Pratite nas

Intervju

VIDEO Čović za HMS: Četvrta federalna jedinica, u našem prijedlogu, je Sarajevo

Objavljeno

na

Četvrta federalna jedinica u našem prijedlogu o preustroju BiH bila bi Sarajevo kao glavni grad BiH, otkrio je u intervju  Hrvatskom Medijskom Servisu predsjednik HDZ BiH i Hrvatskog narodnog sabora i kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH dr Dragan Čović . Uvjeren je kako će za razgovor o preuređenju BiH u federalnu državu, nakon izbora imati sugovornike u Sarajevu.

Čović je izjavio i kako će tražiti da Hrvatima, odnosno HDZ-u BiH,  u budućem sazivu Vijeća ministara pripadne pozicija ministra vanjskih poslova,

U intervju za Hrvatski Medijski servis Čović je govorio i o predizbornoj kampanji, formiraju vlasti nakon izbora, o tome koliko je pozicija Hrvatske kao članice EU i NATO-a ojačala političku i pregovaračku poziciju bh Hrvata, otklanjanju zapreka na europskom putu BiH, o zaustavljanju negativnih gospodarskih trendova i drugim aktualnim temama.Intervju je snimala i internet televizija HDZ BiH zahvaljujući kojoj smo u mogućnosti objaviti i video verziju intervjua.

Razgovarao: Milan Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

HMS: Još je tri tjedna tjedna do izbora, postoji li bilo što što se do sada dogodilo ili što bi se moglo dogoditi, a što bi vas pokolebalo u uvjerenju da ćete biti izabrani za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Čović: Dobro, ne bih baš rekao da će me pokolebati, jer ja baš nisam osoba koja savije leđa bez obzira kako se čuje s druge strane. Ja mislim da smo na jednoj realnoj osnovi postavili moju poziciju kao kandidata za budućeg člana Predsjedništva. I vjerujem da HNS, stranke okupljene oko njega i HDZ, s onim što nude jedan hrvatski odgovor na bezbroj pitanja o kojima ćemo danas razgovarati, ja vjerujem da ima iza sebe jednu ogromnu potporu hrvatskog glasačkog tijela. Odnosno, uvjeren sam, iako uvijek postoji mogućnost za neki inženjering, mi ne trebamo to gledati, mi se trebamo jednostavno okrenuti budućnosti, svoj posao ovih preostalih dvadesetak dana profesionalno odraditi i vjerujem da tada ne bi trebalo biti problema ni oko hrvatskog člana Predsjedništva ali ni oko uspostave vlasti nakon izbora. Drugim riječima, ja mislim da ćemo imati dominantnu većinu u Domu naroda, iako nam taj izborni zakon ne ide na ruku, bez obzira na to što netko šalje signale druge vrste. Ali dobro, izborna je kampanja, svak’ vidi svoju šansu, nitko se nije kandidirao da bi priznao da neće pobijediti. No, sam uvjeren da ono što radimo, radimo za dobro naroda i ako ovako nastavimo nema razloga da taj rezultat ne bude i bolji od onog što smo mi planirali.

covic sutalo2

HMS: Kako ocjenjujete odnos vaših protukandidata u kampanji prema vama. Primjećujemo da vi uglavnom ne govorite o njima i ako govorite ne govorite negativno.

Čović: Pa to je stav koji ću i dalje zadržati. Bez obzira tko su predstavnici jednog, drugog ili trećeg naroda za člana Predsjedništva BiH, ja vjerujem da je svak’ u jednoj dobroj volji krenuo u kampanju. Nastojat ću da se ne bavim ni jednim kandidatom. Već sam rekao onaj koji dobije kod Srba dominantni broj glasova, on je budući kolega u Predsjedništvu, jednako tako kod Bošnjaka, kao što ja očekujem da dominantni hrvatski glasovi će odlučivati tko će biti hrvatski član Predsjedništva bez obzira na kojekakve kalkulante i mogućnost da neki broj glasova Bošnjaka može utjecati na Hrvate. Pozitivno, mislim da je ozračje dosadašnje kampanje, dosta korektno, kodekse koje smo svi negdje zagovarali u protekle 4 godine, manje više, ih se pridržavamo. Ja bih rekao nema loših politika ima samo loših političara. Prema tome što smo radili dosada, to će narod znati cijeniti. Tako da ću se ja u ovom ciklusu od 20 dana do izbora nastojati na isti način odnositi prema svim kolegama. Čak ako netko od njih i krene s negativnom kampanjom prema meni treba i to očekivati, ovo je BiH, ambijent je takav kad ljudi shvate da će vjerojatno izgubiti izbore onda se pribjegne nekakvim spinovima ‘ko zna kakvim izvlačenjem nekih informacija. Ali bez obzira na to kako će se oni ponašati što se tiče mene osobno i kompletnog izbornog stožera mi ćemo imati jednu afirmativnu kampanju do samog dana izbora.

HMS: Napravili ste vlastitu televiziju kao stranka. No, što je s hrvatskim kanalom, odnosno pitanjem preuređenja javnog rtv servisa, u okviru kojeg bi postojao kanal na hrvatskom jeziku, što HDZ traži gotovo dva desetljeća?.

Čović: Upravo tako, pokušavamo zadnjih dvadesetak godina riješiti pitanje kanala na hrvatskom jeziku unutar javnog rtv sustava BiH, ne, dakle, kroz neku komercijalnu televiziju. Tu smo djelimično došli do pozicije gdje možemo reći da je Vijeće ministara prošla jedna takva zakonska regulativa. Naravno, zbog odnosa koje imamo u Parlamentu BiH, teško da mi možemo na ovakav način to ostvariti, ako su protiv Bošnjaci ili Srbi i uvijek se poziva netko od njih na vitalni nacionalni interes, a to su uradili u par slučajeva Bošnjaci. Vitalni nacionalni interes Bošnjaka je da Hrvati nemaju kanal na hrvatskom jeziku, dok, evo svaka manjina u svijetu, pogotovo u EU, kojoj mi svi težimo danas, dio javnog rtv sustava ima na svom jeziku. Tako da sam ja uvjeren da ćemo mi to riješiti. Naša internetska televizija je jednostavno jedna potreba da djelimično nadomjestimo i taj nedostatak, a inače, nove tehnologije su takve da vas jednostavno tjeraju, ako želite biti ozbiljna politička opcija, ako želite biti u mogućnosti svakodnevnog komuniciranja sa svima ne samo s vašim glasačkim tijelom, nego i s onim koji misle nešto drugačije o vama, mislim da je vrijedno da ih čujemo. A jedan od tih načina je upravo ova internetska televizija. Tako da veseli me da uz svake izbore nešto novo napravimo. Prošle godine smo imali Političku akademiju, prije toga Zajednicu žena i tako se transformiramo u jednu modernu političku opciju, ja bih rekao najorganiziraniju ne samo u BiH.

HMS: Moj je dojam da ovo što se dogodilo u posljednje četiri godine nije oslabilo, uništilo, već ojačalo HDZ?

Čović: Apsolutno, to smo mi naglašavali prije četiri godine, nakon izbora kad se netko dosjetio da bi nas mogao ucjenjivati. Zato sam rekao ja se nisam ni tad nepokolebao, nema razloga ni danas i siguran sam da ono što se uradilo prije četiri godine kad je u pitanju uspostava vlasti i na razini Bosne i Hercegovine i na razini entiteta je najveću štetu napravilo Bosni i Hercegovini, svim građanima BiH, osobito onim koji se kunu u BiH- drugim riječima oficijelnom Sarajevu. Ja sam uvjeren da to iskustvo koje smo svi skupa ostavili iza sebe je takvo da ne vjerujem da će itko više normalan, tko stvarno drži do BiH, do njene europske budućnosti, njene unutarnje socijalne i sigurnosne stabilnosti, krenuti u avanture kako se krenulo prije četiri godine. Dobra poruka, nas je ojačalo, istina, nosilo je to sa sobom jako puno rizika. Mislim da kao političku opciju jednostavno danas nas svatko na takav način doživljava bez obzira na da li vas netko voli, da li vas simpatizira ali s takve pozicije idete u pregovore, bez obzira jesu li u pitanju predstavnici međunarodnih institucija, Republike Hrvatske, ovog našeg okruženja bližeg, ili su to predstavnici drugih političkih opcija u BiH kod Bošnjaka, Srba, pa čak i kod Hrvata. Tako da svi oni koji su krenuli u jednu avanturu prije četiri godine dobili su odgovor da se to ne isplati i da smo BiH vratili, ja mislim desetak godina unazad.

 

HMS: Očekujete, znači relativno brzo formiranje vlasti, ne ponavljanje Platforme, što je i zahtijev Berlinske konferencije, ali  i međunarodnih dužnosnika, diplomata, koji sugeriraju da se nakon izbora formira brzo vlast?

Čović: Vizija koju smo mi napravili za ove izbore je vrlo jasna; pokušati uvjerljivo dobiti ove izbore, ja vjerujem da će to biti iznad 70 posto kod hrvatskog biračkog tijela, jer je u pitanju naša velika koalicija. A slčno nešto očekujem kod predstavnika druga dva naroda. Drgim riječima, ako bi mi uspjeli, ja sam optimističaan, vidim to kao izlaz iz ove situacije, u tri-četiri mjeseca uspostaviti vlast, mi tada možemo staviti na stol sve te naše projekte, netko nudi neke druge projekte, pod drugim nazivima itd. i da BiH pokrenemo jednim drugim putem. Mislim da moramo paziti na nekoliko stvari; Izborni zakon moramo odmah promjeniti, to je pitanje presude Sejdić-Finci, kako nikad više ne bi došli u situaciju da sumnjamo da netko može iz Bihaća, Sarajeva ili Tuzle utjecati dominantno na izbor hrvatskog člana Predsjedništva, ili iz istih tih sredina da netko utječe dominantno na izbor Hrvata u Dom naroda, strogo bošnjačkim glasovima. Usto, ja vjerujem da ove 4 godine trebamo iskoristiti za kandidatski status BiH u EU, da se istočnim susjedima na neki način približimo u toj dinamici, a paralelno s tim praviti pravnu državu, uistinu državu gdje neće više biti političkih procesa, jednostavno jedan pravni okvir koji će potaknuti naše gospodarstvenike, a onda i strane investitore da snažnije krenu. Moraju osjetiti stabilnost i sigurnost kad je u pitanju njihova osobna imovina i njihova osobnost ovje. Ako to uspijemo ja sam uvjeren da ćemo vrlo brzo ponuditi javnosti programe gospodarske, socijalne zaštite najugroženijih i otvoriti jednu potpuno novu dinamiku, dinamiku koja je u biti budućnost, i da ćemo ovo iz povijesti ostaviti iza sebe. Vjerujem da će to svi prepoznati i da ćemo s te strane imati potpuru svih onih koji misle dobro BiH. Istina ima i onih koji drugačije razmišljaju pa to osporavati na različite načine, ali ja se okrećem budućnosti i razmišjam o jednom afirmativnom pristupu nakon izbora.

HMS: Nedavno ste izjavili da nema kandidatskog statusa za BiH dok se ne riješi pitanje Hrvata u BiH, zbog čega vas je gospodin Lagumdija oštro napao. Možete li pojasniti tu izjavu?

Čović: Izjava je vrlo jednostavna. Jedan od tih naših odgovara je ustavni preustroj BiH, odgovor na rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. On je životan za BiH. Jasno, to je pitanje otvoreno i mi ga moramo na jedan praktičan način apsolutne jednakosti tri naroda naroda u BiH i zatvoriti. Mislim da ćemo za to imati i potporu, bez obzira što tko danas govori u kampanji, jer postoje uvijek tendencije da dobijete neku grupaciju birača na nekoj radikalnoj izjavi.  Mislim da ovo što mi izjavljujemo nije radikalno, nego do kraja otvoreno prema BiH. I dalje sam uvjeren da BiH ne može funkcionirati kao normalna europska država, u kojoj će biti stabilnosti, ako Hrvatski narod nije jednakopravan u ustavnom smislu, u institucionalnom smislu s bošnjačkim i srpskim narodom. O tome smo pričali i s predstavnicima svih političkih stranaka i kroz različite odluke Suda u Strasbourgu,  sjetite se i travanjskog paketa i prudskog procesa i mnogih drugih, gdje smo to naglašavali. Ja sam siguran da je došlo vrijeme da to pitanje ostavimo iza sebe i to bi bilo to pitanje povijesti, da napravimo Ustav BiH koji će biti po mjeri i hrvatskog naroda i time bi riješili pitanje da se možemo baviti euroatlantskim projektima i gospodarskom i socijalnom stabilnosti.
HMS: Predlažete četiri federalne jedinice. Interesira me koja je ta četvrta, ako je jedna sa srpskom većinom, Republika Srpska, jedna s bošnjačkom i jedna s hrvatskom većinom?

Čović: Federalni ustroj BiH, jedno od rješenja koje mislim da je svakom prihvatljiv, možemo ga prepoznati kroz rezolucije koje dolaze iz Europske unije, rezolucije ili poruke koje dolaze.. još su istina samo priprave kad je u pitanju američki Kongres i od mnogih prijatelja iz Europe koji su shvatili da ovo moramo drugačije urediti. Ja sam uvjeren da su četiri federalne jedinice rješenje. Da otklonimo odmah tajnu jedna od federalnih jedinica je Sarajevo kao poseban distrikt, odnosno kao glavni grad BiH. To znači dobili bi tri federalne jedinice u kojima bi bila dominantnost jednog drugog ili trećeg naroda, ali to ne znači nikakvo crtanje unutarnjih granica nikakve, nove podjele, BiH je jedna cijelina. U naš prijedlog je ugrađen diskontinuitet teritorija tako da bi u jednoj od tih jedinica bila naša Posavina, Žepče, dio Središnje Bosne i dio Hercegovine. I to kad postavite tako onda je jasno da nije cilj dijeliti, praviti neke podjele, koje bi rušile BiH. Već upravo obrnuto, jedna snažna decentralizacija odnosa u BiH. BiH treba  imati, sve atribute vlasti koji su nužni jednoj modernoj europskoj državi, a sve drugo bi trebalo biti decantrelizirano i stavljeno u kontekst realnog života. Što znači ako se nekakav biznis događa na toj federalnoij razini, tamo trebaju biti ovlasti i oko donošenja zakona i svega onoga što prati jedan gospodarski zamah. To je način kako možemo dobiti mnogo racionalniju organizaciju od ove sadašnje s jedne strane, a s druge  kako možemo kazati da su tri narod apsolutno jednakopravna u BiH i, kažem još jednom okrećemo se apsolutno budućnosti.

HMS: Federalistički pristup sadržan je u razoluciji Europskog parlamenta, podržava ga Međunarodna krizna skupina. Ne znam jeste li čuli akademik Dubravko Lovrenović izjavio je kako je federalizam jedina istinska opcija za BiH, koja je u fazi institucionalnog raspada. Ohrabruje li to s obzirom da je to prvi put da jedan nehrvat iz Sarajeva, gospodin Lovrenović se odnedavno izjašnjava kao Bosanac, podržava federalizam?

ČOVIĆ: Ja sam siguran da svi normalni ljudi koji se zaklinju BiH na takav način bi trebali razmišljati. Naravno, postoji sto modela koje mi možemo napraviti, ali ja vjerujem da ne treba otkrivati toplu vodu, vidimo sustave koji funkcioniraju, ne treba ići daleko, uzmite samo Europsku uniju,pa ćete vidjeti puno uređenja gdje imate sličan pristup strukturi države kakva je danas u BiH, iako je BiH sama po sebi izuzetak i jednostavno taj duh se mora osjećati od onih koji to predlažu. Tako da me ne iznenađuje od gospodina Lovrenovića ni od bilo koga drugog tko na sličan način razmišlja jer, još ću još  jednom naglasiti, nije cilj podijeliti bilo što, cilj je osnažiti, ojačati BiH, Ja mislim da se na takav način jača BiH. Što se mene osobno tiče uvjeren sam da ćemo tako na najbolji način zaštititi one manje brojne narode u svakoj federalnoj jedinici, po istom standardu kako u jednoj, tako i drugoj i trećoj. Mislim da to nije okrenuto protiv bilo koga, već upravo za sve, i da je to interes BiH.

HMS: Vjerujete li da možete imati partnere u Sarajevu za takav pristup, među ovim glavnim bošnjačkim političkim strankama, S obzirom da evo i vladajući SDP ne samo da zagovara ukidanje kantona i centralizaciju Federacije, drugi opet unitarizaciju BiH, već to i djelatno provode kroz  zdravstveni, obrazovni sustav i kroz prostore planove…? Što, dakle, ako u Sarajevu nemate partnera za tu priču?

Čović: Pa, ja sam uvjeren da će partnera biti. Pred izbore ih svakako nema. Međutim, pokušaj stranaka okupljenih oko Platformi da unište Federaciju, a time uništavaju i BiH, to su shvatili mnogi od njih, iako ću oni to na različite načine kazati, jer nitko neće priznati taj poraz, ali je sasvim izvjesno da pokušaj centraliziracije Federacije je prepoznat kao put ka unitarnom u Bosni i Hercegovini. Jasno je da kao takav neće proći. Siguran sam da ćemo mi kroz županijske razine vlasti spriječiti više bilo kakav pokušaj centraliziranja, jer je naš koncept upravo obrnut; idemo u suprotnom pravcu, decentralizacije svih tokova, i tamo gdje je realan život logično je da se događaju ključne stvari. Tako da pitanje, vi ste spomenuli prostorno uređenje, gdje se pokušalo kroz neke improvizacije kroz zaštitu kulturne baštine pokriti, ne znam 60 posto F BiH s jasnim ciljem i strategijom kako bi izuzeli od općinskih struktura ili gradske strukture grada Mostara ovlasti na federalnu razinu. I na sličan način, pogledajte kako se zaduženja vrše kad je u pitanju fiskalna problematika, od MMF-a, pa tko vraća te kredite. Drugim riječima željelo se praktično pokazati kako županije, kako oni kažu kantoni, nemaju nikakve šanse za opstanak i našli su puno sugovornika, jer je cilj napraviti Federaciju u kojoj bi Hrvati služili samo za potkusurivanje…kao privjesak.. možemo to i tako kazati i to ne može uspieti. Ja sam siguran da će poslije izbora biti dovoljno mudrih, onih koji vole BiH, da će razumjeti šta predlažemo i da ćemo trajno se odvojiti od ovih 20 godina kako lagano, puzajući, transformirano Dayton, bez obzira da li je u pitanju Ustav Federacije koji je pretrpio stotine izmjena ili izborni zakon, opet s jasnim ciljem; kako uzeti iz ruka Hrvata njihova prava. Kažem, promašen put koji nije donio ništa dobro Federaciji BiH. Ja mislim da se F BiH upravo zbog toga nalazi u jednoj bezizlaznoj situaciji i što prije ova vlast završi svoj mandat i okrenemo se drugačijem razmišljanju i uređenja Federacije i realnog života u Federaciji bit će nam lakše..

HMS: Koliko je članstvo Hrvatske u EU ojačalo političku i pregovaračku poziciju bh Hrvata. Čuli smo izjave SDO-ovog eurozastupnika Tonana Picule, predsjednika Josipovića, predsjednika HDZ-a Karamarka, koji kaže da pitanje Hrvatske nije rješeno dok se ne riješi hrvatsko pitanje u BiH i da nema napretka BiH na europskom putu dok se ne riješi pitanje jednakopravnosti Hrvata u BiH ?

Čović: Apsolutno jeste i vidjet ćete ako pratite malo bolje, a vi to svakako jeste, da to više nije pitanje SDP ili HDZ. Oni u osnovi imaju jedan uravnotežen stav prema BiH. Tako vas neće iznenaditi kako ja vrlo često imam susrete s predsjednikom hrvatske države, s predsjednikom Karamarkom, predsjednikom Milanovićem, predsjednikom Sabora Lekom, gdje razgovaramo o tim pitanjima. I, svatko onaj tko ozbiljno vodi svoju državu, a ja mislim da Hrvatska kao članica EU, kao članica NATO-a mora ozbiljno razmišljati o prvom susjedu, s kojim ima više od tisuću kilometara zajedničke granice, kao jednom strateškom partneru, čak i da nema Hrvata tu, tako bi se moralo razmišljati iz geostrateških i gospodarskih razloga, a osobito ako imate 550 tisuća Hrvata tu, pripadnika svog naroda, onda je na neki način to jedna obaveza, jer su supotpisnici Daytona, u Ustavu se definira ta obveza, vrlo precizno… Tako da je s te strane pozicija nas koji razgovaramo i zagovaramo BiH na iskrenim načelima, a ne nekim improvizacijama dobilo potporu, jedan vjetar u leđa i od strane ljevice i desnice u Hrvatskoj. Ja sam ohrabren, jer sam u zadnjih 5-6 mjeseci imao na desetke tih sastanaka. Pa sama činjenica da imate 11 predstavnika u Europskom parlamentu iz Republike Hrvatske, koji danas mogu gvooriti kad je u pitanju Europski parlament o BiH, pa izvijestitelj Europskog parlamenta za BiH gospodin Picula, on je predstavnik SDP-a, ali to uopće ne mjenja stvar, kad je u pitanju i naša osobna komunikacija, mislim da se redovito čujemo. Oni su spoznali da mi želimo dobro BiH, kroz dobro svom narodu i da nismo okrenuti protiv bilo koga građanina BiH, protiv bilo koga naroda, već da tražimo jedan sklad unutar, sutra, europske BiH, prija kada za to dobijete potporu kompletne vlasti Republike Hrvatske.

HMS  Ukoliko budete izabrani za člana Predsjedništva BiH, a čini mi se kako u to više nitko ne sumnja, jedan od vaših poslova bit će sukreiranje vanjske politike BiH. Vidjeli smo u protekle četiri godine da nije postojala ni jedna krizna situacija u svijetu oko koje je postignuta suglasnost trojice članova Predsjedništva BiH. Koliko će te, ako uđete u Predsjedništvo, raditi na tome da se pokuša doći do suglasja u tom smislu i što će biti načela kojim će te se rukovoditi u zauzimanju stajališta oko pitanja vanjske politike?

Čović: Patu već  imam iskustva, ja sam skoro tri godine bio u Predsjednštvu. Imao smo, s druge strane kolege iz SDA i SDS i ja se ne mogu sjetiti ni jedne prigode da je ijedan od nas javno izašao pa se ogradio od drugoga. Drugim riječima ja sam siguran tko god bude u Predsjedništvu BiH zajedno sa mnom da ćemo nać načina kroz taj jedan kolegijalan odnos da uravnotežimo stavove oko svih vanjskopolitičkih pitanja, bit će ih jako mnogo, jer mislim da se komplicira scena na vanjskoopolitičkom planu, sigurnosnom i svakom drugom i tu će nam trebati kvalitetnog, džentlmenskog odnosa prema BiH. Uvjeren sam da mi moje životno i političko skustvo daje za pravo vjerovati da ćemo izbjeći bilo kakvu situaciju u kojoj će i jedan od nas reagirati na ono što će drugi reći, kad ode recimo u Opću skupštinu UN-a.U biti tako samo sramotimo zemlju. Mogli bi uzeti bezbroj primjera, recimo kad sam sjedio u Federalnoj vladi, mi smo tražili rješenja i nalazili ih, ili evo u Kolegiju Doma naroda, čiji sam član nismo ni jednom došli u situaciju, iako su i takve situacije tražene, poticane, koja bi se mogla izvući kao jedan loš primjer, nesporazum, loše vođenje politike, iako smo imali teške teme, ali sve što je radilo Vijeće ministara mi smo završavali na Domu naroda. Tako da mehanizama za to ima. Ja sam uvjeren da treba na tome raditi nije to samo vanjska politika, Predsjedništvo ima bitne ovlasti i u drugim segmentima. Znači, moramo se međusobno uvažavati, da jedan drugome vjerujemo, i kad niste zajedno. Ako znate kako voditi raspravu trojice ljudi ne sumnjam da ćemo se s porazumjeti. Optimističan sam i uvjeren sam da tu neće biti problema, ma s kim sjedio u Predsjedništvu, jer, kažem, moje nakane su čiste, jasne, kada govorim o svojoj državi, govorim o domovini BiH, naravno i o jednakosti Hrvata u BiH i to ne treba nikoga povrijediti, kad govorim o rješenju hrvatskog nacionalnog pitanja. To će biti jedan segment naše vanjske politike kad je u pitanju europski projekat. Možda će oko NATO-a biti više problema, ali oko EU mislim da nećemo imati velikih problema. Ali, ako znate kako voditi taj kolegij trojice ljudi, onda ne sumnjam da ćemo imati uspijeha u radu.

HMS: Hoće li biti revitalizacije diplomatsko-konzularne mreže, bar u ovom dijelu kojeg popunjavaju Hrvati?

Čović: Ja sam siguran da ćemo mi na jedan racionalan način snimiti stanje danas i prilagoditi diplomatsku mrežu realnim potrebama BiH, i kad je u pitanja naša pozicija na tom geopolitičkom planu, ali i ovaj gospodarski segment ne treba zanemariti, kojeg smo potpuno izgubili kroz našu diplomaciju. Tako da sam uvjeren da ćemo mi izbalansirati i to nacionalno, kada je u pitanju diplomatska mreža, ali prije svega stručno. S te strane ja vjerujem da neće nam trebati puno vremena da to dogovorimo. Ono što je loše da Hrvata danas uopće nema u vanjskoj politici, u Ministarstvu vanjskih poslova, uz jedan-dva izuzetka, tako da ćemo mi osim člana Predsjedništva morati i zagovaratii  instituciju ministarstva vanjskih poslova.

HMS: To je ono što će HDZ tražiti?

Čović: Da, da, apsolutno

HMS: Političari u predizbornoj kampanji obećaju desetke, stotine, tisuća radnih mjesta. Vi niste davali takva obećanja. Kako vam se to čini?

Čović: Neću reći da je to besmislica, ali je neodgovorno. Kad kažete da ćete otvoriti 150 tisuća radnih mjesta, sutra ćete morati nekome odgovarati zašto ste to govorili i zašto ste nekoga zavlačili. Mislim, da, čak, previše obećavati u tom smislu je neodgovorno prema onima koji su danas na biroima, koji ne vide budućnost u BiH, upravo zbog toga što se ništa posebno ne dešava. Bojim se da većina tih koji daju te izjave nisu nikad osjetili šta znači stvarno biznis, kako se poduzetnička aktivnost provodi. Vi danas ne možete kroz javni sektor upošljavati ljude jer je ionako preopterećen. Ja mislim da je nas 70 posto viška u tim administracijama. Drugim riječima, vi morate imati taj poduzetnički zamah biznismena- građana BiH. A da bi oni investirali u svoju državu moraju biti sigurni da će njihove imovine biti zaštićene, da neće biti izložene nikakvim defektima pravne države BiH, a do sad je velika većina bila. Ja sam obilazeći sve županije razgovarao s oko 350 gospodarstvenika, koji drže, ja mislim, 95 posto biznisa Hrvata u BiH i slušao njihove probleme. Mi moramo snažno promijeniti zakonodavnu regulativu u BiH, omogućiti tim ljudima da znaju kad ulažu koliko dugo ispred sebe imaju jednu stabilnost, kad je u pitanju fiskalna, ili bilo koja druga problematika. Ne može se desiti da mi mjenjamo zakone svaki dan, a ljudi investiraju na 20- 30 godina…

HMS:.. Što su vam rekli, što je ono što im najviše smeta, što bi trebalo promijeniti?

Čović: Ključ svega je spora administracija,a ako nas ima viška, ona nikako ne može biti učinkovita. S druge strane mislim da trebamo porezno rasteretiti posebno proizvodni segment gospodarstva. BiH je Bogom dana za nekoliko segmenta gospodarstva, uzmite poljoprivredu, uzmite turizam, preradu drveta. Mi smo još uvijek u fazi da balvane iznosimo vani, a onda te iste sirovine uvozimo 10 ili 20 puta skuplje kao finalne proizvode. Gospodarstvenicima se mora osigurat pristup znatno jeftinijim financijskim sredstvima. Naši gospodarstvenici dobivaju kredite u komercijalnim bankama po kamatama od 8 do 10 posto, dok su te kamate u najvećem dijelu EU 2 ili 3 posto. Mi moramo imati vrlo jasno uređen financijski sustav koji će biti pri ruci uspješnim gospodarstvenicima sa zdravim idejama, Uz izmjenu zakonske regulative i jačanje pravne države. Naravno, sve to se ne može napraviti u pola godine, ali u jednom ciklusu od 4 godine ja mislim da možemo vidno promijeniti odnos uposlenih i neuposlenih. Nije to samo pitanje gospodarstva, vi time stabilizirate zdravstveni sustav, mirovinski sustav i sve ono oko nas što su skoro postale socijalne kategorije. Tako da sam ja optimističnan, s tim da treba se angažirati sve one koji to razumiju, to nije pitanje hira nekog političkog, to moraju raditi eksperti rasterećeni bilo čega nacionalnog, stranačkog, kad je u pitanju uređenje tog zakonodavstva. Ja vjerujem kroz mnoštvo programa koje sam ja pročitao da se nalazi sadržaj koji nam je nužan da bi pokrenuli gospodarski razvoj da bi otvorili mnogo više radnih mjesta, ali u realnom sektoru.

HMS: Svjedoci smo da je BiH ne ravnomjerno razvijena, pa i ova hrvatska područja. Posebno je vidljivo da zapadna Hercegovina dobro stoji, dok ovaj sjeverozapad je slabije razvijen, ali i jugoistok, gdje su četiri općine, s lijeve stranke Neretve; Stolac, Neum, Ravno i Čapljina prometno izolirane, bez dvotračnih magistralnih cesta. Može te li se vi i HDZ obvezati da će te na tom plnu napraviti nešto kad uđete u vlast?

Čović: Apsolutno, to je smisao svega. Naravno, kratko je vrijeme da bi mi o svim detaljima pričali, ali priča o federalizaciji je upravo to, pričao decentralizaciji, vraćanju realnom životu, gdje se on događa.  je upravo to. Evo, neki dan smo otvarali auto cestu na koridoru 5c došla je do Međugorja, trebalo nam je 3 godine da napravimo 10 kilometara. Godišnje radimo 3 kilometra…

HMS: …i svaki kilometar jedna afera…

Čović: …Tako je, svaki kilometar jedna afera. Mi moramo ozbiljno riješiti pitanje infrastrukture prometne, pogotovo energetske infrastrukture. Imamo ogromne kapacitete i mogućnosti. Upravo priča o decantrelizaciji je priča o pokrivanju svih područja, nije želja praviti od Sarajeva, Mostara, Tuzle, Bihaća, neke velike centre, već upravo da ljudi žive tamo gdje im je lijepo. Bosna i Hercegovina je jedan veliki nacionalni park i upravo tom dijelu južnom je Bogom dano živjeti, samo ljudima treba ostaviti mogućnost da mogu kod svoje kuće raditi, jer dobili su cestu kvalitetnu, danas svatko ima energetsku opskrbu, povezali smo se internetom. Drugim riječima, zašto bi netko iz jednog lijepog mjesta, u kojem je ugodno živjeti bježao, ako ga mi ne tjeramo svojim potezima.Dakle, apsolutno obećanje da želimo do kraja ravnomjerno razviti BiH i zato se zalažemo za federalizaciju i decentralizaciju. To što smo radili zadnjih 20 godina mislim da nije donijelo nikom ništa dobro.

HMS: Evo za kraj, jedno pojašnjenje. Iznenadili ste me kada ste rekli da će te tražiti poziciju ministra vanjskih poslova. Mislite li da će se s tim suglasiti Bošnjaci i Srbi, budući, koliko znam po načelu rotacije da bi ta pozicija u ovom sazivu trebala pripasti Srbima? I, drugo, imate li, već sada, kandidata za tu poziciju?

Čović: Što se tiče kandidata imamo jako puno kandidata za sve pozicije, a što se tiče ostalih kolega mi imamo samo jedno pravilo, a to je da u ovom sazivu Vijeća ministara predsjedatelj treba biti Bošnjak, a onda dogovaramo dinamiku kako ćemo dalje birati. Tako da tu postoji mogućnost do kraja da HDZ inzistira na ministru vanjskih poslova. Ako se sjećate Jadranko Prlić je bio zadnji Hrvat ministar vanjskih poslova BiH tamo negdje 97′, skoro znači prije 20 godina, tamo negdje 2001, 2002. smo imali zamjenika ministra vanjskih poslova, mislim da je to bio gospodin Rill. Drugim riječima, upravo to da tri ili četiri ciklusa nismo imali ministra ili zamjenika ministra vanjskih poslova, da dva ciklusa nismo imali člana Predsjedništva BiH dovelo nas je u ovakvu poziciju kad je u pitanju vanjska politika. Ja sam uvjeren da dogovorom prije svega s predstavnicima stranaka koje će biti u vlasti na razini Vijeća ministara ostavlja se realna mogućnost da imamo ministra vanjskih poslova, u najgorem slučaju zamjenika ministra. Tako da bi se, uz člana Predsjedništva BiH, vidno promijenio naš utjecaj u vođenju vanjske politike./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Povjesničar Stjepan Lozo: U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima, a onda su ‘strašne’ ustaše optužili za zločin nad njima

Objavljeno

na

Objavio

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

– NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Snježana Šetka/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari