Pratite nas

Kolumne

Velimir Bujanec: Komarci bi Predsjednicu na giljotinu jer se još nije poklonila Pupovcu!

Objavljeno

na

Iako je vani minus i svi čekamo snijeg i led, u Hrvatskoj ima komaraca kojima zima ne smeta, koji pikaju i po hladnoći.

Argentinskom groznicom usred zime nas pokušava zaraziti komarac imenom – Carlos. Sada se zove Drago i više ne baca kamenje na sinagoge kako je to činio u Argentini, kao šesnaestogodišnjak. Nešto stariji, ali jednako lud sada bljuje po hrvatskoj predsjednici.

Zasmetalo ga je što predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović već drugu godinu svoga mandata novogodišnje blagdane provodi u Americi. Zbog toga ju je nazvao ‘gadurom’ i ‘počastio’ cijelim nizom sličnih uvreda, kakve je teško i ponoviti… Cijelu histeriju pokrenuli su drugi komarci, predvođeni rojem sa Imbexa.

Nekakav šonjo s „piš’ me vrit kravatom“ prvo je osmislio priču o ‘sukobu interesa’ pa su onda nasjeli i drugi, a Carlos je odlučio besprizorno vrijeđati. Svi znamo da je Carlos prijatelj Ive YUsipovića.

I ove godine slavili su rođendan zajedno, slušali valjda druga Ivu kako predivno svira klavir. Bit će da je zasvirao nešto iz vlastitog repertoara pa je Carlosu odmah pozlilo i sada je počeo nervozno zujati… I eto prigodnog blagdanskog članka na Autografu.

CARLOS NA VALU NOVE LJEVICE

Carlos je prije svega, ispao potpuni diletant, zajedno sa svima onima koji su kritizirali predsjednicu zbog odlaska u Ameriku, proglasivši ga ‘privatnim’ i ‘beskorisnim’.

Gospođa se sastala s cijelim nizom važnih Amerikanaca koji će u budućoj administraciji Donalda Trumpa igrati značajne uloge. Jedan od najvažnijih susreta je onaj s budućim ministrom obrane, cijenjenim generalom Jamesom Mattisom, poznatim i po nadimku „Mad Dog“.

Naravno da Carlosu, koji je sada radikalni ljevičar i kamenje sa sinagoga preusmjerava prema američkim ‘imperijalističkim’ ciljevima, silno smeta prijateljstvo hrvatske predsjednice s generalom koji ima neupitnu reputaciju u američkoj vojsci, Pentagonu i NATO-u.

Još ako je vrhovna zapovjednica dogovorila kakvu eskadrilu borbenih zrakoplova F16, eto razloga Carlosu i njegovom drugu YUsipoviću da se još više nerviraju.

‘Komplimenti’ kojima je Carlos počastio hrvatsku predsjednicu nisu slučajno izabrani. Kada joj je rekao da je ‘gadura’, zapravo je citirao francuske revolucionare koji su Mariju Antoanetu nazivali ‘kravom’ (vache) što u slobodnom prijevodu dođe na isto… „Vashe autrichienne“ (Austrijska krava) urlali su razbojnici kada su nakon montiranog procesa 1793. godine vodili Mariju Antoanetu na giljotinu.

Čisto sumnjam da je Carlos kada je odlučio usporediti Kolindu Grabar-Kitarović s francuskom kraljicom, zaboravio na koji je način Marija Antoaneta skončala svoj život.

Možda bi on i hrvatsku predsjednicu volio vidjeti na giljotini?! U svakom slučaju, ono što je servirao na Autografu nije ništa drugo nego giljotina. Carlos se ne bi zaustavio samo na predsjednici, kao što se francuska besprizorna rulja nije zaustavljala samo na kraljici.

Razbojnici su tijekom revolucije likvidirali više od 100.000 ljudi, 17.000 ih je završilo na giljotini, a gotovo 30.000 su strijeljali. Pobijeno je 40.000 svećenika i aristokrata, a 500.000 rojalista završilo je u logorima. Carlos sve to dobro zna i na valu politike Nove ljevice priziva sličan scenarij, već viđen i nakon 1945.

BOLJE U AMERIKU NEGO KOD PUPOVCA!

Naravno da komarcu iz Argentine nije stalo do naših vojnika u Afganistanu, vatrogasaca niti policajaca. Predsjednica se za njih i onako brine 365 dana u godini, a Carlos ih sada samo demagoški spominje baš kao i obitelj Salopek.

A kada bi zaista znao kako se, za razliku od notorne Vesne Pusić, predsjednica za njih pobrinula… Ali o tome neću, jer ne želim biti indiskretan.

Nije Carlos poludio zato što je predsjednica već dvije godine za blagdane u Americi, poludio je zato što se već drugu godinu zaredom, nije došla pokloniti Miloradu Pupovcu i zato što nije pohodila božićni performans SNV-a.

To njih zapravo muči! Kolinda Grabar-Kitarović posve je pristojno čestitala pravoslavnim vjernicima Božić, kao što bi to učinio i svaki normalan Hrvat. Ali ona je čestitala vjernicima, a nije pognute glave i na koljenima otišla etno biznismenu koji veliki blagdan koristi isključivo za političke manipulacije.

Kada je ove godine u Mlaki održan parastos za žrtve Jasenovca, Pupovac je jedva ušao u pravoslavni hram, a očevici su mi rekli da se nije znao niti ‘prekrstiti’! Kako i bi kada je deklarirani ateist. Ili možda agnostik?! Ne znam, ali sigurno zna veliki prijatelj najpoznatijeg hrvatskog agnostika – Carlos.

On je i inače stručnjak za crkvena pitanja. Naročito Stepinca. A to je još jedan od razloga zašto Carlos mrzi predsjednicu. Njezino lobiranje prema Vatikanu za to da Stepinca proglase svetim poznato je tek manjem krugu ljudi. Možda i Carlosu, pa zato ovako pika. I dalje: iz Ureda na Pantovčaku izbacila je Tita.

A Carlos je kao mlad mrzio Tita. Kada ga je kasnije ipak zavolio, njegovi simpatizeri u Zagrebu odmah su mu oprostili to što je bacao kamenje na sinagoge. Zapravo – i Titoisti i Carlos imaju nešto antisemitsko u sebi.

Ovaj je kamenovao sinagoge u Argenitni, a oni sirotim Židovima ni danas ne žele vratiti konfisciranu imovinu, koju su prisvojili godine 1945.

Upravo tako: ako su tako veliki ‘antifašisti’ pa što se ne isele iz židovskih stanova i vila u centru Zagreba?! To bi Carlos mogao pitati i jednog svog kolumnista sa Autografa…

MRZE CRO COPA, ONI BI YU DROTA!

Što još smeta Carlosu? Možda imena savjetnika hrvatske predsjednice?! Kada je na Pantovčaku stolovao YUsipović, imali smo Dejana, Sinišu, Sašu, Danicu… A onda su došli Ante, Mate, Luka, Domagoj… Carlos?

On se srami i svoga imena – nekada je bio Zvonimir, a sada je samo Drago… Ne znam zaista pod kojim je okolnostima promijenio ime, ali znam kako su ga se odrekli čak i vlastiti roditelji.

Lud kakav je, optužio je Tuđmanove tajne službe da su u Argentinu njegovim roditeljima i katoličkoj misiji slali protuhrvatske novinske uratke koje je u Zagrebu objavljivao još devedesetih.

Međutim, to uopće nisu bile službe, već jedan mladi HOP-ovac kojeg dobro poznajem i koji je surađivao čak i s Carlosovim bratom! Čovjek je fotokopirao sve te pamflete i pizdarije i poslao ih fino poštom u Argentinu. Ljudi su se zgrozili kada su shvatili u što se pretvorio njihov Zvonimir.

A ja ga donekle i razumijem; nakon vruće mladosti tražio je prostor za afirmaciju i morao je izdati Hrvatsku da bi mu oprostili kamenovanje sinagoge.

Carlos naprosto nije znao pronaći put u kojem bi se ogradio od mladenačkih nedjela i ostao Hrvat. To je za njega ipak bilo preteško.

Isto kao što je preteško suzdržati se Imbexovcima koji u svojoj mržnji ne napadaju samo predsjednicu, već svakog tko je i malo Hrvat, najnovije – čak i Cro Copa!

Zato jer bi im draži bio ‘YU drot’. To ti je tako kada roj predvodi komarac sa malim žalcem koji bi zbog svojih protuprirodnih sklonosti najradije živio na Madagaskaru.

HOĆE LI DRŽAVA DATI NOVCE AUTOGRAFU?!

Hoćemo li dalje nabrajati razloge zbog kojih bi komarac iz Argentine hrvatsku predsjednicu volio vidjeti na giljotini?! Ne voli je zbog toga jer je odlikovala Nikolu Štedula, jer se nije odrekla prvog bijelog, jer je otišla na Bleiburg, a nije sa drugovima išla na komemoraciju u Jasenovac… Ne želi da se ukloni ploča HOS-ovcima s njihovim pozdravom pa je odmah ‘čokolinda’.

Carlos je sa očitim oduševljenjem prihvatio Imbexovu priču o čokoladicama. I pri tome zaboravio tko je prvi počeo. Još prije tri godine srbijanski ministar pravde Nikola Selaković na Pravnom fakultetu u Beogradu, usred predavanja je otrgnuo jednoj studentici iz ruke bocu Jane i bacio je u „đubre“.

Rekao je da se mora piti srpska voda, valjda je mislio na ‘Knjaz Miloš’. Selakovića je podržao Vučić i cijela srbijanska vlada, govorili su da je važno držati do svojih proizvoda, kupovati srpsko.

Carlosov prijatelj Zoran Milanović tada je šutio, isto kao i Carlosova prijateljica Vesna Pusić. Šutili su i komarci s Imbexa. Nisu pikali i nisu dijelili boce Jane po Beogradu. Ipak, Srbi znaju kako pošpricati komarce kada su dosadni.

Slično kao što je zaboravio beogradski slučaj Jana, pa su mu važnije čokoladice, tako je Carlos zaboravio i Milanovićev svojedobni put u Australiju.

Zoki je zajedno s Kotromanom išao preko velike bare, tamo su se fino proveli, od cijele priče nikakve koristi, sve su platili porezni obveznici, a Carlosu to tada nije smetalo.

Smeta mu kada predsjednica ode u Ameriku, sastane se s budućim ministrom obrane i razgovrara o tome da nakon Kiowa, dobijemo i F16.

A da će nam zrakoplovi dobro doći, još smo svjesniji nakon najnovije izjave Vučićeva izaslanika, Draškovićevog četnika i Amfilohijevog učenika – Vlade Božovića koji je na Carlosovu omiljenom domjenku kod Pupovca, usred Zagreba, zaprijetio: „Srbe ćemo braniti svim sredstvima!“ Eto, zašto je bolje da je predsjednica u Americi nego kod Pupija. Pa, zar da sluša takva sranja?!

Zar da se prepucava sa ovakvim glupanima?! Zar da vodi računa o tome što piše neki komarac iz Argentine?! Žalosno je jedino što će to i ove godine najvjerojatnije financirati hrvatski porezni obveznici.

Ajde ti Carlos fino na tržište, svoje govnarije prodavaj budalama koje to žele kupiti, a ako misliš da će te financirati Nacionalna zaklada, onda se varaš – jer i oni će morati objasniti zašto daju novac pomahnitalom luđaku koji hrvatsku predsjednicu naziva ‘gadurom’ i priziva za nju giljotinu. Kune koje ste namijenili Autografu dajte obitelji Salopek.

Velimir Bujanec / direktno.hr

MLADEN PAVKOVIĆ: Pilselov pamflet je pokušaj „državnog udara“

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

Objavljeno

na

Objavio

Prav’ za prav’, sve bi se naše koalicije mogle zvati amsterdamskima, po gradu trgovine, financija i, da prostite, prostitucije.

No eto, sudbina je htjela da se koalicija IDS-a, GLAS-a i Pametnog nazove baš po toj niskozemskoj luci, gdje su se nedavno za susreta europskih liberala i demokrata (znači li ovaj veznik između kako liberali nisu demokrati i obrnuto?) našli predsjednici triju stranaka: Boris Miletić, Anka Mrak Tarataš i Marijana Puljak.

GLAS nema što izgubiti, ionako su beznačajni i neprimjetni. Gospođa Mrak sama kaže: ili uspjeti ili izgorjeti, ili hop ili trop. Ona druga gospođa pak pokazuje razumljive ambicije da se na putu od Pazdigrada do Amsterdama možda jednoga lijepog dana skrasi u Saboru.

Nejasno je samo što će IDS-u kao regionalnoj stranci ovakva koalicija? Niti on može pomoći saveznicima u nacionalnim okvirima niti saveznici njemu u regionalnim okvirima.

Konture jednoga političkog programa, ako je suditi po prvim izjavama, već se naziru. Dominira okretanje budućnosti i naročito ideologiji, odnosno tzv. svjetonazorskim temama.

Oni hoće modernu i liberalnu demokraciju, društvo jednakih šansi, prava manjina, ljudska prava hoće, prava žena na izbor, što je samo drugi izraz za nešto što bi zazvučalo manje lijepo i liberalno, političke i tržišne slobode, manje poreze, istospolne brakove, sekularno društvo, kidanje povezanosti Crkve i države, sužavanje braniteljskih prava u odnosu na predložena nova zakonska rješenja…

Kreatori nove koalicije dijelom preuzimaju opća mjesta svakog civiliziranog društva, a drugim dijelom sviraju na fonu liberalnog totalitarizma, koji s liberalizmom u njegovu autentičnom značenju nema ništa, te koji pokušava cijelom svijetu nametati nove standarde, novi moral i preodgajati narode.

Sve ono što je, primjerice, Marijana Puljak, koja je, eto, pod lošim izgovorima bojkotirala čak i minutu šutnje za jednog umrlog čovjeka, slučajno i hrvatskoga generala, za nju “osuđenog ratnog zločinca”, izgovorila u subotnjem intervjuu Slobodnoj Dalmaciji može se naći u svakoj početnici “liberalne demokracije”, to je nešto što se, uostalom, nastoji kroz program građanskog odgoja navrnuti djeci od petog razreda osnovne škole kao europska vrijednost.

Gledano iz aspekta političkog tržišta, roba koju nam nudi nova podružnica europskih liberala i demokrata teško će ovdje naći svoje kupce. Ta roba nema naročitu prođu ni na europskom tržištu, ovdje je pogotovo deplasirana.

Sve smo to već vidjeli, sve je to već dovoljno razvikano i bez odjeka, ne treba nam još jednom Vesna Pusić ili neka nova Vesna Pusić. Hrvatskoj treba neka nova, istinska alternativa, koja neće biti epigon problematičnih “europskih vrijednosti”, nego izraz stvarne volje, emocija i potreba građana, a to može biti samo istinsko demokršćanstvo ili istinska socijaldemokracija.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari