Pratite nas

Povijesnice

(VIDEO): 17. kolovoza 1990. Knin – početak završnog čina ideje Velike Srbije

Objavljeno

na

Svega 78 dana nakon prvih demokratskih izbora 1990. hrvatski Srbi (uz pomoć „antifašističke“ JNA) počinju ustanak protiv prve višestranačke vlade na čelu s HDZ-om.

Bilo je to na današnji dan 1990. kada su se u Dalmaciji u okolici Knina prvi put pojavile oružane skupine hrvatskih Srba na cestama stavljajući zapreke, zaustavljajući promet, maltretirajući Hrvate i turiste iz inozemstva.

Bili su naoružani oružjem koje im je dala JNA i oružjem Teritorijalne obrane koje je prije toga, za vrijeme Ivice Račana, oduzeto Hrvatima.

Zanimljivo je da su se i 1990., kao i u Srbu 1941., na cestama pojavljivali zajednički ljudi s petokrakama i kokardama na kapama i odjeći.

U smijenjenoj vlasti u Hrvatskoj, koju je 45 godina diktaturom obnašala Komunistička partija, Srbi su činili nesrazmjeran kadar.

Iako su bili velika manjina u Hrvatskoj, u svim strukturama vlasti koje su bitne za totalitarni sustav – vojska, policija, državna uprava, poltičke funkcije, Savez komunista – Srbi su bili više nego nesrazmjerna većina u odnosu na broj stanovnika (12,1 % udjela u stanobištvu po popisu 1991.).

Ta mogućnost gubitka privikegija koje su Srbi imali za vrijeme komunizma, a posljedično time i vladanja nad Hrvatima, kao i mržnja prema bilo kakvom obliku hrvatske autonomije i državnosti bili su glavni okidač za ovu pobunu koja je prerasla u krvavi rat.

Sam početak pobune poznat je pod imenom „balvan revolucija“.

Srbi su jednostrano proglasili autonomnu političku teritorijalnu oblast, samozvanu „SAO Krajinu“, („samoupravna autonomna oblast“) koju je hrvatsko ministarstvo pravosuđa poništilo.

Državnu cestu preko Plitvica, koja spaja sjevernu s južnom Hrvatskom, pobunjeni su Srbi 1990. prepriječili u Kninu usred turističke sezone balvanima, i počeli samovoljno kontrolirati promet ljudi i roba. Vrlo brzo počeli su preuzimati policijske postaje s oružjem (Knin, Obrovac, Bemkovac, Gračac) što je bio početak realizacije ideje Velike Srbije.

Na suđenju 2002. bivšem srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću pred međunarodnim haaškim tribunalom za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj 1991. godine (ICTY) svjedok optužbe pod kodnim brojem “C-061” (bivši najviši dužnosnik tzv. krajinske vlasti” Milan Babić) svjedočio je protiv Slobodana Miloševića i Srbije, tvrdeći kako je Beograd, nakon izbijanja srpske “balvan-revolucije” u Hrvatskoj 17. kolovoza 1990. financijski integrirao područje tzv. “SAO Krajine” u svoj platni sustav, a policijske snage hrvatskih Srba izravno financirao gotovinom.

Tužiteljstvo haaškog suda uvelo je u proces niz dokumenata srpske paradržave u Republici Hrvatskoj kojima dokazuje veze Beograda i pobunjeničkog Knina.

Svjedok Milan Babić opisao je kako su se Srbi u Hrvatskoj politički organizirali u političku partiju SDS.

Na čelu SDS-a bio je Jovan Rašković čiji unuk 26 godina kasnije 2016. u blizini Knina (Primošten i zaleđe) širi mržnju prema Hrvatima. Nismo vidjeli pri tome ažurnost hrvatske izvršne vlasti kakvu smo vidjeli u Kninu na proslavi Oluje.

Ovim događanjima počeo je operativno završni čin gotovo 100-godišnje drame hrvatskog naroda koji se zove – prijelaz iz neformalne Velike Srbije (Jugoslavije) u doslovnu bez Hrvata i drugih nepoželjnih i manje vrijednih naroda.

Zbog realizacije te ideje kroz dvije Jugoslavije i više sukoba i ratova stotine tisuća ljudi izgubilo je živote. Odjeci ti ideje, nažalost i na svijest svim Hrvatima, čuju se ovih dana iz Srbije: od vrha na čelu sa Nikolićem i Vučićem, do običnih ljudi koji se nisu do danas pomirili sa samostalnošću hrvatskog naroda.

Nažalost, takvih patoloških ideja u različitim oblicima i formama ima čak i u Hrvatskoj prikrivenim pod maskom jugoslavnenstva, „antifašizma“, optužbi za ustaštvo, borbe za „ljudskih prava“, otvorenog velikosrpstva i slično, a čiji je krajnji cilj u suštini isti kao i onih iz Knina 1990. – negacija bilo kakve hrvatske državnosti i samobitnosti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

23. travnja 1992. – Konačni slom srpske ofenzive prema Neretvi

Objavljeno

na

Objavio

Dana 23. travnja 1992. srpska ofenziva prema Neretvi doživjela je konačni slom.

Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Narod.hr donosi izuzetno zanimljiv opis te bitke iz pera sudionika hrvatskog vojnika iz čuvene ratne postrojbe Crne mamabe.

Posebna pomoć obrani Livna i prodora srpske vojske prema Neretvi bio je dolazak 200-ak pripadnika 2. brigade – čuvenih Crnih mambi. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda.

Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne (gdje je bila smještena 2.brigada) krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje generali Rosso i Gotovina.

U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Napad na Rujane I Čelebiće – slom Srba

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm.

Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji.

Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu.

Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor.

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske.

Jedinstvena taktička hrvatska i bosanko-hercegovačka bojišnica

Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali mambe su uz pomoć domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zapamtiti zauvijek! Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju.

Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

Memoari Slavka Lisice – „naši (Srbi) stoje goli kao od majke rođeni bez ponosa, bez gaća“

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom mambi i pomagača sve raspalo: ”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božjeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”.

S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio!

U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Tako je neslavno propao srpski san o izlasku na Neretvu i srednji Jadran, piše Narod.hr

Heroji Domovinskog rata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. travnja 1990. – Održani prvi slobodni višestranački parlamentarni izbori u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan prije 27 godina u Hrvatskoj su održani prvi višestranački parlamentarni izbori. Na izbore je izašlo više od 80 posto građana, a pobjedio je HDZ na čelu s Franjom Tuđmanom

Izbori tog proljeća su bili prilika da građani Hrvatske napokon se oslobode od nacionalnog, vjerskog, ideološkog, kulturnog i svakog drugog ugnjetavanja unutar Jugoslavije.

22. travnja 1990. održani su prvi slobodni parlamentarni izbori u Hrvatskoj nakon 45 godina komunističkog jednopartijskog sustava. Pobjedu je odnio HDZ na programu dr. Franje Tuđmana koji se zalagao za neovisnu, samostalnu i principijelnu hrvatsku politiku koja će hrvatski narod odvesti prema slobodi i blagostanju.

Devastacija koju je donio totalitaristički komunistički sustav očitovala se u svim porama društva. Zbog toga su se brojne prohrvatske snage, od običnih ljudi pa do akademika, angažirale u predizbornoj kampanji koja je bila vrlo okrutna i prljava, čak sve do napada i ubojstava HDZ-ovih aktivista kod lijepljenja promidžbenih plakata.

U predizbornoj kampanji se osobito stigmatiziralo hrvatsko iseljeništvo, kao i hrvatsko znakovlje (hrvatski grb i zastava), a koje je bilo zabranjeno i podložno krivičnom progonu tijekom komunizma.

Ali oslobođena slobodoljubiva volja naroda, praćena i strahom od otvoreno najavljivane srpske agresije pod vodstvom Slobodana Miloševića, dala je „dodatni vjetar u leđa“ hrvatskim domoljubima, pa je tako nakon prvog i drugog održanog kruga izbora na vlast došla Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) na čelu s njenim predsjednikom, dr. Franjom Tuđmanom.

Program Franje Tuđmana i HDZ kojim je dobio povjerenje naroda bio je: iskreno domoljublje, otpor veliksrpskoj agresiji i uključivanje svih Hrvata – iz Hrvatske, BiH i dijaspore – u obnovu moralno i gospodarski devastirane domovine, piše Narod.hr

Nažalost, mnogo toga nakon tih izbora nije krenulo smjerom koji je hrvatski narod želio, osobito zbog toga što su se političke snage iz komunizme uspjele infiltrirati u sve stranke i pore društva, umrežili se i preuzeli velik dio medijske javnosti. Lijek tome koje su učinile gotovo sve bivše komunističke zemlje zove se – lustracija. Ona ima uvijek smisla: političkog, pravnog i moralnog.

dr.sc. Ivo Lučić: Tuđman je i danas meta medijsko-političkih operacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati