Pratite nas

Povijesnice

(VIDEO): 17. kolovoza 1990. Knin – početak završnog čina ideje Velike Srbije

Objavljeno

na

Svega 78 dana nakon prvih demokratskih izbora 1990. hrvatski Srbi (uz pomoć „antifašističke“ JNA) počinju ustanak protiv prve višestranačke vlade na čelu s HDZ-om.

Bilo je to na današnji dan 1990. kada su se u Dalmaciji u okolici Knina prvi put pojavile oružane skupine hrvatskih Srba na cestama stavljajući zapreke, zaustavljajući promet, maltretirajući Hrvate i turiste iz inozemstva.

Bili su naoružani oružjem koje im je dala JNA i oružjem Teritorijalne obrane koje je prije toga, za vrijeme Ivice Račana, oduzeto Hrvatima.

Zanimljivo je da su se i 1990., kao i u Srbu 1941., na cestama pojavljivali zajednički ljudi s petokrakama i kokardama na kapama i odjeći.

U smijenjenoj vlasti u Hrvatskoj, koju je 45 godina diktaturom obnašala Komunistička partija, Srbi su činili nesrazmjeran kadar.

Iako su bili velika manjina u Hrvatskoj, u svim strukturama vlasti koje su bitne za totalitarni sustav – vojska, policija, državna uprava, poltičke funkcije, Savez komunista – Srbi su bili više nego nesrazmjerna većina u odnosu na broj stanovnika (12,1 % udjela u stanobištvu po popisu 1991.).

Ta mogućnost gubitka privikegija koje su Srbi imali za vrijeme komunizma, a posljedično time i vladanja nad Hrvatima, kao i mržnja prema bilo kakvom obliku hrvatske autonomije i državnosti bili su glavni okidač za ovu pobunu koja je prerasla u krvavi rat.

Sam početak pobune poznat je pod imenom „balvan revolucija“.

Srbi su jednostrano proglasili autonomnu političku teritorijalnu oblast, samozvanu „SAO Krajinu“, („samoupravna autonomna oblast“) koju je hrvatsko ministarstvo pravosuđa poništilo.

Državnu cestu preko Plitvica, koja spaja sjevernu s južnom Hrvatskom, pobunjeni su Srbi 1990. prepriječili u Kninu usred turističke sezone balvanima, i počeli samovoljno kontrolirati promet ljudi i roba. Vrlo brzo počeli su preuzimati policijske postaje s oružjem (Knin, Obrovac, Bemkovac, Gračac) što je bio početak realizacije ideje Velike Srbije.

Na suđenju 2002. bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim haaškim tribunalom za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine (ICTY) svjedok optužbe pod kodnim brojem “C-061” (bivši najviši dužnosnik tzv. krajinske vlasti” Milan Babić) svjedočio je protiv Slobodana Miloševića i Srbije, tvrdeći kako je Beograd, nakon izbijanja srpske “balvan-revolucije” u Hrvatskoj 17. kolovoza 1990. financijski integrirao područje tzv. “SAO Krajine” u svoj platni sustav, a policijske snage hrvatskih Srba izravno financirao gotovinom.

Tužiteljstvo haaškog suda uvelo je u proces niz dokumenata srpske paradržave u Republici Hrvatskoj kojima dokazuje veze Beograda i pobunjeničkog Knina.

Svjedok Milan Babić opisao je kako su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali u političku partiju SDS.

Na čelu SDS-a bio je Jovan Rašković čiji unuk 26 godina kasnije 2016. u blizini Knina (Primošten i zaleđe) širi mržnju prema Hrvatima. Nismo vidjeli pri tome ažurnost hrvatske izvršne vlasti kakvu smo vidjeli u Kninu na proslavi Oluje.

Ovim događanjima počeo je operativno završni čin gotovo 100-godišnje drame hrvatskog naroda koji se zove – prijelaz iz neformalne Velike Srbije (Jugoslavije) u doslovnu bez Hrvata i drugih nepoželjnih i manje vrijednih naroda.

Zbog realizacije te ideje kroz dvije Jugoslavije i više sukoba i ratova stotine tisuća ljudi izgubilo je živote. Odjeci ti ideje, nažalost i na svijest svim Hrvatima, čuju se ovih dana iz Srbije: od vrha na čelu sa Nikolićem i Vučićem, do običnih ljudi koji se nisu do danas pomirili sa samostalnošću hrvatskog naroda.

Nažalost, takvih patoloških ideja u različitim oblicima i formama ima čak i u Hrvatskoj prikrivenim pod maskom jugoslavnenstva, „antifašizma“, optužbi za ustaštvo, borbe za „ljudskih prava“, otvorenog velikosrpstva i slično, a čiji je krajnji cilj u suštini isti kao i onih iz Knina 1990. – negacija bilo kakve hrvatske državnosti i samobitnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

21. srpnja 1992. – Predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

21. srpnja 1992. predsjednici Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su u Zagrebu Sporazum o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Ugovor je u zajedničkom interesu obje ratom zahvaćene države potpisan mjesec dana nakon što je Predsjedništvo BiH proglasilo ratno stanje i opću mobilizaciju, a kao agresore imenovalo Srbiju, Crnu Goru, „bivšu JNA“ i ekstremistički dio bosanskih Srba.

Sporazum je omogućavao vojno djelovanje hrvatskih snaga u pograničnim područjima, a što je pospješilo napadajne akcije Hrvatske vojske na Južnom bojištu.

Prigodu potpisivanja važnog sporazuma državna delegacija BiH iskoristila je kako bi zahvalila Hrvatskoj na zbrinjavanju izbjeglica iznad njezinih mogućnosti

Naime, uz 260 tisuća prognanika sa svojih okupiranih područja, Hrvatska je već u prva dva mjeseca rata primila 270 tisuća izbjeglica iz BiH. Sporazumom je oružani dio Hrvatskog vijeća obrane sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH.

S obzirom na to da velikosrpska agresija nije jenjala, Tuđman i Izetbegović su 23. rujna 1992. u New Yorku potpisali Dodatak Sporazumu o prijateljstvu i suradnji između Hrvatske i BiH kojim su predviđene zajedničke vojno-obrambene aktivnosti protiv srpskoga agresora.

Oba sporazuma nisu podrazumijevala cjelovito vojno savezništvo, kao Splitski sporazum koji je potpisan tri godine poslije i koji je bio temelj za oslobađajuće operacije na teritoriju Hrvatske i BiH, stoga ostaje nagađati u kojoj mjeri je taj nedostatak u ugovorima utjecao na sukob Bošnjaka i Hrvata koji je uskoro uslijedio.

No unatoč silnom stradanju Bošnjaka i Hrvata, Izetbegović je nakon potpisivanja sporazuma u srpnju 1992. izjavio da još nije vrijeme za vojni sporazum, jer bi to srpski narod „sigurno shvatio kao prijetnju“, te da bi „bilo bolje ostaviti još malo prostora za djelovanje međunarodnih faktora“.

(HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1993 – Otvoren pontonski most u Maslenici (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Fotoarhiva HVGI-ja

Civilni zrakoplov s najvišim predstavnicima hrvatske države, predsjednikom doktorom Franjom Tuđmanom i premijerom Nikicom Valentićem, sletio je 18. srpnja 1993. u zadarsku zračnu luku Zemunik. Istoga dana predsjednik Tuđman svečano je otvorio pontonski most kod Novskog ždrila.

Bio je to važan događaj za prometno povezivanje južne i sjeverne Hrvatske, te jedan od prvih koraka koji su vodili reintegraciji okupiranih hrvatskih područja.

Dan prije, 17. srpnja, u Erdutu je između predstavnika hrvatske vlade i pobunjenih srpskih vlasti iz Knina potpisan sporazum kojim se trebalo omogućiti daljnje neometano postavljanje mosta na Maslenici.

Dokument je s hrvatske strane potpisao ministar prometa Ivica Mudrinić. Srpska je strana insistirala da se u blizini budućeg mosta ne smiju nalaziti predstavnici hrvatske policije i vojske.

Zbog toga je u sporazumu, između ostalog, stajalo da na području aerodroma Zemunik, brane Peruče i pontonskog mosta na Maslenici javni red i sigurnost mogu kontrolirati samo predstavnici UNPROFOR-a.

No, događaji idućeg dana na aerodromu Zemunik pokazali su kako je Hrvatska odlučna u želji da vrati silom oteta područja.

Mnogobrojni predstavnici europskih i svjetskih organizacija i zemalja, koji su prisustvovali svečanostima u Zemuniku i Maslenici, dokazali su da Hrvatska ima punu potporu za svoje želje.

(HRT)

 

Operacija Maslenica – Od poraza na Maslenici Srbi se nisu nikada oporavili

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari