Pratite nas

Kronika

VIDEO: Četnici iz Bileće, ali i drugih bh krajeva sve više odlaze u Ukrajinu!?

Objavljeno

na

BILEĆA – Ne pomaže Rusima u Ukrajini samo Bog. Pomažu i odredi dobrovoljaca iz BiH i Srbije koji se već mjesecima nalaze na prostoru istočne Ukrajine, koju su ruski separatisti nazvali Novorusija.

Sve podsjeća na osnivanje takozvanih SAO krajina u bivšoj Jugoslaviji početkom 90-ih godina. Pobunjeni Srbi, dobro poznat kolorit i barikade na ulazima u gradove. No, sada su Rusi u glavnoj ulozi, a dobrovoljci dolaze iz Bosne i Hercegovine i Srbije.

Srpski dobrovoljci u Ukrajinu odlaze organizirano, nakon detaljno isplanirane rute puta. Danima prije odlaska bi rodbini govorili da idu raditi u Rusiji. Potom odlaze za Beograd. Tamo ih čeka veza sa kupljenim avionskim kartama za let za Moskvu. U Moskvi ih dočekuju osobe koje su im već organizirale transport ka graničnim područjima između Ukrajine i Rusije. Na granici ih čekaju kozaci koji ih smještaju u kampove za obuku. Neki stižu preko Poljske, a neki i kamionima koji iz Srbije voze robu ka Rusiji. Po dolasku ih raspoređuju proruskim paravojnim formacijama. Uglavnom budu u sastavu četničkog odreda “Jovan Šević”, ali nije rijetkost da ih rasporede i u druge jedinice.

Bratislav Živković, komandant odreda “Jovan Šević”, jedan je od najaktivnijih promotora i organizatora odlaska dobrovoljaca na ukrajinsko ratište. U tome mu je pomagao njegov zamjenik Milutin Mališić.

Živković i Mališić su ratovali u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu. Od tada su blisko vezani sa ovdašnjim četničkim prvacima Jovom Vukeljićem, Slobodanom Marićem, Mirkom Jovićem, Milanom Manojlovićem, Dušanom Sladojevićem, Draškom Stoisavljevićem…

Osim Živkovića i Mališića, veliku ulogu u vrbovanju bh. državljana za odlazak u Ukrajinu imali su i Srbijanci Predrag Dimić, Zoran Božinović i Srđan Vasić. Prema nekim informacijama, njih se sumjiči za ratne zločine počinjene u Ukrajini. Božinović i Vasić su u oktobru ove godine boravili u nekoliko gradova Republike Srpske, gdje su se sastajali sa ovdašnjim predstavnicima četničkog pokreta. Nekoliko dana kasnije, sastanke sa istim osobama imali su i Živković i Mališić.

Do sada je utvrđeno kako je iz BiH u Ukrajini ratovalo dvadesetak dobrovoljaca. Najviše ih je iz Bileće i okoline. Službeno, oni su na privremenom radu u Rusiji. Neslužbeno, u Rusiju su otputovali uz blagoslov četničkog vojvode Slavka Aleksića, koji se u isto vrijeme bavi promocijom posebnog turizma u ovom kraju – nedavno je, naime, svečano otvorio moderni ravnogorski park u središtu Bileće.

Cetnici-Krim-Ukrajina

Pored Bilećana, u Ukrajini su ratovali ili još uvijek ratuju i Davor Savičić iz Doboja, Bojan Lazarević iz Laktaša, zatim Gavrilo Stevanović iz Banja Luke, Milorad Lazić, zvani Miki, iz Teslića te Živko Vuksanović iz Brčkog. Sumnja se kako su im se u redovima proruskih pobunjenika pridružili i Tomislav Knežević, Dejan Mijajilović, zvani Kurjak, zatim Slađan Drajić, Branko Aleksić, te Bojan Marić, sin četničkog vojvode Slobodana Marića.

Davor Savičić je, nakon Bosne i Hercegovine, ratovao i na Kosovu, u odredu takozvanih “Frenkijevaca”. Prema do sada nepotvrđenim podacima, tokom rata u BiH zaradio je nadimak Elvis. Tako su ga posprdno nazvali suborci zbog nemilosrdnog ubijanja Bošnjaka.

Srpski dobrovoljci u Ukrajini mogu se podijeliti u dvije grupe. Prva su pripadnici četničkog pokreta ili sličnih organizacija sa ovim predznakom. Oni u istupima potenciraju političke motive odlaska u Ukrajinu, odlučnost da Srbiju ostave što dalje od Evropske unije. Ističu i nakanu da pomognu ruskoj braći ili da odlaskom u Ukrajinu vrate za pomoć koju su im pružali ruski dobrovoljci tokom rata u Bosni i Hercegovini. Ruski su dobrovoljci uglavnom ratovali u istočnoj Bosni, u Drugom ruskom dobrovoljačkom odredu. Bilo ih je i na linijama oko opkoljenog Sarajeva. Stradalo ih je pedesetak, posebice u borbama na položajima između Višegrada i Goražda.

Jedan od Rusa koji su ratovali na Drini danas je među onima koji vrbuju dobrovoljce za odlazak u Ukrajinu. Aleksandar Kravčenko je kozak, veteran sa bosanskih ratišta. Zajedno sa Igorom Strelkovim, komandantom proruskih snaga u Ukrajini, sudjelovao je u borbama za strateški važnu kotu Zaglavak kod Višegrada, koja je tokom rata srpskim snagama omogućavala napredovanje ka opkoljenom Goraždu. U tim borbama je stradalo nekoliko Rusa.

Aleksandar Kravčenko je nakon rata ostao živjeti u Republici Srpskoj. Imao je bh. pasoš, a parlamentarna komisija mu je 2002. godine potvrdila državljanstvo BiH. No, Kravčenko nešto kasnije, zbog straha od hapšenja za ratne zločine u Podrinju, bježi u Srbiju, a zatim i u Rusiju.

Druga grupa srpskih dobrovoljaca u Ukrajini, njih tridesetak, ljudi su velikog ratnog iskustva, takozvani psi rata. O njima se malo zna, rijetko se pojavljuju u medijima ili na društvenim mrežama. Novac im je jedini motiv. Jer u Ukrajini se mnogo bolje zarađuje nego u Siriji. Prema dostupnim informacijama, plaćenici ruskih separatista tjedno zarađuju 2000 dolara.

Nakon četiri mjeseci boravka u Ukrajini, Bratislav Živković se sa svojim četnicima vratio u Srbiju. Uhićen je odmah po dolasku, ispitan i pušten na slobodu. U Srbiji je nedavno donesen zakon prema kojemu srpski državljani koji ratuju na svjetskim ratištima, poput Ukrajine ili Sirije, mogu biti kažnjeni zatvorom od dvije do 12 godina.

Ovakav zakon ranije je izglasan i u Bosni i Hercegovini. No, nitko od ovdašnjih četnika nije ispitan, a kamoli uhićen. Četnici su u Ukrajinu otišli pod krinkom pružanja humanitarne pomoći, no tamo su bili plaćenici. Ovdje njihove aktivnosti ne zanimaju gotovo nikoga. Kao da se zna da ih zakoni ne mogu spriječiti u njihovim nakanama.

Nedim Hasić / FTV (Mreža)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari