Pratite nas

Kolumne

VESNA PUSIĆ: GENERALNA TAJNICA FILO KOMUNISTIČKE LJEVICE

Objavljeno

na

U svom sramotnom pohodu na vrh svijeta, u svojoj kandidaturi za generalnu tajnicu UN-a, drugarica Vesna Pusić doživjela je sramotan poraz zauzevši posljednje mjesto. I nije bitno što je Vesna Pusić doživjela sramotan poraz u unaprijed izgubljenoj političkoj utakmici koju je koristila za svoju samo promociju i predizbornu kampanju ljevice, važno je sramoćenje Hrvatske i podsmjeh međunarodnih čimbenika koji o Vesni Pusić, heroini hrvatske mentalno komunističke ljevice, znaju više nego mi sami. Važno je znati i to, da je Vuk Jeremić bio glavni promotor Vesne Pusić na putu u UN, a ona mu je, čini mi se, istom mjerom to vratila glasajući za njega u prvom krugu.

Teško je ne reagirati na hrpetinu neistina i spinova izrečenih u njenom razgovoru za jugoslavensku N1 TV, ali poseban osvrt potreban je samo za ovaj citat, jer kada bi secirali svaku njenu rečenicu mogli bi napisati cijeli roman.

Nisam sigurna kako će kadroviranje riješit i unutar HDZ-a. Mislim na Hasanbegovića i 7-8 zastupnika koji su zaista desničarski ekstremisti. Ekstremisti, čak i kad ih ima malo, napadaju vrlo žestoko i vrlo su glasni. Unutar HDZ-a će morati prelomiti je li pobijedila ekstremna desnica ili bijeg od te desnice i u skladu s tim se moraju postaviti u sastavljanju vlade. Jedna vlada umjerenog, umivenog desnog centra koju Plenković želi voditi ne može imati kao svog člana povijesnog revizionistu kakav je Hasanbegović, kazala je Pusić, prenosi N1.

Nikada nismo doznali niti ćemo ikada doznati, po čemu su to Hasanbegović i 7-8 zastupnika desničarski ekstremist. Gdje su dokazi za taj ekstremizam, šta je to uopće desničarski ekstremizam i koje su posljedice za Hrvatsku zbog takvog, navodnog  ekstremizma, te grupe koja je malena, ali vrlo glasna, kako kaže drugarica? Za Vesnu Pusić i njenu partiju jedino je rješenje radikalno izmišljati i proizvoditi desničarski ekstremizam, jer bez desničarskog ekstremizma propada i njena komunistička politička platforma koja ne može opstati bez neprijatelja na radikalnoj desnici.

Suprotno  tvrdnji Vesne Pusić, imamo dokaze da u Hrvatskoj ne postoji ni jedna desna stranka, strančica ili udruga ni slične onima koje postoje u gotovo svim europskim državama. Imamo i neoborive dokaze o egzistenciji i pro aktivnom djelovanju filo komunističke, neojugoslavenske ljevice čija je ideološka predvodnica upravo drugarica Vesna Pusić. Te dokaze iznio sam u svom zadnjem novinarskom osvrtu i nema nikakve sumnje da je partija Vesne Pusić produžena ruka SKJ i SKH. Partija Vesne Pusić služi se istim onim trikovima kojima se služio JBT i što bi bratija rekla „ista meta isto odstojanje“!

Ja sam po vokaciji desničar, a za Vesnu Pusić sam ustaša i ekstremni desničar, a da bih je razuvjerio kako nisam povijesni revizionist otkrit ću svoje referentne točke na kojima počivaju moja ideološka polazišta.

Stjepan Mesić, Pusićkin „brat po oružju“, izjavio je pri zdravoj svijesti, kao odrasli muškarac i političar, kao desna ruka Tuđmana sljedeće:

„Hrvatska je u Drugom svjetskom ratu pobijedila dva puta! Prvi put kada je 10. travnja proglasila NDH, državu koju su priznale sile osovine i drugi put 1945. kada smo nakon rata sjeli sa saveznicima, pobjednicima Drugog svjetskog rata“!

Koga je Hrvatska pobijedila 10.travnja 1941. sukladno Mesićevoj izjavi? Hrvatska je 10. travnja 1941. godine pobijedila Kraljevinu Jugoslaviju istrgnuvši se iz velikosrpskog zagrljaja, i toj Mesićevoj izjavi, istinitosti te povijesne činjenice nije potreban nikakav povijesni revizionizam i tome se ne može ništa ni dodati niti oduzeti. Zbog toga je general Glasnović u pravu kada kaže da je NDH bila hrvatska država, a zbog te izjave Vesna Pusić i kompletna ljevica  je dobila „ospice“! Zamislite!? Kako se Glasnović uopće usudio reći isto ono što je rekao Pusićkin drug Mesić! Gdje je tu ekstremizam i povijesni revizionizam?

Sam karakter režima NDH, politički ustroj, politički utjecaji ratnog okružja, dominacija političkih silnica, može se smjestiti jedino u kontekst vremena od 10. travnja 1941. do 10. svibnja 1945. Jedino što može biti razumno i prihvatljivo je promatrati događaje u kontekstu Drugog svjetskog rata na ovim prostorima i u tom kontekstu uspoređivati moguće ratne zločine svih sudionika rata na prostoru bivše Jugoslavije. Ako je Pavelić zločinac, ako je Draža Mihailović zločinac, možda je i Tito u NOB-i bio zločinac? Ili je Tito jedini nevinašce!?

Stjepan Mesić se svojom izjavom u Australiji o hrvatskim pobjedama doveo u neobrano grožđe. Dakle Hrvatska je pobijedila 1941. otrgnuvši se iz velikosrpskog zagrljaja Kraljevine Jugoslavije, a onda je ponovno pobijedila 1945., valjda samu sebe, i upala u desetorostruko težu Titovu, zločinačku diktaturu, nemjerljivo užasniju nego što je bila ona Aleksandrova!?

I to je zapravo referentna točka svih rasprava o kontekstu vremena u miru, o kontekstu Titove diktature od 1945. do 1990. godine. Podmeću nam neprijatelji da smo revizionisti, jer želimo reustašizaciju Hrvatske, jer želimo oživjeti NDH, a u stvari iza tih napada stoji strah od istine, strah od otkrivanja pravog lica  diktatorskog režima JBT-a. Povijest o postojanju NDH pisao je diktator Tito i njegovi jednoumni diktatorski povjesničari bez ikakve mogućnosti za demokratsku raspravu i bilo kakvog  suprotstavljenog mišljenja. Da je kojim slučajem NDH nakon 1945 opstala, demokratizirala svoj politički ustroj koji za vrijeme rata opravdano nije bio demokratski, jer bio je rat, danas bi Hrvatska bila jedna od najnaprednijih država svijeta uz bok jednoj Njemačkoj ili Japanu. Ali u tom slučaju ne bi bilo Jugoslavije niti ovog cjelovitog geostrateškog prostora na kojemu je Tito potkusurivao i Istok i Zapad. Da bi postojala Jugoslavija trebalo je uništiti NDH, hrvatsku državu, državu koja je ključ strategije ovog prostora. Iz istog razloga Hrvatsku se i danas ciljano i sustavno urušava na svim razinama!

Da je bilo tko mislio i želio reustašizirati Hrvatsku ili uspostaviti novu NDH to bi učinio Tuđman nakon što je slomio kralježnicu Jugoslavenskoj agresiji. Nacistička, fašistička ili bilo kakva diktatorska ili zločinačka Hrvatska danas u modernoj Europi jednostavno nije moguća i svi napadi ljevice u tom pravcu su pucanj u prazno.

Generalna tajnica mentalno komunističke ljevice, drugarica Vesna Pusić, ima zadaću nanjušiti i medijski prokazati sve one koji se usude taknuti u njenu titoističku idilu, sve one koji u potrazi za istinom otvaraju prave teme. Ona ima zadaću oslabiti HDZ-ove potencijale, zajedništvo demokršćanskog korpusa hrvatskog naroda, jer to zajedništvo već sada prijeti uzeti ljevici i sljedeće izbore na lokalnoj razini, a zatim izbore za EU parlament, izbore za predsjednika Hrvatske i konačno sljedeće parlamentarne izbore. Vesni Pusić je užasavajuća pomisao da bi gospodin Andrej Plenković mogao dominantno nastaviti  Karamarkov pobjednički niz i time, na jedan sofisticirani način demokratizirati hrvatske medije, a kada se to dogodi rasvijetlit  će se i istina o pupčanoj vrpci kojom su Vesna Pusić i njena bratija čvrsto povezani s komunističkim mentalnim sklopom agresorske Jugoslavije. Ona se užasava pomisli da bi Hrvatska  od „slučajne države“ i „slučajnog naroda“ mogla postati snažna nacionalna država s većinskim katoličkim življem u kojoj više ne bi mogle egzistirati povijesne, jednoumne interpretacije i mitomanske licitacije s mrtvim ljudima koji su pretvoreni u bezlične brojke i „vreće krumpira“. Na tim i takvim povijesnim mitovima  je rođena i još uvijek egzistira ekstremna ljevica u Hrvatskoj. Mentalna higijena, umivanje lica i skidanje komunističke koprene s očiju potrebno je upravo ekstremnoj ljevici, potrebno je ugušiti one koji guše prostor demokratizacije, one koji zbog sebičnog partitokratskog interesa prokazuju i razapinju poštene ljude u svojim dominantnim medijima, one koji blate Hrvatsku diljem svijeta i one koji paradoksalno štite ubojice poražene diktatorske Jugoslavije. Generalna tajnica ekstremne ljevice može biti izbornica samo svojih kadrova, u svom ekstremističkom komunističkom timu, a nikako izbornica u timu svojih političkih oponenata.

Gospodin Andrej Plenković mora znati da mu politički protivnici zapravo ukazuju na pravi smjer!? Jer koga oni ne žele u njegovom timu to su zapravo najbolji ljudi za budućnost Hrvatske. Neprijatelji mu mogu biti najbolji odvjetnici.

Kada bi gospodin Andrej Plenković slušao želje Vesne Pusić i kada bi po njenoj želji ignorirao Zlatka Hasanbegovića, to bi bilo isto kao da protivnički izbornik neke nogometne reprezentacije savjetuje našeg nogometnog izbornika da iz momčadi izbaci Luku Modrića, jer je ekstremno prenizak.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari