Pratite nas

Razgovor

Vinko Sabljo: Diplomatski uhljebi i dalje se bore za Jugoslaviju

Objavljeno

na

Veliki intervju Mladena Pavkovića s Vinkom Sabljom, predsjednikom Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK)

Vinko Sabljo, poduzetnik sa stalnim boravkom u Švicarskoj, aktualni je predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK), planetarne organizacije hrvatskog iseljueništva koja djeluje  već 25 godina. Prije nekoliko dana HSK je otvorio Ured u glavnom gradu Hrvatske i održao godišnju Skupštinu…

–         Gospodine Sabljo, mnogi u Hrvatskoj još ne znaju što je to Hrvatski svjetski kongres, na čijem ste čelu…

Iako postojimo od 1993. nas se naročito početkom 2001., promjenom vlasti, marginaliziralo. Nije u pitanju samo Hrvatski svjetski kongres, već cijelo izvandomovinstvo. Taj odbacujući trend smo jako osjetili kod vladajućih struktura , medija, kao i kod bivših predsjednika Republike Hrvatske, Mesića i Josipovića. Iako smo puno toga napravili, kako na športskom planu tako i na humanitarnom, gospodarskom i društvenom, ostali smo u izolaciji.

Naše se godišnje skupštine održavaju u našoj Domovini, skoro uvijek u Zagrebu. Nazočni su izaslanici sa svih kontnenata, preko 35 država. Mi se ne sastajemo u tišini i skriveno. Mnogi su pozvani, od medija do političara. Kažite mi tko je kriv da se za nas ne čuje ? Zar ne bi bilo dobro da naši građani čuju od nas kako se neke stvari rade u zemljama iz kojih dolazimo. Kad slušamo tvrdnje u Saboru, kako se određena gospoda pozivaju na zakone zemalja Europske unije ili procedure u svakodnevnom životu, vidimo da se istina lažira ili suština ne pozna.

–         Ne čini li Vam se da su Hrvati koji žive izvan svoje Domovine pretjerano « skromni « , pa je i to jedan od razloga što se o njima malo zna i čuje ?

Nije problem u skromnosti već u znanju i uspjehu. Ovo drugo u sebi nosi veliku opasnost za mnoge u Domovini koji drže ključne uloge u svakodnevnom životu. Te uloge im je lakše sačuvati ako nema usporedbi, ako se naš glas ne čuje. Pogledajte ulogu pokojnog Predsjednika Tuđmana. Kad se odlučio da Hrvatsku izvuče iz ralja Jugoslavije obišao je izvandomovinstvo, sve ugledne hrvatice i hrvate. Neka ključna mjesta je povjerio izvandomovinstvu i zar to nije rezultiralo uspjehom. Tako nešto bi se moglo primjenit i u gospodarstvu kao i u organizaciji raznih uprava , pa i u politici.

–         Kada ste Vi napustili Hrvatsku, i zbog čega ?

Kako sam odgojen u domoljubnom i kršćanskom duhu u meni je, već kao u djetetu, rastao otpor prema komunizmu i Jugoslaviji. Stoga sam kao srednjoškolac u BiH doživio puno neugodnosti zbog svoje hrvatske pripadnosti. Tada sam odlučio napustit to nametnuto bratstvo i jedinstvo, srpskohrvatski jezik i slične gluposti. Tako sam sredinom 1973. izabrao Švicarsku.

–         Gdje živite, što radite Vi i Vaša obitelj?

Znači, kako sam rekao, od 1973. sam u Švicarskoj. Moja supruga i ja, Finkinja, smo se upoznali u Švicarskoj i od 1975. smo nerazdvojni. Rodili smo kćer i tri sina koji danas imaju svoje obitelji i podarili su nam trinaestoro unučadi. Upravo radimo na tome da naša unučad dobiju, pored Švicarskog i Finskog, Hrvatsko državljanstvo. Inače, djeca su nam odrasla trojezično, tako se u našoj obitelji komunicira na hrvatskom, finskom i njemačkom jeziku.

Uživamo u mirovini, a djeca u radu za egzistenciju, i ide im jako dobro, Bogu hvala.

–         Kako se informirate o onome što se događa u Hrvatskoj?

Često sam u Domovini i pratim zbivanja. Koristim internet, radio i ponekad HRT, kad nije kodiran. Sramota je da bar prvi program HRT nije dostupan. Čudi me da naša TV kuća nema interesa da bar jednom tjedno ugosti poznate i priznate Hrvate koju su uspjeh polučili u izvandomovinstvu. Recimo u tv emisiji „Nedjeljom u dva“ mnoge zovu, ali ne i Hrvate koji žive izvan Domovine. Moguće da im ideologija nameće demokraciju ?

–         Koliko, po Vama, ima Hrvata diljem svijeta?

Kako sam jedno vrijeme bio u diplomaciji i tom temom se malo bavio, pa bih rekao, na osnovu podataka do kojih sam došao, u izvandomovinstvu živi više od 2 milijuna Hrvatica i Hrvata. Izvjestan broj njih nije u Hrvatskoj ni registriran. To su za treće generacije nepremostive birokratske procedure. Posebice ako se radi o punoljetnim osobama. Trebalo bi pod hitno prilagodit zakon o državljanstvu i omogućit izravnim potomcima da dobiju državljanstvo i time boravak u Domovini svojih djedova.

–         Zbog čega se, gospodine Vinko, iznimno mali broj Hrvata ne vraća u Domovinu?

Gledajte, to bi bilo pitanje za TV i javnost. Moj odgovor bi bio da nema sigurnosti . Tu mislim na tržište, zakone koji se takvom brzinom mijenjaju, da kad ste nešto počeli raditi, naredne godine su pravila nova. Uz to treba pridodat neuređena vlasništva. O tome svjedoče mediji uređenih EU zemalja.

–         U Hrvatskom saboru trebali bi imati svoje istinske predstavnike. Zašto ih nemate?

Gledajte, XI. izborna jedinica nije jedinica izvandomovinstva. Nek ostane takva kakva je i pripada našoj drugoj Domovini, BiH. Izvandomovinstvo je sto puta brojnije od nacionalnih manjina i čudi me da se o tome ne povede računa. Neman ništa protiv nacionalnih manjina, ali navedite mi neku drugu zemlju koja ima toliki broj zastupnika nacionalnih manjina a daleko su mnogoljudskije od nas. Da bar imamo po jednog kontinentalnog predstavnika bili bi sretni. Hrvatski narod bi čuo istinu o nama i kako se to vani radi. Bilo bi zanimljivo. Ma znate što, jedni su Hrvatsku državu stvorili da bi danas komunistička baština, u najvažnijim njenim segmentima, njom upravljala. Kako drugačije to pojasnit, odnosno dati odgovor na Vaše pitanje?

–         A.kako se u svijetu gleda na Hrvatsku?

U većini slučajeva se otvaraju naizmjenično dva prozora. Jedan prozor su naše ljepote i dobar narod. Drugi prozor su politička nesloga, nedosljednost, birokracija i korupcija. Nijemci i Austrijanci kažu da smo svjetski prvaci u vlastitom ogovaranju. Mi naše domoljublje kod njih proglašavamo fašizmom i tražimo da nam u toj borbi budu pri pomoći. Tako je nastala poljudska svastika, Za Dom spremni, priča oko ustaškog Bleiburga itd. Koliko se njemačko pravosuđe namučilo da se isporuče Mustač i Perković i onda nije čudo da za nas kažu da smo još uvijek komunistički bastion.

–         Što zamjerate hrvatskoj diplomaciji?

Čast izuzecima, a većina su uhljebi. Pola ih se bori za Jugoslaviju a žive od Hrvatske.

–         Hrvatska, kao što je poznato, ima brojne probleme, kao i drugi. Nu, koje bi poglavito izdvojili, i kako bi ih riješili?

Da smo odredili i javno proklamirali nacionalne interese pola problema ne bi bilo. Treba čuti što narod misli. Švicarska ima desetak referenduma godišnje. Kod nas se sve čini da se onemogući takvo izjašnjavanje. Kad slušam kako elite, koje vladaju medijima, pričaju kao bi trebalo urediti referendumsko pitanje, meni se smrači. Evo nek se posluže, bar u ovom slučaju, Švicarskom. Ljudi mogu skupljat potpise na ulici, u dućanima, kod kuće, bilo gdje. Važno je da se prikupi dovoljan broj potpisa, koji je daleko manji nego u Hrvatskoj.

–         Srbija i Hrvatska još uvijek „ratuju“, ali ovog puta, srećom, ne oružjem. Što to Srbi imaju, a mi nemamo?

Srbi hoće svoj poraz u nametnutom nam Domovinskom ratu pretvorit u pobjedu. To je bio njihov fašizam koji smo pobijedili. Oni taj fašizam od vajkada imaju, pa tako i danas i isti nama pripisuju. Kako kod nas imaju dosta glasnogovornika i organizirane medije, to im na žalost umnogome polazi za rukom. Zar Srbi nisu rehabilitirali četnički pokret i Dražu Mihailovića? Vidite, mi svega toga nemamo. Na žalost, kod nas se domoljublje etiketira fašizmom. Ovo je živa istina, bilo kome pravo ili krivo.

–         A, kako gledate na Hrvate, osobito u BiH, odnosno Hercegovini?

Katastrofa koja je harala dvanaest godina, ostavila je pustoš. Ova današnja Vlada I Predsjednica države pokušavaju stvari popravit. To čine, ali će popravci bit dugi i teški.

–         Bili ste uspješan organizator Hrvatskih svjetskih športskih igara. Ne čini li Vam se da takvih i sličnih manifestacija treba biti mnogo više?

Da, četvrte Hrvatske svjetske igre, održane prošle godine u Zagrebu, pokazale su da ima zajedništva ako se ono želi. Iz preko trideset zemalja, sa svih kontinenata, došli su mladi u Zagreb. Pored športskih natjecanja bilo je tu i drugih vrijednosti. Međusobna druženja, nova prijateljstva, turizam, nastale su tu i tamo trajne veze… Koristim ovu prigodu da istaknem Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Vladu RH, Grad Zagreb i gradonačelnika koji su nas srdačno prigrlili i u jednom zajedništvu to sve organizirali. Naravno da slijede V. igre kao i mnoge druge manifestacije. Želimo samo da nas mediji bolje prate i daju više osvrta na naše aktivnosti.

–         Kako, po Vama, poboljšati rad Hrvatskog svjetskog kongresa?

Mi se želimo Domovini nametnuti. Imamo ogroman potencijal koji Domovina mora iskoristiti. Hrvatski svjetski kongres (HSK) je planetarna organizacija i postoji već 25 godina. Radimo volonterski i to polako iscrpljuje. Zahvaljujući gradonačelniku Zagreba, gospodinu Bandiću, otvorili smo Ured u glavnom gradu Hrvatske. Iako smo u iznajmljenom prostoru, shvaćamo to kao dar. Ti birokratski poslovi odrađeni su dosta brzo. HSK ima i svoj arhiv, izdavačku djelatnost, humanitarni, gospodarski, kulturno- športski i društveno-politički odbor. Kroz novootvoreni ured lakše će se raditi, a i država će polako shvatit da smo jedno. Cilj nam je našu djelatnost, barem u nekim djelovanjima, profesionalizirati. Izrael je svoj Židovski svjetski kongres institucionalizirao. Nešto slično očekujemo i mi od naše države.

–         Želite li još nešto reći, dodati, poručiti…?

Sredinom svibnja smo u Zagrebu imali Godišnju skupštinu i otvorenje Glavnog ureda, pa kako medijski nitko nije ni riječi o tome rekao, evo u prilogu naše Izjave za javnost. Objavite je. – rekao nam je Vinko Sabljo, prvi čovjek Hrvatskog svjetskog kongresa.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Karamarko: Hrvatsku politiku treba orbanizirati

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko pojavio se u 152. izdanju najvećeg domaćeg videocast projekta, Podcast Inkubatora i dao vjerojatno najveći intervju u svom životu, koji je trajao dulje od dva sata. Bio je to i prvi njegov opširniji medijski istup od povlačenja s čela HDZ-a, prenosi Jutarnji list

Karamarko je gostovao kod voditelja Ratka Martinovića, a u nešto više od dva sata pričao je o svom životu i karijeri, osnivanju HDZ-a, suradnji s Manolićem, Gregurićem i Mesićem, MUP-u i kriminalu u pretvorbi i privatizaciji, (de)tuđmanizaciji, Ivi Sanaderu, poziciji najpopularnijeg ministra i najnepopularnijeg izbornog pobjednika, okolnostima oko pada Vlade RH, odnosu s medijima i možebitnom povratku u politiku.

Na početku razgovora je odmah istaknuo kako nije riječ o njegovom ‘velikom povratku’.

– Ovo nije povratak. Dogovorili smo se da ću doći ovdje i nema odustajanja. Ovaj format mi je provokativan u pozitivnom smislu. Živ sam, pratim što se događa. Nikad ne reci nikad što se tiče povratka u politiku. Zemlja je u lošoj situaciji i tko zna hoće li nam trebati mobilizacija – pri tome ne mislim na oružje ili rat. Dvije godine nisam ništa pričao. Nisam dao nijednu izjavu koja bi štetila stranci. Nikog nisam napadao i nisam sijao gorčinu – iako sam nakon noža u leđa mogao biti ogorčen, no nisam dao da to izbije iz mene, kazao je Karamarko.

Nije želio nagađati o možebitnoj kandidaturi za predsjednika Republike.

– Što se politike tiče – nikad ne reci nikad. To stalno ponavljam, kaže Karamarko koji je puno rječitiji kad mu se spomene HDZ.

– Volio bih da više idemo prema suverenizmu, čak i u odnosu na taj Bruxelles. Da malo ‘orbaniziramo’ našu politiku, budemo samosvjesni, mislimo na vlastite interese. Ne želim vjerovati u to, ali neki kažu da nas ima i ispod četiri milijuna. Mi smo izloženi pogibelji. Ljudi odlaze, dolaze drugi koji mijenjaju civilizacijsku strukturu. Jesam za humanitarni pristup, ali i za razmišljanje o vlastitim interesima, govori bivši predsjednik HDZ-a koji i nije najzadovoljniji paktom HDZ-a i HNS-a.

– Nisam najsretniji, neprirodan je. Politika donosi svakakve situacije pa se ničemu ne čudim, govori Karamarko.

Prema stranci ‘Neovisni za Hrvatsku’ gaji pak određene simpatije.

– Tkivo slično HDZ-ovom. Hasanbegović je iz stranke izašao. Simpatična stranka, imam tamo prijatelje, pratit ćemo njezin rad.

Nije mogao izbjeći pitanja o Josipu Manoliću.

– Nakon vojnog roka zaposlio sam se u Arhivu Hrvatske, negdje 1988. Posao sam dobio zahvaljujući svećenstvu, riječ je o crkvenoj građi. Nakon sudjelovanja u osnivanju HDZ-a, 1991. me pozivaju da budem šef kabineta predsjednika Vlade. Bili smo klinci, imao sam trideset godina, tko je tada mogao znati tko je Manolić? I što bi mi značilo i da sam znao? Bio je predsjednik Vlade, drugi premijer – i ja sam mu bio dodijeljen, kao perspektivan kadar po stranačkom ključu. Nakon njega došao je Gregurić, bio sam šef kabineta u ratnoj Vladi. Radio sam svoj posao, on je tih i samozatajan, podsjećao me na Broja Jedan iz ‘Alan Forda’.”

Komentirao je i buran odnos sa Stipom Mesićem.

– Vodio sam mu kampanju 2000. godine, bili smo u dobrim odnosima. Međutim, mi se vrlo brzo razilazimo. To više nije onaj Mesić, on ima nekoliko faza, nakon što je postao predsjednik RH postaje ‘treći Mesić’. Nakon što sam vidio da mu je platforma nastala u radionici Save Kovačevića i Boška Buhe shvatio sam da više nemam što raditi s njim i njegovom ekipom. Ne znam je li kod njega riječ o oportunizmu, prilagođavanju situaciji, pa možda i kupnji publike… Međutim, nije pošteno.

S Ivom Sanaderom bio je u dobrim odnosima.

– Mislim da je imao veliki potencijal. Napravio je dobar posao u Bruxellesu. No, bojim se da je zbog tog dobrog posla ostao zarobljenik tamošnjih interesa pa je probleme imao u ‘kući’. Njegove presude ćemo još vidjeti, ali je u svakom slučaju njegov pad bio i udarac za HDZ. Ne znam što bih rekao o njemu, bili smo u dobrim odnosima, bio sam ministar u njegovoj vladi. Prije par mjeseci sam ga negdje sreo, pitao za zdravlje… To što je bio na nogometnoj utakmici, a bože dragi, mišljenja je Karamarko.

Voditelja je zanimao i njegov odnos sa savjetnikom Dinama koji je trenutačno nedostupan hrvatskim vlastima.

– Što bismo sad trebali, reći da ne poznajemo Zdravka Mamića i da s njim nismo bili OK? Odreći ga se zato jer ima nepravomoćnu presudu ili što je sad u Hercegovini? On za mene nije kriv prije pravomoćne presude. No, moram priznati da te detalje oko nogometnog svijeta jako slabo znam i pratim. Ali znam da kad je čovjek na podu – ne smije ga se cipelariti. Govorim i iz svoje perspektive.

Kolindi Grabar-Kitarović pomogao je usponu na mjesto predsjednice.

– Imali smo nekoliko razgovora, u Bruxellesu na zračnoj luci i u Bratislavi. Predložio sam joj da se tog prihvati, na kraju i je. Ljudski je bilo premišljati se, jer što ako izgubi? Imali smo u tom slučaju alternativu, bila bi na parlamentarnim izborima nositeljica liste u svojoj izbornoj jedinici, kaže Karamarko.

Komentirao je i famozno vlastito rušenje vlade od strane HDZ-a.

– Odmah su krenule priče kako je pobjeda neuvjerljiva i pola godine je trajalo to rušenje. Trebali smo vratiti tu ideološku komponentu, ljudi nisu znali je li HDZ lijevo ili desno. Što se Mosta tiče, on nam je kao bio svjetonazorski bliži iako ni danas ne znam koji je njihov svjetonazor. Petrov je došao i rekao da imamo problem, donio onaj neki papir s ovjerom javnog bilježnika i rekao da ćemo biti u koaliciji ako ja ne budem premijer. Ni u jednoj sekundi nije postojala opcija o velikoj koaliciji, bilo je nekih koji su to pokušavali, ali neozbiljno. Hasanbegović je uzburkao ustajale močvare, što ideološki što ‘zašarafivši’ kasicu s parama. On je bio dobar ministar. Brinuo sam se o problemima malog i srednjeg poduzetništva, depopulizacije, iseljavanja… No, druge jednostavno nije bilo briga, jedino što ih je zanimalo bilo je preuzimanje funkcija. Trošila se energija na osobne interese, prisjeća se Karamarko.

Tvrdi kako nikakvog potencijalnog sukoba interesa u ‘aferi konzultantica’ nije bilo.

– Ljudi su deklarativno stali iza mene, no stranka nije. Tijela stranke nisu. Sukob interesa ne postoji. Imali smo sastanak s Mostom gdje smo se dogovarali o popunjavanju tijela u firmama. Došli smo do Ine i ja sam u dobroj namjeri kolegama rekao da bismo mogli razmisliti i o arbitraži, koju bi mogli izgubiti. A ako je izgubimo, gubimo milijarde. Svi su šutjeli. No, nakon par dana Most izlazi s tom informacijom i počinje pričati o ‘sukobu interesa’. Da branim Mađare pošto oni imaju informacije da jako dobro stojimo u arbitražnom postupku i znaju da ga dobivamo. Nakon tog počinje medijska hajka. I onda izlazi ugovor firme moje supruge s firmom čovjeka koji nešto radi s MOL-om. I taj ugovor nije postojao u vremenu kad sam bio u Vladi. No, opći zaključak je da ja to nisam smio izgovoriti na službenom sastanku u vrijeme arbitraže. I što se na kraju događa, s vremenskim odmakom? Mi gubimo arbitražu, gubimo 4.5 milijardi, slijedi presuda iz Washingtona, po svemu sudeći slična. I gubimo desetak milijardi kuna. Samo zato što me se nije poslušalo. Dakle, priča o mom sukobu interesa nestaje kad smo mi izgubili arbitražu. Zašto kao potpredsjednik Vlade ne bih smio izraziti svoje mišljenje, makar i krivo, o tome što bi bilo više i manje korisno za državu? A pazi, pričalo se ‘mogućem sukobu interesa’ u stavu vijeća. Po toj logici je svatko na ulici ‘mogući ubojica’.

Karamarko se u jednom trenutku kratko osvrnuo i na Milijana Brkića, za kojeg je rekao da je ‘jedan od onih koji me nisu oduševili svojom ulogom’.

O ‘Aferi Soboli’…

– Ona ne postoji. 2002. godine dajem ostavku Stipi Mesiću i s prijateljima osnivam firmu, ‘Soboli’. Radimo sigurnosni konzalting. 2004. vraćam se u funkciji šefa POA-e i izlazim iz firme. I onda kreće tamburanje. U tvrtku ulazi DORH i ne nalaze ništa nezakonito. A tamo mene više ni nema. Javnost misli kako to mediji žele naznačiti. Tu nema nikakve afere.

O tome je li bio suradnik UDBA-e…

– Zbog toga sam i tužio sve te ljude. Jedan je u međuvremenu umro, to je autor mojih ‘biografija’. Manolića su oslobodili optužbe uz argumentaciju da u postupku nije dokazana njegova namjera da mene kleveće. Ne kažu da nisam u pravu, nego samo da on mene ne kleveće. U tom razdoblju mi je oduzeta putovnica i nisam mogao mrdnuti iz zemlje. Toliko o suradnji s UDBA-om.

O Croatia Busu i Miroslavu Kutli…

– To je bio početak 95′ i došao mi je jedan odvjetnik te me pitao imam li hrabrosti procesuirati slučaj. Mali dioničari su bili u procesu protiv šesnaest ljudi, među kojima je prvi bio Miroslav Kutle. Rekao sam da to moram učiniti, imao hrabrosti ili ne. Pozvao sam Fabera i Buterina, rekao da krećemo u ovo. Kutle je i dan danas pravomoćno osuđen upravo zbog tih Gradskih podruma. Imali smo i Croatia Bus, gdje je bio dugotrajni štrajk. Odbio sam zapovijed nadležnih i nismo probijali blokadu bez odluke suda. To je bio kriminal, umjetna dokapitalizacija, fejk, krim policija je korektno odradila svoj posao. To je bio jedan od rijetkih slučaja u kojima se riješio kriminal u pretvorbi i privatizaciji.

O lociranju Gotovine…

– Gotovinu je locirala služba. O tome ne mogu dalje pričati. Danas imamo jako dobre odnose.

O Domagoju Margetiću…

– Tužio sam ga i dobio sud. Ne mislim ništa. Čovjek je rekao da sam švercao plutonij za Al-Qaidu. Što ću misliti?

O HDZ-u i optužbama za ‘zločinačku organizaciju’…

– Devijacija ima, bilo ih je i bit će. Ti ljudi koji rade kriminal imaju ime i prezime, to ne može biti kolektivitet. HDZ je pun poštenih malih ljudi, bez ikakve koristi osim osobne satisfakcije da smo Hrvatsku doveli u slobodu i neovisnost. Ne smatram da je HDZ oštetio hrvatsku državu. Ako želimo opstati, moramo se s devijacijama pozabaviti.

O odbijanju sučeljavanja s Milanovićem i javnim nastupima…

– Imao sam svoju taktiku. Milanović je bio miljenik medija, ja nisam. Njemu je pasao format svađe pred kamerama i zabavljanje publike. Ja sam odlučio ići po terenu. Kroz dvije i pol godine prošli smo 350.000 kilometara i obilazili članstvo. Da bismo pobijedili, moramo mobilizirati HDZ-ovce. Tako se dobivaju izbori. Dobio sam Milanovića pet puta. Vrlo rado bih se s njim sučelio, ali je bila zajednička procjena da je bolje da se to ne radi.

O karijeri obavještajca…

– Mi smo mijenjali zakon u sigurnosno-obavještajnom sustavu. Pokušali smo ga prilagoditi NATO standardima. Funkcionirao sam na menadžerskoj razini, kao koordinator, ne unutar same operative. Snašao sam se relativno dobro, bili smo relativno uspješni uz konkretne akcije. Nažalost, kod nas je latentni problem ‘curenje’ dokumenata. Taj problem smo i riješili – i danas ima onih koji se pozivaju na izbore ‘bliske obavještajnim službama’. Vjerojatno još postoje takvi kanali.

O Crnoj ruži i Željku Malnaru…

– Te biografije su nakaradne i na njima je radio jedan gospodin koji je nedavno preminuo. Recimo, ono šaniranje, nevjerojatno. Pa ja sam prije vojske bio mirni student koji je malo igrao košarku, imao mirno društvo. Crna ruža? To se veže uz Željka Malnara, pokojnog prijatelja kojeg sam uzgred rečeno upoznao tek 1994. Ja sam iz Kozari Boka, on je stara Pešča, ali sam ga do tada viđao samo na televiziji. A ovo za Crnu ružu, crnu magiju… Ma joj.

O stranici ‘Di su pare’ i nadimku ‘Zečina’…

– To sam čuo, nadimak je za pet. Iako nije previše originalno. Neka samo rade dečki, zaključio je na kraju razgovora Tomislav Karamarko.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Hasanbegović: 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj

Objavljeno

na

Objavio

O tome koliko je podijeljeno hrvatsko društvo, u emisiji Hrvatskog radija “Poligraf” govorili su povjesničari Tvrtko Jakovina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu i bivši ministar kulture Zlatko Hasanbegović.

Jakovina je rekao da se danas obilježava Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj te je on još u vrijeme Jugoslavije imao donekle kontroverzan status zbog toga što je Hrvatska sve do devedesetih godina slavila 27. srpnja zajedno s BiH, kada je bio masovni ustanak u Srbu. Dolaskom Franje Tuđmana na vlast otišlo se na ovaj datum, gdje je skupina od 40-ak ljudi, uglavnom Hrvata, svoj ilegalni rad koji je bio vezan kroz partijsku organizaciju zamijenio organizacijom partizanskog odreda. Zbog toga se, možda ne do kraja precizno, govori o najstarijem odredu u okupiranoj Europi, kazao je.

Rat je trajao već neko vrijeme i pitanje je možemo li po toj logici mjeriti taj odred prvim u okupiranoj Europi. S obzirom dna to a je bio tako snažan otpor i da je došlo do velike gerile koja se organizirala, ja bih rekao, da bih se uz neke ograde, složio s takvim opisom, rekao je Jakovina.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna.

Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi.

Toga datuma Hitleova je Njemačka napala Sovjetski Savez. Prekinula je dotadašnje savezništvo, političko i vojno. Skupina sisačkih komunista taj dan odlazi u šumu, a to nije Brezovica. Oni odlaze na neku vrstu konzultacijskog ladanja – što učiniti u novonastalim okolnostima.

Kako god vrednovali tu baštinu, nije se dogodilo apsolutno ništa. Na lažima se ne može temeljiti historiografija, a još manje moderni nacionalni državni identitet. To trebao jasno istaknuti, kazao je Hasanbegović.

 

Umjesto veličanstvene pobjede nad Osmanlijama, slavi se ‘događaj’ koji se nije niti dogodio

 

 

Svjedočanstvo: Što se zaista dogodilo 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori