Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je u petak u Bruxellesu optužio mađarskog premijera Viktora Orbana da vodi kampanju dezinformiranja o migracijama i Brexitu. “Neki premijeri koji sjede u Europskom vijeću iznose lažne vijesti”, rekao je na konferenciji za novinare predsjednika institucija na kraju europskog summita.

“Kada Viktor Orban kaže da sam ja odgovoran za Brexit, to je fake news”, optužio je. “Kada Viktor Orban kaže da su migranti odgovorni za Brexit, to je također fake news”, dodao je. “Nemojmo za sve optuživati druge i provjerimo u našim redovima tko su oni koji ih plasiraju”, rekao je.

Junckerova optužba Orbana je potvrda loših odnosa između dvojice čelnika, članova Europske pučke stranke (EPP).

U petak se na summitu razgovaralo o borbi protiv dezinformiranja i belgijski premijer Charles Michel je tražio od Komisije da “predvidi sankcije ukoliko je nekoj kampanji laži svrha namjerno destabiliziranje demokracija”.

On je je ustvrdio da je kampanja laži namjerno usmjerena na UN-ov Pakt o migracijama zbog čega je došlo do prekida vladine koalicije sastavljene s flamanskim nacionalistima NV-A koji se protive belgijskom potpisivanju Pakta.

Sada je vlada Charlesa Michela manjinska ali premijer je potpisao pakt u ime Belgije.

Mađarska, Austrija, Poljska, Češka, Bugarska, Latvija i Slovačka su ga odbile potpisati i Viktor Orban vodi kampanju protiv pakta.

Europska komisija je predstavila plan djelovanja i osnovala “sustav brzog uzbunjivanja” između institucija i zemalja EU s ciljem podjele u realnom vremenu podatka o kampanjama namjernih širenja lažnih vijesti.

(Hina)

ORBAN: Uspjeli smo odbiti još jedan napad na summitu EU-a u Bruxellesu

Što vi mislite o ovoj temi?