Pratite nas

Kolumne

VIDEO: Selo Ćelije – 7/9. Srpnja 1991. Četnici i ‘JNA’ počinili prvi masovni zločin etničkog čišćenja u Europi nakon drugoga svjetskog rata

Objavljeno

na

Ćelije – većinsko hrvatsko selo u istočnoj Slavoniji (općina Trpinja, Vukovarsko-srijemska županija) od oko 180 stanovnika, prvih je dana srpnja 1991. godine razoreno, opljačkano i spaljeno, a iz njega su protjerani svi njegovi žitelji. Učinili su to zajedničkim snagama pripadnici “JNA”, četnici i srpski dobrovoljci (domaći teroristi, s pojačanjem iz Srbije).

Bio je ovo prvi slučaj etničkog čišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata i taj je barbarski čin zgrozio svjetsku javnost. Mada je već masakr nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2. svibnja) najavio krvavi rat i otkrio zloćudnu narav agresora, Hrvatska je ostala zatečena takvom brutalnošću i promatrala s nevjericom ono što se događa u istočnoj Slavoniji.

Najjači udar na selo koje se nije imalo čime braniti (mada su žitelji nastojali zadržati agresora i obraniti svoje domove) uslijedio je u nedjelju 7. srpnja 1991. godine (upravo na dan koji se do tada u Srbiji slavio kao “dan antifašističkog ustanka”) i to iz svih raspoloživih topničkih oruđa.

Ćelije su povremeno napadane od svibnja, ali su agresorske snage u njih ušle tek 9. srpnja, a u svijet su otišle slike razorenih i spaljenih kuća i stoke koja luta opustošenim ulicama i okolicom. Za ovaj se zločin doznalo zahvaljujući hrabrim novinarima Osječkog tjednika (prije svega Dariju Hećimoviću i njegovim suradnicima) koji su se uspjeli probiti na mjesto zločina neposredno nakon progona stanovnika sela.

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; stranica posjećena 5.7.2019.)

Ćelije su bile “kost u grlu” agresoru, budući da su se nalazile na važnom opskrbnom smjeru od Osijeka prema Vukovaru, a uz sve to ovo je bilo većinsko hrvatsko mjesto odano novoj demokratski uspostavljenoj vlasti koja je na temelju općenarodnog referenduma (25. lipnja 1991. godine) donijela odluku o samostalnosti Republike Hrvatske. Ćelije su potpuno okružene već 4. srpnja (kad je otpočela i opsada Vukovara), a glavni smjer napada je išao iz obližnjih sela: Bobote i Silaša u kojima su bile koncentrirane jake snage domaćih srpskih terorista, četnika iz Srbije i “JNA”.

Strategija spaljene zemlje, masovnih zločina, progona civila i etničkog čišćenja bili su sastavnim dijelom plana koji je u konačnici trebao dovesti do ostvarenja cilja zacrtanog u Beogradu – stvaranja “Velike Srbije” i napadači nisu birali sredstva kako bi to postigli. Tako se “narodna vojska” (koja se kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata dičila svojom “antifašističkom” borbom i tradicijom) priklonila velikosrpskoj ideji i postala predvodnica teritorijalnih osvajanja. Kokarda i petokraka – četničke vojvode i oficiri i podoficiri “JNA” – u istom stroju i na istom krvavom poslu, u agresiji na sela i gradove, na nenaoružane građane s namjerom istrebljenja svega što nije srpsko.

S razaranjem i spaljivanjem ovog sela i progonom njegovih žitelja započela je kampanja etničkog čišćenja istočne Slavonije koja će sljedećih mjeseci te ratne 1991. godine dobiti još drastičnije oblike i nastaviti se s Daljem, Aljmašom, Erdutom, Vukovarom, Borovom Naseljem, Ilokom, Bapskom, Tovarnikom, Sotinom…Isto se to, nažalost, u to vrijeme događalo i na Banovini, Kordunu, u sjevernoj Dalmaciji, Lici i svim drugim krajevima što su ih zaposjele srpske snage.

Dana 22. ožujka 1992. godine ruski bataljun UNPROFOR-a otkrio je u Tordincima (kod Vinkovaca), nedaleko od katoličke crkve masovnu grobnicu u kojoj je bilo 208 posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Žrtve su bile pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama.

Poslije mirne reintegracije i povratka u ovaj dio istočne Slavonije, osim spomenute masovne grobnice u Tordincima, pronađeno je: u Ćelijama 32 posmrtna ostatka, u Antinu 17 i Korođu 4; ukupno 261 žrtva.

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata; stranica posjećena 6.7.2019.)

Daljnjim istraživanjima utvrđeno je kako su već 21. rujna 1991. godine pripadnici “Teritorijalne odbrane” tzv. SAO Slavonija, Baranja i Zapadni Srem predvođeni poznatim zločincem angažiranim od srbijanskog SDB-a Željkom Ražnatovićem Arkanom, u masovnu grobnicu u Ćelijama bacili tijela 11 žrtava iz zatvora u Dalju, a 11. studenoga iste godine još 5 tijela zarobljenih civila iz Klise (kod Osijeka) koji su bili nasilno odvedeni na “ispitivanje” u “Centar za obuku” srpske paravojske u Erdutu (što je bila baza Ražnatovića i njegovih zločinaca).

U prikrivanju zločina i premještanju posmrtnih ostataka (što je bila uobičajena praksa agresora kako u Hrvatskoj tako i u BiH – kako bi se zameo trag zločinima i otežala identifikacija) sudjelovao je i Boro Ivanović zvani Konj, pukovnik “JNA”, najodgovorniji za napad na selo Ćelije, koji je kao zapovjednik 12. mehanizirane proleterske brigade imao kontrolu i nad domaćim “teritorijalcima”, četnicima i dobrovoljcima iz Srbije. Osim zločina u Ćelijama, Ivanović je bio odgovoran i za brojne druge zločine i razaranja (Tordinci, Orlovnjak, Laslovo, Ernestinovo, Palača, Antunovac).

ŽDO u Osijeku je 2013. godine optužilo Boru Ivanovića (koji je zbog zasluga u etničkom čišćenju istočne Slavonije bio unaprijeđen u general-potpukovnika) za ratni zločin. U optužnici je navedeno kako je kao zapovjednik spomenute postrojbe “JNA” koji je u isto vrijeme imao efektivnu kontrolu nad srpskim “teritorijalcima” i dobrovoljcima iz Srbije, u razdoblju od 7. srpnja do 7. prosinca 1991. godine zapovjedio da

“protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

(Vidi: https://sh.wikipedia.org/wiki/Boro_Ivanovi%C4%87; stranica posjećena 6. 7.2019.)

Ivanovića se također teretilo za nepoduzimanje mjera u sprječavanju i kažnjavanju zločina što su ih počinili oni kojima je zapovijedao. U optužnici je navedeno kako je pri okupaciji Tordinaca ubijeno 22 civila, te odvedeno još 11 stanovnika koji su najprije fizički i psihički zlostavljani i potom prebačeni u logor Begejci (na teritorij Srbije, u blizinu Zrenjanina), zapovjedio je neselektivne topničke napade na selo Ćelije (7. srpnja 1991.), a nakon što su žitelji pobjegli, dopustio pljačku njihove imovine, palež i rušenje kuća, nakon čega su objekti u selu iskorišteni kao ciljevi za uvježbavanje topničko-raketnih napada. Ćelije su tako sravnjene sa zemljom. Ivanovića se teretilo i za to da je u razdoblju od 4. rujna do prosinca 1991. godine u okupiranom Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu i Antunovcu propustio sprječiti zatvaranje, zlostavljanje i ubijanje civila te zarobljenih pripadnika ZNG. Nesporno je utvrđeno kako su njemu podređeni pripadnici postrojbi ubili 22 civila, a još 5 mučili i zlostavljali.

O kakvom se patološkom zločincu radilo kad je u pitanju Boro Ivanović Konj, svjedoči i sljedeći primjer.

Na samome početku rata bio je zapovjednik “bijele vojarne” tadašnje “JNA” u Osijeku. Prema svjedočenjima regruta (ročnih vojnika) koji su bili na službi u njegovoj postrojbi, on je 2. rujna 1991. godine zapovjedio vojniku Mevludinu Kuliću i još trojici njegovih kolega (ročnika) da ubiju četvoricu zarobljenih hrvatskih civila, ali su oni to odbili. Dan kasnije, Ivanović je osobno ubio svu četvoricu vojnika, na spavanju. Kako bi prikrio ovaj zločin, obiteljima nisu dostavljene nikakve obavijesti niti izvješće o događaju.

O ovom su slučaju u više navrata izvješćivali bosansko-hercegovački mediji.

(Vidi: https://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=62796; http://saff.ba/bosnjacki-mladici-ubijeni-u-jna-1991-jer-nisu-htjeli-ubijati-zarobljene-hrvatske-vojnike-video/; https://www.radiosarajevo.ba/metromahala/teme/mevludina-je-ubio-pukovnik-boro-ivanovic-jer-nije-htio-pucati-u-hrvatske-civile/273957; stranice posjećene 6.7.2019.)

Nakon što su njegovi ljudi zarobili četvoricu pripadnika Hrvatske vojske J.A. (1948.), S.E. (1960.), V.K. (1960.) i S.K. (1958.), po njegovoj su zapovijedi predani zločincu Željku Ražnatoviću Arkanu iako se jako dobro znalo da će biti ubijeni. Ove su žrtve nakon smaknuća bačene u masovnu grobnicu u Ćelijama. Ivanović je došao u Ernestinovo neposredno prije mirne reintegracije (1998.) i zapovjedio da se tijela žrtava iskopaju i prebace na drugu (nepoznatu) lokaciju, kojom prilikom su zarobili i iz vatrenog oružja usmrtili trojicu pripadnika Hrvatske vojske (M.G. rođ. 1963. i još dvojicu vojnika nepoznatog identiteta).

Te ratne jeseni (studeni/prosinac 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, a u inozemstvo je otišlo još 150 tisuća).

Strategija koju je koristio agresor najkraće rečeno, svodila se na sljedeće: razoriti, pobiti, osvojiti, opljačkati, spaliti. Nakon što bi “JNA” topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i “krajine”, “teritorijalci”, te brojne skupine dobrovoljaca, specijalne i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju “sanaciju” osvojenih područja.

“Sanacija” terena je među ostalim podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) i prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako vraćali dug za ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Te su paravojne postrojbe i skupine bile sastavljene od šljama najgore vrste, ljudskog taloga, kriminalaca i patoloških ubojica od kojih su mnogi bili prije rata osuđeni na tešku robiju i ne rijetko oslobađanih iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio “posla”.

Jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija i skupina, po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano su provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj “Velikoj Srbiji” i masovne egzekucije i etničko čišćenje bili su sastavnim dijelom strategije koju su provodili. Ratni zarobljenici i civili uglavnom su prepuštani njima, kako “narodna vojska” ne bi “prljala ruke” izravnim klanjima, mada ni to nije uvijek bilo pravilo.

Na groblju u Ćelijama pokopane su 33 žrtve ubijene tijekom Domovinskog rata.

O ovom je selu 20 godina poslije rata snimljen dokumentarni film “Gdje su Ćelije” u kojemu se među ostalim govori o tomu kako povratnici danas žive i kako mjesto izgleda,  te kako teško podnose činjenicu da skoro svakodnevno susreću i one koji su te 1991. bili na suprotnoj strani, a  zbog kojih su morali napustiti svoja ognjišta i domove.

Dana 28 rujna 2003. godine, biskup đakovački i srijemski msgr. Marin Srakić blagoslovio je novoizgrađenu crkvu Srca Isusova u Ćelijama. Crkva je podignuta na temeljima stare koja je 1991. godine bila srušena do temelja.

Zločince (uključujući i Boru Ivanovića Konja) nije stigla pravda, kao uostalom i u ogromnom broju drugih masovnih zločina što su ih nad hrvatskim narodom i pripadnicima drugih nacija izvršili pripadnici “JNA”, “krajiški” teroristi, četnici, “teritorijalci” i srpski “dobrovoljci” i “specijalci”. I ne samo to. Velika većina onih Srba s bivših okupirani područja koji imaju saznanja o mnogim zločinima svojih sunarodnjaka, ne želi ni danas reći gdje su pokopane žrtve za kojima se još uvijek traga, već više od 25 godina.

(Video: Spaljeno selo Ćelije: https://www.youtube.com/watch?v=MVjChqW_pD0; https://www.youtube.com/watch?v=NbLIKmXvXLI&feature=youtu.be&t=13; HTV, Kalendar)

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolektivno ludilo i hrvatska nesloga

Objavljeno

na

Objavio

 Epidemija psihijatrijskih problema u 5. vojnoj oblasti

Nastavlja se ćirilizacija Vukovara. Nastavlja se mrvljenje desnice, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s politikom šutnje i čekanja, kako u HDZ-u tako i izvan njega. Nastavlja se s uhljebljivanjem podobnih. Nastavlja se „predsjednička utrka“ neformalnih kandidata koji pune turističku rupu i sezonu kiselih krastavaca. Sudeći po dobivenom medijskom prostoru ne bi me začudilo da se za predsjednika Hrvatske u utrku uključe medijski miljenici Novak Đoković i Severina, više ne znam kak se preziva.

Nastavlja se i s praksom epohalnih vanjskopolitičkih uspjeha – poslije uspješnog „projekta“ instaliranja Marije Pejčinović-Burić, na red dolazi novi „projekt“ instaliranja Dubravke Šuice. Nastavlja se i pad turističke sezone. A film General prošao je u Puli bos po trnju. Ne trebaju Hrvatima generali, dovoljan je bio onaj partizanski i vidi što sve iza njega moramo popravljati…

Favorizirana ljevica i nesložna desnica

Ne znam je li zbog svih tih i drugih loših nastavaka očajne hrvatske sapunice, ali čini mi se da je nastupilo kolektivno ludilo osobito u političko-kulturno-medijskom prostoru, odnosno u onome što je od „zdravog društva“ ostalo. Ludilo je i pomisliti, primjera radi, da je za smjenu ministrice B. Divjak samo 2 posto ispitanika stanovite agencije za izazivanje kolektivnoga ludila. Nitko se u toj ha, ha, ha agenciji nije dosjetio pitanja o tome jesu li ispitanici za otkaz SDSS-a iz vladajuće koalicije. Šteta. Rezultati bi bili ispod 2 posto. Sto posto! Tako se tretira i tetoši povlaštena režimska ljevica, unatoč činjenici da SDSS samo po „sili zakona“ ima tri povlaštena zastupnika, a HNS na izborima samostalno ne može dosegnuti ni izborni prag. Plenkoviću je i svjetonazorski nedefiniran Most bio previše desno orijentiran, pa ga je srušio kao Tito most na Neretvi, da zavara mrskog neprijatelja zdesna i prebaci na vladajuću stranu lijeve ranjenike HNS-a i SDSS-a.

A stanje na teniskom laktu desnice je i dalje tužno i neizvjesno. Raspao se mješoviti par Esih – Hasanbegović. Možda je i bolje tako, budući da otkad igraju u paru nisu uspjeli stvoriti ni elementarnu infrastrukturu, pa nijednu lopticu nisu prebacili preko mreže. A da im je do šire sloge hrvatske desnice stalo kao do lanjskoga snijega, znam od ranije. Esihova je poslije izbornoga debakla na europarlamentarnim izborima trebala dati ostavku zbog krive procjene da će sa samostalnom listom preći izborni prag. Nije prošla i nije dala uljudnu ostavku. Nije li ludo istodobno organizirati dva sabora iste stranke koja ovako i onako ne prelazi prag? Ludilo je očekivati izborne uspjehe nacionalnih snaga sve dok u sebi i međusobno demonstriraju režimu dragu hrvatsku neslogu.

Dojam o kolektivnom ludilitetu pojačao je i intervju Pupovca na N1, koji sam, nažalost, pratio uživo. I on, poput Esihove, nije preuzeo odgovornost za izborni debakl na euroizborima. Zapitao se: Zašto se u Hrvatskoj na Srbe primjenjuje politika izvanrednog stanja? Pitanje je na mjestu, ali subjekt je u rečenici potpuno promašen. Hrvati žive u izvanrednom stanju. Poražene snage u Domovinskom ratu u povlaštenom.

Izvanredno je postalo redovno stanje

Kad se spomene Srbe odmah se prisjetim onih skoro 10.000 hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti. Umjesto za veliku Srbiju bili su za dom. Jesu li svojedobno krivo procijenili!? I sad krivo procjenjuju. Ne traže, primjerice, ćirilicu tamo gdje joj nije mjesto. K tome bili su na pravoj strani kad je velikosrpska agresija u Hrvatsku uvela „izvanredno stanje“. Založili su se i izborili za uvođenje mirnodopskoga stanja. Proglasiti mirnodopsko izvanrednim stanjem izraz je, po mojem laičkom uvjerenju, kolektivnoga politludila, kao posljedice nezdravoga, zatrovanoga, društva.

Zbog toga odoh po pomoć ravno u Komandu 5. vojne oblasti JNA. Ona je 1991. godine uočila zabrinjavajuću pojavu u svojim redovima. U dokumentu od 18. srpnja 1991. „Komanda“ je redovnim praćenjem „stanja i pojava koje utiču na stanje morala u poslednje vreme registrujemo sve veći broj starešina i vojnika koji se iz raznih razloga obraćaju lekarima sa psihijatrijskim problemima. Broj ovakvih bolesnika svakim danom je sve veći, što može poprimiti oblike epidemije sa nesagledivim posljedicama. Kroz psihijatrijske kabinete poliklinike prošlo je 627 vojnika i 178 starešina psihijatrijskih slučajeva u periodu 25.06. do 15.07. 1991.“. Skoro trideset godina kasnije „epidemija“ se po vojnoj oblasti proširila i lijevo i desno. Toliko o psihijatrijskim problemima, „lekarima“ i stanju morala.

A sad na izvornom dokumentu pretresimo pitanje „izvanrednog stanja“. Recimo, u Glini. Stanoviti „kapetan Dragan“ (Dragan Vasiljković, još nije dokraja pomilovan) dan poslije otkrivene „epidemije“ u 5. vojnoj oblasti, dne. 19. srpnja 1991., (dokument se sigurno izučava na četničkim studijima), piše „Sekretaru SUP-a SAO Krajine“, „komandantu TO SAO Krajine“, „Frenkiju“, „majoru Fići“ i „oficiru bezbjednosti“ da, unatoč izvanrednom stanju i ratnom stanju koji proglasiše pobunjeni Srbi u Hrvatskoj – „Trenutna situacija u Glini je zadovoljavajuća tj. pod kontrolom. Predhodnih noći je došlo do pucanja i par eksplozija (minirane par hrvatskih kuća i trgovina), medjutim što se tiče tih problema red je uveden“.

Naime: „Od večeras bi trebalo da sve funkcioniše. Svi oni koji su sebe nazivali četnicima sada se ponašaju drugačije tj. disciplinovanije. Što se tiče redovne milicije i rezervnog sastava, svi znaju svoje zadatke. Milicija obavlja zadatke kao i do sada, a rezervni sastav se bavi uvježbavanjem. Što je veoma važno, dobro smo prihvaćeni sa strane mještana Gline tj. do sada od kako smo uveli – preuzeli kontrolu teritorije, nije došlo do nikakvih ekscesa, već je uveden red i disciplina. U toku je sredjivanje štaba i upisivanje vojnika na obuku“. Ovaj je dokument sigurno tretiran kao olakotna okolnost na suđenju Vasiljkoviću, jer je 1991. u Glini uveo red i „zadovoljavajuće“ stanje.

Velim, izvanredno stanje u nas je postalo redovnim, „zadovoljavajućim“ stanjem. Normalno stanje i zdravo društvo tek treba izboriti hrvatskom slogom na ključnim pitanjima opstanka, sigurnosti i prosperiteta. I na latiničnom pismu, dakako.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Okupacija u 5 slika

Objavljeno

na

Objavio

I ne odveć pažljivom promatraču dnevno-političkih zbivanja jasno je kako mediji srednje struje danas u Hrvatskoj igraju istu ulogu kao Titova JNA nekad, samo što se služe nešto mekšim sredstvima kako bi Hrvatima držali glavu dolje, a ruke na leđima. Ne pokazuje to samo njihov odnos prema dosezima spomenute vojske – od krajnje nekritičkog slavljenja njezine krvave pobjede ’45 do umanjivanja ključne joj uloge u agresiji na Hrvatsku ’91 – nego i sustavno prigušivanje svakog hrvatskog uspjeha, ma u kojem području bio, skretanjem pozornosti na navodno prijeporne sitnice. Tomu zacijelo kumuje činjenica što dobar dio utjecajnih novinara vuče biološke korijene od negdašnjih oficira i podoficira JNA. A u medije su, nimalo slučajno, raspoređeni već za bivše države da bi ih mlada Hrvatska naslijedila u paketu s ostalim kosturima iz komunističkog ormara. Kako se njihova podmetanja olako zaboravljaju, ako ništa drugo, barem radi ilustracije osvijetlimo pet svježih manifestacija medijske okupacije Hrvatske, koje se na ovaj ili onaj način uvijek iznova ponavljaju.

U Areni ništa nova

I prije početka ovogodišnjeg filmskog festivala u Puli dalo se naslutiti kako su šanse “Generala”, biografskog filma o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, da se okiti nekom prestižnijom nagradom manje od onih Vice Vukova u srazu s Đorđem Marjanovićem na splitskom festivalu zabavne glazbe prije kojih pedesetak godina. Uz iznimku dviju nagrada za tumače sporednih uloga, dodijeljenih glumcima pravih antifašističkih imena (Borko i Olga), “General” je očekivano ostao praznih ruku. Na hladan prijem naišao je i kod probirljive pulske publike (ocjena 3,83), kojoj je, čini se, posebno teško palo što je 20 milijuna kuna utrošeno na film koji neugodno podsjeća na ostvarenje ustaških snova umjesto da ih se iskoristi za nešto pametnije – recimo, da se, povrh onih skoro 5 milijardi kuna, ubace u Uljanik. A kako li je tek onda morao proći među mentalnim, funkcionalnim, a nerijetko i biološkim slijednicima onih čiji su glasovi donosili prevagu Đorđu Marjanoviću u odnosu na Vicu Vukova – pripadnicima novinarske čete? Kako drukčije, nego kao bačen lavovima u Arenu! Velikodušno su mu udijelili slabašnu dvojku (ocjena 1,83), što će reći da je na jednu jedinicu palo pet dvojki. Time su ujedno ostavili prostor da ubuduće, u slučaju neke nove filmske provokacije u kojoj ustaše pobjeđuju, budu još žešći. Poput oficira JNA koji je u osvit rata naredio ispaljivanje plotuna iz višecjevnih raketnih bacača s područja Bačke na spavaonice Tigrova u Erdutu, mučki ubivši 6 mladih hrvatskih gardista uz popratnu izjavu – “Ovo je bilo samo upozorenje. Idući put bit ćemo još žešći!”
Ne manje očekivano, suglasjem publike, novinara i stručnoga žirija lovorike je pobrao film “Dnevnik Diane Budisavljević”, o gospođi koju djeca oficira JNA i njihovi kolaboracionisti prikazuju spasiteljicom 10 tisuća kozaračke djece iz ustaških logora, koje sad već nazivaju nacističkima. Dotičnu heroinu silom uspoređuju sa spasiteljem Židova u nacističkoj Njemačkoj čije je djelo nadahnulo Stevena Spielberga da snimi Oskarima ovjenčan film “Schindlerova lista”. Pritom se ne daju smesti ni time što je g. Schindler pothvat provodio u strogoj konspiraciji, ne surađujući s vlastima izuzme li se poneki potkupljeni pojedinac, dok je gđa Budisavljević, kao dama iz visokog društvenog sloja, uslijed ratnih prilika neimaštinom mőreno pučanstvo animirala da prihvati tisuće napuštenih, gladnih dječjih usta. Sve to u suradnji s institucijama NDH i Katoličkom crkvom, koje su prethodno provele liječenje teško oboljele djece sukladno ondašnjim mogućnostima. Nažalost, ne uvijek sa sretnim krajem.

Kako je uopće došlo do humanitarne katastrofe takvih razmjera, novinski izvjestitelji ne spominju. Stoga nije zgoreg podsjetiti. Jedan, mjereno tada važećim međunarodnim ratnim pravom, bandit, ili kako pjeva suvremeni antifašistički bend – “gad željan krvi i rata” (jedini takav u ono vrijeme na ovim prostorima, jer drugi su se nakon početnih iskrenja ubrzo primirili, shvativši kako će veliki, a ne mali odrediti ishod rata), pune je tri godine bez ikakvog vojnog efekta podmuklo poticao narod na bunu gdjegod bi stigao, samo kako bi sebe pokazao većim u očima svog šefa, komunističkog boga Staljina. U vojničkom smislu posve besmisleno tumaranje šumama i gorama okončano je intervencijom izvana Staljinove Crvene armije, a ne djelovanjem njegovog posilnog, čime je ujedno odlučen rat na prostoru bivše države. Iza suludog, višegodišnjeg ustaničkog pohoda, bez primjera u ondašnjoj Europi, ostalo je tek mnoštvo prerano ostavljenih kostiju na svim stranama kao trajni spomenik vlastohleplju Maršala-Moloha. Među njima vidno mjesto zauzimaju bolesna i izgladnjela kozaračka djeca koju su u općoj strci, panici i histeriji napustili roditelji. No, ne će to biti jedina djeca čije će se krvi taj napiti. Tek kad su topovi umuknuli, orgijanje će doživjeti vrhunac. Za tu djecu nije se našlo neke Diane Budisavljević da ih spašava, a ni vlasti spremne pridružiti joj se u tom pothvatu.

Kad reketari zaplaču

Združenom medijskom ofanzivom nedavno srušeni ministar Goran Marić u jeku je napada neoprezno izjavio kako državnu imovinu, imanje u blizini Samobora, protupravno uživa sin “najzaslužnijeg” za okrutnu sudbinu kozaračke djece, zvanog i našim najvećim sinom. Unatoč gotovo dva desetljeća staroj sudskoj odluci, sina najvećeg sina se s posjeda u državnom vlasništvu ne može se baš nikako deložirati. Taj vapaj sigurno nije utjecao na splašnjavanje intenziteta napada na Marića. Naprotiv, samo su još eskalirali!

Zanimljivo je kako nakon Marićeva rušenja neki koji su u nesmiljenoj medijskoj harangi i sami sudjelovali, djelujući poput lajbek-milicionara iz ’45, za njim sada rone krokodilske suze. Te im je krivo što ministar nije precizno odgovorio na neka pitanja vezana uz poslove koje je obavljao davno prije nego što je ministrom postao, te se nadaju da će se njegov nasljednik prema upravljanju državnom imovinom nastaviti jednako odlučno i odgovorno ponašati kao on, odajući tako Mariću svojevrsno priznanje na obavljenom poslu. Honoriraju mu što se nije ustručavao uhvatiti u koštac s onima koji protuzakonito uživaju u posjedu državne imovine, nerijetko još i zarađuju na njoj, a nije riječ o nimalo bezazlenim tipovima. No, kako to da su “istraživački” novinari došli u posjed papira koji se uopće ne tiču Marićevog ministarskog rada i objavili ih, a nikako ne uspijevaju otkriti tko to uzurpira državnu imovinu i protivno zakonu na njoj dobro zarađuje? Nego su od Marića tražili, kao da je službenik u DORH-u, da im dokumente o tome sâm podastre, neuvijeno otkrivši na što se njihov istraživački rad zapravo svodi – objavu onoga što im netko podastre uz neizbježno popratno preuveličavanje.
Pa ne kaže se uzalud – reketar reketaru ne kopa oči! Pritom nema iznimke ni u slučaju kad je prvi tek moralni reketar, zakriven velom brige za javnost, a drugi, ipak nešto moralniji mu kolega, reketar u uobičajenom smislu te riječi. Kako god, princip je isti, sve su ostalo nijanse!

Turizam propada, zarada raste!

Vrijedi priznati kako se u zadnje vrijeme jutarnjem medijskom korpusu katkad potkrade i poneka istinita vijest, češće nego večernjem mu pobratimu, da ne spominjemo baš 11. dalmatinsku i 6. ličku brigadu, onu koja ordinira 24 sata. Pored silnih, gromoglasnih napisa o propasti turističke sezone i traženja krivca negdje u “fusnoti” probila se vijest kako su zaključno s desetim danom srpnja turistički prihodi porasli zamjetno brže od broja turista i noćenja, u hotelskom smještaju za dojmljivih 12%, a u ugostiteljstvu osjetnih 9%, i to unatoč nesmanjenom PDV-u. I sad bi trebalo sniziti PDV na ugostiteljstvo, tog čisto kolateralnog turističkog dobitnika?

Navedeno upućuje kako su ulaganja u turizam, ali i primjetno podizanje ugleda Hrvatske zadnjih godina, pozitivno djelovali na sadržaj ponude i percepciju Hrvatske u svijetu, što se odrazilo u većoj potrošnji, mada mediji, držeći se kao pijani plota starih socijalističkih mjerila, baziranih na volumenima, i dalje zaradi pretpostavljaju broj gostiju i noćenja. Znaju oni da je prosječnom čitatelju, zabrinutom kako netko drugi ne bi zaradio previše, moralno prihvatljiv samo smještaj s ne više od 3 zvjezdice, kao u vremenima kad je sjala samo jedna zvijezda – crvena petokraka. Sve iznad toga smrdi na prljavi kapitalizam i sumnjivo bogaćenje. I onda uslijedi čuđenje kad rast zastane, dok se američki veleposlanik Kohorst, čovjek s istančanim osjećajem za biznis, čudi Hrvatskoj i sprda sa strukturom turističke ponude koju obilježava izrazito visok udjel niskoprofitabilnih kampova i kućne radinosti. No, Hrvatima i dalje pada mrak na oči čim gdjegod iskrsne vila s bazenom ili neki drugi luksuzni sadržaj koji donosi veću dobit, na korist svih proračuna – od lokalnih do državnog. Ma, bolje je da sve to bude i dalje pašnjak, kako, uostalom, u knjigama već stoljeće i po’ stoji upisano, taman njime stoka sitnog zuba ne pasla desetljećima. Ali zato uredno pase s medijskih pašnjaka.
Prije desetak godina mediji su proveli histerični pritisak na hotelijere kako bi snizili cijene zbog pada cijena turističkih usluga u zemljama koje Hrvatskoj uopće nisu konkurencija. Iako za to nije bilo racionalnog razloga, mnogi su nažalost tomu popustili, a dijelom i kao posljedica hajke, Hrvatska je od turizma uprihodila 500 milijuna eura manje. Još lani su mediji rigali baražnu vatru protiv posve logičnog, sezonskog povećanja cestarina i benzina u vrijeme kad mnoštvo stranaca boravi u Hrvatskoj. Koji, igrom slučaja, dolaze poglavito iz zemalja iz kojih su i vlasnici glavnine medija. Za sve te subverzije, naravno, nitko nije odgovarao. Pa tko je još vidio da reketari nekome odgovaraju? Ako bi i odgovarali, teško da bi loše prošli, budući, poznato je to, imaju najbolje odvjetnike. No, ovoj sorti odvjetnici ni ne trebaju jer su se sami prozvali sudom – sudom javnosti.

Nije žvaka za specijalca

Hrvatska košarka proživljava vrlo teške trenutke. Do jučer nezamislivo, reprezentacija gubi čak i od Poljske, Mađarske, Rumunjske… Neki vide problem u tome što se, za razliku od ostalih hrvatskih reprezentativnih vrsta, ovdje ne poštuje svetost reprezentativnog dresa, nego se odaziv svodi na kako se komu prohtije. Zanimljivo, do takvog odnosa prema reprezentaciji ne dolazi u sportu u kojem glavnu riječ vodi Zdravko Mamić, nego tamo gdje je najmoćniji Emil Tedeschi. Drugim riječima, stvar štima u sportu u kojem caruju netransparentnost i nepravda, tamo gdje se krade naveliko, a šteka tamo gdje je sve čisto, gdje je čovjek uložio vlastiti krvavo zarađeni novac, zbog čega ga novinari iznimno poštuju i cijene. Puni su riječi hvale i razumijevanja za Tedeschijevo preseljenje financijski najstabilnijeg hrvatskog kluba u Sloveniju. Jednodušno ističu razboritost tog poteza objašnjavajući kako ovdje jednostavno nema navijača ni za lijeka, mada su ih ne tako davno uspjeli stvoriti čak i u opet ugaslom ledenom sportu sa skoro nikakvom tradicijom u Hrvatskoj. Samo, bi li istim žarom hvalili preseljenje Dinama, recimo, u Međugorje? Ne bi li i on tamo imao više navijača? Barem onih istinskih?

I dok vele-prekupac svjetskih robnih marki u biznisu žanje same uspjehe, u sportu nije te sreće. Zadnji veći klupski uspjeh hrvatska košarka pamti otprije nekoliko sezona kad je u finalu Regionalne lige Cibona pobijedila Cedevitu usred Beograda. To se zacijelo ne bi dogodilo da Josip Klemm tada nije uložio vlastitih 500 tisuća dolara u ostanak Darija Šarića u Ciboni. Zanimljivo, Klemm je nedavno pravomoćno osuđen zbog poslovnih nepravilnosti u približno tom iznosu, negdje baš u to vrijeme. Oštetio je, kažu, vlastitu tvrtku. Valjda koliko i hrvatsku košarku. A što drugo nego osuđenik može biti istaknuti policijski specijalac iz Domovinskog rata koji se usudio baciti u poduzetničke vode, usput pruživši ruku i hrvatskoj košarci? Uostalom, tko mu je kriv što u ono vrijeme nije stjecao prvi milijunčić uvozeći žvake? I nije ovdje riječ samo o Klemmu, Tedeschiju i hrvatskoj košarci, nego i o Hrvatskoj šire. Jer gdje nema hrvatskog duha, ne može biti ni hrvatskog uspjeha. Samo potonuće!

Hajdukov “Topčider”

A novo potonuće pogodilo je klub, nekad znan pod nadimkom koji već dulje vrijeme zvuči ironično – “majstor s mora”! Malteški sokolovi izili bile tiće za večeru. Debakl se zbio unatoč tome što je opće stanje u narodnom klubu idealno, jer njime upravlja narod – direktno, demokratski i transparentno. Kao jamstvo da od klijentelizma i korupcije ne će ostati ni jedno ‘k’, a kamoli oba, narod je u Nadzorni odbor kluba mudro izabrao tri čestita znanstvenika, sociologa, dok četvrti im kolega, svojevrsna siva eminencija, u svojstvu kontra-obavještajca u večernjem medijskom korpusu subotom piskara izrazito kritičke tekstove o stanju u hrvatskom nogometu, toj najplodonosnijoj močvari na svijetu,… pardon, drugoj na svijetu. Uvjeren kako tamo ama baš ništa ne valja, u čemu ga prekomjerno podržava teška medijska artiljerija, znanstvenik kao lijek nudi oprobani hajdučki, samoupravljački model.

Jer u Hajduka je sve na svom mistu. K tome i u neposrednom okruženju raste prvoklasna sirovina, ponajbolji genetski materijal za sport na svijetu… Samo fale rezultati! Pa kako to? Da nije neko prokletstvo? Možda ljetno prokletstvo? Naime, lanjskog je ljeta hajdučki narodni elektorat svesrdno klicao – dabogda sve izgubili! Pa su im se redom izjalovile nade – u Argentince, u Dance, u Ruse, u Engleze – da bi tek u finalu doživjeli određenu satisfakciju, tako da i dalje mogu biti ponosni što im ulica usred Splita nosi naziv po Napoleonovu generalu. Par dana kasnije čak i od Zvone Bobana, ipak su smogli snage čestitati Nogometnom savezu uopćenom čestitkom koja bi se posve neizmijenjena mogla koristiti i povodom uspjeha neke folklorne družine ili sekcije ritmičke gimnastike.

A možda to prokletstvo datira iz davnijih vremena, onih kad su “hajduci” napustili svoj Split, onda već u hrvatskoj državi, i, stavivši crvenu zvijezdu petokraku na prsa, zaputili se brodom znakovitog naziva “Topčider” na otok Vis, tada pod britanskom okupacijom. Topčider je, inače, dio Beograda u kojem je sjedište našao najveći gospodarski gigant bivše socijalističke državne zajednice, div koji je gotovo sve vrijeme postojanja te države neumorno radio u četiri smjene – tiskara novca. No, uslijed udarničkim radom nastale prekomjerne ponude, novac je sve manje i manje vrijedio, a novčanice se dičile repom sa sve više nula. Pomalo paradoksalno, što je rep postajao kićeniji, to je rastao svežanj novčanica potreban kako bi se kupila ista stvar. Možda upravo na Topčideru leže korijeni devalvacije Hajduka?
Jer ako nije to, nema što drugo biti nego sociološki fenomen znan i kao sitnozubo prokletstvo, kojeg je tako lucidno uočio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari