Mislim da nitko na hrvatskoj političkoj sceni nije jasnije, točnije i konzistentnije od mene upozoravao na uzroke i posljedice reanimacije političkog srpstva koje se u najvećoj mjeri personificiralo u liku i djelu Milorada Pupovca, piše Anto Đapić, predsjednik stranke Desno na Facebooku.

Naglašavam da je Pupovac i eksponent i instrument trajne politike pokušaja destabilizacije hrvatskog društva oko najosjetljivijih pitanja hrvatske novije povijesti, posebno vezano uz temeljne vrijednosti Domovinskog rata.

O Pupovcu nitko nema iluzija, vrlo je predvidiv, ali dok mu Ustav i zakoni jamče političko postojanje on će raditi sve što radi, činio većinu ili ne. Njegova ustavna pozicija relikt je prijašnjeg vremena, iz doba borbe hrvatske države za svoju međunarodnu afirmaciju.

U doba Franje Tuđmana pozicija političkog srpstva bila je vrlo dobro kontrolirana, ali je pravu afirmaciju političkog srpstva u Hrvatskoj učinio Ivo Sanader 2003. godine kada je umjesto koalicije s HSP-om doveo SDSS i manjine u Hrvatskom Saboru u status odlučujućeg čimbenika za formiranje parlamentarne većine. Nakon Sanadera Pupovac je sve vise snažio svoju poziciju jer mu je ustavna pozicija takva da to može činiti. Godinama vodim borbu o potrebi izmjena izbornog sustava kojim bi se neutralizirala ovakva iracionalna pozicija nacionalnih manjina u Hrvatskom Saboru.

Nažalost, mnogim danas vrlo glasnim bukačima s tzv. hrvatske desnice ta tema nije bila zanimljiva dok na svojoj koži nisu osjetili sto to ustvari znači. Međutim, današnje formiranje većine u Saboru bitno je drugačijeg karaktera od onog kada je to učinio Sanader 2003. godine. Pobjeda Plenkovića na ovim izborima u političkom smislu je apsolutna i priključenje manjinskih zastupnika je više tehničko nego političko pitanje. Po naravi stvari, dokle god bude ovakva ustavna pozicija nacionalnih manjina oni će se uvijek prikloniti i nasloniti na najjaču političku grupaciju. Kada to ne bi učinili oni bi tek onda bili remetilački faktor.

Njihov utjecaj na kreiranje Plenkovićeve politike bit će minimalan jer prema posljednjim informacijama manjine će dobiti potpredsjednika Vlade za koordinaciju manjinskih prava, a niti jedno ministarstvo. Takvu vlast HDZ nije imao od doba Franje Tuđmana. Nastavak agresivne kampanje gubitnika s tzv. desnog spektra govori o neprihvaćanju teškog poraza koje je između ostalog i rezultat, pogotovo kad se radi o DPMŠ, pogrešnih procjena i slanja poruka koje nijedna velika politička stranka kao što je HDZ nikad ne bi mogla prihvatiti. Moralna supremacija s koje se DP ili MOST gnušaju suradnje HDZ i manjina je iritantna do gadljivosti, jer je stotine jasnih činjenica oko njih i pred nama koje tu supremaciju čine tragikomičnom.

Što je to moralnije i prirodnije u Hasanbegovićevoj i Jonjićevoj potpori Radi Borić i Tomaševiću, krajnje rigidnim titoistima u Zagrebačkoj skupštini prigodom pokušaja rušenja potpredsjednika skupštine Krešimira Kartela, od tehničke suradnje s manjinama? Ili, gdje je moralno uporište u potpori Ruže Tomašić Lori Vidović, militantnoj jurišnici na sve hrvatske nacionalne vrijednosti?

Odkud MOST-u pravo na moralne prodike i optuživanje HDZ-a za bilo što, nakon što su srušili HDZ-ovu, Karamarkovu vladu, a pokušali i nisu uspjeli srušiti drugu HDZ-ovu, ovaj put Plenkovićevu?

Kako to da kad već Hasanbegoviću i Petrovu ne valja ni Plenković, zato što je navodno lijeve orijentacije, a nije im valjao ni Karamarko, navodno ekstremno desno, iako je izmislio Hasanbegovića, a ovaj danas ima posve isti stav kao i Petrov, koji ga je rušio?

Nitko u situaciji kad je Hrvatska izložena pogibeljnim unutarnjim i vanjskim udarima, nitko s minimumom odgovornosti i zdravog razuma ne bi u vjerodostojnost tih ljudi uložio ni lipe, jer bi to bio pregolem rizik s nerazumno puno nesigurnosti i nepoznanica.

Zato je Plenkovićev savez s manjincima daleko prihvatljiviji rizik, pogotovo što realno i u svijetu i među Srbima umanjuje relevantnost Pupovčevog jaukanja o ugrozama, a politički ništa ili malo znači. I za kraj, naravno da će Plenković s pozicije snažnog i stabilnog predsjednika Vlade proširiti svoju parlamentarnu većinu upravo iz redova “moralnih vertikala”, ali ovaj put bez ucjena. Uvjeravam vas da ce mu biti teško obraniti se od ponuda i spremnosti da se zbog “hrvatskih nacionalnih interesa” priključe njegovoj parlamentarnoj većini, komentirao je Đapić.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kako vrijeme odmiče i kako u Domovinskom pokretu i Mostu shvaćaju što im se dogodilo na ovim izborima, tako je i sve glasnije javno ispoljavanje bijesa njihovih pristaša, piše Ante Gugo na Faceboku:

Osim što se pristaše Domovinskog pokreta bude iz sna u kojem su snivali da će preko noći narod njih prihvatiti umjesto HDZ-a, samo zato što znaju napamet nekoliko lijepih domoljubnih parola, oni proživljavaju pravu noćnu moru zbog činjenice da bi nakon ovih izbora na beznačajnu mjeru mogle biti svedene rasprave o ustašama i partizanima u javnom prostoru. O čemu će onda oni pričati?

Most je na drugoj strani doveo nekoliko novih lica umjesto starih potrošenih kadrova koji su uglavnom otišli iz politike ili u Domovinski pokret, što se svodi na isto samo s određenom vremnskom odgodom. Odluka vodstva Mosta pokazala se dobrom. Odgodili su nestajanje s političke scene i vratili se u Sabor čak i snažniji nego što su bili 2016. godine. Nemaju veći broj zastupnika, ali sad su homogeniji. HDZ će u njima i dalje imati jaku oporbu.

Možda i jedinu pravu ako konačno naprave kvalitetan program i prepuste Domovinskom pokretu težnju da budu HDZ umjesto HDZ-a. Naime, za sve koji su do sad to pokušali to je bio siguran recept za tiho političko odumiranje. Sudeći po bijesu kojim su dočekali najavu da će manjine imati predstavnika u Vladi, nisam siguran da se u Mostu nisu nadali kako će ih HDZ doći na koljenima moliti za koaliciju. Jer da nije tako, zašto bi ih bilo briga koga će HDZ uzeti sebi u Vladu. Ionako je dobar običaj da se i nakon formiranja Vlade istoj dade 100 dana mira. Međutim, u Hrvatskoj je baš Most srušio to pravilo. Oni niti jednoj Vladi do sad nisu dali 100 dana mira. Obje u kojima su bili rušili su od prvog dana, a kako neće ovu u kojoj neće biti?!

Što je toliki problem u predstavniku manjina u Vladi da je čak i Jadranka Kosor digla svoj glas protiv toga. Da, ista ona Jadranka Kosor kojoj je potpredsjednik Vlade bio predstavnik SDSS-a Slobodan Uzelac. Baš ovaj primjer govori o nedosljednosti onih koji dižu svoj glas protiv manjinaca u Vladi. Oni samo traže razlog za sapunanje daske Plenkoviću. Budući da ne mogu pronaći ništa bolje to samo govori koliko su slabi naspram njega koji je Hrvatsku proveo kroz nekoliko najvećih kriza u povijesti države, ako izuzmemo Domovinski rat.

U vremenima kad je Jadranka Kosor vodila Vladu bilo je važno u kabinetu imati predstavnika manjinaca zbog slike koju Hrvatska ostavlja pred svijetom. Tada smo se borili za ulazak u EU. Danas vrijede ista politička pravila, samo što se više ne borimo za ulazak u EU nego za što bolje pozicioniranje unutar europskih redova kako bismo mogli dobiti što više sredstava, što snažnije utjecati na zakone koji se tamo donose, a da bismo to mogli moramo imati što bolje pozicionirane svoje predstavnike… Zapitajmo se kome bi odgovarala loša slika Hrvatske u Europi. Tko ovih dana Hrvatsku treba u vlastitom blatu kaosa i demonstracija koje mu se valjaju po glavnom gradu. Nažalost, tobožnji veliki domoljubi koji će na sreću ipak biti politička oporba, rado bi nas izvukli iz Europe i gurnuli u tu blakansku krčmetinu. Oni se jedino u tim pričama dobro snalaze i mogu izmamiti poneki pljesak koji im je važniji od dobrobiti naroda. Izbori su pokazali da se to narodu više ne može tako lako podvaljivati. Došli su neki novi klinci kojima je važnije ući u Šengen nego ići nazad prema Balkanu.

Plenković smanjuje broj ministarstava. Njegovi kritičari već sad pitaju za koliko će to smanjiti broj zaposlenih i ministarstvima i tvrde da je sve samo kozmetika ako do toga ne dođe. To je još jedna činjenica koja govori u prilog tezi da premijerovi kritičari baš ništa ne razumiju. Kako je to poručio Davor Božinović, državne poslove netko mora obavljati. Broj ministarstava se smanjuje kako bi se povećaka operativnost Vlade. Nije isto ako Plenković mora nešto raspraviti s 20 ili s 12 ljudi za stolom. To znači da će skoro upola manje njih neke stvari već ranije raspraviti u svojim resorima i doći pred njega s prijedlozima. Ako posao spajanja nekih resora bude dobro funkcionalno odrađan to će stvari ubrzati i po horizontalnim i po vertikalnim linijama odlučivanja. To je pravi razlog za reorganizaciju Vlade, a ne otpuštanje ljudi.

Ta priča o nekim astronomskim plaćama u državnoj upravi i o prevelikom broju ljudi u administraciji prilično je dobro ukorijenjena populistička floskula. Ona će i dalje ostati oporbi kao batina s kojom će udarati po Vladi. Jednako neuspješno kao i protekle četiri godine. Treba li zato očekivati da će oporba biti pametnija? Kako to očekivati od nekoga tko nije znao prepoznati da građani od vlasti očekuju kakvu takvu garanciju sigurnosti u danima koji dolaze pa su kroz izborne poruke nudili nam nove ideološke sukobe i podjele. Kako išta dobro očekivati od nekoga tko na prijedlog o smanjenju poreza na dobit ne odgovara prijedlozima kako poslodavce prisiliti da to pretoče u povećanje plaća nego se ponašaju kao da prijedloga te zakonske mjere nema pa i dalje tamburaju o predstavniku manjinaca u Vladi. Od takve oporbe ne treba očekivati ništa osim da vječno ostane oporba, komentirao je Ante Gugo.

Što vi mislite o ovoj temi?