Pratite nas

Vijeće za obranu: MiG je pao zbog kvara, nije bilo pogrešaka u lancu zapovijedanja

Objavljeno

na

Hrvatska će zadržati borbeno zrakoplovstvo i sadašnju razinu izdvajanja za obranu, produljit će se životni vijek protubrodskog raketnog sustava RBS 15, a na javnu raspravu ide dugoročni program razvoja Oružanih snaga RH, zaključeno je na današnjoj sjednici Vijeća za obranu kojem su predstavljeni rezultati preliminarne istrage pada MiG-a 21 kod Donje Lomnice, koji pokazuju da je zatajio hidraulični sustav.

migovi_avion_zrako_509987S1U izjavi novinarima nakon sjednice Uredu predsjednika Republike, zaključke su predstavili predsjednik Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović.

Josipović je istaknuo da je razmatran dugoročni program razvoja svih grana Oružanih snaga RH do 2024. godine, te organizacija Ministarstva obrane (MORH) u predstojećem razdoblju. Program razvoja OS RH bit će otvoren javnosti i cijeli dostupan na internetskim stranicama MORH-a.

Milanović je izvjestio da će se zadržati dosadašnja proračunska razina izdvajanja za obranu ustvrdivši kako je to i dalje, bez obzira na smanjenje sredstava, “zlatna sredina među članicama NATO-a”.

“Mi smo na 1,2 posto BDP-a, a optimalno, idealno bi bilo 2 posto, no to ima malo država”, rekao je premijer.

Dodao je kako državni vrh puno bliže stajalištu da bi Hrvatska, pored helikoptera, trebala zadržati sposobnost borbenih zrakoplova, makar i na simboličkoj, ali vidljivoj razini. “Da se tako nešto ne izgubi, jer kad se jednom izgubi – teško se vraća”, objasnio je Milanović.

Dodao je da pritom ne treba biti preambiciozan. “Ne treba stremiti prema najmodernijim, najskupljim novim sustavima, ali nekim sustavima zapadnog podrijetla, pa čak i korištenima – to da”, rekao je Milanović.

Očito sadašnji avioni idu svom kraju, jedan je pao i nadamo se da se to više neće događati, dodao je Milanović podsjetivši da je nedavno i Amerikancima pao F-15. “To se događa, to je rizik opasnog posla, ali što je sredstvo novije, šanse su manje”, ustvrdio je.

Na sjednici Vijeća odlučeno je da se produlji životni vijek raketnog sustava RBS 15, odnosno protubrodskih raketa koje su, naglasio je predsjednik Republike, jamstvo sigurnosti hrvatske obale, a koji je prije 6 godina proglašen neperspektivnim.

“Okolnosti su se promijenile i odluka je drukčija”, kazao je Josipović a Milanović dodao da protubrodske rakete moraju biti u funkciji.

“Ako pomorska država, najveća na istočnoj obali Jadrana, s preko 100 kilometara obale, nema sustav obrane, onda se postavlja pitanje kakva bi to obalna država bila”, objasnio je premijer.

Prije šest godina taj je sustav proglašen neperspektivnim jer se mislilo da će se nabaviti novi, a radi se o trošku od 200 milijuna eura, naveo je Milanović.

Josipović je kazao da su vrlo kratko razmotrena dva preliminarna izvješća koja se odnose na pad MIG-a 21 kod Donje Lomnice.

Izvješće koje se tiče funkcioniranja zapovjednog lanca u okolnostima pada MIG-a na sjednici Vijeća predstavio je načelnik Glavnog stožera, general zbora Drago Lovrić.

“Povjerenstvo je zaključilo da nije bilo pogrešaka i povreda procedura u donošenju vojnih odluka i lancu zapovijedanja u upravljanju MiG-om”, kazao je Josipović.

Drugo izvješće, koje je Vijeću predstavio ministar obrane Ante Kotromanović, pokazalo je da je MiG 21 pao zbog zatajenja na hidrauličkom sustavu.

“Zakazao je hidraulički sustav, to je izazvalo lančanu reakciju na nekim drugim tehničkim elementima zrakoplova i došlo je do pada”, rekao je Josipović te najavio da će biti provedena dodatna vještačenja i analize kako bi se utvrdilo zbog čega je zakazao hidraulički sustav.

Na sjednici je razgovarano i o NATO summitu u Wallesu (4. i 5. rujna), a Josipović je ocijenio kako se taj summit događa u okružuju krize ne samo u Ukrajini “nego i drugim punktovima u svijetu”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Srećom, od vojske EU-a neće biti ništa

Objavljeno

na

Objavio

Uoči silaska s političke pozornice kancelarka Merkel je u govoru u Europskom parlamentu ostavila u naslijeđe EU-u još jednu svoju viziju – viziju europske vojske. Parlamentarna većina joj je snažno pljeskala. Ne znam da li zato što uistinu dijele tu viziju? Ili zato što Mutti više nema vremena pretvoriti i ovu viziju u djelo?

U svakom slučaju, baština koju Merkel ostavlja Europi svojom migrantskom politikom već je preteško naslijeđe: podijelila je Europsku uniju i znatno ugrozila njezinu sigurnost. Stvaranje europske vojske na takvim temeljima, u takvoj politički duboko podijeljenoj Europi, bilo bi izravno ugrožavanje europske obrane.

Spašena Europa

Zato je sretna okolnost za Europu i njezinu obranu što Merkel definitivno odlazi. A ni drugom, ili, ako hoćete, prvom velikom zagovorniku europske vojske, francuskom predsjedniku Macronu zvijezde nisu sklone.
Ove vizije europske vojske osvježile su mi sjećanje na izvjesne pokušaje njezina korištenja u našoj bližoj prošlosti. U rujnu 1991. francuski general armije Jean Cot pokušao je upotrijebiti WEU (Zapadnoeuropsku uniju koja je nastala na viziji zajedničke europske obrane nakon Drugoga svjetskog rata) kao okvir za europsku vojnu intervenciju kojom bi se zaustavio rat u Hrvatskoj. I dakako druga, ili prva nakana mu je bila, ojačati francuski politički utjecaj kroz taj angažman. Napravljena je procjena, izračunato koliko aviona i koliko brodova treba da bi se zaustavili napadi JNA na Vukovar i Dubrovnik i iznad svega da bi je se zastrašilo i odvratilo od daljnjih nakana.

U vojnim kapacitetima svojih država članica (članstvo se gotovo poklapalo s članstvom EU-a, odnosno tadašnjeg EZ-a) ta imaginarna europska vojska je imala snage za više desetaka takvih intervencija. Ali nije imala političke snage za sazvati sljedeći sastanak o tom prijedlogu. A kamoli podići jedan avion da sruši jedan most na Dunavu.

Europski obrambeni savez WEU nastavio je tavoriti još dva desetljeća kao jedan ured, jedan tajnik, njegova tajnica i jedan fikus. I dok su tako tajnik i tajnica nesuđenog europskog obrambenog saveza zalijevali fikus u svome bruxelleskom uredu, najmoćnije europske države poslale su svoju elitnu vojnu špijunažu u formi europskih promatrača u promatranje rata u Hrvatskoj.

Ali Kadijević i Milošević su rekli – ne, nema promatranja. I vojni promatrači su se vozili promatrajući – samo od Zagreba do Varaždina i natrag – jedni druge i izvještavali o važnim saznanjima svoje državne centrale. A EU i WEU su zajednički izvještavali samo o onome što je već pisalo i u novinama. Toliko o snazi i zajedništvu.

Samo oni rijetki koji su se uspjeli prošvercati kao doktori ili humanitarci uspjeli su nakon pada i okupacije vidjeti Vukovar, tek kada im je to major JNA Veselin Šljivančanin dopustio i koliko im je dopustio. Potom se šefu generalštaba JNA Veljku Kadijeviću učinilo da nešto previše promatraju iz zraka. Pa je pilot JNA naciljao i srušio nenaoružani i jasno označeni helikopter europskih promatrača, ubivši cijelu posadu – četvoricu Talijana i jednog Francuza.

A što su učinili WEU i EU? Zamolili su Kadijevića da to više ne čini. A zašto EZ/EU nije uspio probuditi WEU ujesen 1991.? Zato jer su bili politički podijeljeni oko raspada Jugoslavije i međunarodnog priznanja novih država. Zato jer su u EZ/EU-u, pa tako i WEU-u, politički dominirale države pobornice očuvanja versailleskog poretka, odnosno Jugoslavije, predvođene Velikom Britanijom i Francuskom.

U skladu s njihovim političkim interesima, WEU bi tada bio probuđen da je trebalo bombardirati Hrvatsku. Ta politička uvjetovanost europskog obrambenog saveza do izražaja je došla nekoliko godina kasnije, u proljeće 1995. Iznenada, gotovo preko noći, probuđeni su tajnik WEU-a i njegova tajnica, da bi poslužili kao okvir u kojem će Francuska i Velika Britanija poslati u BiH svoje snage za brzo djelovanje, specijalne postrojbe s ratnim mandatom. Velika Britanija, koja je, za razliku od Francuske, uvijek svisoka gledala europski obrambeni savez, spremno je uskočila u okvir. Što je bio motiv? Spriječiti američki plan okončanja rata promjenom vojnog odnosa snaga, zaustaviti hrvatske vojne operacije Oluju, Maestral, Južni potez… Ali savezništvo je trajalo samo dok je trebalo probuditi EU i WEU.

Baš sam ovih dana prelistavala stare bilješke iz kojih se vidi međusobno sumnjičenje i nadmetanje na terenu između zapovjednika francuskih i britanskih snaga za brzo djelovanje, na rubu fizičkih incidenata. Jer došli su kao vojnici svojih država, u službi njihovih politika.

Nikada poslije WEU se nije probudio, da bi 2011. odumro prirodnim putem. I kad se već učinilo da je unutar EU-a napokon osviješteno kako je NATO pod jasnim američkim vodstvom jedini pouzdani i realni jamac europske obrane, uz poželjan veći europski angažman, da je osviješteno kako vojska ne može funkcionirati izvan okvira države niti imati pet različitih političkih zapovjednika, eto opet Merkel u padu i Macrona u opadanju – sanjaju zajedničku europsku vojsku. U Europskoj uniji podjeljenijoj nego ikad.

Kada bi mogli, sad bi je najradije poslali u boj protiv govora mržnje, populista i drugih fašista. Na Varšavu i Budimpeštu, preko Praga? Ili možda na Rim? Možda ojačanu specijalnim migrantskim postrojbama? Svakako uz burni pljesak hrvatske napredne elite.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Objavljeno

na

Objavio

Svi izbori u Europi u zadnje vrijeme bili su zapravo referendum o problemu (i)migracija. Marakeški sporazum o kojem se kod nas govori, ali bez konteksta novih vjetrova koji pušu u Europi, a koji bi isti mogli otpuhati, jer dvije glavne zemlje Europske unije, Njemačka i Francuska, veoma vjerojatno po tom pitanju, i ne samo tom, bitno mijenjaju kurs. Vidi li to iz svojih visina naš predsjednik Vlade Plenković ili ne, nije baš nebitno, jer bismo nakon pada Angele Merkel, i skorog kraha Macrona s čijeg broda bježe ključni ministri, mogli ostati Plenkovićevom vjernošću “mainstreamu” koji klizi u povijest, na rubu rubova, izvan prostora i vremena. Hrvatska bi s Plenkovićem stoga umjesto u Europskoj uniji koja se preslaguje, mogla preko noći naći u Africi, u Maroku.

Mladi jastrebovi

U CDU-u idu izbori za novog predsjednika/predsjednicu stranke pokojne Angele Merkel. Tri su kandidata, no dva imaju šanse. Angela Merkel bi najradije na čelu vidjela svog klona u liku Annegret Kramp-Karrenbauer. No kako su u CDU-u stasali “neki novi klinci”, pojavilo se novo lice u liku Friedricha Merza. Nije ovdje bitno što je Merz novo lice, već što svjetonazorski i strateški CDU-u kani vratiti izgubljenim identitet i napraviti odmak o politike Angele Merkel. Grupa mladih jastrebova okupljenih oko Merza na čelu sa tridesetdvogodišnjim Nikolasom Loebelom jasno daje do znanja svoju proeuropsku orijentaciju kada su u pitanju mir i tržište, no žele da se, molim lijepo, obiteljske i imigracijske politike prepuste suverenim državama članicama, što ide protiv ugovara iz Meseberga koji su potpisali Merkel i Macron, te će samim tim promijeniti i sliku i Europsku uniju kakvu smo do sada poznavali. Merza su Merkeličini Krampovi već proglasili “tvrdolinijašem”, no da se predsjednik ove stranke bira po načelu jedan čovjek jedan glas, a ne delegatski, mogli bismo već sada reći da je Merz novi šef CDU-a. No kako Merkel još kontrolira stranku, delegatski sustav mogao bi na čelo dovesti Merkeličin Kramp gospođu. Ipak, nezadovoljstvo Merkeličinom politikom kompromisa i dobrodošlice u stranci te strmoglavi pad iste, solidno su jamstvo da njen izborni inženjering neće proći.

Prepuštanje pak imigracijske politike državama članicama Marakeški sporazum čini tek hrpom papira na kojem može pisati bilo što, pa i riba ribi grize rep.

U Francuskoj isti proces. Macronov tonući brod napuštaju ključni ministri, a podrška u javnosti manja čak i od Hollendeove. Zadnji koji je to učinio je ministar jednog od najvažnijih resora, onog unutarnjih poslova, Gerrard Collomb. Iako je službeno, za Le Figaro, rekao da odlazi zato što se želi kandidirati za gradonačelnika svog rodnog grada Liona, malo tko je u to vjerovao. Nije trebalo dugo da se vidi da Collomb ima i neke druge motive, iskrenije od navedenih, a tiču se (i)migracija. U razgovoru za reviju Valeurs Actuelles Collomb je “otvorio dušu” i rekao bez dlake na jeziku kako je migratorna situacija u Francuskoj “uznemirujuća”, te da će, bukvalno, “podjela teritorija” u toj zemlji za pet godina postati ireverzibilna. De facto Collomb je zapravo rekao da se Francuska okupira, da se dijeli teritorij. Na pitanje “koliko vremena imamo, a da ne bude više kasno” odgovorio je: “Ne želim širiti strah, no smatram da ima još malo vremena.” Narod ne želi ovaj isforsirani suživot, kaže on dalje, jer su sukobi, nasilja i neredi sve više zabrinjavajući i stvaraju paralelne svjetove unutar Francuske. Na izravno pak pitanje ima li Francuska još potrebe za imigrantima, odgovorio je kratko i jasno: “Ne, nema potrebe.” Kada to kaže (bivši) ministar unutarnjih poslova koji raspolaže svim podacima, onda se tu nema što dodati.

Novi vlak

Za Macrona je rekao isto što i u CDU-u za Merkel, da je “odljepio” od stvarnosti, da mu, doslovno, “manjka poniznosti”, da nema pojma kako narod živi, da je s njim nemoguća suradnja.

Kako padaju dvije noseće osovine Europske unije kakvu danas poznajemo zajedno sa svojim politikama, Merkel i Macron, Europske unije kakvu poznajemo, a koja će se uskoro možda i stubokom promijeniti, jer će i EU izbori također, nesumnjivo, biti zapravo referendum o migracijama, Plenković ne bi trebao zabijati glavu u pijesak i mantrati europsku pjesmu po notama ovih dvoje političkih mrtvaca plus Juncker, pjesmu koju i Francuzi i Nijemci s Merzom jamačno napuštaju. Proces je jasan, Europska unija koja je nastala kako bi riješila problem sama je pod čizmom Angele Merkel postala problem, a nešto što je problem nije – rješenje. Naglasak na obitelji i vraćanju migracijskih politika suverenim državama o kojima govori Merz, Collombov odlazak i stav o imigracijama i njenoj nepotrebnosti na ovakav način osvajanja teritorija, svjedoče da smo došli do crvene linije kada je Europska unija kakvu poznajemo u pitanju. Hoće li Plenković tvrdoglavo ustrajati na “mainstreamu” koji se urušava, zavisi i njegova sudbina, umrijeti zajedno s Angelom, ili uskočiti u novi vlak sa Merzom. Rasprava o Marakeškom sporazumu u tom kontekstu mogla bi završiti kao Requiem za Andreja.

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari