VICE Vukojević: “Kad Perkovića osude u Njemačkoj, bit će to sramota 
za Hrvatsku”

3

Ovih je dana Vukojević u Münchenu počeo svjedočiti na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Sada, kao 79-godišnjak, tvrdi kako nema osvetničkih poriva prema bivšim Udbašima, no želi da se dokaže – istina.

Vice Vukojević bio je u dobi od 21 godine kada su ga, prvi put u nekom dopisu Udbe (kolokvijalno i danas naziv za jugoslavenske tajne službe), naveli kao “potencijalni” problem. Bila je to 1957., a prvu je zabilješku napravio lokalni špijunčić koji je provocirao svoje suseljane u kraju oko hercegovačkih Veljaka, rodnog mjesta Vukojevića. Vice je imao “obiteljski pedigre”, otac mu je bio HSS-ovac, pa su tako već rođenjem postali hrvatski nacionalisti. Ovih je dana Vukojević u Münchenu počeo svjedočiti na suđenju Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Sada, kao 79-godišnjak, tvrdi kako nema osvetničkih poriva prema bivšim Udbašima, no želi da se dokaže – istina.

[ad id=”40551″]

Podmetanja agenata

Može li se reći da je vama UDBA upropastila, a onda i odredila dobar dio života, pitam ga.

– Naravno da jest. Vidi se iz mog dosjea javne sigurnosti. Prvi su službeni zapisi od 12. travnja 1959. Tada su uzeli moje otiske prstiju, fotografirali me… I to je trajalo do 11. travnja 1990. No, i dvije godine ranije već su me “istaknuli” jer sam govorio o potiskivanju hrvatskoj jezika, kaže. U dosjeu se vidi kako godinama rastu izmišljene inkriminacije vezane uz pobunu studenata 1959., pa bacanje letaka 1965., osnivanje Matice hrvatske u Parizu 1972. Udbaši su bili kreativni, pa kada su nakon procesa 1966. pomislili da će pobjeći van u emigraciju, unaprijed su preko agenata slali dezinformacije emigrantima i katoličkim misijama da je Vukojević postao suradnik Udbe. I to se lijepo vidi iz dosjea. Pišu i puna imena agenata, nekog Branka, Šime, Putnika itd., koji su bili zaduženi za njega.

vice_vukojevic-660x330

No, uspio je završiti Pravni fakultet u Zagrebu, premda je prekidao studiranje zbog procesa tijekom kojih je bio i interniran od Golog otoka do rodnih Veljaka. Uspio je studirati i poslijediplomsko usporedno pravo u Parizu, a po povratku uvijek se događalo isto – nove optužbe i procesi. U tih 30 godina, 14 puta završio je u zatvoru i tamo proveo više od 4 godine. Ima četiri sina i do danas 12 unučadi, a nakon svih progona, 1990-ih ušao je u hrvatsku vladu i obavljao poslove pomoćnika ministra unutarnjih poslova, šefa komisije za istraživanje rata i poraća, da bi karijeru završio 2007. kao ustavni sudac RH. Prvi put se uspio zaposliti tek na Božić 1973., a zaposlio ga je prijatelj Ante Tomašić u zagrebačkoj Novogradnji. Tomašića su poslije istraživali, čak su ga optužili da ga je skrivao u vrijeme posjeta Josipa Broza Tita Zagrebu. Vukojevića su, naime, kao označenog hrvatskog nacionalista prilikom svakog dolaska Tita preventivno hapsili. Inače, Tomašić je bio nevin jer je tom prigodom Vukojević namjerno pobjegao u Hercegovinu da izbjegne “redovito” hapšenje. Međutim, svejedno su ga uhapsili i ta je tri dana proveo u zatvoru u Ljubuškom, sve dok iz Zagreba nisu poslali obavijest da ga mogu pustiti!?

Na promociji knjige u Münchenu pitali su ga ljudi kako je izdržao tih 30 godina neprestanih ciklusa hapšenja, pritvaranja, mučenja?

– Kad skočite u vodu, morate plivati inače se utopite. Ja sam plivao i borio se, premda mi je život bio dva puta ozbiljno ugrožen. Jednostavno, čovjek očvrsne, odgovorio im je.

Postojala je uvijek i mogućnost da prihvatiš “suradnju”, ali već je prvi istražitelj iz Mostara Nazif Turković pribilježio da Vukojevića “nije ni pokušao vrbovati jer to ne bi imalo uspjeha”.

Kaže da je takvih “političkih”, poput njega na Svetom Grguru bilo stotinjak. Ostali su bili informbiroovci. Najstariji politički bio je 29-godišnjak, dr. Ante Vukušić.

– Mi, politički, bili smo većinom mladi hrvatski nacionalisti, učenici i studenti, a najmlađi među nama imao je 17 godina. S ponosom mogu reći da su, od nas sto, uspjeli privoljeti na suradnju samo dvojicu – kaže Vukojević.

Jedno od čudnijih suđenja bilo je zbog članka koji je iz New Yorka poslao Bruni Bušiću da ga objavi u Hrvatskom tjedniku. A nikad nije objavljen. Pisao je kako jugoslavenska diplomatska predstavništva u New Yorku rade protiv interesa Hrvata. No, Udba je upala u Bušićev stan, uhapsila ga, pronašla tekst, bio je to srpanj 1972., a raspravno vijeće vodio je sudac Vojko Madirazza. Odvjetnik Vladimir Majić predložio je da se Vukojevića pusti na slobodu uz kauciju. To je tada bio jako smion prijedlog. I, sudac je to prihvatio. Državni tužitelj se žalio te je Vrhovni sud Vukojevića nakon sedam dana vratio u zatvor. Osuđen je zbog teksta na 10 mjeseci zatvora, točno onoliko koliko je proveo u istražnom zatvoru.

– Madirazzi su jako zamjerili što me nije osudio zbog kontrarevolucije, a ta bi presuda nosila pet godina zatvora, pa nakon toga nije mogao više biti sudac sve do 1990. Kad je došla hrvatska vlast, Madirazza je postao predsjednik Okružnog suda u Zagrebu. Znači, i u onom sistemu bilo je ljudi koji nisu mogli osuditi nevina čovjeka i zapravo su sebe tom presudom žrtvovali. Doduše, on je jedini od 71 suca koji je tada tako postupio – kaže Vukojević.

Pitam ga, s obzirom na dug rat s Udbom, provodi li on ovako i “svoju” lustraciju, osvetu?

– Ne, meni je samo do istine. U Bibliji stoji “istina jedina nas može osloboditi”. Zato i kažem da ovu knjigu nisam ja pisao, to su dokumenti. Tu je knjigu tako pisalo 175 udbaša. Objašnjava mi kako je Perković postao “upitan”. Predsjedniku Franji Tuđmanu 29. studenoga 1993. podnio je izvješće Vijeća za ubijene Hrvate u inozemstvu. Isti nalaz poslao je i državnom odvjetništvu RH (S. Herceg), ministrima vanjskih poslova (M. Granić), unutarnjih poslova (I. Jarnjak), obrane (G. Šušak), šefu HIS-a (M. Tuđman)… Svi su dobili na uvid i mogli su pokrenuti kaznene postupke.

– Tada sam usmeno izlagao Tuđmanu, imam taj transkript, da je Vijeće utvrdilo kako je Perković odgovoran za ubojstva 9 Hrvata u inozemstvu i za 2 pokušaja ubojstva. Tuđman je bio ljutit i kazao mi je: “Perković i takvi ne smiju raditi u hrvatskim službama, mi moramo stvarati hrvatske službe, s našim ljudima.” Tuđman je Perkovića potom umirovio u listopadu 1993. nekoliko dana prije emitiranja filma o ubojstvu Bušića. Vukojević ne daje konkretni odgovor na to kako to da Hrvatska nije, ako je imala materijale, sudila Perkoviću i Mustaču. Slaže se kako nije bilo političke volje. No, Nijemce je već 1999. zainteresirao slučaj zadnjeg ubijenog hrvatskog emigranta, strica Ante Đapića, koji je ubijen 1989. u Njemačkoj.

– Đapiću su predani su svi naši dokumenti, on ih je odnio u Njemačku i razgovarao s odgovornima – objašnjava.

Kaže da su Nijemci zainteresirani jer je Udba ubijala na njihovu području.

– U Njemačkoj je 28 grobova ubijenih hrvatskih političkih emigranata. Nijemci su raskrstili sa svojim Stasijem, pa to sad žele učiniti i s jugoslavenskim tajnim službama. Svjedočio je da se s Mustačem susreo 1965. jer je bio jedan od onih koji su ga oteli nakon bacanja “neprijateljskih” letaka s nebodera u Ilici. U knjizi Vukojević objavljuje dokumente iz kojih se vidi da nije imao nikakve veze s lecima, no protuzakonito je ispitivan 66 dana. Bio je tajni zarobljenik, a u mučenju su primjenjivali metode koje smo poslije prepoznali kao metode ispitivanja u Guantanamu i Iraku (primjerice gušenje mokrim ručnicima). Tvrdoglavi Vukojević nakon tog mučenja tužio je SFRJ i SRH, a nakon nekoliko godina dobio je i novčanu odštetu.

Zamjerio se Nobilu

No, Udba, kako sam kaže, nije ga puštala ni kasnije, kada je 2006. svjedočio u Münchenu na suđenju Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Đurekovića. Nakon svjedočenja, počinje progon i to iz vrha države (S. Mesić), sjeća se Vukojević. Počinje akcija kojom se, kaže, išlo štititi Perkovića. Aktivirana je stara Udba i pod patronatom tajne službe BiH AID-a isfabricirana je knjiga u kojoj se tvrdi da je devedesetih Vukojević silovao neku bošnjačku zatočenicu. Hrvatski mediji preuzimaju priču, a akciju protiv Vukojevića u Saboru vodi Vesna Pusić i traži njegovo micanje iz Ustavnog suda. Ta se monstruozna priča nastavljala godinama, sve dok iz Sarajeva nisu potvrdili da je priča izmišljena, da ta Bošnjakinja ne postoji i da Vukojević nije bio pod njihovom istragom. To je bio “zadnji” njegov rat s Udbom, no očekuje i novi. Odmah nakon novog svjedočenja, odvjetnik Nobilo nazvao je Vukojevića “neofašistom”.

– Možda mu se ne sviđa što sam sudu rekao kako su dva zločinačka sustava, nacizam i komunizam krivi što su Hrvati izgubili 10 posto populacije, a da u partizanskim dokumentima AVNOJ-a piše da se ubijanje protivnika neće smatrati ratnim zločinom – odgovara.

Vukojević predviđa i kako će završiti suđenje u Münchenu – Perković će, uvjeren je, dobiti doživotnu kaznu zatvora. A odbio je njemački prijedlog nagodbe da prizna i provede u zatvoru tri godine. Smatra da su dokazi Perkovićeve krivice materijali iz slovenskih arhiva koji pokazuju da je osoba njegova ranga bila uključena u organizaciju političkih ubojstava. Smatra da i Mustača u najmanju ruku tereti “zapovjedna odgovornost”. Nijemci imaju dokument u kojem slovenska Udba za pokušaj ubojstva Nikole Štedula traži od Savezne Udbe 60 tisuća DEM za troškove, a odobrenje je potpisao Mustač, tvrdi Vukojević. Na pitanje ako suđenje u Münchenu završi presudama, što to znači za Hrvatsku, Vukojević kratko odgovara – sramotu. – Zbog toga što se Udbi i komunističkoj partiji nije sudilo u Hrvatskoj, dodaje. Za sebe kaže da će nakon suđenja napisati još jednu knjigu u kojoj će opisati svoj život nakon što napokon završi njegov gotovo 60-godišnji rat s Udbom.

Progonjen zbog verbalnog delikta

Knjiga “Dosje 240271” zbirka je stotina dokumenata jugoslavenskih tajnih službi, koji kronološki opisuju 30-godišnji Udbin “tretman” života Vice Vukojevića. Dosjei dokazuju da je Vukojević “označen” kao mladić, tretiran kao neprijatelj, zatvaran, osuđivan, tjeran s fakulteta, progonjen sve do 1990. A njegovi krimeni bili su na razini – verbalnog delikta.

>>Vice Vukojević: Udba me je pratila 35 godina, 14 puta hapsila, robijao sam u 13 zatvora

facebook komentari