Pratite nas

Kolumne

Vican poručila predsjednici: ‘Pridružili ste se glasu ulice kojem pripada Divjak’

Objavljeno

na

Pismo prof. dr. sc. Dijane Vican predsjednici države

Dijana Vican poslala je pismo predsjednici u kojem izražava žaljenje što se ona kao predsjednica pridružila ‘glasu’ ulice koji podupire i Blaženka Divjak. Pismo, koje je objavila televizija N1, donosimo u nastavku. Zanimljivo je pri tome kako je ovo pismo, izgleda, televizija N1 dobila preko ureda Predsjednice. Moramo se početi zaista pitati gdje ide Hrvatska? (hkv)

Poštovana predsjednice RH, gospođo Grabar Kitarović,

u trenutku nedjeljne invazije medija s pitanjem da prokomentiram Vašu izjavu u Jutarnjem listu, od danas 10. rujna 2017., a vezano za reformu odgoja i obrazovanja i tim Vican vis á vis tim Divjak, a koja glasi (cit.)

Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom Divjak, razmišljamo na isti način. Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali definitivno treba biti timski rad. Javnost ima pravo na raspravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor.

(…)

Ja sam uvijek za rad, a taj tko radi taj i griješi. Ali grijeh može biti i propust, kad se ne napravi ništa. Mislim da treba krenuti s elementima reforme s kojima se slažemo. U razgovoru s ministricom Divjak sam shvatila da se 90 posto sadržaja može primjenjivati, a deset posto se može riješiti. Moja djeca su prolazila kroz spolni odgoj u Belgiji i tamo se smatra da roditelji imaju pravo na riječ, dobili smo popis literature i pozvani smo da pregledamo sve i kažemo svoje mišljenje. Vjerujem da se to može riješiti i kod kurikuluma. Djeci treba omogućiti da imaju pristup sadržajima koji ih zanimanju.

Imam potrebu komentirati Vama, a ne medijima.

Svoje doprinose poboljšanju i unaprjeđivanju sustava odgoja i obrazovanja ozbiljivala sam kao profesionalac punih 30 godina rada, a zadnjih 10 godina konkretnim rezultatima, među kojima i prelazak na suvremenu kompetencijsku paradigmu – nacionalni kurikulum, kojega je RH dobila radom preko petsto stotina stručnjaka, i to nacionalnim konsezusom 2010. godine, a objavilo ga je nadležno ministarstvo 2011. godine pod naslovom Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje – NOK (Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, 2011.; www.mzo.hr) To je ishodište daljnjeg reformiranja sustava, prema istoj metodologiji kako je 2005. godine reformiran sustav visokog obrazovanja, a rađeno je timski, temeljito, prilagođeno našem sustavu, vrlo transparentno, i to pune četiri godine. Transkripti javnih rasprava su u arhivi Saborskog odbora za obrazovanje i kulturu, odnosno Sabora RH, a zapisnici preko dvjesto javnih rasprava u arhivi Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica sudjelovala sam u javnim raspravama sve vrijeme dok se donosila Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije (Sabor RH, 2014.).

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica očitovala sam se 2016. godine tijekom stručne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi, i to u vrijeme pred izbore, znači vrlo neutralno, kad se nije znalo koja stranka će pobijediti i tko će s kim koalirati. Moje primjedbe nisu bile ni svjetonazorske, ni ideološke, niti političke, niti su ijednom rječju podrivale hrvatsko društvo ili sustav odgoja i obrazovanja. Nikada, ali baš nikada, nisam koristila imena osoba.

”Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice…”

Pozivom predsjednika Vlade RH gospodina Andreja Plenkovića u siječnju ove godine odazvala sam se dati smjer Akcijskom planu prema Strategiji i reformi sustava odgoja i obrazovanja, te izraditi Prijedlog Akcijskog plana za dvogodišnje razdoblje (2017. – 2018.).

Nakon izrađenog Nacrta prijedloga Akcijskog plana te nakon pristiglih očitovanja svih ministarstava i relevantnih ustanova, nastaje preokret: ulični prosvjedi na kojima je sadašnja ministrica sudjelovala, potom jedan medijski linč, onda i drugi medijski linč, demoniziranje moje osobe i profesije.

Ja sam sveučilišna profesorica i rektorica Sveučilišta u Zadru. I majka sam 25-godišnjeg sina. Obrazovala sam se i profesionalno usavršavala u zemlji i inozemstvu.

Nemam nikakav svoj reformski ni strateški tim. Svoje mišljenje o reformskim i strateškim procesima dijelila sam s članovima Posebnog stručnog povjerenstva istim rječnikom kao i sa sudionicima na javnim predavanjima, okruglim stolovima, u javnosti i u uredu predsjednika Vlade RH.

Ponašajući se profesionalno, što bi Umberto Eco rekao (parafraziram), kao patuljak na ramenima patuljaka, svojim isključivo profesionalnim doprinosom, nisam se bavila opredjeljivanjima za jedne i suprotstavljanjima drugima, niti sam se obrušavala ultimatumima da se itko makne s nekog mjesta ili funkcije, a da ja sjednem.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje:

što nalazite kompatibilnost s ministričinim manifestom: depolitizacija, ideologija jednako tehnologija, uvođenje informatike, a mene koja kanaliziram reformu na cjeloviti razvoj djeteta i učenika, odstranjujete stavom da sam ja odradila svoje;

što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta iza kojega stoji Hrvatska narodna stranka koja je bila suautor Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014. godine, a danas bi mijenjala Strategiju i svojatala reformu prema svojim mjerilima (iako je njihova parlamentarna zastupljenost manja od veličine statističke pogreške);
što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta, koji se 80% odnosi isključivo na informatizaciju škola, što je prvenstveno unaprjeđenje pedagoškog standarda škola, a ne nalazite kompatibilnost s mojim usmjeravanjem reformskih procesa na učenikovo optimalno opterećenje u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju;

što nalazite kompatibilnost s ministricom u uvođenju Informatike kao svjetskoj novini, iako je Informatika zastupljena u odgojno-obrazovnom sustavu s inoviranim planom i programom 2006.godine (usput rečeno, uvođenje Informatike nije predviđeno Strategijom);

što sa svojim savjetnicima niste našli poveznicu u konzistentnom i koherentnom uređenju hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je već utemeljen u NOK-u, nego se priklanjate reformskom diskontinuitetu temeljenome na naslovima knjiga (tržište rada, obrazovanje za budućnost) ili koncepata (npr. škola za život) koji lijepo zvuče uhu javnosti, a ne rješavaju nijedan suštinski problem odgojno-obrazovnog sustava;

što nalazite kompatibilnost s ministricom, vrsnom matematičarkom, koja od prvih nacionalnih ispita održanih 2006. godine, te PISA rezultata (2006. i 2009. i 2011.) do danas nije dala svoj doprinos u rješavanju problema, primjerice, „nestručno pokrivene nastave“ iz matematike, kemije, fizike i engleskog jezika (moje prijedloge ni ne znate), što nije utjecala na smanjenje instrukcija (sumrak odgojno-obrazovnog sustava RH) barem iz matematike, nego oduševljava javnost i Vas školskim tabletima, pametnim interaktivnim pločama i računalima;

što se divite informacijsko-komunikacijskim tehnologijama koje plaća hrvatski narod skuplje nego Šveđani, Finci, pa i Irci koje spominjete kao poželjan uzor;

što se priklanjate kurikulumima istih nastavih predmeta koji sada žive u školi kao nastavni programi, a odbacujete zajedno s ministricom Divjak koncept hrvatske škole utemeljen i objavljen 2011. godine, s jasnom strukturom koja se odnosi na: jezgrovni kurikulum (dio koji je jednak za sve učenike), diferencirani (izborni predmeti ili moduli) i školski kurikulumi – autonomnog dijela odgojno-obrazovnog rada škole, koji je prilagođen svakom učeniku, i onome koji hoće učiti ćirilicu u hrvatskoj školi, a ne samo srpskoj, onome koji hoće učiti hebrejski jezik (za što sam se ja založila), onome koji hoće biti kreativan i inovativan u bilo kojem odgojno-obrazovnom području (škola u prirodi, robotika, mehatronika, izrada informacijsko-komunikacijskih aplikacija, i tako dalje), a ne samo tehnologijama koje će se od učenikovog šestog razreda osnovne škole do trećeg razreda srednje škole promijeniti šest puta;

što ste svojom izjavom, a citirajući ministricu, da je 90% kurikuluma primjenjivo, obezvrijedili rad svih stručnjaka koji su se očitovali, jer Ekspertna radna skupina još nijedno očitovanje ni prijedlog kurikuluma nije ni dotakla.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice; što ste se kao predsjednica svojom izjavom danas u Jutarnjem listu pridružili glasu ulice kojemu pripada ministrica Divjak, a ne kulturi rada onih koji rasprave vode za stolom i služe se argumentima; što ste upravo ovakvom izjavom napravili crtu razdjelnicu koje sam se ja cijelo vrijeme uljudno suzdržavala, ne nadolijevajući ulje na vatru, pružajući ruku ministrici Divjak, a koju je ona uporno odbacivala.

Na koncu iskazujem žaljenje što ovakvim izjavama pothranjujete profesionalno sektaštvo, zbog čega će, budite sigurni, popriličan broj stručnjaka napraviti odstupnicu od davanja sebe javnom dobru, a što ću nakon Vaše današnje izjave i sama učiniti.

S poštovanjem,
prof. dr. sc. Dijana Vican,
rektorica Sveučilišta u Zadru

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Važnost oslobađajuće Haaške presude

Objavljeno

na

Objavio

Oslobađajuća presude Haaškog suda generalima Gotovini, Markaču, Čermaku i svim drugim „znanim i neznanim” sudionicima fantomskog „udruženog zločinačkog pothvata” na čelu kojeg su prema optužnici bili predsjednik Republike i vrhovni zapovjedni dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Zvonimir Červenko skinula je zastrašujući teret optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom”.

Piše: Pero Kovačević

Skinula je ljagu i stigmu da je Hrvatska stvorena na zločini, da su Hrvati genocidni i ustašoidni, da je Domovinski rat bio građanski rat. Nakon odbacivanja tog, za svaku zemlju, teškog povijesnog, pravnog, psihološkog i ljudskog tereta, neizdržljivog tereta otvorena je nova svijetla stranica hrvatske prošlosti i budućnosti.

Vlast je plesala kao su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali Budimo realni i objektivni, sve hrvatske vlade uz puni doprinos Stjepana Mesića od 2000 godine do presude nisu puno marile za sudbinu generala, poglavito se to odnosi na Vladu Ive Sanadera, dapače vodili su politiku svjesnog žrtvovanja generala uz veliku pomoć dijela hrvatskih medija koji su sustavno sotonizirali generale i Domovinski rat te ih unaprijed osudili. Stjepan Mesić se preko generala obračunavao i pokrenuo proces protiv predsjednika Tuđmana.

Hoće li hrvatsko pravosuđe konačno upitati Mesića zašto je bez obavljene deklasifikacije otvorio arhiv. Glavni strateški vanjski i unutarnji cilj svih Vlada bio je ulazak u Europsku uniju. Sve su bile podredili tom cilju, te su plesali kako su Carla Del Ponte i Serge Brammertz dirigirali i sustavno otežavale poziciju obranu generala i obranu Hrvatske. Kako je tužiteljstvu slabila pozicija u suđenju tako su vlasti bile oštro krenule na timove obrana generala, poglavito na tim obrane generala Gotovine i započele kazneni progon za navodno uništavanje nepostojećih topničkih dnevnika.

Presuda Hrvatskoj za „udruženi zločinački pothvat” koštala bi nas najmanje 9 milijardi eura Financije? Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Hrvatska javnost treba biti svjesna činjenice da je Haag drukčije presudio te osudio Hrvatsku za „udruženi zločinački pothvat”to bi državu koštalo najmanje 9 milijardi eura.

Takva presuda protiv Hrvatske omogućila bi svakom od 221.000 hrvatskih Srba koji su zapravo – kako je to i presudom potvrđeno – natjerani u egzodus od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca da građanskom tužbom pred Europskim sudom za ljudska prava od Hrvatske traže i dobiju nadoknadu nematerijalne i materijalne štete za zločin etničkog čišćenja i prisilne deportacije.

Ne zaboravite da je Europski sud presudio Sloveniji da je svakom od svojih „izbrisani” građana dužna isplatiti naknadu od 20.000 eura na ime nematerijalne štete i da se s njima mora nagoditi oko iznosa materijalne štete.

Prema tome, Hrvatska je presudom izbjegla financijski bankrot jer bi svaki na bijeg natjeran i odbjegli Srbin od strane režima Slobodana Miloševića i njegovih prečanskih zločinaca koštao državu najmanje 45.000 eura. Nakon odbacivanja iz optužbe da je naša domovina Hrvatska stvorena i oslobođena „udruženim zločinačkim pothvatom pravosuđe naše zemlje može puno lakše tragati za odgovorima na pitanje, koje se s punim pravom postavlja, tko je odgovoran za počinjena kaznena djela ubojstava, uništenja i paljenja imovine i kuća nakon Oluje.

I na kraju, Mesiću i svi ostali koji ste sotonizirali generala, Domovinski rat, hrvatske branitelje, Tuđmana, Šuška, Červenka i sve druge odgovorite na pitanje hrvatske javnosti i svoje savjesti. Što vam je to trebalo? Zagreb je veličanstvenim dočekom generala rekao što misli o vašoj politici i postupcima.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

16.11.2012. – Konačno oslobođenje Ante Gotovine i Mladena Markača

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari