Pratite nas

Pregled

VIDEO! PRKAČIN U BUJICI: Praljak mi je vratio nadu u Hrvate i hrvatstvo!

Objavljeno

na

PRKAČIN MESIĆU: “To avarsko žgepče treba javno vješati, za uši ga dovesti na Jelačić-plac i javno ga objesiti!”

 Ja sam presretan! Ja sam ponosan! Ne zbog smrti čovjeka nego zbog junaka, on mi vraća nadu u Hrvate i hrvatstvo! To su Hrvati! Nakon gnjida, udvorica, dodvorica koji nas prodaju i koji s nama trguju pojavio se čovjek koji ispija otrov, a mogao je biti na slobodi za nekoliko mjeseci. Poznavao sam generala Praljka, bili smo dobri, imali smo i vrlo ozbiljnih sukoba, ali sve na stranu, bravo junače – rekao je odmah na početku još jedne Bujice na Z1 general Ante Prkačin, ratni načelnik Stožera HOS-a i na specifičan način osvrnuo se na haaški čin generala Slobodana Praljka.

 Bujica je objavila ekskluzivan dokument – rješenje Sekretarijata za opću upravu iz Splita od 26. studenog 1985. godine po kojemu je Goran Beus od oca Ethema Tire postao lažni Nijemac! Voditelj emisije je na to rekao: “Nemam ništa protiv da ljudi mijenaju imena i prezimena, ali imam da nam vrijeđaju generale!” To je bio odgovor Bujice na uvredljiv Facebook status zastupnika Glasa i bivšeg HNS-ovca koji je bio protiv minute šutnje za Slobodana Praljka, a nazvao ga je i “ratnim zločincem”.

 PRKAČIN BEUSU RICHEMBERGHU: “Fukaro, da se ja prezivam Tiro, ne bih to mijenjao!”

 Prkačin se nadovezao u svom dobro prepoznatljivom stilu i poručio Goranu Beusu Richemberghu da “fizionomijom podsjeća na suce haaškoga suda kojima je normalno da brat spava sa sestrom” i dodao: – Fukaro, pročitaj knjigu Mustafe Imamovića ‘Povijest Bošnjaka’ gdje kao posebnog junaka spominje Hasan-pašu Tiru. Da se ja slučajno prezivam Tiro, to ne bih nikada promijenio! Kukavni nasljedniče, pročitaj tu knjigu pa ćeš vidjeti što si učinio!

 Nastavio je: “Tko Praljka može nazvati ratnim zločincem nakon što su ga osudili oni hermafroditi!? Jesu li oni pijani, jesu li oni uopće normalni?!” I oporbu je general nazvao fukarama na čelu s Davorom Bernardićem: “On je moje najveće razočaranje!”

 Prkačin se cinično nasmijao na upit zašto on kao svjedok nije pozvan u Haag: “S haaškim istražiteljima razgovarao sam dvaput! Prvi put gotovo deset sati u zagrebačkom hotelu Intercontinental, nastavili smo u mojoj kući u Slavonskom Brodu. Nacrtao sam im što se točno događalo u Srednjoj Bosni, odgovorili su mi da moram doći među prošireno vijeće i objasniti o čemu se radi… Rekli su mi da će i avion poslati po mene, no nitko me nikada nije pozvao. Međutim, avarsko žgepče Stjepan Mesić za kojeg je pokojni Šime Đodan rekao da je Avar podrijetlom, svjedočilo je kad i ja… To avarsko žgepče treba javno vješati, za uši ga dovesti na Jelačić-plac i javno ga objesiti!”

Upravo je Stjepan Mesić kao svjedok u Haagu znatno doprinio ovakvoj presudi šestorci i Praljku te ranije Dariju Kordiću. Bujica je objavila dijelove njegova iskaza sa suđenja Tihomiru Blaškiću 1997. godine. Tada je rekao kako je Tuđman u više navrata izjavljivao: “Ono što držimo oružjem, bit će naše!” Mesić je izravno optužio Hrvatsku za agresiju, a Tuđmana i hrvatsko vodstvo za planiranje “udruženog zločinačkog poduhvata”. Zbog takve uloge Prkačin je Mesića u Bujici “počastio” još jednim “epitetom” – rekao mu je da je “kezme”…

 PRKAČIN JE JOŠ 1993. PROZVAO IZETBEGOVIĆA DA JE NAREDIO MUSLIMANSKI NAPAD NA HRVATE!

 Prkačin je zajedno sa generalom Praljkom ratovao u srednjoj Bosni krajem ’92. i početkom ’93. godine: “Jednom zgodom vraćali smo se iz Zenice za Vitez. Tada mi je poklonio pištolj, rekao mi je da se ubijem kao časnik njime ako dođe do toga da padnem u ruke neprijatelja. Već smo tada potiho razgovarali o činu samoubojstva, tako da me uopće nije iznenadio svojim postupkom…”

 General HOS-a je među prvima prozvao Izetbegovića i upozorio na loše namjere ekstremnog dijela muslimanskog vodstva i to u intervjuu Globusu, još u svibnju 1993. kojeg je Bujanec pronašao i pokazao pred kamerama naslov: “Muslimanski napad na Hrvate naredio je Alija Izetbegović!”

 Istina, on mi je bio prijatelj, ali njegov sin Bakir nije! Bošnjačkoj politici nije odgovarala odluka Bože Rajića o predpočinjavanju koja je značila da se na prostorima gdje je bio dominantan HVO Armija BIH trebala podrediti HVO-u i obrnuto! Napao sam i Hrvate rekavši im da su muslimane, umjesto da se bore protiv Srba, doveli u stanje da se bore za zemlju, a zemlju im je bilo lakše oteti od Hrvata nego od Srba – rekao je Prkačin, uz napomenu da je bošnjačka politika svoj ekstremizam sa Srba usmjerila na Hrvate koji su im bili prijatelji i pomagali.

 MESIĆ JE GNJIDA, A HRVATSKA JE DANAS POPUT ZAMLAĆENOG DJETETA!

 Voditelja je zanimalo na koga je Bakir Izetbegović mislio kada je rekao da hrvatska politika prema BiH ima svoju “svijetlu i tamnu stranu”. Misli li pod svijetlom stranom na Mesića i znači li to da Izetbegović Hrvatima misli birati političko vodstvo?!

 “Njegovom ocu više sam odgovarao jer sam imao hrvatsko, katoličko i ustaško zaleđe. Znalo se tko s kime ima posla… Svoj narod oštro sam prozivao zbog određenih propusta, što je Bošnjacima odgovaralo, ali normalno je i Bošnjacima skrenuti pažnju na njihove propuste! Ne može se govoriti o hrvatskim zločinima, a muslimanskim incidentima… Mesić se na Tuđmana naljutio zbog svog osobnog jada i bijede! On bi spržio njegov lik i djelo, a to što je Tuđmanom omotana Hrvatska, to mu nije bitno! Hrvatska tragedija je da je takva gnjida uopće došla u tu priliku! Posvađao se s Tuđmanom i Šuškom i postao kontra  sam sebi! Ali to je ono – kada nisi Hrvat i kada nemaš hrvatski duh!”

 BiH najavljuje nove optužnice protiv Hrvata u kojima će se pozivati na haaške presude – rekao je voditelj i otkrio da je spremno čak 140 takvih optužnica protiv pripadnika HVO-a koji su ratovali za Posavinu, Konjic i Jablanicu. No, to je tek prvi udar, jer će vrlo vjerojatno tražiti i progon časnika HV-a koji su došli pomoći našem narodu u Bosni i Hercegovini.

 “Izgubili smo arbitražu sa Slovenijom. Izgubili smo arbitražu s MOL-om. Izgubili smo u Haagu. To ni Kosovo ne bi izgubilo! Hrvatska je kao zamlaćeno dijete jer na svom čelu ima političke gnjide! Imali smo Sanadera koji nas je prodao za pet milijuna, a sada imamo moju veliku zabludu – Andreja Plenkovića. Njegove priče o Praljku su kao priče nekog ministranta kojemu je velečasni uvalio više teksta nego što treba pa muca i petlja… Pravi vođa Hrvata rekao bi da Hrvati nisu ničija krpa za brisanje poda! Od 2132 ubijena hrvatska civila u BiH, 1051 Hrvat ubijen je od bošnjačke ruke! Oni su nas ubijali isto kao i Srbi, a njih je neusporedivo više stradalo od srpske nego od hrvatske ruke,” bio je jasan Prkačin i nastavio: “Bošnjaci su nastavili dominaciju i u Federaciji – 1997. godine ubili su sedam hrvatskih povratnika u srednjoj Bosni, 1998. dvojicu hrvatskih policajaca, a mi nismo ubili nijednog Bošnjaka nakon rata!”

 PRKAČIN O HAAGU: “TO JE MJESTO GDJE SE PARE BLISKI ROĐACI, TO SU KRETENI!”

 Gost Bujice potpuno je izgubio živce na spomen Haaškoga suda. 

 “Jeste li samo vidjeli one suce? Na šta sliče?! Pa to je mjesto gdje brat sa sestrom spava, gdje se pare bliski rođaci… Pa to su kreteni, nisu ljudi! Pa gdje čovjek može donijeti onakvu presudu na temelju ovih podataka?!”

 Osvrnuo se i na hrvatske sluge Haaškoga suda: “Zar te crne kukavice nisu mogle vidjeti da je Haaški tribunal u jednom trenutku osudio Gotovinu na 24 godine, a onda ga oslobodio?! Blaškića su prvo osudili na 100 godina, pa to skidali… Pa to su kreteni, daleko je to od ozbiljnog suda i pravosuđa…” 

 U Bujici se govorilo i o nesposobnosti hrvatskih vlastodržaca koji 13 godina nisu ništa učinili za naše ljude u Haagu. Citirana je izjava ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića, koji je noć prije presude na javnoj televiziji rekao da će sve biti u redu za haašku šestorku…

 PRKAČIN: – Nemamo političkog vođu koji bi narod volio barem djelomice kao samoga sebe. Takav nam je premijer, takvi su nam i ministri! Nema dovoljno strasti i ljubavi, ali zato je Praljak pokazao gnjidama kako se voli svoja zemlja! Slobodan Praljak nije izuzetak, on je hrvatsko pravilo i to ćete uskoro vidjeti.

DA SAM PLENKOVIĆ, ZATVORIO BIH GRANICU I NAPRAVIO NOVI BREXIT!

Voditelja je zanimalo zašto su bošnjačke izbjeglice bježale u Hrvatsku, a ne u Srbiju, ako smo mi bili agresor, a Srbija nije?!

“Nije sve bilo bajno s naše strane, neću našu politiku i naše ljude nazivati anđelima, ali događalo se svašta i s drugih strana. Ja sam u Saboru otvoreno pitao što se to radi s muslimanima, no ni jednom Bošnjaku nije palo na pamet da pita što se radi s Hrvatima! A zvali su me na telefon iz Sarajeva, rekli mi ‘generale progovori, ovi su naši poludjeli’, no to ne smiju reći javno… Čak im ni ne zamjeram, jer je nama veći problem naša politika koja ništa nije činila za haašku šestorku i sve ostale Hrvate, a sada se čude… Da sam ja Plenković, rekao bih da zatvaram granice i izlazim iz Europe, napravio bih naš Brexit, no oni dalje po starom, jer valjda misle da će se čin generala Praljka brzo zaboraviti, ali neće!”

Voditelja je zanimalo zašto se HVO-a tereti za “zločine”, a Armija BiH samo za “incidente”…

“Ovakva Bosna nema šanse, nema perspective i nema smisla! Budućnost Bosne uništile su bošnjačke političke elite. Hrvati i Bošnjaci u BiH nisu porazili Srbe, to je bilo neriješeno i pat stanje, Srbe je u Bosni porazila Hrvatska vojska koja sada odgovara za napad na Bošnjake! Apsurd! Naše gardijske brigade upotrijebljene su za borbu protiv Srba i za branjenje muslimana, a vidite kako nam se to vraća…”

Prkačin je u Bujici jedinim istinskim prijateljima od svih naših susjeda nazvao Mađare i Vikotra Orbana: “Svima ostalima postat ćemo prijatelji tek kada dobijemo čovjeka koji ima hrabrost Slobodana Praljka na čelu države, kada ne bude gnjida koja će računati samo za sebe i svoj interes!” 

Smatra da izlaz leži na Pantovčaku jer ga u Plenkoviću ne vidi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Božo Sušec u Nu2: Dalić je iznenađenje!

Objavljeno

na

Objavio

Božo Sušec  je bio gost Aleksandra Stankovića u emisiji Nedjeljom u dva te je pričao i o aktualnim temama, ali i prošlosti:

Božo Sušec nije bio strog ni grub, nije vikao, ali je imao autoritet rada i nikad ne biste mogli reći ovo neću jer je on uvijek radio više od vas,
rekao je u uvodu Stjepan Balog.

Božo Sušec se prvo osvrnuo na uspjeh Zlatka Dalića.

Dalić je iznenađenje. Ta priča je kao bajka braće Grimm, koju je povremeno režirao Hithchok, a ostvario Zlatko Dalić. On je vrhunski trener. On je vrhunski trener, a za to moraš biti psiholog, komunikator, nekad mama i tata, a moraš imati i nešto karizmatično. On je pokazao da je pronašao pravi odnos sa svim tim različitim ljudima.

Može li se taj osjećaj zajedništva kapitalizirati konkretno?

Na osnovu praćenja, recimo primjer naslova svjetskog prvaka rukometaša, Atlanta, pa kasnije Atena… Tada se počelo pričati o rukometnom domu, kojeg još uvijek nema. Ta slavlja su prekrasan zanos, ali to je kratkotrajan adrenalin. Ako se barem nacionalni stadion napravi, to je nešto, ali to ne rješava probleme nogometa i sporta, koji su jako duboki. Ne možemo živjeti na ovom uzletu i zanosu. Ovaj novac koji su igrači zaradili, iz mojih krugova znam da su se igrači bili spremni odreći se premija ako bi taj novac išao izravno u izgradnju centara za mlade nogometaše. Ako to pokrenemo, onda nećemo pasti u depresiju. Mi vjerojatno nikad nećemo biti prvi ili drugi na svijetu, ali moramo imati jednu uglednu reprezentaciju. Iako Hrvatska može biti svjetski prvak.

Je li Zdravko Mamić nepravedno zapostavljen u ovom slavlju?

O Mamiću je nepopularno govoriti u njegovu korist. On ima te sudske procese koje ima, zbog kojih je u izbjeglištvu. No treba reći da je napravio dosta dobrih stvari, razvoj infrastrukture, skauting. Pustimo sad motive, kako je to kasnije iskoristio. Zdravko ima velikog neprijatelja, a to je Zdravko Mamić, on je tvornica konflikata. Strašno je kažnjen što nije bio dio ovog, što nije mogao u Rusiju, što mu je granicama na Vinjanima Donjim.

Kako će HNS izgledati bez Mamića, koji je ustrojio taj mehanizam?

HNS može, ali u Dinamu je sve bilo na njegovim plećima, i taj klub će se morati drugačije organizirati. U Savezu očekujem promjene dosta brzo, ima dosta nezadovoljstva, vidjeli ste da igrači nisu pustili članove IO-a u avion. Ima 15 kombinacija i vidjet ćemo što će biti, ali mislim da ćemo na jesen imati drugačije ustrojen nogometni savez.

Kako je počeo karijeru?

Radio sam za Radio Skoplje, izvještavao sam sa zagrebačkog glazbenog festivala, o knjigama, izložbama, neke teme koje uopće nisu moje područje interesa. Prvi intervjui su mi bili s Vukotićem i Bulajićem. Onda je došla televizija, zagrebačka redakcija, pa onda sportska s Milkom Babović.

Je li mu žao da nije komentirao ovaj SP?

Prošao sam tu fazu, nije mi žao, ja radim, prenosim nogomet, znam sve te igrače. Čak mi je drago pogledati ovako u miru, sa strane, iz sasvim druge pozicije, jer ogroman dio života sam proveo u tim gužvama na stadionima, to je velik dio sportskog novinasrstva, doći uopće na svoje komentatorsko mjesto, osigurati da linije funkcioniraju…

U karijeri je spomenuo ogroman broj ljudi, no, kako kaže, samo dva sportaša su me htjela tući, ali smo se pomirili. To su Zlatko Žagmeštar i nogometaš Tomo Šokota.

Što nije smio u bivšem sistemu? Kad su mi nudili da budem šef Informativnog programa, rekli su mi  “Božo,sve ti je otvoreno, samo dvije stvari ne smiješ, napadati druga Tita i samoupravni socijalizam”.

Kako pratiti svjetska i europska prvenstva na televiziji, Zabivaka je bila dosta komornija od nekih prijašnjih projekata, no dobila je jednoglasne pohvale?

Različita su vremena. Onda je bilo puno više novca. Naša ideja bila je da te emisije privuku puno šire gledalište. Ovaj koncept Zabivake bih pohvalio, bila je jako dobra, iako je i ona bila obogaćena formana kojih tada nije bilo, porukama s društvenih mreža, slikama s društvenih mreža, mali Mahmuljin se afirmirao tu sa svojim reportažama, Rašljanin s javljanjima. Bio je tu čovjek enciklopedijskog znanja Samovojska, cinik Joško Jeličić, čovjek širokog znanja Robert Prosinečki.

Kako komentira gubitak HRT-ovih prava za prijenos utakmica nogometne reprezentacije?

Generalno, javne televizije u svijetu gube bitku za sportska prava s komercijalnim televizijama, one to ne mogu izdržati. Sasvim drugačije bi izgledala hrvatska medijska scena da je Treći program 2009. godine postao sportski, tada smo imali sva moguća prava, a koristili smo ih 10-15 posto. Da je to prošlo, ne bi se u takvoj snazi pojavio Sportklub i drugi kanali.

Najveći dojam u karijeri ostavio mu je Krešo Ćosić

U koju god sredinu je došao, on joj je strahovito pomogao. Bio je jako cijenjen, bio je visoko, visoko poštovan. Upoznao sam snagu tog mormonstva, s  koliko poštovanja se njega sjećaju, koliko su me cijenili zato što sam prijatelj Kreše Ćosića.

Tko je najbolji, ili dva-tri najbolja hrvatska sportaša svih vremena?


Bila je velika anketa dvije tisuće i neke godine među 400 sportskih novinara i sportaša, a pobijedio je Krešo Ćosić, iako su mi te rang-liste, ne znam, teško je to odrediti. Koji su kriteriji, broj odličja, trajanje, karijere, sport u kojem je stekao popularnost?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Emotivno pismo Marija Stanića: Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša

Objavljeno

na

Objavio

Bivši nezamjenjivi desni bočni originalnih Vatrenih iz 1998. Mario Stanić napisao je emotivno pismo inspirirano s 40 dana nogometnog delirija koji su nam izazvali hrvatski nogometni reprezentativci fantastičnim pohodom do srebrne medalje u Rusiji. Pismo prenosimo iz Večernjeg lista.

Svatko od nas je, na neki svoj način, proživljavao ovo nogometno ludilo. Svatko od nas, duboko u sebi je igrao svaku našu utakmicu, slagao momčad, birao taktiku i formaciju. Svatko od nas se poistovjećivao s našim izbornikom ali i sa svakim reprezentativcem: Svi smo mi, pred svaku našu utakmicu, navlačili kopačke i štucne, oblačili jednu vrstu emotivnog dresa obojenog našim bojama ali obojenog i strepnjama, ponosom i suzama!

Igrali smo mi neku našu , individualnu, virtualnu utakmicu, ulazili u svaki duel, ušprintavali u prazan prostor, radili finte i izbjegavali zaleđa!

Bili smo prisutni u svakom našem dodavanju i svakoj akciji. Kod izvođenja penala smo se inkarnirali u Subašića, zatezali rukavice i fokusirali se na obranu. Bili smo i izvođači jedanaesteraca, svatko od nas se utjelovio ili uvukao pod kožu Luke, Rakete ili Broza.

Proživljavali smo tu muku od penala kao da nam životi o tome ovise. U mislima bismo birali stranu umjesto njih, pucali visoko ili nisko, zatezali stopala i ostajali bez boje u licu. Srce bi nam nekontrolirano i ubrzano lupalo, nadbubrežne žlijezde radile luđački, ostajali smo bez riječi i zraka.

Bacali smo se po podu, skakali jedan drugome u zagrljaj i plakali od sreće. Pretrčali smo i istražili svaki centimetar terena, prizivali smo sreću, tu staru ciciju koja nas je često zaobilazila. Molili smo se i u isto vrijeme proklinjali.

Živjeli smo uistinu ovo Svjetsko prvenstvo kao da smo igrači, toliko smo se poistovjetili s našim junacima da smo zaboravili sebe. Nestalo je prostora između njih i nas. Sve se nekako čudno razgolitilo i postojali smo samo Mi.

Postojalo je samo jedno tijelo i jedna duša. Sve najljepše ljudske osobine su isplivale na površinu, isplivale su točno tamo gdje i trebaju biti! I tako, u proteklih četrdesetak dana, najvažnija sporedna stvar na svijetu je postala jedina važna stvar u našem životu.

Nestali su svi problemi, sve dileme. Svi silni tereti prošlosti, sve brige i neizvjesnosti koje nosi budućnost bili su konačno potisnuti i zaboravljeni. Ništa nije postojalo osim sadašnjeg trenutka i uživanja u njemu…! Ništa nije bilo sveto osim pripreme za utakmicu i našeg nastupa.

Nevjerojatno, ali istinito. Sami od sebe naši igrači i stručni stožer su se nametnuli i propovijedali nogometne vještine, propovijedali su zajednički duh i poniznost. Demonstrirali su i svojim performansima pokazali nam put kojim bismo svi mi trebali ići. Više puta su se dizali iz pepela, bili ustrajni i nepokolebljivi , dizali se iz mrtvih, ne odustajali od snova, izgarali su i krvarili na terenu.

Svojom hrabrošću, zajedništvom i žrtvovanjem zaradili simpatije cijele planete. Jednostavno rečeno natjerali su i sve nas da se dignemo iz naših predrasuda, učmalosti i letargije. Već su nam se tijela počela raspadati, kao društvo smo smrdjeli na depresiju,ustajalost i beznađe …!

Ako mene pitate, dogodilo se kolektivno prosvjetljenje ili uskrsnuće , kako god hoćete..! Oko četiri milijuna ljudi se diglo iz svojih grobova i propelo na noge …! Ovo što su oni napravili za naše društvo, još nije viđeno i zapisano od kad je Knjige postanka. Ako mislite da pretjerujem , sjetite se samo kakvo nam je ozračje izgledalo prije početka svjetskog prvenstva…! Vratite malo film unazad i razmislite o stanju u kojem je bila cijela nacija.

A bili smo bez volje, bili smo bez želje za životom, bez snage i nade, bez zajedništva i empatije, bili smo bez energije i bez pjesme, bez smijeha i bez ponosa, bez dostojanstva i bez identiteta, bez osjećaja pripadnosti i bez razuma..! Bili smo živi mrtvaci… Bili smo robovi tog stanja , bili smo grobovi od ljudi … ! Bili smo gladni zajedništva i žedni pozitive…! Predugo smo postili i predugo patili, predugo unosili samo mentalne otrove u naša tijela. Kao društvo već smo odavno bili dehidrirali od silnih negativnosti i afera. Atrofirali smo u svakom pogledu od svakojakih podjela i kriterija podobnosti.

Gutali smo i gutamo servirane bezobrazluke, bahatosti i licemjerje. Umorni i krajnje iscrpljeni dočekali smo zraku svjetlosti koja nas je pomilovala i probudila! Iz stanja očaja prebacili smo se u stanje euforije i vratili onaj izgubljeni sjaj u očima…!

Opet dišemo, srce nam opet kuca, opet se nadamo, odjednom se volimo, opet smo skupa i opet vrijedi živjeti..! Spoznali smo da se isplati boriti i odjednom se u zraku osjeti pozitivna vibra. Sve je nekako naelektrizirano, ponovo osjetimo raznolike mirise i ponovo vidimo stotine boja života , više nismo daltonisti.

Progledali smo ali gledamo sa strahom jer osjećamo i žalimo što se bliži kraj tom stanju. Bajka je predivna i do kraja ispričana i već su počele svakojaka naklapanja.

Upozoravaju nas da sve što je lijepo kratko traje…! Govore da će euforija brzo proći i da ćemo nastaviti po starom. Kažu, da će se ljudi nastaviti iseljavati, psi lajati, a karavane prolaziti. Kažu da nas samo rat i nogometni uspjeh može ujediniti.

Nije bitno, stvarno nije bitno što nam govore. Nije me uopće briga! Meni je puno važnije da sam ovo doživio. Meni, osobno, je najvažnije da sam bio dio te veličanstvene transformacije kompletnog društva. Meni je važna ta spoznaja …!

Spoznaja da možemo apsolutno sve ako to hoćemo… O nama ovisi i ni o kome drugome! Važna mi je spoznaja da možemo i da ćemo biti svjetski prvaci u nogometu, prije ili kasnije…! Zahvaljujući nogometu i ovoj srebrnoj generaciji sad sam svjestan da se naše društvo nije predalo i ugasilo. To je meni bitno..!

Zahvaljujući nogometu i našim navijačima sad znam kakva nas ljubav veže, sad definitivno znam i to … da je teže biti navijač nego igrač! Sad sam spoznao da su naši navijači najveće blago koje je ova generacija iskopala na površinu. To su jako bitne stvari jer su mi promijenile kompletnu percepciju. Obogatile me za nevjerojatno iskustvo. Meni je bitna spoznaja i poruka koju ova generacija igrajući nogomet šalje..! Oni nam poručuju da se kompletno društvo može i mora mijenjati kroz tu igru.

Nogomet nas uči i poručuje da ga trebamo shvaćati kao univerzalnu religiju koja okuplja, zbližava i zabavlja ljude. Nogomet je igra koja ima dušu i ta duša je ista kao i ljudska, ona nikad ne umire! Nogomet nam poručuje da je poput života, nepredvidiv i često puta kontradiktoran.

Nogomet je umijeće i znanost ali šalje nam poruku da trebamo težiti zajedništvu i jednostavnosti! Ta igra nam kontinuirano šalje poruku da je rupa bez dna, što vise kopaš to dublje toneš. Nogomet nas uči, da, su svi u pravu i da svi griješe, uči nas da nema nepobjedivih i da nema apsolutne istine u nogometu. Nogomet je čista emocija koja želi izaći na površinu i probuditi uspavane i prašinom prekrivene najvrjednije ljudske osobine…!

Nogomet je više od igre , to je religija u kojoj su svi dobro došli i u kojoj svatko može postati svet! Nogomet je moćno i najpotentnije oružje za proizvodnju najljepših i najvrjednijih ljudskih osobina . Zato ga toliko volimo i zato volimo ovu generaciju koja nas je natjerala da se mijenjamo na bolje i da učimo od njih, zaključuje Stanić.

 

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari