Pratite nas

Religija i Vjera

VIDEO – Marin Miletić kod fra Marija Knezovića: Kršćani se moraju angažirati

Objavljeno

na

Marin Miletić, angažirani hrvatski vjeroučitelj, aktivist, kolumnist, pisac i novinar bio je gost emisije Agape koja se emitira na Radiopostaji MIR Međugorje, urednika i voditelja fra Marija Knezovića.

Osim što su nastojali odgovoriti na pitanje kakav je današnji model kršćanina i koliko kršćanin treba biti angažiran u društvu, Miletić je progovorio i o odgoju djece, reakcijama na njegovu kolumnu u Novom listu oko koje se diglo mnogo prašine, sotoni te Istanbulskoj konvenciji, piše Direktno.hr

Je li biti u žurbi model novog kršćanina? Biti budan, angažiran, trezven 24 sata dnevno?

“Nisam siguran! Slušajući vašu najavu ja bih se složio u jednome. Ona  priča da se trudim. To definitivno, a sve drugo pustimo Bogu. Zašto nisam siguran? Jer mislim da sigurno trebamo biti budni u duhovnoj dimenziji i definitivno trebamo moliti Gospodina, da nam pomogne razlučivati duhovno. Da unatoč ljudskim manama i slabostima uspijemo prepoznati što je dobro, a što je zlo.

No, s druge strane svatko od nas ima neki svoj put unutar Crkve, unutar naše vjere, unutar odnosa s Gospodinom. Mislim da ne postoji idealni recept, da bi ja mogao reći: ‘Ljudi formula vam je ta i ta i ako se tako ponašate onda ćete biti to i to’. Mislim da bi to bilo presmiono, ali tu je ljepota naše Crkve koja je toliko različiti. Vežu nas Sveta misa, sakramenti i to je ono što je predivno. S druge strane svi smo mi različiti, imamo svoje modele kako funkcioniramo i na koncu imamo darove koje nam je Bog dao.

Možda netko po karakteru i unutarnjim pričama koje ima u sebi je nešto smirenija osoba. To sigurno ne znači da on ne može znatno doprinijeti društvu i Crkvi, možda i više od mene koji stalno  jurim i stalno nešto radim.”

Kao vjeroučitelj i razrednik u Prvoj sušačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci, osim s učenicima, Miletić se susreće s njihovim roditeljima. Na pitanje kako izgledaju njegovi roditeljski sastanci, priča li se na njima isključivo o učenicima ili roditeljima pokušava ukazati na greške u odgoju. Smije li to uopće, odgovara: 

“Da, definitvno pokušavam roditeljima unijeti tu odgojnu dimenziju. Govorim im da je znanje jako važno, ali definitivno nije presudno. Mi možemo imati izvrsne liječnike, inženjere, programere, ali ako nećemo imati poštene ljude, majke, očeve, roditelje, društvo neće napredovati.

Danas smo nažalost svjedoci  kako jedni drugima volimo tepati o jednakosti, volimo pričati kako smo svi jednaki i imamo ista prava, no  kad god mi kršćani pokušavamo reći, ne drugima, nego sebi da imamo neke vrednote, da mi imamo neke priče za koje mislimo da bi trebale biti takve, da mi imamo neke dimenzije koje su nama jako važne, dolazimo do toga da nas se pokušava ušutkati. Kažu nam da svoju vjeru živimo u naša četiri zida, ‘nemojte nama smetati’. Mislim da je to pogrešan način razmišljanja.

Mi naravano ne trebamo docirati o dimenzijama osude. Krist je tu  bio jasan, rekavši ‘mjerom koju mjerite vas će se mjeriti’ i stalno nas je upozoravao da taj  prst koji volimo usmjeriti u druge, ipak radije okrenemo sebi.  No, isto tako treba biti jasan. Onog trenutka kad mi prestanemo upozoravati  na neke nedaće, pojave, na one situacije kada se zlo dobrim naziva, a dobro zlim, e onda je pitanje jesmo li kršćani?

Kršćani nikad nisu bili mainstream, oni su uvijek bili pankeri.  Ne mislim pritom na glazbu, već u pogledu autentičnosti i nepatvorenosti. Ja jesam razrednik, već treću generaciju i većina djece je na vjeronauku. Ne libim se govoriti roditeljima. Danas sam im govorio da ne poznaju svoju djecu pa su me malo blijedo gledali”.

Imaju li svećenici u javnom diskursu previše obzira i ne žele do kraja reći pravu istinu, s kršćanskog polazišta govoriti o nekim stvarima? Jesmo li se utopili u ravnodušnost  u odnosu na navještaj koji trebamo govoriti. Trebamo li biti oštriji?

“Današnja vremena su skroz drugačija i danas, kad s ljudima idete na nož možete ih otjerati. Kad god sam ja htio mlade obratiti, približiti Bogu, usmjeriti  na nešto i kad sam do kraja bio strog, uvijek sam ih izgubio. Ljudi se uplaše istine, istina ‘talasa’, ona razotkriva. Istina napravi takvu buru, da podigne sav mulj iz naše nutrine, koji se negdje slegnuo.

Ako čovjek nije spreman suočiti se sa sobom, sa svojom stvarnošću, time kakav on jest, a ne kako se on gleda, može se dogoditi da se on uplaši i u pravilu pobjegne.  Ljudima prvo treba objasniti da je naš Bog živi Bog i kad ljudi to osjete, ako mu dopuste, da uđe u njihovo srce, oni će se promijeniti iznutra.

Odjednom će uočiti boje u ovom svijetu koje prije nisu vidjeli. Sve im se mijenja, duhovna hrana odjednom ima sol, više nije bljutava. Tek tada im ti možeš reći: ‘Čovječe vidiš sada bi bilo da ovo ide ovako, a ovo onako. Kad ljudi to prihvate oni je žive jer je shvaćaju, u njoj vide smisao.

Imam osjećaj da smo se  podijelili u dva tabora. Jedan dio kršćana skroz šuti, a s druge strane vidim da u posljednje vrijeme ima onih koji stalno govore, ali nije baš da govore o Isusovoj ljubavi, tipa o potrebnom obraćenju i liniji kojom ide papa Franjo. On jasno vidi gdje je grijeh, ali on ispred sebe ima čovjeka. Vi ako nekog udarite po glavi, mala je vjerojatnost da će on doći k sebi, može samo otići. U toj priči, kao što je rekao  fra Bonaventura, potreban je srednji put, nikako osrednji.

Tko će progovoriti ako nećemo mi u Crkvi. Nisu nas ušutkali carevi, ideolozi, ideologije poput nacizma, fašizma, komunizma, Crkva nikad nije šutjela. Ja ima stav da mi čovjeku možeš reći sve, ali u ljubavi. Toga nam danas nedostaje. Ja mislim da Bog ne želi da mi ljude rastjeramo od sebe, već da ih privučemo.”

O kolumni u Novom listu, u kojoj je naglasak stavio na ‘mrzitelje svetog Leopolda’

“Kad sam saznao da u Rijeku stiže njegovo tijelo pisao sam jednu kolumnu, i rekao da je to prilika da pokažemo da prihvaćamo različitosti, prilika gdje se nadam da će društvo u cjelini prihvatiti nas koji smo katolici, kojima to nešto znači, no pribojavao sam se i pretpostavljao što će se dogoditi.

Ispod novinarskih izvještaja, sa svetih misa našeg riječkog nadbiskupa  pojavili su se takvi gnjusni komentari, da čovjek treba popiti litru kamilice da se ne naljuti. Način na koji su ljudi nazivali vjernike i katolike nije za eter.

Neki novinari poput katolikofoba s index.hr koji mrze katolike i Crkvu, od Tomislava Klauškog na dalje nisu se libili pisati gnjusobe  i koje najljućem neprijatelju ne bih rekao. Učinio sam što sam mogao, javnosti sam ukazao na nelogičnosti.

Napisao sam tu kolumnu, u kojoj sam pozornost usmjerio tamo gdje trebalo, a to je da je naše društvo kvazitolerantno, da ono prihvaća samo grijeh, samo trenutačni užitak, bez ikakve odgovornosti, a gdje god je neka dimenzija koju društvo ne razumije, poput kršćanstva, ljudi ne da nisu tolerantni, već se povampire. Urednici su htjeli brisati komentare, no ja sam im rekao da ne brišu, neka se vidi u kakvom društvu živimo”.

Također, ispričao je kako su maturanti u gimnaziji u kojoj predaje reagirali na silne uvrede koje su upućene njemu osobno, ali i vjernicima općenito. Pritom je napravio mali eksperiment.

U tekst jednog novinara, koji je između ostalog napisao: “Arene su ostale, lavove ćemo uvesti za Miletića i njegove katolike“, umjesto dijelova gdje se spominju on osobno i katolici, ubacio je riječ ‘gej’  i pročitao ga učenicima.

“U procesiji su išli ‘gejevi’ kao hrpetina govana!”,  čitao je učenicima koje je šokiralo da njihov vjeroučitelj tako misli o ‘gejevima’ .

U drugom razredu, u tekstove kojima su se vrijeđali katolici, umjesto njih ubacio je Židove.

“Vi ste vjeroučitelj, bili ste u Jeruzalemu, educirali ste se, zašto sad tako govorite?”, komentirali su učenici.

“Na kraju sam im rekao da je to bio performans, kojim sam želio pokazati da su postali tolerantni na katolikofobiju u društvu, koja je u porastu. Dokazao sam da je današnje društvo postalo potpuno neosjetljivo prema katolicima, a vrlo smo osjetljivi prema bilo kojim drugim dimenzijama unutar društva”, izjavio je Miletić.

Dodao je kako je na učenicima radio još neke ‘eksperimente’, primjerice pričajući da je vidio kako netko na ulici zlostavlja mačkicu.

“To vam je šou. Dečki se povampire, kažu da idu tamo, da se obračunaju s njim, a kad im kažete da ste sreli gladnog beskućnika, u razredu nitko ne reagira”, objašnjava.

Odakle tolika podijeljenost i mržnja u društvu? Kao da se podjele rade s namjerom. Je li to utjecaj sotone?

“Sisački biskup, kojeg sam čak znao kritizirati, sada na Blagdan svetog Mihovila u Šibeniku nije govorio o politici, već o zlu, vragu, demonima, utjecaju zloga na svijetu. Opet su uslijedili napadi i vrijeđanje po svim portalima i medijima. To vam je to. Ti više nećeš smjeti kao kršćanin doći i reći: Đavao postoji, živ je, živi među ‘nama’? Možda ne treba strašiti djecu, kao da je riječ o ‘babarogi’,  ali on je živ. Priča o religiji se razvodnila, pa čak i među nama katolicima ima onih koji misle da su to samo neke priče, unatoč tome što se Isus itekako borio s đavlom, unatoč tome što su apostoli proživljavali. Mi moramo ljude otrežnjivati, bez obzira na cijenu.”

Za kraj, komentirajući Istanbulsku konvenciju nije poštedio niti hrvatske političare.

“Mislim da je to Pandorina kutija i žalosti ta činjenica, da naši političari koji se predstavljaju demokršćanima, da nemaju jasne stavove, već su spremni prodati neke stvari, koje ne bi trebale imati cijenu. Naravno, da je svatko protiv zlostavljanja žene, obiteljskog nasilja i sličnih pojava, no  s druge strane u dokumentu od 200 stranica dokumenta neke stvari se zamaskiraju.  Njih 180 su jako dobre i vi ih kao takve prihvatite, a onda vam među njih ubace ‘ćorak’ o rodnoj ideologiji.

Zlo nikad ne dolazi u svom stvarnom obliku jer kad bi mi vidjeli zlo kao zlo, ljudi bi se uplašili i nitko ne bi griješio. Problema s Konvencijom je mnogo, niječe se identitet. Kaže se da je  nebitno kakvi su vaši kromosomi, jeste li rođeni kao muško ili žensko, vi se imate pravo deklarirati  onako kako se osjećate.

Ja mislim da mi idemo uništavanju identiteta. Što je čovjek bez identiteta, nacionalnog,vjerskog, spolnog? Vi kad čovjeka dovedete do toga, da misli da ništa nije bitno, kao da uzmete luk i skroz ga ogolite, maknete sve njegove ljuske”.

Direktno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Papa Franjo: Nemojte maknuti Isusa od Božića, Isus je središte Božića, Isus je pravi Božić!

Objavljeno

na

Objavio

Prošlih nedjelja liturgija je naglašavala što znači bdjeti i što stvarno znači pripraviti put Gospodinu – rekao je danas papa Franjo, tijekom podnevnog nagovora na Trgu svetog Petra u Vatikanu, i nastavio – na treću nedjelju došašća koju zovemo “nedjelja radosti”, liturgija nas poziva da primimo duh zahvaljujući kojem se sve to događa, a to je upravo radost.

Sveti nas Pavao poziva da se pripremimo za dolazak Gospodinov zauzimajući tri stava: stalnu radost, ustrajnu molitvu i neprestanu zahvalnost.

Prvi je stav neprestana radost – istaknuo je Papa i dodao – „Uvijek budite radosni“, kaže sveti Pavao, a to znači da trebamo biti radosni i kada stvari ne idu prema našim željama. Nevolje, teškoće i patnje prolaze kroz život svakoga, svi smo ih iskusili; i stvarnost oko nas često izgleda negostoljubiva i neplodna, slična pustinji u kojoj je odjekivao glas Ivana Krstitelja, kako podsjeća današnje evanđelje. Upravo riječi Ivana Krstitelja otkrivaju da naša radost počiva na sigurnosti da je ta pustinja nastanjena: “Među vama – kaže Ivan Krstitelj – stoji onaj kojega ne poznajete”.

To je Isus kojega je Otac poslao i koji dolazi, kako je istaknuo Izaija, „donijeti radosnu vijest ubogima, iscijeliti srca slomljena, zarobljenima navijestiti slobodu i oslobođenje sužnjima, da navijesti godinu milosti Gospodnje” – istaknuo je Sveti Otac i rekao – te riječi koje će Isus izgovoriti u svojem govoru u sinagogi u Nazaretu, pojašnjavaju da je njegovo poslanje u svijetu oslobađati od osobnog i društvenog grijeha i ropstva koje oni izazivaju. Došao je na svijet da ljudima dade dostojanstvo i slobodu djece Božje, što samo On može dati.

Radost koja obilježava iščekivanje Mesije temelji se na ustrajnoj molitvi, to je drugi stav – rekao je papa Franjo i nastavio tumačiti – „Molite neprestano“, kaže sveti Pavao. Po molitvi možemo ući u čvrst odnos s Bogom, koji je izvor istinske radosti. Kršćanska se radost ne kupuje, ne može se kupiti, dolazi iz vjere i iz susreta s Isusom Kristom koji je razlog naše sreće. Što smo više ukorjenjeni u Kristu, to smo bliži Isusu, više nalazimo unutarnji spokoj, čak i usred svakodnevnih proturječja – naglasio je Papa i primijetio – zbog toga kršćanin, nakon što je susreo Isusa, ne može biti prorok nesreće, nego svjedok i glasnik radosti, radosti koju treba dijeliti s drugima, radosti koja je zarazna i koja životni put čini manje napornim.

Treći stav koji je Pavao naznačio je neprestano zahvaljivanje, to jest zahvalna ljubav prema Bogu – rekao je Sveti Otac i objasnio – On je u stvari vrlo velikodušan prema nama i mi smo pozvani uvijek prepoznavati Njegove darove, Njegovu milosrdnu ljubav, strpljenje i dobrotu, živeći tako u neprestanom zahvaljivanju.

Radost, molitva i zahvalnost – ponovio je papa Franjo – tri su stava koji nas pripremaju kako bismo Božić živjeli istinski. U ovom posljednjem dijelu došašća, povjeravamo se majčinom zagovoru Djevice Marije. Ona je “uzrok naše radosti”, ne samo zato što je rodila Isusa, već zato što nas stalno šalje Njemu.

Iz sveg se srca pridružujem apelu nigerijskih biskupa za oslobađanje šest časnih sestara Euharistijskog Srca Kristova koje su prije mjesec dana otete iz svojeg samostana u Iguoriakhiju – rekao je Papa nakon svojeg podnevnog nagovora i dodao – snažno molim za njih i za sve druge ljude koji se nalaze u tom bolnom stanju kako bi se konačno za Božić mogli vratiti svojim domovima.

Pozdravljam sve vas, obitelji, župne zajednice i udruge, koji ste došli u Rim iz čitavoga svijeta – rekao je na kraju Sveti Otac i obratio se djeci – srdačno pozdravljam djecu koja su došla na blagoslov kipića Djeteta Isusa u organizaciji Centra rimskih oratorija. Lijepo je da na jednom od vaših plakata mogu pročitati – primijetio je Papa – Oratorij je upravo za svakoga od nas, uvijek ima jedno mjesto za tebe… Kada molite kod kuće, pred jaslicama, sa svojom obitelji, dopustite da vas svojom nježnošću privuče Dijete Isus koji je rođen među nama siromašan i slab da bi nam dao svoju ljubav. To je pravi Božić. Ako maknemo Isusa, što ostaje od Božića? Prazna zabava. Nemojte maknuti Isusa od Božića, Isus je središte Božića, Isus je pravi Božić – zaključio je papa Franjo.

RV

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Treća Nedjelja Došašća

Objavljeno

na

Objavio

Treća nedjelja došašća podsjeća nas da je radost temeljna značajka cijelog došašća, a osobito ove treće adventske nedjelje koja se od davnine zove ‹nedjelja Gaudete – Radujte se›.

U završnom odlomku iz prve poslanice Solunjanima Pavao piše: “Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!” (r. 16-18)

Radost je mjesto iskustva Božje blizine. U svakidašnjemu vjerničkomu životu vidljiv je nedostatak osjećaja za to da se Bog susretne u radosti. Najčešće vežemo Boga uz ono što je teško, bolno i ozbiljno, a ne prepoznajemo ga ondje gdje nam srce zaigra od radosti.

Današnja nedjelja podsjeća na važnost radosti u kršćanskom životu. Kako do radosti? Dobro se prisjetiti dva jednostavna pravila: Radost ne možemo stvoriti, ali se ona može izabrati! 

U prvi mah, izjava nam se čini proturječna. Međutim, ona želi reći da se može učiti radosti! Ne možemo kontrolirati sve što nam se događa u životu, ali možemo izabrati kako ćemo se postaviti prema onome što nam se događa.

Ljudima se događaju slične stvari (npr. gubitak posla, bolest, smrt), ali je reakcija drukčija. Pesimist će reći: ‘Čaša je napola prazna!’ Optimist kaže: ‘Čaša je napola puna!’ O nama ovisi što ćemo vidjeti. Može se proklinjati tamu ili upaliti svjetlo!

Došašće je vrijeme nade. To nije vrijeme jeftinih obećanja kojih se nitko ne može držati. Nada je jednostavno optimizam. S obzirom na  privredni razvoj, klimatske krize, neznatan  broj rođenja nema najave  optimizma.

Dobro ali nada. U čemu je razlika? Optimizam misli: To već nije tako loše! Mi ćemo već uspjeti! Nada je naprotiv realistična. Ona ne bježi od onoga što je teško,  niti se bavi uljepšavanjem. Vjeruje u to da Bog također i u najvećoj nevolji daje oslonac.

Duboka je bila nevolja pred dvije i pol tisuće godina u kojoj je prorok govorio riječi nade svome  siromašnom, potlačenom narodu, a koje danas na treću nedjelju Došašća čitamo u svetoj misi. Moglo bi se kazati da su ove riječi dvije i pol tisuće godina mlade. One pristaju nepromijenjene i danas.

Što čini prorok da ne bi potonuo u jednom vremenu koje je bilo puno nevolje kao i naše? On gleda u Boga i nalazi utjehu u nevolji. Nada znači pouzdati se u Boga protiv svake nade. Tako prorok postaje glasnik nade. On zna da je ovlašten donositi nadu. Bog mu u tome daje snagu: “Duh Gospodnji na meni je!”

On tako može siromasima svoga naroda – a tada je to bila velika većina – “donijeti radosnu poruku”. Koju? On nema novca za dijeljenje, nikakvu moć, ni dobra zemlje da bi ih dijelio. Ono što može saopćiti je radost u Bogu: “Radujem se u Gospodinu, radujem, duša moja kliče u Bogu mojemu.” Kao što je to sa zaručnikom i zaručnicom, kao što je to kod jedne radosne svadbe, tako je to za onoga koji svoje povjerenje stavlja u Boga.

Ali što se to već mijenja u nevolji siromaha? Upravo ovdje je poruka i za naše vrijeme, a vrijedi za sva vremena. Sve se zemaljske sigurnosti mogu “rastopiti”: zdravlje i novac, uspjeh i ugled, vlast i čast. Sve to od danas na sutra može nestati. To nam pokazuju i izbori u Hrvatskoj. “Sve prolazi, samo je Bog dovoljan”, kaže sv. Terezija Avilska. I sada odlučujuće: To povjerenje u Boga mijenja svijet.

To ohrabruje čovjeka da ne postane beznadan, očajan. To motivira da usprkos svakoj nevolji počne nanovo. Bez povjerenja u Boga svijet tone u kaos, mi se rušimo u panični egoizam, sve više vidimo samo naše vlastite teškoće. Nada daje novi zamah, ona budi snage solidarnosti, ljubav prema bližnjemu, i ne dopušta da siromasi vise obeshrabreni.

Isus je riječi proroka pročitao u sinagogi svoga zavičajnog grada Nazareta, kad je on, u međuvremenu postao poznat i ponovno je došao kući. Zaključio je čitanje riječima: “Danas se ovo pismo ispunilo među vama.” Isus se dakle odvažio riječi proroka Izaije primijeniti na sebe. On je osvjedočen, da ga je Bog poslao ljudima, da im donese nadu, osobito siromasima, ljudima “čija su srca slomljena”, zatvorenicima i sužnjima.

I Isus je držao riječ. Otkad je on donio poruku nade u svijet, ljudi nisu prestali ostvarivati njegov “program”. Nesebično pomažu tamo gdje nailaze na nevolju. Njeguju neizlječive, prate umiruće, posjećuju zatvorenike, kratko, posvuda donose “svjetlo u tamu”. Bez njihova povjerenja u Boga, oni ne bi imali snage za to. Jednostavno nada je jača.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari