Pratite nas

Gost Kolumne

Vijeće ministara BiH odbilo dati suglasnost za uplovljavanje turskih ratnih brodova u Neumski zaljev

Objavljeno

na

Nakon dvosatne rasprave Vijeće ministara BiH odbilo je na današnjoj sjednici  dati suglasnosti za održavanje „Pomorske vježbe Mornaričke akademije Oružanih snaga Turske u Neumskom zaljevu od od 14. do 19. 7. 2014“, saznaje hrvatski Medijski Servis, a prenosi kamenjar.com

SONY DSCTime je bar privremeno stavljena točka na slučaj koji je uzburkao javnost i izazvao revolt među stanovništvom Neuma, nakon saznanja o tome da je Ministarstvo vanjskih poslova BiH dalo suglasnost za uplovljavanje turskih ratnih brodova u Neumski zaljev, u jeku tursitičke sezone.

Podsjetimo, šef bh. diplomacije Zlatko Lagumdžija dao je, kako je naknadno objasnio u odgovoru na dopis predsjedatelja Vijeća ministara Vjekoslava Bevande, „rutinsku suglasnost“ na uplovljavanje ratnih brodova Turske u Neum, te o tome obavijestio Predsjedništvo BiH, Ministarstvo obarne BiH, Ministarstvo sigurnosti BiH, Agenciju za kordinaciu policijskih tijela BiH, MUP F BiH, MUP HNŽ i Općinu Neum- sve osim predsjedatelja Vijeća ministara BiH.

Lagumdžija radio iza leđa Bevandi

Premijer Bevanda nakon što je saznao za Lagumdžijinu suglasnost, iz dopisa koji mu je poslao načelnik Neuma Živko Matuško zatražio je objašnjenje Lagumdžije , te o svemu izvijestio Predsjedništvo BiH.

Naime, Lagumdžija je suglasnost za uplovljavanje turskih brodova dao, ne pitajući nikoga, kao da je apsolutni suveren BiH i bez znaja predsjedatelja Vijeća ministara BiH.

Takav postupak šokirao je Bevandu i izazvao revolt među stanovništvom Neuma  koji su najavili kako će blokirati Jadransku magistralu i brodicama zapriječiti prilaz brodovima s mora u Neumski zaljev. Pojasnili su kako Neum nije luka, te kako uplovljavanje ratnih brodova ostavlja nesagledive posljedice na floru i faunu neumskog akvatorija i proizvodi ogromne štete turizmu od kojeg živi ovaj grad.

No, najzanimljivije u cijeloj priči je dopis kojeg je ured vojnog ataše Turskog veleposlanstva u Sarajevu uputio Ministarstvu obrane BiH, a koji pokazuje kako se Turska prema Bosni i Hercegovini odnosi kao prema svom pašaluku.

Dopis turskog vojnog atašea

vojni-atase-turske-595x340Naime, turski vojni ataše nije uopće tražio suglasnost za „Pomorske vježbe koje će Mornarička akademija OS Turske održati na Mediteranu“, u sklopu koje će turski ratni brodovi „Hasan paša“ i „Mehmed paša“ uploviti u „Luku Neum“ od vlasti BiH. Vojni, ataše, u dopisu ministru obrane BiH Osmiću, koje je potom proslijeđeno Ministarstvu vanjskih poslova BiH, a u kojeg je uvid imao Hrvatski Medijski Servis ,o tome samo obaviještava vlasti u BiH te taksativno navodi što im se treba osigurati  prilikom uplovljavanja i boravka njihovih ratnih brodova u Neumski zaljev.

Turski vojni ataše tako taksativno zahtijeva da im se  osigura; sigurnost broda i ljudi na brodu, sigurnost na obali( prilaze odakale se dolazi prema brodu), policijski eskort (pratnja za službeno izalsnstvo), dolazak policijskog komesara na doček, također zahtijevaju da im se osigura prisustvo policijskog komesara na večeri, sigurnost čamaca koji pripadaju brodovima, nesmetani dolazak i odlazak brodova, itd.

Nakon što je ministar obrane BiH Zekerijah Osmić u dopisu, svom stranačkom kolegi ministru vanjskih poslova BiH Zlatku Lagumdžiji upozorio kako je za uplovljavanje stranih ratnih brodova neophodna suglasnost lokalnih vlasti, Lagumdžija je to ignorirao te vazalski potpisao „rutisku suglasnost“ za uplovljavanje ratnih brodova Turske u Neum.

No, taj njegov vazalski postupak danas je, na sreću, poništilo Vijeće ministara BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Čovjek, grijeh i patnja

Objavljeno

na

Objavio

Gledajući svijet oko sebe, uporno mi se nameće jedno važno pitanje… Gdje je današnjem čovjeku nestao duh? Razni znanstvenici i psiholozi analizirajući čovjeka, svjesno ili nesvjesno ispustili su iz vida duhovnu dimenziju ljudskog bića. Danas se djecu uči da se naše biće sastoji od tijela i psihe. Ostali smo zakinuti za najbitniju komponentu. Duh je izbačen iz čovjeka. A upravo ta komponenta naše ljudskosti je ono što nas čini drugačijima od svih drugih stvorenja. Čovjek se ne može svesti samo na puku tjelenost i nagone. Čovjek koji funkcionira na taj način lišen je svoje biti.

Takav je čovjek lišen je sućuti za svog bližnjeg. To se najbolje očituje u načinu na koji čovjek osuđuje drugog čovjeka, kleveće ga i odbacuje samo zato što je drugačiji.

Uzmimo za primjer odnos današnjeg društva prema Crkvi, ili idemo čak korak dalje.. uzmimo odnos društva prema osobama iste seksualne orijentacije. Ili još bolje.. povežemo te dvije krajnosti.. društvo osuđuje i odbacuje Crkvu i njezine vjernike, ali isto to radi i homoseksualnim osobama. Crkvi i vjernicima se redovito spočitava da osuđuju homoseksualce. Ali istina je da vjernik i Crkva osuđuju grijeh svake vrste. Konzumiranje homoseksualne veze spada u kategoriju grijeha, jednako kao i preljub, prevara, neumjerenost, oholost. Ista ta Crkva koju se proziva da sjedi na svome uzvišenom tronu i da je izgubila dodir sa čovjekom i stvarnošću, uspostavljena je upravo radi čovjeka. Crkva nisu samo svećenici. Crkva je Isus, Duh Sveti, Otac Nebeski, Marija, Crkva su duše koje svakodnevno ponizno pristupaju Gospodinovom oltaru, više ili manje svjesne njegova Otajstva i njegove Istine. Vjernik koji je zaista duboko i osobno doživio susret s Gospodinom, uvijek je i bez iznimke osjetljiv na patnju svakog ljudskog bića. Probajmo malo analizirati osobu sa homoseksualnim sklonostima.

Pustimo sada stav o tome da li je to normalno ili nije. Zavirimo malo u njegovo nutarnje biće. On u jednom trenutku postaje svjestan toga da je u njemu nešto drugačije. Često puta je radi toga podvojen u sebi. Podvojenost bića patnja je sama po sebi. Čovjek je stvoren da bude cjelovit. Čak kada u jednom trenutku i prihvati svoju sklonost, njegov horor se nastavlja, samo u drugom obliku. Sada ga obuzima strah od odbacivanja i osuđivanja okoline i njemu bližnjih osoba. Ako uzmemo u obzir da je potreba da se osjećamo voljenima i prihvaćenim naša primarna, prirodna i temeljna potreba, lako si možemo posvijestiti stanje njihovog nutarnjeg bića. Svi smo mi na ovaj ili onaj način okusili strah od odbačenosti. Tu ih barem svi možemo razumjeti.

Ali čovjek-vjernik, koji je na bilo koji način i iz bilo kojeg razloga živio patnju i iz nje je izašao, a u isto vrijeme je postao protočan za Ljubav, jako dobro može osjetiti tog čovjeka-patnika i jedine emocije koje mu se u tom trenutku mogu javiti su sućut, razumijevanje i dupla doza ljubavi. Takvom čovjeku osuđivanje, mržnja i odbacivanje nisu u primisli. Kristalno mu je jasno da je nad tom dušom nadvijena tama, da u toj patnji on nema kontakt sa svojim Izvorom i da je više od ikoga potrebit te ljubavi i prihvaćanja. Ovdje ne govorimo o prihvaćanju i opravdavanju grijeha. Ovdje govorimo o prihvaćanju i opravdavanju čovjeka. Vjernik je primio zapovijed ljubavi. To je zapravo jedina zapovjed koju smo dobili od Gospodina. Odbacivanjem bilo kojeg stvorenja, odbacili smo Ljubav. Svjesno smo se odlučili za neposluh i za to ćemo odgovarati pred Gospodinom. Svaka odbačena osoba je Ljubav koja nije ljubljena. Ponovno. Tim postupkom mi ponovno odbacujemo Gospodina baš kao i prije više od 2000 godina kada je čovječanstvo razapelo tu Ljubav uz veliko klicanje i odobravanja bijesne svjetine. A ta je Ljubav na zemlju došla radi njih. Ta je Ljubav razapeta upravo radi njih. I umjesto da smo naučili svoju lekciju kada smo razapeli Boga, koji nas je stvorio i koji nas je volio do smrti na križu, mi i dalje činimo isto, samo na drugačiji način.

Gospodin nam je svojom smrću omogućio da, ako želimo, možemo živjeti Njegovo Kraljevstvo već ovdje na zemlji. Ako živimo ljubav, poniznost, krotkost,  premda smo još u tijelu, mi zapravo živimo u nekom drugom prostoru i vremenu. Bez daljnjeg da i vjernik može biti jako povrijeđen i izranjen od drugog čovjeka, ali bitna i ključna razlika između njega i osobe koja to ne živi je ta da se on u svojoj patnji okreće Gospodinu i dozvoljava mu da izliječi te rane, nakon čega postaje jači i odlučniji da krupnim koracima napreduje dalje u svom duhovnom usavršavanju i napredovanju.

Ako se na trenutak vratimo na našeg odbačenog i izranjenog homoseksualnog prijatelja, shvaćamo da on koji, budimo iskreni, često puta ne živi sa Gospodinom, nema tu privilegiju. On ostaje sam u svojoj nutarnjoj patnji, sa svojim živim ranama, koje se slažu jedna na drugu i bol postaje sve jača. U njemu se tada budi inat, potreba da cijelom svijetu pokaže da i on ima pravo na ljubav. Produkt te potrebe, između ostalog, su i parade ponosa. U svojoj muci on ne razumije da to nije način da bude prihvaćen. Kroz te parade opet nailazi na mržnju, zvižduke, osuđivanje i odbacivanje. Upravo je tu ključna uloga Isusovih učenika, ali onih pravih, koji su svoj život darovali Njemu, jer samo kroz njih Isusova ljubav djeluje snažno, ljekovio i djelotvorno. Nije poželjno tom izranjenom čovjeku držati lekcije, pametovati i na silu ga pokušati obraćati. Potrebno je samo da se on osjeti prihvaćenim i voljenim upravo takav kakav jest, sa svim grijesima, manama i strahovima. Potrebno mu je vratiti dostojanstvo čovjeka kojega često puta izgubi pod teretom odbačenosti.

Svi smo mi samo ljudi i svi imamo svoje borbe. Svima nam je potrebna svjetlost u tami. Čovjek kojemu su se makar i na trenutak otvorila vrata te druge dimenzije ostaje zauvijek promijenjen.. Raj nije neko mjesto tamo daleko na oblacima..Raj je stanje duha, dimenzija paralelna sa ovom. Svijet kroz koji se ulazi na uska vrata, ali nagrade koje nas čekaju sa druge strane uskoga puta nisu usporedive sa bilo čim ovozemaljskim. Jednom kada osjetiš taj mir, tu ljubav i tu slobodu.. život na zemlji postaje puno jednostavniji. I onda ne možeš mrziti. Onda ne možeš samo tako odbaciti ljudsko biće koje je beskrajno ljubljeno i radi kojega je Gospodin darovao svoj život. Tko smo mi da odbacujemo onoga koga Gospodin ljubi? Kolika je to doza oholosti i bezosjećajnosti ušla u naša srca?

Zašto smo to dozvolili? Jedan od ključnih problema današnjeg svijeta je taj što čovječantsvo iz svoga života želi izbaciti Onoga koji je početak svega. Uređujući države i društvo kroz razne zakone, čovjek pod krinkom „napretka“ iz svega nastoji izbaciti Onoga koji je iznad svih zakona, Ureditelja i Stvoritelja cjelokupne stvorene stvarnosti, Kreatora svemira. Takav koncept na kojem današnji čovjek želi izgraditi „naprednu“ civilizaciju izuzetno je opasan. Ako je drugo ime tog izgnanog Stvoritelja Ljubav, što mi to radimo?

Razrađivanje bilo koje teme, bilo kojeg zakona bez duhovnog zakona nikada neće rezultirati društvom koje je prirodno i zdravo za čovjeka. Istambulska konvencija, rodni liberalizam, abortusi, izjednačavanje homoseksulane zajednice sa tradicionalim brakom između muškarca i žene, to su teška kršenja svih duhovnih zakona i put u sigurnu propast. Zašto? Upravo zato što se čovjeka potiče na to da razne devijacije prihvaća kao potpuno normalne, umjesto da se čovjeka uči i potiče da se protiv njih bori, da ih pobjeđuje i nadilazi i da se na taj način  izgrađuje kao dostojanstvena osoba. Produkt svega toga je društvo u kojemu je sve dozvoljeno, društvo u kojemu je abortus (ubojstvo), nešto potpuno normalno i prihvatljivo, jer „žena ima pravo sa svojim tijelom činiti što god želi“.. a molitva je teror, sablazan i nešto zastrašujuće. Kako se oni usude moliti pred bolnicama i terorizirati žene koje samo eto „žele imati pravo da budu gospodarice svoga tijela“.

To je današnje društvo. To je propast u koju srljamo. To je tužna slika današnjeg svijeta. „ Kada Gospodin ponovno dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“

Anđelka Kristić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine, 30 godina nakon pada Berlinskoga zida?

Objavljeno

na

Objavio

D. Dijanović: Hrvatska kao brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji

Prije 30 godina pao je Berlinski zid što je dovelo do procesa rušenja komunizma u Europi i do raspada SSSR-a, Čehoslovačke i Jugoslavije. Čin rušenja Berlinskoga zida imao je globalne geopolitičke implikacije, a među ostalim stvorio je i pretpostavke koje su omogućile početak borbe za stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države. Pred trideset godina ruši se jednopartijski sustav u Hrvatskoj formiranjem prvih stranaka, a 1990. uslijedit će prvi višestranački izbori. Započinje proces stvaranja, a kasnije i obrane Republike Hrvatske tijekom četverogodišnje velikosrpske agresije koji će završiti mirnom reintegracijom Podunavlja. I dok se razdoblju od 1990. do Tuđmanove smrti, unatoč ne samo taktičkim, nego počinjenim i strateškim pogrješkama, može dati pozitivna ocjena, riječ o razdoblju kad je stvorena i obranjena moderna hrvatska država, razdoblje nakon trećejanuarskog thermidora predstavlja 20 izgubljenih godina čije otrovne plodove obilno kušamo svih ovih godina u kojima je nekoliko stotina tisuća ljudi napustilo Hrvatsku.

Kao što je rekao dr. Ivo Korsky, oslobođenje i sloboda nisu sinonimi: oslobođenje je jednokratan čin, a postizanje slobode je proces. Put od velikih nesloboda do velikih sloboda dugačak je i trnovit. Narod navikao na neslobodu i ropstvo teško se oslobađa starih navika, nespreman je preuzeti odgovornost i osloboditi se ropskoga mentaliteta. Posebno se to odnosi na narode koji kao hrvatski narod nemaju iskustvo državništva, a kod kojih je veći dio intelektualaca „ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod“ (M. Šufflay). Međutim, unatoč negativnoj i traumatičnoj prošlosti, nakon 30 godina mentalni sklop trebao je doživjeti veću preobrazbu no što jest, a vođenje zdrave nacionalne politike trebalo je oformiti naraštaj (kao što imamo u Mađarskoj) političara koji bi već danas bili spremni preuzeti odgovornost za nacionalnu politiku. Ovi su procesi u Hrvatskoj izostali. Hrvatska je danas brod bez kormilara, a i broj putnika sve je manji. Gdje je krenulo krivo? Gdje se Republika Hrvatska nalazi na kraju 2019. godine?

Neprovedena lustracija tumor na hrvatskome tkivu

Ako zanemarimo stoljeća života pod nehrvatskim i protunarodnim režimima, u državama protiv kojih je bilo normalno biti protiv (taj refleks, na žalost, imamo i danas kad imamo svoju državu), problemi su krenuli u vremenu samih početaka stvaranja hrvatske države. Zbog srpske i JNA agresije gotovo su svi kadrovi iz bivšega sustava – u okviru ideje nacionalne pomirbe – umjesto ostracizma doživjeli političku rehabilitaciju i prenijeli velik dio moći u novi sustav. Tuđman je za života, doduše, uz pragmatično prihvaćanje starih gurao i mlađe i neopterećene kadrove, i da je ostao na vlasti još neko vrijeme, vjerojatno bio došlo do smjene barem dijela starih kadrova, no taj je proces zaustavljen njegovom smrću. Posljedice su jasne: stari kadrovi ne samo da su zadržali velik dio moći nego su ju nakon 3. siječnja gotovo u potpunosti vratili. Umjesto lustracije došlo je do obrnute lustracije. Nakon dolaska na vlast šesterokrake koalicije iz javnoga su života željeznom metlom pometeni oni ljudi koji su živjeli za Hrvatsku, a ne od Hrvatske.

Zbog neprovedene lustracije Hrvatska je zapravo rođena s tumorom u svome tkivu. Tumorom koji svih ovih godina metastazira i uništava zdravo tkivo. Metastaze su ovladale ne samo političkom, nego i medijskom i kulturnom scenom. A financijskom scenom, da i ne govorimo. Osim rijetkih izuzetaka, većina najbogatijih ljudi u Hrvatskoj potomci su crvene buržoazije od kojih mnogi ne samo da su posve indiferentni prema Hrvatskoj, nego ne skrivaju svoje projugoslavenske sentimente. Na žalost, i mnogi koje se javno percipira kao desne ili nacionalne političare, poduzetnike ili intelektualce često su na ovaj ili onaj način pragmatično slizani s crvenom buržoazijom. Novac čini čuda. Iako se i danas na desnoj sceni često spominje lustracija, do lustracije u onome normativnom smislu u Hrvatskoj očito nikada ne će doći, tj. – da budemo precizniji – do nje može doći tek smjenom naraštaja. Da je lustracija u Hrvatskoj bila moguća, onda ne bi ni bila potrebna!

Višepartijski sustav bez autentične desnice

Iako je Hrvatska formalno 1990. dobila višestranački sustav, stvarno se radi o višepartijskom sustavu. Gotovo sve stranke u Hrvatskoj funkcioniraju kao kopije nekadašnje Komunističke partije. Unutarstranačka demokracija nepoznat je pojam u svim strankama, a puzanje pred partijskim šefom jedini jamac napredovanja. Idolatrija stranke posebno je jaka kod HDZ-a. Nekim HDZ-ovcima stranka je važnija od države. Vjerojatno zato što od nje imaju jasne financijske koristi. Ili je riječ o nekom obliku patologije.

Hrvatska ni danas nema autentičnu hrvatsku ljevicu. U svim državama ljevica je danas pomalo anacionalna, ali u Hrvatskoj je protunacionalna i Hrvatsku ne može vidjeti izvan balkanskih, odnosno jugoslavenskih okvira. S druge strane, stranka koja je nesumnjivo imala ključnu ulogu u procesu stvaranja države, već odavno se pretvorila u interesni kartel od kojega žive desetci tisuća ljudi u Hrvatskoj. HDZ već odavno nije dio rješenja, nego dio problema. Upravo HDZ-u (dakako i drugim velikim strankama) ne odgovaraju promjene jer bi se time ugrozile njihove sinekure i sinekurice. Činjenica da se takve, često koruptivne pojave u pravilu čine pod krinkom domoljublja, uz mahanje zastavama i tamburanje nacionalnih budnica, mnogima je ogadila ne samo politiku, nego i samu državu.

Hrvatska desnica posebna je vrsta političke patologije. Ako izuzmemo rijetke normalne pojedince koji se pojavljuju posljednjih godina, desna politička scena u bitnome je predstavljala nakupinu frustriranih i nerijetko psihički nestabilnih HDZ-ovih političkih otpadaka kojima nikada namjera nije bila formiranje autentične desne opcije neovisne od HDZ-a, nego im je uvijek skriveni motiv bilo popravljanje HDZ-a ili poslijeizborno prikrpavanje istoj stranci. I oni čestiti pojedinci koje možemo vidjeti na desnome spektru, uglavnom se bave političkim temama koje obične ljude sve manje zanimaju (neke od tih tema jesu važne, npr. komunistički zločini ili odnos prema Srbiji, no njihova ih je frekventnost i politička instrumentalizacija učinila ljudima zamornima), a o ekonomskim ili vanjskopolitičkim temama nemaju blagoga pojma.

Nitko nije desnici u Hrvatskoj nanio toliko zla, niti udbaši niti masoni niti politički jugo-reptili, koliko su joj nanijeli nesposobni, potkapacitirani i beskrajno patološki tašti desničari. O tome kolika je sposobnost desnih političara, svjedoči i činjenica da u 30 godina hrvatske države nisu oformljene niti jedne desne novine ili desni medijski kanal od nacionalnoga formata. Desnici ni danas nije jasno kolika je moć medija i da je kulturna hegemonije ljevice pretpostavke njihove političke moći.

Treba biti pošten pa reći da za stanje takvo kakvo jest nisu odgovorni samo desni političari. Zakazali su i potkupljivi intelektualci, relevantne znanstvene i umjetničke institucije, ali i Katolička crkva. U mnogim situacijama društvenih anomalija i političkih patologija šutjelo se kako bi se očuvao vlastiti komoditet. Ili su se podupirale opcije „manjega zla“, a zlo je zlo bilo ono malo ili veliko.

U Hrvatskoj je, k tomu, mentalni komunizam i dalje bitna karakteristika političke scene. I pri tom mentalni komunisti nisu samo ljevičari i pseudoprogresivoidi. Mentalni je komunizam prisutan i kod brojnih desničara koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drukčije razmišljati i da mu zbog toga ne treba zatvoriti gubicu. Navike iz bivšega sustava, s jedne strane preziranje drukčijega mišljenja, a s druge strane strah od njegova javnoga izražavanja, i dalje su prisutne, samo sada u nekome novome političkom kontekstu.

Klijentelistički sustav

Višepartijski sustav, stopljen s negativnim jugoslavensko-komunističkim naslijeđem stvorio je posebnu vrstu crony kapitalizma u kojemu bez veza i vezica jednostavno nije moguće uspješno funkcionirati. Klijentelistički sustav ima jasno pravilo: ako nema veze, onda si bezveze! Praksa izmišljanja radnih mjesta i popularnoga uhljebljivanja partijskih kadrova najpopularniji je šport u današnjoj Hrvatskoj. Vojske uhljeba i partijskih udarnika najbolji su jamac stabilnosti današnjega sustava. A sve to košta te se financira iz poreznih prihoda koji se oduzimaju od ljudi iz realnoga sektora.
Glomazna javna uprava vrlo bi se lako mogla racionalizirati: dio ljudi dobio bi otkaz (ondje gdje bi vrjednovanje

pokazalo da je riječ o parazitizmu), dio bi otišao u mirovinu, a dio se prekvalificirao. Smanjenjem javne uprave stvara se prostor za manje poreze, a manji porezi znače više kisika za privatni sektor. Više kisika u privatnome sektoru znači i nova radna mjesta, pa i za one koji bi dobili otkaz u javnome sektoru Ali! Te ljude nije moguće kontrolirati kao partijska trčkarala pa u budućnosti možemo očekivati nova i nova uhljebljivanja partijskih poslušnika. Dok jednom sve ne pukne. Činjenica da je oko 60 posto ljudi u Hrvatskoj na ovaj ili onaj način skopčano uz proračun (javna uprava i javna poduzeća, umirovljenici i paradržavni sektor) ujedno i matematički egzaktno pokazuje zašto u Hrvatskoj ne može doći do stvarnih promjena.

Pravosuđe kao rak-rana

Naravno, kriminalna praksa uhljebljivanja i potkradanja tzv. javnih poduzeća ne bi bila moguća bez zaleđa u pravosudnim krugovima. Pravosuđe je rak-rana ove države i bez njegove temeljite reforme u hrvatskoj državi ništa ne će kako treba funkcionirati. Nekažnjavanjem očitoga kriminala (dokaz: niti jedna kuna protupravno stečene imovinske koristi nije vraćena u proračun kad su u pitanju kriminalni pothvati i nathvati političke mafije) stvara se ozračje nekažnjivosti i pravne nesigurnosti koja je osnovna pretpostavka za strana ulaganja. Strana ulaganja, posebno tzv. greenfield investicije, nisu zaobišla Hrvatsku samo zbog rata, nego upravo i zbog pravne nesigurnosti. Automobilska industrija mogla je doći u Hrvatsku, ali nije došla zbog političke mafije.

Ako Hrvatska ne reformira pravosuđe i ne krene u obračun s klijentelističkim monstrumom, Hrvatsku će za 10 godina po ekonomskim parametrima početi prestizati i države bivše Jugoslavije. Nije to nikakvo pretjerivanje. Ima li Hrvatska nacionalni stadion kakav ima Albanija? Nema! A pred 30 godina da nam je netko rekao da će nas prešišati Rumunjska, na to bi se oholo nasmijali. Poljska ili Češka u pretkomunističkom su razdoblju bile ekonomski razvijenije od Hrvatske, tako da su se one samo vratile gdje su prije bile. No činjenica da su Hrvatsku prestigle Mađarska, Slovačka (po mnogočemu usporediva s Hrvatskom) ili, in fine, Rumunjska dokaz je da je klijentelistički sustav kakav imamo u Hrvatskoj dovodi u pitanje opstanak ove države.

Ljudi se, naime, ne iseljavaju samo zbog toga što u Hrvatskoj nemaju posao ili imaju slabo plaćen posao. Iseljavaju se i zbog klijentelističkoga monstruma i nepravdi koje on generira. A stope iseljavanje tolike su da dovode u pitanje ne samo ekonomski nego i sigurnosni sustav naše države.

Antipoduzetnički mentalitet

U kontekstu navedenoga treba istaknuti i antipoduzetnički mentalitet koji je jako raširen u društvu. Nema investicije protiv koje ne će ustajati dežurni antikapitalisti ili kvaziekolozi. Opiranje promjenama, zatucanost, jamranje protiv kapitalizma i duradizam (državo, uradi nešto!) ključne su odlike antipoduzetničkoga ozračja. I dalje se ne shvaća da posao države nije zapošljavanje ljudi, nego je funkcija države da uz obranu i sigurnost stvori zakonodavni i porezni okvir (što manji porezi, tim bolje) za funkcioniranje gospodarstva. Pisac ovih redaka nije tržišni fundamentalist, no govoriti o nekakvu teroru slobodnoga tržišta u Hrvatskoj je posve deplasirano u situaciji dok država kontrolira 60 posto ekonomske djelatnosti.

Hrvatska je i dalje talac Balkana

Na vanjskopolitičkome planu nakon Tuđmanove smrti Hrvatska je talac tzv. Zapadnoga Balkana. Hrvatsku se najprije guralo u okvir bivše Jugoslavije, a kasnije joj je namijenjena geopolitička uloga tzv. lokomotive Zapadnog Balkana prema Europskoj uniji. Takva (geo)politika Hrvatsku je i dalje činila taocem Balkana i onemogućavala joj snaženje veza i kontakata na području srednje Europe. Jugofili se i danas trude da Hrvatsku drže čvrsto usidrenu na području tzv. Regije, a Inicijativa triju mora, koja je potpuno u skladu s hrvatskim interesima, na tapeti je većine pripadnika političke klase i sekundirajućih im medija.

Politička je perverzija da Srbija danas ima snažniju geopolitičku poziciju na području srednje Europe od Hrvatske. Dok se Hrvatska bavila stabiliziranjem tzv. Regije (koju stabilizirati ne mogu niti velike sile), a, zanimljivo, u okviru regionalne politike šutjela na političko desubjektiviziranje Hrvata u BiH, Srbija je gradila svoj utjecaj na području koji bi prirodno trebao biti područjem snažnijega hrvatskog utjecaja. No nije to čudno jer Hrvatska nema svoju diplomaciju, a većina čak i nacionalno orijentiranih političara i intelektualaca ne iskazuje niti najmanje interesa za geopolitiku i međunarodne odnose. A trebali bi. Jer, i Franjo Tuđman krenuo je u projekt stvaranja hrvatske države tek kad je pao Berlinski zid i dok su se stvorile globalne pretpostavke. Tako i danas u Hrvatskoj ne će doći do korjenitih promjena ako do tih promjena na dođe na razini Europe gdje sve više jačaju suverenističke opcije.

„A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“

Na kraju treba biti do kraja pošten pa reći da je opći moralni i etički relativizam zavladao i kod samoga naroda. Mnogi jamraju i bugare, proklinju lopove na vlasti, a onda i sami kažu: „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!“. Upravo je ova rečenica opljačkala Hrvatsku. Ona je ta koja zrcali korijen problema. Narod je taj koji izabire političke predstavnike. Neovisno o svim oblicima manipulacije i ispiranja mozga, Bog je ljudima dao zdrav razum i slobodnu volju, što podrazumijeva i sposobnost kritičkoga prosuđivanja. Mi smo ti koji izabiremo političare takvi kakvi jesu. Ako među tzv. običnim pukom čujemo rečenicu „A, ti kao ne bi ukrao da si mogao?!“ zašto se onda čudimo što oni gore kradu? Mala prilika čini maloga, a velika velikoga lopova. U takvu ozračju gdje se sve relativizira, izruguje i povlači po blatu jednostavno nije moguće graditi zdrav patriotski sustav vrijednosti niti je ljude moguće motivirati da zbog patriotskih razloga ostanu u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj su ispisane tone stranice o korijenima problema. No do promjena svejedno ne dolazi. A ne dolazi zato što ne postoji kritična masa za promjene. Ponovimo, 60 posto ljudi skopčano je uz proračun. Njima do velikih promjena nije. Grozno je to za čuti, ali to je tako. I ujedno nam daje odgovor na pitanje zašto nema promjena i zašto nam je tako kako jest. Pripovijesti o lošim političarima i sakrosanktnome narodu zvučale su romantičarski i lijepo neko vrijeme. No vrijeme je da se otrijeznimo i vidimo da to nije baš posve tako.

Često imam osjećaj da smo postali duboko palanačko, iskompleksirano, frustrirano i maliciozno društvo. Drugoga izvrijeđati, obezvrijediti, izrugati, poniziti, ismijati, umanjiti, popljuvati… mnogima je duhovna hrana i očito jedini način da sebe uzdignu. Posebno na društvenim mrežama gdje što je netko nepismeniji i primitivniji tim više ima potrebu komentirati. Mnogima je zaista draže kad susjedu krepa krava, nego kad sami nešto postignu svojim trudom i radom. I sam se kao nepopravljivi politički cinik borim s time da ne gledam kod javnih aktera samo zlo, nego i ono dobroga čega kod njih ima (a ima čak i kod njih ponešto), ali mi često to teško uspijeva. Zlo oko posvuda je oko nas. U takvu patološkom stanju ljudi koji pokušavaju nešto napraviti, ljudi kojima jedini smisao života nije metafizika kruhoborstva, ne nailaze pretežito na potporu, nego na ismijavanje i izrugivanje onih koji za stvaranje boljega društva nisu spremni popiti čašu vode, posebno ako do pipe treba propješačiti više od dva metra. I veliki Ante Starčević pred kraj je života spominjao čašu vodu i Hrvate u ne baš lijepome kontekstu.

Svi smo odgovorni: Pet je minuta do 12 da posložimo državu

Poruka ovoga osvrta nipošto nije ta da je sve zlo i nevaljalo i da se ništa ne može promijeniti. Upravo suprotno: možda ponegdje i preteške riječi poziv su da se otrijeznimo i pometemo pred svojim pragom. Okanimo se jamranja i zamornoga prozivanja drugih. Postanimo više samokritični. Radimo na svojim nedostatcima i manama. Čitajmo i razmišljajmo. Politički se opismenimo. Naučimo da se „politički šah igra glavom, a na srcem“ (A. G. Matoš) i da ne treba vjerovati samo lijepim riječima, nego da sve političare treba svetopisamski prosuđivati po njihovim djelima. Ne dajmo da budemo robovi političkih partija i da svoje dostojanstvo prodajemo za kantu šrota. Svi smo odgovorni (P. Šegedin). Odgajajmo velike i zdrave katoličke obitelji. Motivirajmo se pozitivnim primjerima kakvih u društvu i ekonomiji, pa i politici, nesumnjivo ima.

Hrvatski je narod tijekom prošlosti pokazao da je vrlo žilav, ali da, na žalost, složno i solidarno funkcionira jedino u izvanrednome stanju, bilo da je riječ o ratu, humanitarnoj akciji ili uspjesima nogometne nacionalne vrste. I danas smo, iako nam se to sada možda ne čini, u izvanrednome stanju: migrantska kriza koja prijeti Europi ima potencijale da uništi europski identitet i europsku sigurnost. Sve teme koje su danas frekventne u hrvatskome medijsko-političkom prostoru mogle bi vrlo brzo postati fusnotom u usporedbi s ovom ugrozom. Živimo u vremenu tektonskih lomova globalne geopolitičke scene koji bi mogli rezultirati nepredvidljivim geopolitičkim i sigurnosnim posljedicama.

Pet je minuta do 12 da posložimo državu i riješimo elementarna pitanja koja političari ne rješavaju isključivo iz kriminalnih motiva i motiva manipulacije. Samo sređene države s jakim vodstvima i vizionarskim državnicima sutra će predstavljati subjekt međunarodne politike. Ostali će biti tek čistači cipela u predvorju.

Kojim će putem Hrvatska?

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari