Pratite nas

Povijesnice

Vidovdan – dan koji simbolizira krvavu povijest Balkana

Objavljeno

na

U povijesti Balkana mnogo je važnih datuma od kojih su neki duboko ukorijenjeni u svijest naroda ovih prostora, no jedan od njih ima posebno mjesto. To je Vidovdan, jedan od najvećih srpskih praznika, koji se obilježava na današnji dan, 28. lipnja. Taj datum je neobično važan u povijesti balkanskih država, jer su se 28. lipnja odigrali događaji koji su, po mnogima, trajno obilježili povijest ovog dijela Europe, izvještava Anadolija

[dropcap]N[/dropcap]a Vidovdan 1389. godine dogodila se Kosovska bitka srpske i osmanlijske vojske, koja je nagovijestila višestoljetnu vladavinu Osmanskog Carstva na tlu Balkana. Na taj datum 1914. godine je i pripadnik organizacije ‘Mlada Bosna’ Gavrilo Princip u Sarajevu ubio austrijskog prijestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, što je bilo neposredni povod za početak Prvog svjetskog rata.
Također, 75 godina kasnije, 28. lipnja 1989. godine održan je i svesrpski skup na Gazimestanu na Kosovu, odakle je bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike (SR) Jugoslavije Slobodan Milošević najavio krvave pohode njegove zemlje koji će uslijediti 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti događaji su kulminirali genocidom nad Bošnjacima u Srebrenici.

‘Šest stoljeća kasnije, danas, opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada i takve još nisu isključene… Prije šest stoljeća Srbija je ovdje, na polju Kosovu, branila sebe. Ali je branila i Europu. Ona se tada nalazila na njenom bedemu koji je štitio europsku kulturu, religiju, europsko društvo u cjelini’, riječi su Miloševića koje i danas pamte žrtve ratova na Balkanu. Jedan od najznačajnijih bošnjačkih intelektualaca, pokojni Nijaz Duraković zapisao je u svojoj knjizi ‘Prevara Bosne’ da je ‘Dan D’ za početak zla na Balkanu bio upravo Vidovdan 1989. godine. On je naveo da je ‘masa frenetično pljeskala Miloševiću’ nakon njegove najave da smo ‘ponovno pred bitkama’, ali da su mudriji političari i analitičari već tada shvatili da Milošević zvecka oružjem i javno prijeti ratom, koji je, pokazalo se, u njegovom stožeru seriozno pripreman.

Tako se danas navršavaju 624 godine od Kosovske bitke, 99 godina od Sarajevskog atentata i 24 godine od svesrpskog skupa na Gazimestanu. Postoji i čitav niz drugih važnih događaja koji su se dogodili 28. lipnja, poput Vidovdanskog ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine, kojim je ‘ozakonjen dotadašnji centralistički velikosrpski sustav’. Na Vidovdan se i u novije vrijeme događaju važni ili makar simbolični događaji. Haški sud je tako prošle godine na taj datum oslobodio bivšeg lidera bosanskih Srba Radovana Karadžića od točke optužnice za genocid nad Bošnjacima i Hrvatima u sedam općina u BiH, osim Srebrenice. Simbolično, kontroverzni redatelj Emir Kusturica je na Vidovdan 2011. godine počeo graditi Andrićgrad koji je, po izjavama nasljednika, podignut na otetoj zemlji zemljoposjednika Pašana Hadžića iz Višegrada. Akademik Muhamed Filipović je Andrićgrad nazvao simboličnim dovršetkom genocida nad Bošnjacima u tom dijelu BiH.

Inače, svesrpski skup na Gazimestanu, nedaleko od glavnog grada Kosova, Prištine, 28. lipnja 1989. godine, prema realnim procjenama okupio je između 300 i 500 tisuća osoba, dok su srpski mediji špekulirali da su se na skupu okupila čak tri milijuna ljudi. Kako je u svojoj ‘Povijesti Bosne’ zapisao ugledni britanski povjesničar Noel Malcolm, skup na Gazimestanu bio je ‘simbolična prekretnica u povijesti jugoslavenskih zemalja’. ‘U Srbiji se više tjedana prije toga osjećalo nacionalno previranje na svakom koraku. Kosti srpskog kneza Lazara, koji je poginuo u Kosovskoj bici, prevožene su po bivšoj Jugoslaviji i bile su mjesto hodočašća. Na Gazimestanu su se zajedno prodavale ikone Isusa Krista, cara Lazara i Slobodana Miloševića’, naveo je Malcolm.

Poruke s Kosova 28. lipnja 1989. godine bile su stalni motiv i ubilačkih falangi pod zapovjedništvom Ratka Mladića koji je, na kraju, u Srebrenici srpnja 1995. godine izjavio je da je ‘došlo vrijeme da se Turcima ponovo osvetimo na ovom prostoru’. Ovakvi stavovi, po mišljenju akademika Filipovića, izraz su jednog od ‘najekstremnijih vidova uopće jedne ksenofobne ideologije koja je, nažalost, i danas živa’. ‘Takva ideologija nastala je u manastirima, i to nema veze sa svjetovnom poviješću. Srpska vlastela je surađivala s osmanskom državom i služili su kod osmanskih sultana. Spomenutu ideologiju su, zapravo, projicirali monasi koji su bili izrazito antimuslimanski nastrojeni… Ta ideologija podrazumijeva osvetu. To znači da treba pobiti te Turke, odnosno, zapravo, Bošnjake na ovim prostorima. Više puta sam ja ukazao da je to ustvari jezgro genocidne ideologije’, kazao je Muhamed Filipović.

Redovni profesor povijesti na američkom sveučilištu Yale Ivo Banac ranije je za agenciju Anadolija ocijenio da je Milošević na Gazimestanu 28. lipnja 1989. godine nedvosmisleno najavio i oružane sukobe na Balkanu. ‘Oni koji su Miloševićeve riječi uzeli ozbiljno, vidjeli što on doista ima u vidu. Ideologija u Srbiji je iz jednopartijske, komunističke, prešla na velikosrpsku i nacionalističku’, istakao je Banac.
Prema njemu, opasna ideologija i poruke s Gazimestana su i danas živi.

‘Naravno da ta ideologija živi. Ona je i mnogo starija od Gazimestana i ide u 19. stoljeće. Ona je danas živa, zdrava i žilava, jednako kao i 1989. godine. S tim da smo mi u onoj fazi, što bi rekli, naoružanog primirja. Situacija je drugačija nego ranije, drugačiji su međunarodni odnosi i okruženje, pa neke stvari u ovom trenutku nisu moguće. Ali ideologija koja je pokrenula oružane sukobe je živa i ona čeka svoju priliku. Naravno, ta ideologija se manifestira i na druge načine, ne samo oružano’, istakao je Banac. Vidovdan, koji se obilježava 28. lipnja, vezan je za kosovski mit koji je formiran u 19. stoljeću. Prema ocjenama stručnjaka, taj mit ima veoma važno mjesto u srpskoj tradiciji, a za posljedicu je imao i neke tragične epizode u prošlosti tog naroda.

vidovdan-kosovski-boj-498[1]Kako je primijetio Noel Malcolm, nijedan element tog mita nije bio tako moćan kao takozvani ‘kosovski savez’. Radi se o vjerovanju da je srpskom knezu Lazaru Hrebljanoviću (1329-1389), koji je kao vodeći oblasni gospodar zapovijedao srpskom vojskom u Kosovskom boju, kada je i poginuo, ‘ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva, a da je on izabrao ovo posljednje’.
‘Zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi sebe smatraju ‘nebeskim narodom”, piše Malcolm. Prema liturgijskim tekstovima, a ne povijesnim izvorima, knez Lazar je uoči pogubljenja od strane osmanlija tokom Boja na Kosovu izjavio ‘kako je bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti’. ‘Ipak, čak i danas, bez obzira ima li to uopće ima nekog smisla ili nema, ‘kosovski savez’ u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog vjerovanja’, primjećuje britanski autor, koji sve to naziva ‘produktom nacionalističke ideološke historije’.

Ideja o ‘kosovskom savezu’ i koncept o ‘nebeskom carstvu’ nastala je u 19. stoljeću. Nacionalna ideologija u koju su ove ideje bile upregnute direktno ima veze s teritorijalnim širenjem Srbije, prvenstveno na Kosovo. Takvu nacionalnu ideologiju stvorili su, po Malcolmu, utjecajni nacionalistički autori i graditelji nacije Vuk Karadžić i Petar Petrović Njegoš. Oni su tu nacionalnu ideologiju stvorili koristeći upravo elemente narodnog kosovskog predanja. ‘Devetnaesto stoljeće je bilo razdoblje u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim dijelovima Europe. U slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavisnog nacionalnog teritorija nužno podrazumijeva pobunu ili rat protiv osmanskih Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja, istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu prošlost prije osmanlija’, navodi Malcolm.

Granica pisana krvlju

Priča o Boju na Kosovu postala je, primjećuju ugledni strani autori, neka vrsta talismana srpskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema ništa drugo u povijesti Srba. Otud i fama o ‘osveti Turcima’, pa nije slučajno što je Ratko Mladić tokom agresije na BiH često spominjao Turke. To je i svojevrsni lajtmotiv i filma ‘Boj na Kosovu’ koji je snimljen uoči ratova na Balkanu u svrhu, prema mišljenju stručnjaka, nacionalnog homogeniziranja. U tom kontekstu film ističu i autori BBC-jevog dokumentarca ‘Smrt Jugoslavije’. U jednoj sceni srpski junak Miloš Obilić, koji je u Boju na Kosovu ubio sultana Murata, jednom od Srba koji je prihvatio islam, a što je po uvjerenju brojnih srpskih vođa, ideologa i autora slučaj s balkanskim muslimanima, kaže: ‘Ja danas svojom krvlju ispisujem granicu između mene i tebe.’ Kaže kako će njemu ‘pomoći Bog kojeg se nije odrekao’.

Poznati srbijanski povjesničar Dušan T. Bataković zaključuje kako ”kosovski savez’ – izbor slobode u nebeskom carstvu umjesto poniženja i ropstva u prolaznom svijetu, još uvijek predstavlja trajno vezivno tkivo koje prožima Srbe osjećajem nacionalnog bitka’.

Vidovdan i Boj na Kosovu

Postoje dvije raširene pretpostavke o Boju na Kosovu 1389. godine – da je to bila turska pobjeda koja je uništila Srpsko Carstvo i da su poraženi Srbi odmah pali pod osmansku vlast. Moderni povjesničari su dokazali kako je to netočno. Srpsko Carstvo se raspalo nakon smrti cara Dušana još 1355. godine. A što se tiče značaja Kosovske bitke, povjesničari vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. godine, dakle 18 godina ranije, imala dalekosežnije efekte od Boja na Kosovu jer je ‘otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana’. Osim toga, cijela povijest turske ekspanzije na Balkanu bila je povijest suradnje s kršćanskim vladarima.

M.Boban/Kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

24. studenog 1991. – Planinska satnija Velebit

Objavljeno

na

Objavio

Dana 24. studenog 1991. pripadnici Planinske satnije Velebit napokon su uspostavili nadzor nad većim dijelom južnog Velebita.

Naime, početkom studenog temperature na Velebitu spustile su se do nule, a uvjete su pogoršavale i hladne kiše koje su svakodnevno padale dva mjeseca.

Zbog toga su se pobunjeni Srbi povukli u Medak, što su iskoristili hrvatski alpinisti i policajci iz Lovinca postavivši visinske baze i kontrolne punktove na Ivinim vodicama i Buljmi.

Pripadnici Planinske satnije bili su vrhunski alpinisti, speleolozi i gorski spasioci. Njih 16 penjalo se na Himalaju, a devetorica su bili članovi ekspedicije na najviši vrh svijeta – Mount Everest, piše HRT

Zapovjednik Planinske satnije Velebit bio je poznati zagrebački alpinist, Jerko Kirigin. Tijekom okupacije Lovinca prvi su put angažirani kako bi preko Velebita zbrinuli protjerane civile. Sedamnaestero staraca u noći između 28. i 29. rujna, spuštajući ih kozjim stazama nosiljkama uspješno su prenijeli do Starigrada Paklenice.

Najvažnija zadaća Planinske satnije bila je prikupljanje podataka o položajima pobunjenika. Također, izveli su nekoliko diverzija, od kojih je najučinkovitija bila granatiranje Metka u prosincu, a provodili su i alpinističku obuku za pripadnike specijalne policije.

Tijekom srpskog protuudara u obrambenoj fazi operacije „Maslenica“ Glavni stožer uvidio je stvarnu važnost Planinske satnije koja je bila čimbenik sigurnosti svih postrojbi Hrvatske vojske i policije koje su se smjenjivale na Velebitu.

Iako je većim dijelom bila demobilizirana, tijekom 1994. godine istaknuti zapovjednici i pripadnici postrojbe održavali su na Velebitu planinarsko-alpinističku obuku za postrojbe specijalnih namjena i gardijskih brigada.

Planinske postrojbe za posebne namjene i danas su elitni dio svjetskih vojski, ali samo su hrvatski alpinisti silom prilika od civila postali ratnici koji su na velebitskom masivu branili slobodu svoje domovine.

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

24. studenoga 1918. Stjepan Radić: ‘Ne srljajte kao guske u maglu’

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1918. na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu”.

U Narodnom vijeću sve više preovladavalo je stajalište kako ujedinjenje Države SHS sa Srbijom i Crnom Gorom treba izvršiti što prije i to na unitarističkoj osnovi, a bez ikakvih utanačenja o položaju pojedinih povijesnih zemalja koje bi stupile u zajedničku državu te je Radić na sjednici Središnjeg odbora Narodnog vijeća od 23. studenoga 1918. godine podnio prijedlog da se zajednička država uredi kao savezna država u kojoj bi vrhovnu vlast imala tri regenta, srpski prijestolonasljednik, hrvatski ban i predsjednik slovenskog Narodnog sveta.

Sljedećega dana, 24. studenoga 1918. godine, na još jednoj sjednici Središnjega odbora Narodnog vijeća SHS drži govor i suprotstavlja se centralističko-hegemonističkom načinu ujedinjenja južnoslavenskih zemalja. Radić tada izriče proročansku opomenu.

“Upozoravam, da se ljuto varate, ako mislite, da se ovako samovoljno može prijeći preko tisuću i više godina hrvatske povijesti i hrvatske državnosti… Mi Hrvati za to nismo.

Naš hrvatski seljak – a to je devet desetina hrvatskoga naroda – u ratu postao je potpun čovjek, a to znači, da ne će više nikome služiti, nikome robovati, ni tuđinu ni bratu, ni tuđoj ni svojoj državi, nego hoće da se u veliko ovo doba ta država uredi na slobodnom republikanskom i na pravednom čovječanskom (socijalnom) temelju”, kazao je Radić.

“Gospodo! Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu”, rekao je Stjepan Radić u svom poznatom govoru.

“Nemojte tako postupati da se bude moralo danas-sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata”, upozorava Radić.

“Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška stavljati svoj rođeni narod pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po svojoj gospodarskoj voljici bez naroda i proti narodu.

Ako to ne vjerujete, dao vam Bog svima proživjeti toliko – to ne će biti dugo – da vidite, kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas odpuhnuti baš u času, kad ćete misliti, da se je narod smirio, a vi da ste ga dobro zajašili. Živjela republika! Živjela Hrvatska,”, završio je Radić svoj govor u Skupštini.

Bio je izabran u delegaciju od 28 članova koja je išla u Beograd na proglašenje ujedinjenja ali glavna skupština HPSS-a, koja je održana 25. studenoga 1918., zaključila je kako on neće ići u Beograd. Komentirajući tu odluku rekao je: “Ma što se dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance. Našu sestru Srbiju proglašavaju za našu mater. Naša mati je samo sveta naša domovina.”

Sutradan, 26. studenoga 1918., Središnji odbor Narodnog vijeća isključio ga je, no ne i njegovu stranku HPSS, iz Vijeća “zbog njegovih napadaja i kleveta” na toj glavnoj skupštini stranke gdje je on “našu gospodu” koja vode politiku nazvao “zanešenjaci”, “tašti”, “siloviti”, “sebičnjaci”, a potkraj studenoga otputovao je u Prag gdje ostaje do 10. prosinca 1918.

Krajem 1918. godine već je otvoreno isticao svoj republikanizam a 1919. saziva izvanrednu glavnu skupštinu HPSS-a s koje su upućene javne optužbe režimu te Središnji odbor HPSS zahtijeva hrvatsku neutralnu seljačku republiku i odlučuje se taj zahtjev uputiti američkom predsjedniku Woodrowu Wilsonu.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari