Pratite nas

Kolumne

Vican poručila predsjednici: ‘Pridružili ste se glasu ulice kojem pripada Divjak’

Objavljeno

na

Pismo prof. dr. sc. Dijane Vican predsjednici države

Dijana Vican poslala je pismo predsjednici u kojem izražava žaljenje što se ona kao predsjednica pridružila ‘glasu’ ulice koji podupire i Blaženka Divjak. Pismo, koje je objavila televizija N1, donosimo u nastavku. Zanimljivo je pri tome kako je ovo pismo, izgleda, televizija N1 dobila preko ureda Predsjednice. Moramo se početi zaista pitati gdje ide Hrvatska? (hkv)

Poštovana predsjednice RH, gospođo Grabar Kitarović,

u trenutku nedjeljne invazije medija s pitanjem da prokomentiram Vašu izjavu u Jutarnjem listu, od danas 10. rujna 2017., a vezano za reformu odgoja i obrazovanja i tim Vican vis á vis tim Divjak, a koja glasi (cit.)

Mislim da trebamo raditi u sinergiji. Više sam kompatibilna s ministricom Divjak, razmišljamo na isti način. Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje i može pridonijeti, ali definitivno treba biti timski rad. Javnost ima pravo na raspravu. Zaustavit ću svaki ideološki prijepor.

(…)

Ja sam uvijek za rad, a taj tko radi taj i griješi. Ali grijeh može biti i propust, kad se ne napravi ništa. Mislim da treba krenuti s elementima reforme s kojima se slažemo. U razgovoru s ministricom Divjak sam shvatila da se 90 posto sadržaja može primjenjivati, a deset posto se može riješiti. Moja djeca su prolazila kroz spolni odgoj u Belgiji i tamo se smatra da roditelji imaju pravo na riječ, dobili smo popis literature i pozvani smo da pregledamo sve i kažemo svoje mišljenje. Vjerujem da se to može riješiti i kod kurikuluma. Djeci treba omogućiti da imaju pristup sadržajima koji ih zanimanju.

Imam potrebu komentirati Vama, a ne medijima.

Svoje doprinose poboljšanju i unaprjeđivanju sustava odgoja i obrazovanja ozbiljivala sam kao profesionalac punih 30 godina rada, a zadnjih 10 godina konkretnim rezultatima, među kojima i prelazak na suvremenu kompetencijsku paradigmu – nacionalni kurikulum, kojega je RH dobila radom preko petsto stotina stručnjaka, i to nacionalnim konsezusom 2010. godine, a objavilo ga je nadležno ministarstvo 2011. godine pod naslovom Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje – NOK (Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, 2011.; www.mzo.hr) To je ishodište daljnjeg reformiranja sustava, prema istoj metodologiji kako je 2005. godine reformiran sustav visokog obrazovanja, a rađeno je timski, temeljito, prilagođeno našem sustavu, vrlo transparentno, i to pune četiri godine. Transkripti javnih rasprava su u arhivi Saborskog odbora za obrazovanje i kulturu, odnosno Sabora RH, a zapisnici preko dvjesto javnih rasprava u arhivi Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica sudjelovala sam u javnim raspravama sve vrijeme dok se donosila Strategija znanosti, obrazovanja i tehnologije (Sabor RH, 2014.).

Kao stručnjak u području odgoja i obrazovanja i kao sveučilišna profesorica očitovala sam se 2016. godine tijekom stručne rasprave o cjelovitoj kurikularnoj reformi, i to u vrijeme pred izbore, znači vrlo neutralno, kad se nije znalo koja stranka će pobijediti i tko će s kim koalirati. Moje primjedbe nisu bile ni svjetonazorske, ni ideološke, niti političke, niti su ijednom rječju podrivale hrvatsko društvo ili sustav odgoja i obrazovanja. Nikada, ali baš nikada, nisam koristila imena osoba.

”Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice…”

Pozivom predsjednika Vlade RH gospodina Andreja Plenkovića u siječnju ove godine odazvala sam se dati smjer Akcijskom planu prema Strategiji i reformi sustava odgoja i obrazovanja, te izraditi Prijedlog Akcijskog plana za dvogodišnje razdoblje (2017. – 2018.).

Nakon izrađenog Nacrta prijedloga Akcijskog plana te nakon pristiglih očitovanja svih ministarstava i relevantnih ustanova, nastaje preokret: ulični prosvjedi na kojima je sadašnja ministrica sudjelovala, potom jedan medijski linč, onda i drugi medijski linč, demoniziranje moje osobe i profesije.

Ja sam sveučilišna profesorica i rektorica Sveučilišta u Zadru. I majka sam 25-godišnjeg sina. Obrazovala sam se i profesionalno usavršavala u zemlji i inozemstvu.

Nemam nikakav svoj reformski ni strateški tim. Svoje mišljenje o reformskim i strateškim procesima dijelila sam s članovima Posebnog stručnog povjerenstva istim rječnikom kao i sa sudionicima na javnim predavanjima, okruglim stolovima, u javnosti i u uredu predsjednika Vlade RH.

Ponašajući se profesionalno, što bi Umberto Eco rekao (parafraziram), kao patuljak na ramenima patuljaka, svojim isključivo profesionalnim doprinosom, nisam se bavila opredjeljivanjima za jedne i suprotstavljanjima drugima, niti sam se obrušavala ultimatumima da se itko makne s nekog mjesta ili funkcije, a da ja sjednem.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje:

što nalazite kompatibilnost s ministričinim manifestom: depolitizacija, ideologija jednako tehnologija, uvođenje informatike, a mene koja kanaliziram reformu na cjeloviti razvoj djeteta i učenika, odstranjujete stavom da sam ja odradila svoje;

što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta iza kojega stoji Hrvatska narodna stranka koja je bila suautor Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije 2014. godine, a danas bi mijenjala Strategiju i svojatala reformu prema svojim mjerilima (iako je njihova parlamentarna zastupljenost manja od veličine statističke pogreške);
što nalazite kompatibilnost s ministricom glede pilot projekta, koji se 80% odnosi isključivo na informatizaciju škola, što je prvenstveno unaprjeđenje pedagoškog standarda škola, a ne nalazite kompatibilnost s mojim usmjeravanjem reformskih procesa na učenikovo optimalno opterećenje u cjelovitom odrastanju, obrazovanju i odgoju;

što nalazite kompatibilnost s ministricom u uvođenju Informatike kao svjetskoj novini, iako je Informatika zastupljena u odgojno-obrazovnom sustavu s inoviranim planom i programom 2006.godine (usput rečeno, uvođenje Informatike nije predviđeno Strategijom);

što sa svojim savjetnicima niste našli poveznicu u konzistentnom i koherentnom uređenju hrvatskog sustava odgoja i obrazovanja, koji je već utemeljen u NOK-u, nego se priklanjate reformskom diskontinuitetu temeljenome na naslovima knjiga (tržište rada, obrazovanje za budućnost) ili koncepata (npr. škola za život) koji lijepo zvuče uhu javnosti, a ne rješavaju nijedan suštinski problem odgojno-obrazovnog sustava;

što nalazite kompatibilnost s ministricom, vrsnom matematičarkom, koja od prvih nacionalnih ispita održanih 2006. godine, te PISA rezultata (2006. i 2009. i 2011.) do danas nije dala svoj doprinos u rješavanju problema, primjerice, „nestručno pokrivene nastave“ iz matematike, kemije, fizike i engleskog jezika (moje prijedloge ni ne znate), što nije utjecala na smanjenje instrukcija (sumrak odgojno-obrazovnog sustava RH) barem iz matematike, nego oduševljava javnost i Vas školskim tabletima, pametnim interaktivnim pločama i računalima;

što se divite informacijsko-komunikacijskim tehnologijama koje plaća hrvatski narod skuplje nego Šveđani, Finci, pa i Irci koje spominjete kao poželjan uzor;

što se priklanjate kurikulumima istih nastavih predmeta koji sada žive u školi kao nastavni programi, a odbacujete zajedno s ministricom Divjak koncept hrvatske škole utemeljen i objavljen 2011. godine, s jasnom strukturom koja se odnosi na: jezgrovni kurikulum (dio koji je jednak za sve učenike), diferencirani (izborni predmeti ili moduli) i školski kurikulumi – autonomnog dijela odgojno-obrazovnog rada škole, koji je prilagođen svakom učeniku, i onome koji hoće učiti ćirilicu u hrvatskoj školi, a ne samo srpskoj, onome koji hoće učiti hebrejski jezik (za što sam se ja založila), onome koji hoće biti kreativan i inovativan u bilo kojem odgojno-obrazovnom području (škola u prirodi, robotika, mehatronika, izrada informacijsko-komunikacijskih aplikacija, i tako dalje), a ne samo tehnologijama koje će se od učenikovog šestog razreda osnovne škole do trećeg razreda srednje škole promijeniti šest puta;

što ste svojom izjavom, a citirajući ministricu, da je 90% kurikuluma primjenjivo, obezvrijedili rad svih stručnjaka koji su se očitovali, jer Ekspertna radna skupina još nijedno očitovanje ni prijedlog kurikuluma nije ni dotakla.

Poštovana gospođo predsjednice, iskazujem žaljenje: što kao predsjednica RH niste našli riječi za ostvarenje sinergije, nego javno podupirete ministricu Divjak riječima Vican je radila na prvoj reformi i odradila je svoje, uzdižući dostojanstvo ministrice jer vas dvije razmišljate na isti način, a rušeći moje dostojanstvo kao sveučilišne profesorice i rektorice; što ste se kao predsjednica svojom izjavom danas u Jutarnjem listu pridružili glasu ulice kojemu pripada ministrica Divjak, a ne kulturi rada onih koji rasprave vode za stolom i služe se argumentima; što ste upravo ovakvom izjavom napravili crtu razdjelnicu koje sam se ja cijelo vrijeme uljudno suzdržavala, ne nadolijevajući ulje na vatru, pružajući ruku ministrici Divjak, a koju je ona uporno odbacivala.

Na koncu iskazujem žaljenje što ovakvim izjavama pothranjujete profesionalno sektaštvo, zbog čega će, budite sigurni, popriličan broj stručnjaka napraviti odstupnicu od davanja sebe javnom dobru, a što ću nakon Vaše današnje izjave i sama učiniti.

S poštovanjem,
prof. dr. sc. Dijana Vican,
rektorica Sveučilišta u Zadru

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori