Pratite nas

VIDEO: Potresna ratna snimka očajnog oca koji je našao ubijenog sina Marka na Dinari

Objavljeno

na

Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: “Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine…ovdje…na Dinari” [vsw id=”DYOPgEWXGIY” source=”youtube” width=”600″ height=”400″ autoplay=”no”]

Ratni reporter iz Sinja, Petar Malbaša, nije završio posao koji je započeo ’91. Njegova zadaća bila je voditi medijski rat i to s prve linije. S kamerom u ruci, Malbaša je prokrstario ratom poharanu Hrvatsku, a njegovi video zapisi mogli bi razriješiti mnoge dvojbe, pa i one koje oko genocida vode suci iz Haaga. Medijski rat, što se Malbaše tiče, traje još uvijek. Ovog puta on muku muči s promicanjem prave istine o ratu u Hrvatskoj jer fantastični video zapisi ne nalaze pravi put do gledateljstva. Kada bi HRT, čiji je Malbaša bio vanjski suradnik, objavio samo dio njegovih uradaka, bilo bi odavno jasno da je general Gotovina heroj, da su hrvatski vojnici bili časni u Oluji, ali i da je, po tvrdnjama Petra Malbaše, Oluja trajala deset i pol mjeseci, a ne pet dana. Ovaj fantastični reporter-branitelj zabilježio je sve ključne trenutke mlađe hrvatske povijesti, pa je upravo on osoba koja je snimala tek oslobođenu kninsku tvrđavu i generale, legendarni govor Gotovine koji zapovjednicima naređuje časno ratovanje u Oluji, poznat je po snimci ranjenog srpskog vojnika kojem pomaže hrvatska vojska, ali najsnažniji zapisi javnosti su ostali relativno nepoznati. Jedan od njih je snimka za koju sam Malbaša kaže “ne znam osobu koja je ovo vidjela, a da nije zaplakala”. Riječ je o potresnom video zapisu nesretnog oca koji je našao ubijenog sina, 23-godišnjeg Marka.

Što je sve prethodilo ovom događaju i kako je snimka nastala, pojasnio nam je i nakon 20 godina potreseni Petar Malbaša:
– Prvo da pojasnim… Nije Oluja trajala 5 dana, nego 10,5 mjeseci. Hrvatski vojnik je ojačao, imali smo sedam gardijskih brigada. Oluja je realno počeka krajem 1994. godine operacijom “Zima ’94”. To je jedna od najtežih akcija kad je pokojni Andrija Matijaš Pauk izvukao tenkove na 1780 metara, vrh Dinare, na -20, na 80 cm snijega. Tada vojnici 4 i 7 gardijske brigade nisu znali što se tamo nalazi: minska polja duboko u snijegu, silne utvrde, ali su onda naletili na nešto što ni u snu nisu mogli predvidjeti… Naletili su na civile, Hrvate i nešto Bošnjaka iz Banja Luke koje su četnici dovukli kao živi štit. Među njima su bili uglavnom liječnici i profesori, dakle intelektualci. Zamislite, oni su im slabo odjeveni, na -20 kopali rovove i bili radni vod, a po potrebi i živi štit. Među njima je bio jedan mladić, gotovo dijete… U unakrsnoj vatri je poginuo dio civila i to je bilo neizbježno jer su stavljeni naprijed. Njih 48 pobjeglo je na našu stranu. Teško je reći u tom puškaranju i od čijeg su metka pali. Teško je opisati ratni kaos. A onda taj trenutak… Ja ću ga pamtiti cijeli život. Jedan stariji gospodin među ubijenim civilima nije mogao naći sina i nadao se da je živ. Sutradan smo otišli na vrh Dinare, na to mjesto, i on je našao svoje dijete. Ubijen i smrznut, njegov 23-godišnji Marko ležao je u snijegu. A njegov otac… nije mogao prestati plakati, naricati i proklinjati četnike. Bacio se u snijeg, grlio ga i mrsio njegovu posve smrznutu kosu. Kroz jecaje je govorio: “Marko, sine moj, moje dijete… Ćaća je uvijek govorio da će ti biti iza leđa, ćaća je uvijek govorio da se ne bojiš! Sine moj, četničku im majku j..em, uvijek sam govorio ajmo ako treba u smrt kad nas tjeraju… Sine moj, gdje si nestao s 23 godine…ovdje…na Dinari” – prisjeća se s teškoćom živi svjedok vremena, Petar Malbaša.

Ostali ljudi iz živog štita koji su prešli na stranu HV-a bili su smješteni na otok Obonjan, a poslije su se razasuli po cijelom svijetu. Jednog mladića iz živog štita Malbaša je pronašao čak u Torontu. Tamo se, kaže, proslavio pečenjem ćevapa. Što se tiče oca ubijenog Marka, on se sasvim slučajno vratio se u život Petra Malbaše. Na seminaru žena u Domovinskom ratu koji je bio u Sinju, Malbaša je od jedne žene saznao da Markov otac i danas živi u Hrvatskoj, u okolici Zagreba. Malbaša će ga pronaći i o njemu napraviti reportažu…

Dokumentarni film „Istinom do pobjede, perom i kamerom kroz Domovinski rat”, priča je o zbivanjima tijekom Domovinskoga rata, sa stajališta sudionika ratnih operacija i mještana ratom zahvaćenih područja povezanih pripovijedanjem i iznošenjem osobnih doživljaja ratnoga snimatelja, dugogodišnjega suradnika HRT-a, Petra Malbaše. Film iznimno realistično ( zahvaljujući autentičnim, arhivskim snimkama) prikazuje ratna zbivanja, od Sinja, Hrvaca i Vrlike, preko Bosne do Knina. Snimke granatiranja, spaljenih kuća, očajnih ljudi i različitih sudbina nikog ne ostavljaju ravnodušnim.

Njegova kamera bila je jedino oružje na pregovorima s Ratkom Mladićem, gdje je skupina pregovarača bila opkoljena njegovim osiguranjem dok se on iživljavao i demonstrirao silu. Petar Malbaša pratio je i operacije „Maestral” i „Južni potez”. „Zima ’94.” pamti se po iznimno teškim uvjetima. Posebno je dirljiva scena u kojoj čovjek iz Banje Luke, uz rov i lopatu, u snijegu pronalazi mrtvoga 23-godišnjega sina. Priča o spašavanju ranjenoga neprijateljskoga vojnika dok u neposrednoj blizini na pomoć čeka ranjeni hrvatski vojnik Haris Čengić, argument je više tezi da je hrvatski vojnik iznad svega bio profesionalac, ponosan i dostojanstven.

Film je posvećen svim hrvatskim braniteljima ali i prerano preminulom novinaru Hrvatske televizije Jošku Martinoviću s kojim je Petar Malbaša prvi ušao u Knin otkud su poslane prve snimke oslobođenoga grada i hrvatske zastave na tvrđavi. Kamerom su zabilježeni civili kako izlaze, zbrinjeni se predaju UNPROFOR-u. Film „Istinom do pobjede, perom i kamerom kroz Domovinski rat” sadrži i snimke protivničke strane i iznimno objektivno, kako mu i naziv kazuje, prikazuje zbivanja, ratna i životna. Da se ne zaboravi istina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Veliki petak obilježen u oštećenoj katedrali Notre Dame

Objavljeno

na

Objavio

Katedrala Notre Dame oštećena je od požara i ima ogromnu rupu na krovu, a Pariz je zbog koronavirusa u karanteni, no slavna crkva ipak je obilježila Veliki petak.

Nadbiskup Michel Aupetit je sa samo troje suradnika ušao u 800 godina staru katedralu, sa zaštitnom građevinskom kacigom koju je skinuo samo kako bi se poklonio Trnovoj kruni.

Riječ je o jednoj od najsvetijih relikvija kršćanstva. Vjeruje se da su Rimljani njome okrunili Isusa prije raspeća koje se obilježava na Veliki petak.

Vatrogasci su spasili relikviju tijekom požara koji je prije godinu dana pogodio crkvu.

Ceremonija u petak druga je u Notre Dameu od te katastrofe, nakon što se prošle godine u kapelici pored održala misa.

Katedrala je izgubila krov i toranj te je kontaminirana živom koja se rastopila s krova.

„Danas, Gospode, u ovom svetom tjednu, cijeli svijet je pogođen pandemijom koja širi smrt te nas je paralizirala“, rekao je Aupetit pred krunom.

„Da, Gospode, dođi i pokaži nam da nas ne napuštaš u ova vremena koja moramo proživjeti“. (Hina)

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

prof. dr. Ivica Granić: ‘Pomoć’ iz Zagreba prema Mostaru, ne zna se što je gore

Objavljeno

na

Objavio

Politički analitičar, dugogodišnji novinar i profesor na dubrovačkom sveučilištu dr.sc. Ivica Granić komentirao je odluku Vlade RH o pomoći BiH. Donacija je teška 43 milijuna kuna, a izazvala je lavinu reakcija u hrvatskoj javnosti.

Uvijek tzv. pomoć ili donacija iz Zagreba prema Hrvatima BiH u (ipak značajno malom) dijelu hrvatske javnosti pokrene raspravu treba li ili ne. Naravno, uvijek sa velikim NE prvi reagiraju ražalovani Titoisti i apologeti jugoslavenstva, koji su 90te prestali disati i u svojim ex-yu glavama još uvijek nisu upokojili tu sotonsku tvorevinu. Ako laže koza, ne laže rog, čak i pored ponekad glumljenje demokracije dovoljno je pogledati im facebook profile i stranačke članske iskaznice.

Onda se protivljenje nevješto, krajnje glupo i šlampavo, ilustrira loše fotošopiranom bolničkom zgradom u Mostaru, a ove godine i nekakvom snimkom ravnatelja bolnice, koji doista jest, kako se čini, neka teška primitivčina, koja bi odmah trebala biti smijenjena.

Ali, ne pišem ovo zbog njih, nisu ti zgubidani više toliko važni, čak se može biti zločest pa uživati u tom njihovom koprcanju na tihoj vatrici, njih i takve trendove će, čini se, jedino biologija počistiti. Rekao bi pokojni veliki Vlado Gotovac ‘umrijeti će u pustoši svog mrtvog srca.’

Pišem zbog činjenice kako i SDP i HDZ na tome pokušavaju politički lešinariti, profitirati, ušićariti pokoji poen. Dakle, SDP ovce mi morale konačno shvatiti što znači sintagma ‘hrvatsko jedinstvo’ i da bi ona trebalo biti aksiom, univerzalna i iznad svega, iznad svih stranaka i politika. I da nema razlike među Hrvatima Zagreba, Mostara, Orašja, Toronta, Canbere ili Ognjene zemlje ili… ili… Zagovarajući suprotnu politiku, što, tobože oportuno, čini dio njihovih elita, rade izravno u korist vlastite političke štete i idu na ruku zna se kome, od političkih suparnika do ortodoksnih četnika.

HDZ ovce bi morali znati i shvatiti da ‘njihova’ Vlada kada tobože pomaže, u stvari nikoga ‘ne pomaže’ nego izvršavajući ustav financira humanitarne, kulturne udruge i programe, opće projekte… a naj više, dakle naj više – u ogromnoj većini, novac ide – u zdravstvo.

Normalnom, zdravom i ponosnom čovjeku pomoć ne treba, ne treba niti Hrvatima BiH, iako žive u vjerojatno najšizofrenijoj i po svemu najgoroj državi u Europi, u državi, ovakvoj kakva jest, baš bez ikakve realne perspektive za opstankom.

A i jedni i drugi bi morali znati kako RH godišnje iz Hercegovine (i BiH) povuče, sofisticirano ‘reciklirajući’, čak i nekoliko desetina ako ne i stotina puta više novca nego ide iz Zagreba u npr. Mostar. Samo što se to ne zna a i proces ide ‘nevidljivije’. Npr. koliko se struje bagatelno ili po bitno nižim cijenama od tržišnih iz HE Buško Blato isporuči RH? I tako godinama, desetljećima. Dalje, BiH je možda čak i jedina država na svijetu s kojom RH ima pozitivnu vanjsko-trgovinsku bilancu, skoro 800 mil – 1. mlrd dolara, a znamo ‘tko’ u BiH kupuje hrvatske proizvode, tko srpske a tko turske. Podjela naravno nije striktna, ali je – u pravilu tako. O uplatama dijaspore, koja je pretežito BiH, a danas velikim dijelom ide ili direktno u RH ili putem hrvatskih banaka, ne treba niti govoriti, svaki ozbiljan ekonomist tvrdi kako se radi o grozno ogromnim (direktnim) sredstvima koji praktički ‘spašavaju hrvatski proračun’. Jedna sitnica, ne znam jeste li znali, samo u Neumu se godišnje proda preko 48 posto proizvodnje čokolade ‘Bajadera’ zagrebačkog Kraša. Ova sitnica tek kao ilustracija, svakom normalnom je jasno da hrvatska nema niti kvalitetu a niti kapacitete za ozbiljno EU tržište. A proizvode koji pune RH proračun netko treba kupovati, je li. O turistima ne treba niti govoriti, radna snaga BiH Hrvata je nezamjenjiv faktor RH gospodarstva… itd… itd…

Ništa to nije niti čudno niti nenormalno. Upravo suprotno, normalno je, politički poželjno, tako mora biti zauvijek, dakle, bilo kakvih granica među vlastitim narodom nema, niti smije biti. Za neke fejs-objave koje su osvanule ovih dana po ‘pojedinim’ što pravim što lažnim profilima, u npr. Izraelu se ide izravno – u zatvor, komentirao je Ivica Granić.

Vlada RH daje 43 milijuna kuna za pomoć na suzbijanju epidemije koronavirusa u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari