Pratite nas

Priče

Vera Primorac: U početnom krugu

Objavljeno

na

Proljeće u Mostaru
Proljeće u Mostaru

Sama sam. Sjedim  pred TV ekranom. I sa strepnjom pratim najnovije vijesti … Moji su već otišli spavati, iako je još rano. A ja kao na iglama. Bdijem i osluškujem. Ni san mi nikako ne dolazi na oči.  Nemirna sam. Osjećam se kao u nekakvoj mišolovci. Idem iz sobe u sobu, pa u WC, pa s kauča na fotelju… i s fotelje na kauč.

Odjedanput mi neka muka u želudcu. Trčim u WC i izbacujem svu onu gorčinu i sav onaj jad koji mi se skupio u praznom stomaku. Jer od muke, u ovih zadnjih nekoliko dana, ne mogu ni jesti ni piti.

Nekakav se nemir uvukao u  mene.

Sve mi smeta.

Svega se plašim.

Od svega strepim.

Smeta mi i ova neprirodna tišina koja  samo što ne eksplodira. Tako neuobičajena za ovo doba godine. I za ove rane večernje sate.

Ta, ljudi bi trebali, kao i uvijek dosad, šetati… Sastajati se.

Proljeće je!!! Proljeće je u Mostaru.

I svjetlost je  … nekada bila.

U Mostaru.

***

Ali nigdje, nigdje na ovome svijetu, nije bilo toliko svjetlosti i sunca, toliko topline i mirisa, kao u mome rodnom gradu.

Jer, sunce je, ovdje, kažemo mi Mostarci, zastalo na tren. I ovdje ostalo zauvijek.

I sve je ovdje, nekako, drugačije. Nestvarno.

I obavijeno aurom neke djevičanske nevinosti i čistoće.

 

A svjetlost u tebi. Svjetlost oko tebe.

Uvlači ti se u dušu … Budi te jutrom. Mazi po licu.

Usporava pokrete.

I ublažava oštrinu naravi pa nekako sav treperiš… od silne dragosti.

I svi su ti ljudi bliski i dragi.

Kao rod rođeni.

Zato bi,  svatko od nas, i drugima darovao svu tu ljepotu.

I ozario lice… Njegovim osmjehom.

Jer- moj grad i osmijeh ima!

I smiješi se svakome tko dolazi čistoga srca i otvorene duše.

I svakome pruža ruke…

I prima ga u zagrljaj.

 

E-e-e-e-, proljeće! Proljeće u Mostaru!!!

 

Vrijeme je to kada sve oživi i probudi se; kada zašumi Neretva; kada zamiriše behar(cvijet) na voćkama.

Kada ljudi nahrupe iz kuća na ulice, pa kao da su izmiljeli iz čahura, preobraze se.

Ispruže suncu na pozdrav.

I dovikuju se, pričaju glasno, pjevuše…

„Što te nema, što te nema.

Rumen istok kad zarudi

I duša se miru sprema…

Što te nema? Što te nema?“

 

Odjekivala je, tako, svakog proljeća    pjesma i  vrvio život ulicama. Jer, proljeće je uvijek bilo i jest… vrijeme ljubavi.

Vrijeme kada se mladi vole. I s proljećem u Mostaru, žive svoje proljeće.

 

A gdje li je sve to sada nestalo?

Gdje li je sada nestala sva ona svjetlost?

 

I što ove spodobe ovdje traže?

 

Oni za takvo što ni ne znaju!

Oni umjesto ljubavi, siju mržnju.

Umjesto radosti, donose tugu i očaj.

Umjesto života, ostavljaju pustoš .

I zgarišta … I pepeo… I smrt…

***

Ali, moram iskreno priznati, još od prvog trena, nakon moga povratka, nisam se osjećala baš onako opušteno, kao što sam se uvijek osjećala, u mome rodnom gradu. Sve mi je bilo isto, a opet sve nekako drugačije. Nestala je ona toplina s kojom te je, nekada prije, grad dočekivao.

 

Širio ruke. Blistao od blagosti i sreće zbog

tvoga ponovnog vraćanja.

Vraćanja u osunčana jutra.

Vraćanja baščama,

ulicama,

beharu,

mirisima…

I šetnjama Ilićima, Cimom, Barama…

 

I poznatim i dragim stazama djetinjstva. Gdje ti je sve blisko i drago.

I tvoje.

Dok ti se on, tvoj grad smiješi. I usta mu od uha do uha. Sav ozaren. Jer si mu se vratio.

A sada?

A sada i nebo sivo. Pritislo…

Olovno, neprijateljsko. I sumorno.

Nigdje ni sunca ni svjetlosti.

 

***

Hodam žurno mojom ulicom do prve trgovine. Nesigurno i oklijevajući.

I osjećam kako mi tlo izmiče pod nogama. Jer, sva treperim od nekakve slabosti.

I opet me pritisnula ona ista zebnja. Onaj isti strah i nelagoda.

Rat!!! Rat je i ovdje!

 

A, oni nas vrebaju, s mržnjom

I drže na nišanu

Netremice

Ušančeni u svom strahu

Mjere i odmjeravaju

Preko topovske i snajperske cijevi

Uzduž  i upoprijeko

Nevidljivi i skriveni

Od naših pogleda

Procjenjuju nam

Našu težinu i dob

Našu širinu i visinu

 

Našu podobnost

I našu nepodobnost

Naš Život Našu smrt

I našu

Opstojnost

A kada im i to dosadi

Igraju se

Hoću-Neću

Pa kom opanci

Kom obojci

 

Slutila sam to. Ali nisam htjela vjerovati, niti to priznati sama sebi.

Nadala sam se. I još se uvijek nadam…

‒ Ali rat je…rat je, moja Lucija!!! Oni ti samo čekaju znak za početak pa da se na nas sruče! Pa, zar ne vidiš, jadna ti tvoja majka, kako su se već načičkali i ušančili po okolnim brdima?

A ti, kao kakva naivna glupača, još uvijek trubiš o tome, hoće li ga ili ne će biti.

Ta, prozor tvoje učionice gleda ravno u njihove topovske cijevi, uperene točno prema tvojoj školi. I prema tvome Mostaru.

 

U početnom smo krugu pakla!!!

 

Vera Primorac/ Ulomak iz romana koji uskoro izlazi iz tiska

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

Ivan Ike Mandurić – Nije lako postat čovik

Objavljeno

na

Objavio

Kad mu je bilo dvanest godina zatra je stinan poštara jer je njegovoj materi opsova Boga. Cilo selo ga je valilo i reklo da će Stipan bit pravi čovik. Did je reka: „Pustite dite! Nije lako postat čovik.“

Odslužio je vojsku, pustio brkove, poslije pučke mise svin momcin odbacijo kamena s ramena. Tetka je rekla: „Bolan, naš Stipan pravi čovik.“ Did je opet reka: „Nije, nije! Još nije.“

Kad je završio je za inženjera, did je već bijo umro. Zaposlijo se, zaradijo prvu plaću, sveza kravatu, oženijo se i dobijo sina. Mater je prid ćaćon rekla: „Evo, Jozo, naš Stipan pravi gospodin čovik.“ Ćaća je reka: „nije, ženo, nije još. Još nije.“

20 godina kasnije Stipan je oženijo svoga najstarijega sina od nji četvero, i uskoro i on posta did. Donijo ga je ćaći da ga privati prija nego umre.

Stipanova sestra je rekla ćaći: „eto ćaća, vidiš tvoga Stipana, donijo ti je unuka i da mu ime po tebi. Pravi čovik“. Ćaća je opet reka: „Nije, nije, još nije.“

Kad je Stipanu bilo osandeset, njegova četri sina doveli su mu 16 unuka. Tri su otišla u pratre. Jedan od nji mu reče. Eto dide Stipane, ti si u životu skroz uspio. Gledaj koliko nas je. Sve si postiga. I imat ćeš tri unuka pratra. Ti si dide pravi čovik. Stipan se smrče, pa pocidi kroz brkove: „Moj sinko! Daleko san još. Nisan, nisan, još nisan…“

Sutra dok su, ranije nego inače, ovi put u cik zore, i on i Mila nakon prve krunice sidili na ganjku i pili kavu, Stipan će:

– Ženo! Sad dolazi ono najvažnije. Sve imamo, a sve more propast. Dica mogu Boga iznevirit, jedni sa drugin se oko zemlje poklat, od ćaće i matere se okrenit, brakove upropastit, po svitu se izgubit, za paran se povest i okrenit, zaboravit bit ljudi i za vlašću pomamit. Onda nan džaba sve, i kuće i sve dosadašnje molitve, i sve ove godine. Najviše me stra što svega imaju – reče did.

– Dašta je mene stra! reče Mila. Nikad nije bilo opasnije. Znan ja to dobro. Sad je najteže i najvažnije.

Zadnji sedan godina nije bilo dana bez mise, ni jutra ni večeri bez krunice, ni petka bez posta…

A zadnje tri godine, odkad je umrla Mila, Stipan je posta ko monah.

Kad je umro, pratar je puno propovida. Ali svi su zapamtili samo jednu rič: „Stipan je bijo pravi čovik!“.

Niko više ništa nije govorijo. Ali, sva su dica, sva unučad i sva praunučad sebi rekli: „Moran i ja bit k’o naš Stipan. Oći i ja bit pravi čovik ko moj did Stipan.“

Oni mali Stipan što je stinan zatra poštara, odbacijo kamena, završijo za inženjera, dobijo 16 unuka, i zadnji godina povazadan molijo, tek na kraju je uspio.

Stipan je napokon uspio. Skroz uspijo.

Ivan Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Priča o povratku – Konkretne aktivnosti ulijevaju nadu

Objavljeno

na

Objavio

Svoje dojmove nakon sastanka visokih dužnosnika Vlade Republike Hrvatske s predstavnicima udruga prognanih Hrvata u Banja Luci za naš portal iznosi Ante Ljevar, predstavnik udruge “Stara Rijeka i okolina” i katoličkih  župa općine Sanski Most:

 “Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih”, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata živjelo  2.800 Hrvata ili 8 posto. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

 Piše: Anto PRANJKIĆ 

Nedavni sastanak banjolučkoga biskupa dr. Franje Komarice i predstavnika hrvatskih  udruga s prostora Republike Srpske s državnim tajnicima i predstavnicima Ministarstva vanjskih poslova,  Ministarstva regionalnog razvoja i EU fondova održan prije nekoliko dana u Banja Luci odjeknuo je širom banjolučke regije. Naime,  prema riječima nazočnih  radilo se o jednom od, do sada, nabolje organiziranih te sastanaka s konkretnim temama razgovora i rezultatima.

Prema riječima Ante Ljevara, predstavnika Župe Sanski Most i Udruge Stara Rijeka i okolina bila je to prigoda kako bi se mogli iznijeti problemi koji muče povratnike u hrvatskim mjestima na ovom području.

Ante Ljevar

– Nas je na sastanak pozvao biskup  dr. Komarica preko udruge “Nazaret” a razgovarali smo na teme povratka i obnove i poteškoće u realizaciji istih. Moram reći da sam jako zadovoljan održanim sastankom. Svi smo imali mogućnost iznijeti svoje stavove i čini mi se, da je ovo jedan od, do sada, ozbiljnijih sastanaka održan na ovu temu. Osobno očekujem da ćemo iznaći rješenja i nastaviti suradnju na dobrobit svih, kazao je Ljevar, koji posebno ističe ogromne probleme pri povratku na području triju Župa: Sanski Most, Stara Rijeka i Sasina, gdje je do prije rata od živjelo 2.800 Hrvata ili 8 posto od ukupnog broja stanovnika. Najveći problem predstavlja obnova, kaže naš sugovornik i napominje kako od 1995. godine ni jedna kuća nije obnovljena, a podneseno je  iz njegove udruge oko 200 zahtjeva samo u 2013. godini. Interesantno je kako od Federalnog Ministarstva za prognane i raseljene osobe nije stigao niti jedan odgovor na predane  zahtjeve. Međutim, nekoliko je ljudi povratnika s rada u inozemstvu svojim sredstvima obnovilo domove i tamo živi.

– Posebno je alarmantno stanje u mučeničkom selu Briševo, gdje je 1992. godine ubijeno 68 civila, a župna crkva je obnovljena. No,… Mi smo nabavili crkvena zvona za crkvu, ali u crkvi nema električne energije i zvona ne mogu zvoniti. Apsurdno je i to što je vod električne struje u blizini i taj se problem može lako riješiti, ali ne postoji volja, ističe Ljevar i kaže kako je stanje bilo donekle bolje, dok nije umro župnik vlč. Ilija Arlović, koji je svoju župničku dužnost obnašao i za vrijeme rata te stoga imao mnogo nedaća i problema, a bio je i pretučen. Pretpostavlja se da je i  od posljedica kasnije i preminuo.

Iako je stanje na ovom području vrlo teško raduje činjenica da postoje ljudi koji žive na području župe Stara Rijeka. U selu Poljak u zaseoku Zagaj živi i  šest osnovnoškolaca, koji svakodnevno putuju u školu a zbog nepristupačne ceste autobus ne dolazi, pa djeca pješače kilometre do škole. Dolaze iz obitelji Pranjić, Šeić i Grgić.

– To nam je ovdje veliki problem. Naime za uređenje i asfaltiranje  ceste treba nam oko 100 tisuća konvertibilnih maraka. Općina je obećala dati 50 posto, JP Šumarija FBiH 25 posto, a nama je preostalo da potražimo pomoć za preostalih 25 posto sredstava. Čim izradimo Troškovnik za ovaj projekt javit ćemo se i nadležnim u institucijama RH kako bi nam pomogli da riješimo taj prioritetni problem. Inače, vrlo je težak život za nas Hrvate na ovim prostorima. Kada stranac dođe u Bosnu i Hercegovinu, a posebno u Republiku Srpsku, gdje god vidi razrušene i neobnovljene kuće znat će da su to hrvatske kuće, jer mi smo zakinuti i u RS i FBiH. Na sastanku u Banja Luci iznesen je poražavajući podatak kako je obnova hrvatskih kuća u odnosu na srpske u RS 1:12, a u odnosu na bošnjačke u FBIH 1:8, kaže Ljevar i ističe kako mu je sastanak u Banja Luci ulio čvrstu nadu da će se stanje pomaknuti s mrtve točke te da će Hrvati u Republici Srpskoj konačno početi rješavati prioritetne probleme

– Na sastanku smo kod predstavnika iz RH: državne tajnice iz Ministarstva vanjskih poslova Zdravke Bušić, državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonka Milasa, državnog tajnika Nikole Mažara te predstavnice Minsitarstva regionalnog razvoja i EU fondova gospođe Stele Arneri vidjeli spremnost da nam pomognu, ali i konkretne aktivnosti, a što je primijetio i sam biskup dr. Franjo Koomarica, kaže Anto Ljevar iz udruge Satara Rijeka i okolina i predstavnik župa Sanski Most, Sasina i Stara Rijeka na sastanku održanom u Banja Luci.

Inače, Ljevar ističe i dobru suradnju Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i zaposlenicu toga ureda Žanu Ćorić s udrugama prognanih i raseljenih Hrvata Sjeverozapadne Bosne.

Na sastanku održanom u Banja Luci predstavnica udruge “Nazaret” gospođa Jacinta Laštro napomenula je veliki problem Hrvata koji imaju pravomoćne presude za useljenje u svoje domove. Međutim,  cijeli proces se odugovlači, pa se oni još uvijek ne mogu vratiti i koristiti svoje nekretnine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari