Manuelom. Dobio sina. Nazvao ga je po djedu – Petar. Tihomir za svoga oca kaže da je “vanzemaljac” i “Superman”. Svaki Hrvat koji je prošao Velepromet zaista je “Superman”. Sin mu se rodio teško bolestan, u bolnici su već digli ruke od njega, no preživio je, hvala Bogu. Ima cerebralnu paralizu.

No, Tihomirovoj muci tu nije kraj. Mali Petar krenuo je u školu, a njegova majka dobila otkaz! Hraniteljica obitelji. Otkaz je dobila u vukovarskom Borovu, dali su joj ga besćutni paraziti iz profiterskog HNS-a koji vode tu tvrtku.

Maznuli su poticaj za godinu dana i onda je stjerali na cestu. Tihomir kaže da to ne rade Srbima, jer ih SDSS štiti. Krasno! A tko štiti Hrvate u Hrvatskoj Državi?!

Čujem da su Tihomiru isključili i struju. Ne čudi me. Znamo tko vodi HEP. Znamo i da u Vladi imamo potpredsjednicu koju Ovčara zanima toliko da je tijekom premijere dokumentarca o tom masakru u Vukovaru, cijelo vrijeme tipkala na mobitel! Briga nju i za Tihomira…

Nekim preseratorima, a među njima i novinarima, jako teško pada kada vide pse lutalice na cesti pa skupljaju stotine tisuća kuna kako bi dostojno zbrinuli đukce.

Ok, ne mogu reći da i meni nije žao pasa. Ali ima i ljudi kojima treba pomoći. Neke “političarke” cvile nad sudbinom ptica pjevica. Kažu – izumrijet će neke vrste i to nije dobro za “ekološku ravnotežu”.

A ja kažem njima: izumiru i Hrvati, to je najgore i što činite da to popravite?! Ljudi odlaze iz Vukovara, a naša država ne može se pobrinuti niti za čovjeka koji joj je doslovce dao svoje djetinjstvo. Sramim se takve situacije. Država je snažna onoliko koliko se u stanju pobrinuti za svoje najslabije. A Tihomir je bez obzira na sve – jak. Svi mi zajedno obične smo nule, ako mu ne pomognemo.

ZATO HVALA DRAGI PRIJATELJI, SVIMA VAMA KOJI STE POKAZALI DA HRVATI IPAK IMAJU VELIKO SRCE I ZVALI ME CIJELU NOĆ I CIJELI DAN KAKO BI STE POMOGLI TIHOMIRU!

Zbog svega je danas otvorio i račun u Croatia banci na ime svoga teško bolesnog sina:

PETAR GRAFINA, IBAN 2424850033200159448, SWIFT CROAHR2X.

Dobro bi bilo i da se osobno javite Tihomiru na broj 00385 99 651 79 78 ili adresu Ribarska 5, 32.000 Vukovar.

OD SRCA VAM HVALA! JOŠ NAS IMA, JOŠ HRVATA!

PHOTO: Tihomir Grafina i Velimir Bujanec u studiju Bujice, uoči snimanja potresne emisije… Za mene je on pravi div. Izdržao je srpski logor s 8 godina, pomognimo mu da izdrži i nepravednu Hrvatsku s 33. Pomognimo njegovom sinu Petru. Hvala vam!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari