Pratite nas

Kolumne

Vican poručila predsjednici: ‘Pridružili ste se glasu ulice kojem pripada Divjak’

Objavljeno

na

Pismo prof. dr. sc. Dijane Vican predsjednici države

Dijana Vican poslala je pismo predsjednici u kojem izražava žaljenje što se ona kao predsjednica pridružila ‘glasu’ ulice koji podupire i Blaženka Divjak. Pismo, koje je objavila televizija N1, donosimo u nastavku. Zanimljivo je pri tome kako je ovo pismo, izgleda, televizija N1 dobila preko ureda Predsjednice. Moramo se početi zaista pitati gdje ide Hrvatska? (hkv)

Poštovana predsjednice RH, gospođo Grabar Kitarović,

u trenutku nedjeljne invazije medija s pitanjem da prokomentiram Vašu izjavu u Jutarnjem listu, od danas 10. rujna 2017., a vezano za reformu odgoja i obrazovanja i tim Vican vis á vis tim Divjak, a koja glasi (cit.)

Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom Divjak, razmišljamo na isti način. Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali definitivno treba biti timski rad. Javnost ima pravo na raspravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor.

(…)

Ja sam uvijek za rad, a taj tko radi taj i griješi. Ali grijeh može biti i propust, kad se ne napravi ništa. Mislim da treba krenuti s elementima reforme s kojima se slažemo. U razgovoru s ministricom Divjak sam shvatila da se 90 posto sadržaja može primjenjivati, a deset posto se može riješiti. Moja djeca su prolazila kroz spolni odgoj u Belgiji i tamo se smatra da roditelji imaju pravo na riječ, dobili smo popis literature i pozvani smo da pregledamo sve i kažemo svoje mišljenje. Vjerujem da se to može riješiti i kod kurikuluma. Djeci treba omogućiti da imaju pristup sadržajima koji ih zanimanju.

Imam potrebu komentirati Vama, a ne medijima.

Svoje doprinose poboljšanju i unaprjeđivanju sustava odgoja i obrazovanja ozbiljivala sam kao profesionalac punih 30 godina rada, a zadnjih 10 godina konkretnim rezultatima, među kojima i prelazak na suvremenu kompetencijsku paradigmu – nacionalni kurikulum, kojega je RH dobila radom preko petsto stotina stručnjaka, i to nacionalnim konsezusom 2010. godine, a objavilo ga je nadležno ministarstvo 2011. godine pod naslovom Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje – NOK (Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, 2011.; www.mzo.hr) To je ishodište daljnjeg reformiranja sustava, prema istoj metodologiji kako je 2005. godine reformiran sustav visokog obrazovanja, a rađeno je timski, temeljito, prilagođeno našem sustavu, vrlo transparentno, i to pune četiri godine. Transkripti javnih rasprava su u arhivi Saborskog odbora za obrazovanje i kulturu, odnosno Sabora RH, a zapisnici preko dvjesto javnih rasprava u arhivi Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica sudjelovala sam u javnim raspravama sve vrijeme dok se donosila Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije (Sabor RH, 2014.).

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica očitovala sam se 2016. godine tijekom stručne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi, i to u vrijeme pred izbore, znači vrlo neutralno, kad se nije znalo koja stranka će pobijediti i tko će s kim koalirati. Moje primjedbe nisu bile ni svjetonazorske, ni ideološke, niti političke, niti su ijednom rječju podrivale hrvatsko društvo ili sustav odgoja i obrazovanja. Nikada, ali baš nikada, nisam koristila imena osoba.

”Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice…”

Pozivom predsjednika Vlade RH gospodina Andreja Plenkovića u siječnju ove godine odazvala sam se dati smjer Akcijskom planu prema Strategiji i reformi sustava odgoja i obrazovanja, te izraditi Prijedlog Akcijskog plana za dvogodišnje razdoblje (2017. – 2018.).

Nakon izrađenog Nacrta prijedloga Akcijskog plana te nakon pristiglih očitovanja svih ministarstava i relevantnih ustanova, nastaje preokret: ulični prosvjedi na kojima je sadašnja ministrica sudjelovala, potom jedan medijski linč, onda i drugi medijski linč, demoniziranje moje osobe i profesije.

Ja sam sveučilišna profesorica i rektorica Sveučilišta u Zadru. I majka sam 25-godišnjeg sina. Obrazovala sam se i profesionalno usavršavala u zemlji i inozemstvu.

Nemam nikakav svoj reformski ni strateški tim. Svoje mišljenje o reformskim i strateškim procesima dijelila sam s članovima Posebnog stručnog povjerenstva istim rječnikom kao i sa sudionicima na javnim predavanjima, okruglim stolovima, u javnosti i u uredu predsjednika Vlade RH.

Ponašajući se profesionalno, što bi Umberto Eco rekao (parafraziram), kao patuljak na ramenima patuljaka, svojim isključivo profesionalnim doprinosom, nisam se bavila opredjeljivanjima za jedne i suprotstavljanjima drugima, niti sam se obrušavala ultimatumima da se itko makne s nekog mjesta ili funkcije, a da ja sjednem.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje:

što nalazite kompatibilnost s ministričinim manifestom: depolitizacija, ideologija jednako tehnologija, uvođenje informatike, a mene koja kanaliziram reformu na cjeloviti razvoj djeteta i učenika, odstranjujete stavom da sam ja odradila svoje;

što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta iza kojega stoji Hrvatska narodna stranka koja je bila suautor Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014. godine, a danas bi mijenjala Strategiju i svojatala reformu prema svojim mjerilima (iako je njihova parlamentarna zastupljenost manja od veličine statističke pogreške);
što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta, koji se 80% odnosi isključivo na informatizaciju škola, što je prvenstveno unaprjeđenje pedagoškog standarda škola, a ne nalazite kompatibilnost s mojim usmjeravanjem reformskih procesa na učenikovo optimalno opterećenje u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju;

što nalazite kompatibilnost s ministricom u uvođenju Informatike kao svjetskoj novini, iako je Informatika zastupljena u odgojno-obrazovnom sustavu s inoviranim planom i programom 2006.godine (usput rečeno, uvođenje Informatike nije predviđeno Strategijom);

što sa svojim savjetnicima niste našli poveznicu u konzistentnom i koherentnom uređenju hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je već utemeljen u NOK-u, nego se priklanjate reformskom diskontinuitetu temeljenome na naslovima knjiga (tržište rada, obrazovanje za budućnost) ili koncepata (npr. škola za život) koji lijepo zvuče uhu javnosti, a ne rješavaju nijedan suštinski problem odgojno-obrazovnog sustava;

što nalazite kompatibilnost s ministricom, vrsnom matematičarkom, koja od prvih nacionalnih ispita održanih 2006. godine, te PISA rezultata (2006. i 2009. i 2011.) do danas nije dala svoj doprinos u rješavanju problema, primjerice, „nestručno pokrivene nastave“ iz matematike, kemije, fizike i engleskog jezika (moje prijedloge ni ne znate), što nije utjecala na smanjenje instrukcija (sumrak odgojno-obrazovnog sustava RH) barem iz matematike, nego oduševljava javnost i Vas školskim tabletima, pametnim interaktivnim pločama i računalima;

što se divite informacijsko-komunikacijskim tehnologijama koje plaća hrvatski narod skuplje nego Šveđani, Finci, pa i Irci koje spominjete kao poželjan uzor;

što se priklanjate kurikulumima istih nastavih predmeta koji sada žive u školi kao nastavni programi, a odbacujete zajedno s ministricom Divjak koncept hrvatske škole utemeljen i objavljen 2011. godine, s jasnom strukturom koja se odnosi na: jezgrovni kurikulum (dio koji je jednak za sve učenike), diferencirani (izborni predmeti ili moduli) i školski kurikulumi – autonomnog dijela odgojno-obrazovnog rada škole, koji je prilagođen svakom učeniku, i onome koji hoće učiti ćirilicu u hrvatskoj školi, a ne samo srpskoj, onome koji hoće učiti hebrejski jezik (za što sam se ja založila), onome koji hoće biti kreativan i inovativan u bilo kojem odgojno-obrazovnom području (škola u prirodi, robotika, mehatronika, izrada informacijsko-komunikacijskih aplikacija, i tako dalje), a ne samo tehnologijama koje će se od učenikovog šestog razreda osnovne škole do trećeg razreda srednje škole promijeniti šest puta;

što ste svojom izjavom, a citirajući ministricu, da je 90% kurikuluma primjenjivo, obezvrijedili rad svih stručnjaka koji su se očitovali, jer Ekspertna radna skupina još nijedno očitovanje ni prijedlog kurikuluma nije ni dotakla.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice; što ste se kao predsjednica svojom izjavom danas u Jutarnjem listu pridružili glasu ulice kojemu pripada ministrica Divjak, a ne kulturi rada onih koji rasprave vode za stolom i služe se argumentima; što ste upravo ovakvom izjavom napravili crtu razdjelnicu koje sam se ja cijelo vrijeme uljudno suzdržavala, ne nadolijevajući ulje na vatru, pružajući ruku ministrici Divjak, a koju je ona uporno odbacivala.

Na koncu iskazujem žaljenje što ovakvim izjavama pothranjujete profesionalno sektaštvo, zbog čega će, budite sigurni, popriličan broj stručnjaka napraviti odstupnicu od davanja sebe javnom dobru, a što ću nakon Vaše današnje izjave i sama učiniti.

S poštovanjem,
prof. dr. sc. Dijana Vican,
rektorica Sveučilišta u Zadru

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Milan Sijerković – genij vremenske prognoze

Objavljeno

na

Objavio

Kakvo vrijeme stavljaju? Reklo je na televiziji da će biti… Da si gledao prognozu, znao bi… Nemaju veze, opet fulaju…

Televizijske vremenske prognoze nakon središnjeg dnevnika sjećam se još iz vremena kada je to bio jedini relevantan izvor informacija o tome kako je s vremenom bilo i što bi moglo biti, puno prije Interneta i meteo aplikacija, u pretpotopno doba kada je jedina alternativa bila prognoza u novinama koja je u startu već bila zastarjela jedan dan ili radijska koja je bila apstraktna, lišena vizualnog dijela koji daje poseban čar i autoritet televizijskoj dnevnoj dozi priče o vremenu.

Ljudi vole razgovarati na tu temu, jer u prognozi uvijek ostaje prostor mogućnosti i različite interpretacije. Prema pokazateljima najvjerojatnije će biti tako i tako, danas je do tri dana ta vjerojatnost vrlo velika, ali uvijek ostaje prostor za ostvarivanje i drugačijih scenarija, pa se nekada kaže – pretežno vedro uz mogućnost kiše.

Odlazak Milana Sijerkovića najpoznatijeg hrvatskog meteorologa bio je povod za rekapitulaciju njegovog rada i često se, mislim s pravom, mogla čuti tvrdnja kako je bio genij u svom poslu.

Immanuel Kant taj poseban soj čovjeka definira ovako: genij je inteligencija koja djeluje kao priroda. Što to znači?

Priroda djeluje najjednostavnije, najskladnije. Slično njoj, genij svoj posao radi s lakoćom, skladno, kao da se radi samo od sebe, iako je o njemu prije djelovanja promislio. Ne primjećuje se ništa izvještačeno, nategnuto, neskladno, grbavo, usiljeno, lažno.

Kada svojim studentima, u sklopu predavanja o romantizmu, objašnjavam pojam genija služim se najčešće s dva primjera, Maradonom i Mozartom, uz koje se redovito lijepi ta etiketa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prijatelj iz Napulja, danas riječki zet, pričao mi je kako je s ocem gledao sve Maradonine domaće utakmice dok je igrao za Napoli. Isticao je kako se njegova genijalnost u potpunosti mogla shvatiti tek gledajući ga uživo, jer kad imaš pred sobom cijeli teren, zapanjuje kako on u svakom trenutku ima s loptom najbolje moguće rješenje, kao da lopta sama od sebe igra.

Tako prirodno i lako. Upravo ta dva pojma je koristio. Zato je Maradona bio genij u svom poslu, kao što se najčešće taj pojam u klasičnoj glazbi vezivao uz Mozarta jer ga je krasila, barem gledano izvana, iz perspektive slušatelja, nepojmljiva lakoća, kao da se skladba sama od sebe stvara, izvire, razvije, teče dalje.

Teško je, slušajući Mozarta zamisliti da je netko sjedio nad notnim zapisom, promišljao, pomalo zapisivao, križao, znojio se, vraćao nazad dok je to nastajalo, iako je moguće upravo tako i bilo.

On je bio rođen za to, kao što se retrospektivno čini da je Milan Sijerković bio rođen za vremensku prognozu i imao je životnu sreću da se nađe u svome poslu.

To ne znači da iza njegovih priloga nije stajalo puno rada i razmišljanja, već da je na koncu ispadalo kako on samo izađe pred kameru ispred sinoptičke karte i sam od sebe se dogodi, često najbolji tv trenutak tog dana, u neočekivanoj rubrici.

Milan Sijerković ukazivao se nakon Dnevnika, u kojem bismo se obično nagledali puno bitangi, kao decentan gospodin, ne preautoritativan, ali sugestivan. Upućen, školovan meteorolog započinje priču iz perspektive struke, mjerenja, satelitskih snimki, strujanja zračnih fronti, ciklona i anticiklona.

Nešto što se stvara na Atlantiku ili nad Saharom utjecat će na to hoću li prekosutra pokisnuti ili hoće li mi grad stući voćnjak.

S jedne strane ono što se čini sudbinska nepredvidljivost, slijepa Fortuna, što ne ovisi o nama i što ne možemo do kraja proniknuti, pokazuje se ipak djelomično dohvatljivim i spoznajno ukrotivim – možemo mu opisati uzroke, izmjeriti ga dok nastaje i neposredno dok traje.

No, kad apsolviramo prošlost i sadašnjost ulazimo u prostor budućnosti, završava izvještaj počinje prognoza, a tu se karte miješaju, vektori spajaju i nastaju brojne moguće kombinacije koje se vrtoglavo umnažaju kako se povećava broj dana za koje se unaprijed daje prognoza.

No Sijerkovića nije isticalo i činilo legendom to što je iznosio podatke hidrometeorološkog zavoda, a potom i prognozu.

Sve to mogu i meteorološki neškolovane najavljivačice kakve viđamo na komercijalnim televizijama, čiji je referat popraćen napadnim izlaganjem gluteusa, kao bonusa vizualne radosti uz spoznajni užitak znanja o vremenu, što je također legitimno.

Sijerkovićev trenutak koji ga je činio genijalnim u njegovom poslu nastaje iz spoja znanosti, struke uključujući i jasnu svijest o njenim granicama i narodne mudrosti, stoljeća iskustva promatranja vremena destiliranih u izreke poput: “Sveta Kata snijeg na vrata” ili “Ide Kalandora prošlo zime pola, za njom ide sveti Blaž kaže da je laž”. Radi se o jednom drugačijem, organskom, cikličnom poimanju vremena i odnosa prema njemu.

Poslovice o vremenu koje je Sijerković sakupljao, prigodno iznosio i čuvao od zaborava najčešće su vezane uz liturgijsku godinu (Božić rutavac, Uskrs gizdavac), crkveni kalendar, svece i proštenja.

Nose u sebi puno mudrosti, često se pokažu kao točne, ali ne i uvijek, jer bi povremeno sveta Kata došla bez snijega ili bi zima počela ranije pa bi na Kandeloru bila već na izmaku, a sveti Blaž je ne bi opovrgnuo i donio zahlađenje.

Ta izreka o Kandelori i sv. Blažu pogađa bit vremenske prognoze jer već u sebi sadržava antitezu, mogućnost da bude drugačije – prvo tvrdi kako na Svijećnicu, tj. 2. veljače zima (u smislu hladnoće) ulazi u drugu polovicu, dakle, nazire joj se kraj, a onda je sljedećeg dana opovrgava sv. Blaž ili Vlaho, koji unosi protuslovni moment. Pa ti vidi što onda misliti kakvo će vrijeme biti 4. veljače na svetog Eutihija i Izidora opata.

Sijerković je skladno, neprimjetnim šavom spajao znanost i narodnu mudrost. Djelovao je edukativno jer je kroz taj pristup mudrog čovjeka iz susjedstva širio temeljne spoznaje meteorologije, za razliku od strogih, drvenih kolega koji su ostavljali dojam da je riječ o nekom ezoterijskom znanju o izobarama, atmosferskim frontama i strujanjima zraka u gornjim slojevima troposfere, potpuno neshvatljivom običnim smrtnicima, a, s druge strane, davao je dostojanstvo i svijetu narodne mudrosti.

Čini mi se da je većini hrvatskog stanovništva urbaniziranoj u prvoj ili drugoj generaciji harmonično spajanje ta dva svijeta i diskursa bilo posebno važno. Sam Sijerković isticao je kako je kao dijete ribara iz Boke Kotorske slušao puno priča o vremenu jer je ono tim ljudima bilo egzistencijalno važno.

Većini stanovništva danas, osim u ekstremnim uvjetima, to više nije od presudne važnosti, u gradovima prognoza utječe na to hoće li se za vikend moći na izlet i hoće li se sutra do posla moći prošetati u Uggsicama. Ali ljudi svejedno, i dalje jako vole vidjeti kakvo je stanje s vremenom. Kult televizijske vremenske prognoze među starijom populacijom je i dalje postojan.

Polazim od vlastita oca koji unatoč tome što na pametnom telefonu ima precizniju prognozu, iz sata u sat, točno za svoj grad, s postotkom mogućnosti padavina u svaki sat, točnom snagom vjetra pa time i subjektivnog osjećaja temperature, i dalje sa strahopoštovanjem gleda vremensku prognozu nakon Dnevnika. Kaže da tu najmanje lažu.

Odlazak ljudi poput Milana Sijerkovića koji su tako dobro radili svoj posao podsjećanje je koliko u životu neke naizgled male, sporedne stvari, u dnevnoj rutini mogu biti važne, a nismo ih ni svjesni dok traju.

Kao da su tu oduvijek i dobre su same od sebe, bez ičije zasluge. Odlazak tih velikana malih životnih segmenata ne bi valjalo iskoristiti samo za zaključak koji je njegov zemljak Rambo Amadeus izrazio u stihu “Otišo je svak ko valja”, već radije kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: F-16 Barack ili novi natječaj – trećeg nema

Objavljeno

na

Objavio

Nije gotovo dok nije gotovo, zlatno je pravilo u svijetu trgovine oružjem. A kad je u pitanju isporuka borbenih lovaca, onda nije gotovo dok nije potpisano, isporučeno i plaćeno.

Mnogo češće od vijesti o realiziranim isporukama stižu nam vijesti o vladama koje su se predomislile, ne žele više taj nego neki drugi avion, naručuju upola manje no što su najavljivali i priželjkivali – ili se pak promijeni vlada pa u potpunosti otkaže deal.

Tako da ni propast ovog deala – kad bi do toga stvarno na koncu došlo – ne bi bila nikakvo veliko čudo.

U slučaju izraelskih F-16 za Hrvatsku, unaprijed se znalo da takve isporuke tek moraju amenovati američki proizvođač, američka vlada i američki Kongres. Iz vlade se proteklih mjeseci stalno ponavljalo da je teret pribavljanja svih potrebnih dozvola na izraelskoj strani te da nikakvog potpisa neće biti prije no što ih Izraelci osiguraju.

Zato valja naglasiti: još uvijek ništa nije potpisano! A kamoli plaćeno.

Niti postoji bilo kakva obveza s hrvatske strane da plati nešto što nije naručila ili nije ni bilo predmet natječaja. Dakle, posve su tendenciozne tvrdnje da je Hrvatska kupila mačka u vreći, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Priča o tome da je ministar Krstičević u ovom trenutku mora platiti cijenu jer je propustio na vrijeme provjeriti može li Izrael pribaviti te dozvole jesu očito mokri snovi njegovih neprijatelja. Odgovornost je tu isključivo na izraelskoj strani.

Uostalom, niti Šveđani bez američke privole ne mogu isporučiti svoje gripene, jer u njih ugrađuju dorađenu inačicu motora američkog General Electricsa, kakakav se ugrađuje i u F-18 (samo što on za razliku od gripena ima dva takva mlazna motora). Gripen se ne smije izvesti nigdje gdje se ne bi smio izvesti i F-18 ili F-16!

Dakle, u Hrvatskoj samo stanje hajke stalno jest. Glasni pozivi ministru obrane da podnese ostavku zbog navodnog fijaska s kupovinom izraelskih aviona debelo su preuranjeni, a uglavnom dolaze iz usta onih koji su otpočetka tvrdili da Hrvatskoj ne trebaju borbeni lovci, što je sasvim legitiman stav, samo što im onda nije baš mudro istovremeno koristiti i argument da bi zakašnjela nabava novih letjelica ugrozila hrvatsku obrambenu spremnost i nacionalnu sigurnost.

No, pozivi na ostavku dolaze i iz usta i pera onih koji su cijelo vrijeme vodili, a izgleda da i dalje vode aktivnu kampanju za nabavku novih (točnije, nerabljenih) švedskih gripena, što pak nije nimalo legitiman stav – u slučaju ako uključuje osobne materijalne interese. Oni pak mjesecima hrvatsku javnost filaju brojnim poluistinama o izraelskim avionima, pokušavajući dokazati da se radi o “izraubanoj staroj krami nabudženoj izraelskom opremom”.

Naravno, bilo bi isto tako preuranjeno reći da je činjenica da je State Department taj predmet već uputio na usvajanje u Kongres sad znak da su ipak upaljena sva zelena svjetla i da je rampa podignuta.

Naime, još uvijek ne znamo što u tom dokumentu točno piše – traži li se odobrenje za isporuku izraelskih F-16 Barak s opremom koju oni danas imaju, ili pak za isporuku u izvornom obliku, dakle, nakon što se s njih skine izraelska avionika. Ono što zasad imamo kao čvrstu indiciju pozitivnog ishoda jesu naglasci iz američkog veleposlanstva u Zagrebu, da SAD prilikom ovakvih isporuka američke opreme trećim zemljama obično – dakle, ne uvijek – zahtijeva vraćanje u izvorni oblik, te da snažno podržavaju obnovu hrvatskog ratnog zrakoplovstva i nabavku izraelskih F-16.

Po svemu sudeći, uopće nije nemoguće da se u sljedeća dva tjedna koliko je rok Kongresu da eventualno upali svoje crveno svjetlo, na koncu ipak odobri i isporuka obnovljenih Baraka i Brakeeta bez ikakvog skidanja ključne opreme.

Sudeći po signalima koje stižu s američke strane, Amerikanci su itekako svjesni kakav udarac bi to crveno svjetlo bilo za RH i za hrvatsku vladu, a ovo je u financijskom smislu premali posao da bi zbog njega pravili tako veliki problem. Ono što za njih vjerojatno može biti problem je što su nakon objave da je F-16 Barak pobjednik hrvatskog natječaja, odnosno da Izraelci više ne nude samo zastarjele I odavno prizemljene F-16 “Netz”, već i ove koji su osuvremenjeni prije svega desetak godina, kao mogući kupci već izronili i Rumunjska i Bugarska. Tu je i Kolumbija, kojoj se nudi da Baracima zamijeni svoju flout starih također izraelskih Kfirova.

Dakle, kad bi ih mogli izvoziti, postoji potencijalno tržište za nekoliko desetaka Baraka, a to bi već bio izazov njegovom izvornom proizvođaču, moćnom Lockhed Martinu, koji sasvim sigurno želi pripadajući dio kolača. Unatoč pozitivnim signalima s američke strane, u ovom trenutku još uvijek ne možemo pouzdano reći na koji način bi bio obavljen tzv. SLEP, odnosno produljenje životnog vijeka Baraka koji se u ovom trenutku bliže izmaku svojih resursa.

Jasno je da je izraelska vojna industrija tehnički za to sasvim sposobna, ali, ako su se Izraelci možda tome nadali, očito ne mogu pritom zaobići financijske interese proizvođača i vlasnika intelektualnih prava. Kao što Microsoft neće nekom dati da prodaje nadograđene Windowse, tako ni Lockheed Martin neće tek tako dozvoliti da netko bez njih profitira na nadogradnjama F-16, a onda to neće odobriti ni Kongres, pogotovu što su ti F-16 Izraelu bili de facto poklonjeni.

U slučaju kad bi Amerikanci do kraja inzistirali da se izraelska oprema ukloni te da se stavi američka, posve je jasno da taj avion više ne bi bio Barak, inačica F-16 za koju se smatra da su joj mogućnosti približne američkoj varijanti F-16 Block 50/52, već bi ostao dobru stepenicu niže, Block 30/40. Jasno je da to ne bi bio zrakoplov sa svime što je RH priželjkivala, već neki s ipak znatno manjim mogućnostima.

Skidanje izraelske opreme i stavljanje američke, naravno, bilo bi posve iracionalno, izazvalo bi nepredviđene dodatne troškove koji ne bi donijeli nikakvo poboljšanje borbenih mogućnosti, što sasvim sigurno Hrvatska ne bi mogla niti smjela prihvatiti.

Plenkoviću takvo nešto zacijelo ne pada na pamet. Čak i kad bi Amerikanci za istu cijenu ugradili modernu opremu, bilo bi dvojbeno je li to paket na istoj razini, jer, naprimjer, u američkoj verziji dvosjedi su letjelice koje se primarno koriste za obuku pilota, dok je u izraelskom Brakeetu na stražnjem sjedalu ne kadet već drugi član posade zadužen za napredne borbene mogućnosti.

Dakle, pravog nadomjestka za izraelske dvosjede nema. Ništa manje važno jest da to više ne bi bili oni isti zrakoplovi koji su pobijedili na međunarodnom natječaju. Dakle, da bi takvi F-16 bili prihvaćeni kao najbolji izbor – natječaj bi se morao ponoviti.

Jedini način da se novi natječaj izbjegne u takvom slučaju bi bilo prihvaćanje neke velikodušne američke donacije, na isti način na koji su nabavljeni borbeni helikopteri. Oni koji su se nadali da će preko ovoga rušiti ministra obrane kako bi time naudili Plenkoviću, kako stvari sada stoje, vjerojatno su se ipak preračunali.

Ostavku bismo mogli očekivati jedino kad bi se nedvosmisleno pokazalo da novi-stari avioni neće stići prije no što svi preostali hrvatski MiG-ovi budu prizemljeni, a to ćemo vjerojatno znati već za nekoliko dana.

Oni pak koji se nadaju da bi time možda švedski gripen automatski izbio na prvo mjesto također rade račun bez krčmara, jer to je bila nepotpuna ponuda švedske kompanije Saab, bez podrške švedske države kakva je u natječaju zahtijevana te se bez toga ne bi smjela prihvatiti. Grčka i američka ponuda za RH bi također bile teško prihvatljive, prva je ispod vojnotehničkih zahtjeva, a druga iznad financijskih mogućnosti.

Dakle, posve je jasno da, osim neke dovoljno uvjerljive američke donacije, trećeg nema i ne može biti: obnovljeni Barak takav kakav jest ili novi natječaj! Jasno je, i švedski gripen bi s nekom poboljšanom ponudom mogao ponovno doći u obzir – tek u ponovljenom natječaju. Što ne znači da bi u njemu imao veće šanse, jer s njime u paketu ne dolazi nikakvo obećanje strateškog partnerstva i geopolitičkog probitka, za razliku od suradnje sa SAD-om i Izraelom.

Tu ne pobjeđuju performanse niti se gleda koliko goriva avion troši. Sporazum s Izraelom, čak i da na koncu nikad ne bude potpisan, već je donio političku korist, a prelet Baraka iznad Knina, koliko god visoko bio, odaslao snažnu poruku da nikakvih povijesnih prepreka za blisku suradnju između dvije zemlje – ako ih je i bilo – više nema.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

 

MORH: Inzistiramo na poštivanju izraelske ponude u potpunosti, nikakva druga inačica F-16 nije moguća

 

 

 

Zašto je F-16 Barak jedini izbor za Hrvatsko ratno zrakoplovstvo?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari