Pratite nas

Kolumne

VIDEO: Selo Ćelije – 7/9. Srpnja 1991. Četnici i ‘JNA’ počinili prvi masovni zločin etničkog čišćenja u Europi nakon drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Ćelije – većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici “JNA”, četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).

Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.

Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao “dan antifašističkog ustanka”) i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa.

Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; stranica posjećena 5.7.2019.)

Ćelije su bile “kost u grlu” agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”.

Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu – stvaranja “Velike Srbije” i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se “narodna vojska” (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom “antifašističkom” borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka – četničke vojvode i oficiri i podoficiri “JNA” – u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.

S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.

Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.

Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata; stranica posjećena 6.7.2019.)

Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici “Teritorijalne odbrane” tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na “ispitivanje” u “Centar za obuku” srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).

U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH – kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik “JNA”, najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim “teritorijalcima”, četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).

ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe “JNA” koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim “teritorijalcima” i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da

“protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87; stranica posjećena 6. 7.2019.)

Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.

O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.

Na samome početku rata bio je zapovjednik “bijele vojarne” tadašnje “JNA” u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.

O ovom su slučaju u više navrata izvješćivali bosansko-hercegovački mediji.

(Vidi: https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=62796; http://saff.ba/bosnjacki-mladici-ubijeni-u-jna-1991-jer-nisu-htjeli-ubijati-zarobljene-hrvatske-vojnike-video/; https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/mevludina-je-ubio-pukovnik-boro-ivanovic-jer-nije-htio-pucati-u-hrvatske-civile/273957; stranice posjećene 6.7.2019.)

Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).

Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, a u inozemstvo je otišlo još 150 tisuća).

Strategija koju je koristio agresor najkraće rečeno, svodila se na sljedeće: razoriti, pobiti, osvojiti, opljačkati, spaliti. Nakon što bi “JNA” topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i “krajine”, “teritorijalci”, te brojne skupine dobrovoljaca, specijalne i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju “sanaciju” osvojenih područja.

“Sanacija” terena je među ostalim podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) i prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako vraćali dug za ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Te su paravojne postrojbe i skupine bile sastavljene od šljama najgore vrste, ljudskog taloga, kriminalaca i patoloških ubojica od kojih su mnogi bili prije rata osuđeni na tešku robiju i ne rijetko oslobađanih iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio “posla”.

Jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija i skupina, po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano su provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji” i masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su sastavnim dijelom strategije koju su provodili. Ratni zarobljenici i civili uglavnom su prepuštani njima, kako “narodna vojska” ne bi “prljala ruke” izravnim klanjima, mada ni to nije uvijek bilo pravilo.

Na groblju u Ćelijama pokopane su 33 žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata.

O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film “Gdje su Ćelije” u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda,  te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a  zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.

Dana 28 rujna 2003. godine, biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio je novoizgrađenu crkvu Srca Isusova u Ćelijama. Crkva je podignuta na temeljima stare koja je 1991. godine bila srušena do temelja.

Zločince (uključujući i Boru Ivanovića Konja) nije stigla pravda, kao uostalom i u ogromnom broju drugih masovnih zločina što su ih nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih nacija izvršili pripadnici “JNA”, “krajiški” teroristi, četnici, “teritorijalci” i srpski “dobrovoljci” i “specijalci”. I ne samo to. Velika većina onih Srba s bivših okupirani područja koji imaju saznanja o mnogim zločinima svojih sunarodnjaka, ne želi ni danas reći gdje su pokopane žrtve za kojima se još uvijek traga, već više od 25 godina.

(Video: Spaljeno selo Ćelije: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; https://www.youtube.com/watch?v=NbLIKmXvXLI&feature=youtu.be&t=13; HTV, Kalendar)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari