Pratite nas

Reagiranja

HSK Austrijskoj Vladi: Ispričajte se hrvatskom narodu i uklonite sramotnu ploču na mjestu smaknuća Zrinskog i Frankopana

Objavljeno

na

Arhiva

Otvoreno pismo Hrvatskog svjetskog kongresa

Ovi su dana predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) Vinko Sabljo i njihov glasnogovornik prof. dr. Šimun Šito Čorić uputili Otvoreno pismo Vladi Republike Austrije, a u povodu 350-te stravične sudbine hrvatskih vođa Zrinskog i Frana Krste Frankopana i njihova cjelokupnog roda, a kojim je, kako su naglasili, potpuno istrijebljen od ondašnje austrijske  carske vlasti.

U pismu se uz ostalo naglašava:

Golemi šok u Hrvatskoj i Mađarskoj izazvao je car Leopod I. kad je s Turcima 1664.potpisao mir u Vašvaru, kojim je, usprkos velikoj pobjedi nad turskom vojskom kod Sv. Gottharda gotovo sve što je na bojnom polju bilo osvojeno, na papiru vraćeno Turcima. Uz svoju sve snažniju hegemoniju, protivnu svim nagodbama i ugovorima,  car nije skrivao, da je to učinio kako ne bi ojačali Hrvatska i Mađarska i možda zatražile odcjepljenje od bečke krune.

Bio je to povod da hrvatski i ugarski velikaši počnu pripremati pobunu protiv Bečkoga dvora, poznatu pod imenom Zrinsko-Frankopanska urota. Glavni začetnici pobune bili su hrvatski ban Nikola Zrinski, ugarski palatin Franjo Wesséleny i ostrogonski nadbiskup Đuro Lippay. Kad je samo tri mjeseca kasnije Nikola poginuo u lovu pod nikada razjašnjenim okolnostima, na njegovo mjesto stao je njegov brat Petar, njegova supruga Ana Katarina te kasnije i njen brat Fran Krsto Frankopan. Svi su bili intelektualci, političari, književnici i ratnici. Zrinski su spadali u najstarije i najmoćnije rodove u Hrvatskoj u 13.i 14. st. Bili su gospodari najvećeg dijela Hrvatskog kraljevstva, uključujući Dalmaciju, Bosnu, Neretvansku kneževinu i Hum, tj. današnju Hercegovinu. Grofovi Nikola i Petar Zrinski bili su i hrvatski banovi. Petar je bio tako uspješan ratnik da ga je sami Bečki dvor  nazivao “štitom kršćanstva i strašilom Turaka“. Frankopani se spominju kao moćni Krčki kneževi već početkom 12.st. Hrvatski ban Nikola Frankopan IV. s kraja 14.st. toliko je bio moćan, da je čak hrvatsko-ugarski kralj Sigismund od njega posuđivao novac za potrebe kraljevstva. Kako su Frankopani uspješno zaustavljali Turke da ne prođu dalje u Europu, preko njih se u 16.st. spominje Hrvatska kao „predziđe kršćanstva“ (antemurale christianitatis).

 Ubojstvo Zrinskog i Frankopana

Kad Zrinski i Frankopani nisu dobili podršku od drugih europskih vladara, te sa sviješću da do pobune uopće nije došlo i da nikome nikakva zla nisu učinili, ponudili su pomirbu caru Leopoldu. Car je odmah pristao na to, ali pod uvjetom  da dođu u Beč i osobno zatraže oprost. Vjerujući da se carska riječ ne poriče, u proljeće 1670. Zrinski i Frankopan uputili su se u Beč. Međutim, već drugi dan nakon njihovog odlaska, austrijska vojska zauzela je i počela opljačkati njihove posjede, a u Beču ih je dočekala careva prijevara. Leopold I. odmah ih je dao uhititi. Poslije godinu dana tamnice i ponižavajućeg postupka, osuđeni su na smrt odsijecanjem glave i desne ruke. Petar Zrinski i dvadeset-osmogodišnji Fran Krsto Frankopan pogubljeni su 30. travnja 1671. u 10,00 sati u Wiener Neustadt-u. Pred samo njihovo smaknuće bilježnik suda Maximilian Handke istaknuo je njihovu krivnju. Ukratko, zaslužili su smrt jer su imali namjeru odcijepiti pokrajine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju od krune njegova veličanstva Leopolda I. i uspostaviti zasebnu i nezavisnu državu Hrvatsku.

 Zločini nad njihovim obiteljima i nad hrvatskim narodom 

Bečki dvor je nakon toga potpuno opljačkao i uništio te dvije najjače hrvatske vladarske obitelji sa strašnim posljedicama za cijeli hrvatski narod. Među zgražanjima na svim europskim stranama, mletački je poslanik tada zapisao:

Ovo je kraj dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj.”

Katarina je uhićena i s dvanaestogodišnjom kćerkom Zorom i odvedena u Bruck na Muri. Bila je premještana iz tamnice u tamnicu, da bi na kraju bila internirana u samostan dominikanki u Grazu,gdje je ubrzo, psihički i fizički slomljena, umrla. Kćeri Judita Petronela i Zora Veronika morale su, da spase glavu, poći u samostan i završile su život kao opatice. Jedino je najstarija kći Jelena živjela udata za mađarskog velikaša Franju Rakoczija. Julija de Naro, supruga Frana Krste uspjela je umaći iz Hrvatske i umrla je u rimskom samostanu sv. Terezije. Jedini sin Petrova brata bana Nikole i Sofije Löbl, Adam poginuo je kao austrijski časnik pod nikad razjašnjenim okolnostima. Posljednji muški potomak Katarine i Petra, Ivan Antun Zrinski, bio je prisiljen odreći se svoga prezimena i uzeti rugalačko prezime Gnade (Milost), ali ni to mu nije pomoglo. Njega su dvanaest godina nakon smaknuća njegova oca lažno optužili i zatvorili. Umro je nakon dvadeset godina austrijske tamnice.

Tako je car Leopold potpuno iskorijenio dvije najutjecajnije hrvatske vladarske obitelji i za sljedećih nekoliko stoljeća obezglavio hrvatski narod u borbi za svoja prava. Ipak, te neusporedive žrtve i ideali Zrinskog i Frankopana postali su trajna hrvatska svijest koja je Hrvate nadahnjivala i pomogla im da prežive kao narod, te nosila sve do konačnog stvaranja svoje samostalne države.

Nužnost isprike hrvatskog narodu

I uklanjanja sramotne ploče u  Wiener-Neustadtu

Vaša ekscelencijo

Ako su Zrinski i Frankopani u nečemu i pogriješili, ovakve stravičnu sudbinu nisu nipošto zaslužili, a još manje njihove obitelji i hrvatski narod. Neusporedivo veće pogreške, zaprvo teške zločine, učinio je pri tome tadašnji Bečki dvor. Stoga očekujemo da se prigodom 350. tužne obljetnice ovih stravičnih zločina, ukloni ona besramna ploča na mjestu smaknuća ove dvojice Hrvata u Wiener-Neustadtu i da se u interesu dobrih austrijko-hrvatskih odnosa ispričate hrvatskom narodu za te stravične zločine sa stoljetnim posljedicama za cijeli hrvatski narod koje su im nanijeli Vaši tadašnji prethodnici- istaknuli su predstavnici Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK Vinko Sabljo i Šimun Šito Ćorić.

Mladen Pavković

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Pokvarena Jakićeva istina

Objavljeno

na

Objavio

Novosti Srpskog narodnog vijeća objavilo je 14.10.2019. tekst Tomislava Jakića u kojem iznosi brojne neutemeljene tvrdnje. Ne želim ulaziti u njegove brojne „istine“, koje nemaju veze sa stvarnošću, ali kao pripadnik zajednice „fratra s Badije“, želim ispraviti njegove tvrdnje u vezi s tim bez suda ubijenim franjevcem.

Jakić tvrdi da je fra Bernardin Sokol (1888. – 1944.) „prokazao nacističkim okupatorima sedmoricu partizana koji su to platili smrću“. Nema nikakvih dokaza da je Sokol izdao partizane, a nema ni dokaza da su „sedmorica to platili smrću“. Jakić, kao i neki drugi, 75 godina nakon umorstva Sokola, partizansko-oznaškom metodom bez ikakva suda, pravda taj ratni zločin koji je izvršen nad nevinim Sokolom. Na osnovi usmenih tvrdnji da je Sokol izdao partizane nekih ondašnjih korčulanskih komunista, odveli su partizani Sokola 28. rujna 1944. po noći iz samostana Badije.

Ubili su ga i bacili u more, ali tijelo mu je isplivalo na obalu Pelješca. Skupina ljudi, koji su ga prepoznali, pokopala ga je tada u obližnje napušteno mitraljesko gnijezdo. O tome je pet desetljeća vladao muk. Kod nedavnog kopanja na mjestu ukopa nađeni su samo potplati fratarskih sandala. Po Jakiću nije moguće da je „fratar kojega su 1944. na Badiji ubili partizani bio čovjek vjere i mučenik“.

A krivnja Sokola temelji se samo na usmenim tvrdnjama nekih korčulanskih partizana. Preuzeo ih je također partizan Nikola Anić i u svojoj knjizi ustvrdio da je Sokol izdao partizane, i da je stoga ubijeno „oko sedam partizana“. Nije li ta Anićeva formulacija, već po sebi čudna? Anić ne zna ni koliko je ljudi tada pobijeno, a u nekim drugim slučajevima navodi imena poginulih. Vodeći korčulanski komunisti (npr. Lozica) koji su 1944. bili tamo i o ratnim godinama 1990. objavili knjigu, Sokola i ne spominju, pa čak pišu da su ti tada uhićeni iz njemačkog zatvora „uspjeli pobjeći“, jedan je otišao s Nijemcima i vratio se živ i zdrav, te kao ugledan prvoborac na Korčuli doživio duboku starost. Anić u svojoj knjizi uz bezbroj krivih podataka govori i o prevoditelju koji je navodnu Sokolovu izdaju prevodio na njemački, iako je Sokol studirao u Beču, znao dobro njemački i često u raznim zgodama u Korčuli prevodio za druge osobe u komunikaciji s Nijemcima. Anić u vezi sa Sokolom donosi signaturu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, koja doduše postoji, ali u tom spisu nema ni slova o Sokolu. Tu u OZN-inu arhivu, pod signaturom MUP RH/I Kut 1219, Sokolovo je prezime i redovničko ime. Nema ni datuma rođenja, nema optužnice, nema osude.

Tu je pismo, koje su partizani na dan uhićenja uzeli iz njegove sobe, a koje je Sokol pisao subratu fra Marijanu Blažiću, i završio ga deset dana prije nego će ga partizani po noći odvesti iz samostana i ubiti bez suda. U završetku toga pisma Sokol odbacuje lažnu optužbu da je on izdao partizane. Kaže da ih nije volio, ali da ih nije izdao, i da se saznalo da je to učinio „jedan njihov“. Nema baš nikakva razloga ne vjerovati čovjeku koji je predosjećao da su mu dani odbrojeni i da će ga partizani ubiti. Ako je o izdajici već znao Sokol, znali su i drugi, znali su i partizani, ali očito im je interes bio da krivac ipak bude Sokol, uklonili su ga i o svemu šutjeli. Službenici OZN-e i UDB-e, NOV i JA koji su pregledavali Sokolov spis, nisu se usudili dodati optužbe koje danas olako ponavljaju „sadašnji antifašisti“, a s njima i Jakić. U Sokolovu pismu, i članku iz novina koji je napisan Sokolu u čast, podcrtali su riječi Hrvat i hrvatsko.

Podcrtali su i neke izričaje koji govore o Sokolovoj reformi crkvene glazbe u hrvatskom narodu. Ipak, biti Hrvat i crkveni glazbenik nisu razlozi da se ubije čovjeka. A ubiti čovjeka bez suđenja, zaslužnog velikog hrvatskog i internacionalno poznatog glazbenika, koji je još za života ušao u internacionalne stručne leksikone, i koji nije kriv, jest ratni zločin, kako onda tako i danas. Zagovara li to Jakić ratni zločin? Ne znam kako čovjek, diplomat i političar, takve tvrdnje može spojiti sa zaključcima Parlamentarne skupštine Vijeća Europe koja je osudila totalitarni komunistički poredak u svojim rezolucijama (Rezolucija 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, usvojena još 27. lipnja 1996., i Rezolucija 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojena 25. siječnja 2006). Ne može ih naravno spojiti ni s najnovijom rezolucijom Europskog parlamenta 2819 o ”važnosti europske memorije za budućnost Europe” od 19. rujna 2019. U njoj Europski parlament traži da se u sjećanju zadrži i istražuje sudbina svih pogubljenih u ime komunističke ideologije, a Sokol i neki drugi naši franjevci smaknuti su, nevini i bez suđenja, upravo u ime te ideologije.

Jedan od glavnih argumenta protiv Sokola, kojeg „sadašnji antifašisti“ često iznose, zapis je Viktora Novaka u njegovoj knjizi Magnum crimen iz godine 1948. Zapisao je Viktor Novak stihove pjesme: „Ante će donijeti Hrvatskoj spas, Hrvat će na svome biti svoj!“ i krivo ih povezao sa Sokolom i s Antom Pavelićem. Ne radi se o pjesmi Sokola Paveliću, nego o pjesmi Miha Jerinića (1872. – 1955.) koju je on pod naslovom „Himna Ante Starčevića“ ispjevao u Šibeniku 1938., a Sokol uglazbio i objavio u zbirci „Hrvatsko selo“ br. 61. Čak su izgleda i pripadnici OZN-e to 1944. shvatili, jer u Sokolov dosje nisu stavili zbirku s tom pjesmom, nego njegovu zbirku br. 7 Crkvene skladbe (za jedan glas uz pratnju orgulja), objavljenu još 1930.

A da je bilo i poštenih partizana, komunista, usprkos ideološkoj dresuri, dokaz je izvješće Drage Desputa, od 17. siječnja 1945., člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske (Narodno oslobodilačka vojska i Partizanski odredi) upućeno Centralnom komitetu KPH. U izvješću stoji: „[…] kod sprovođenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime“. Ovjereni prijepis ovog dokumenta nalazi se u Hrvatskom državnom arhivu, f. 1220, CK SKH, Ratno gradivo, kut. 13, KP-42/2842. Desput u stvari govori o plakatu „U ime naroda Jugoslavije“, koji se nakon navodnog suđenja i strijeljanja na otoku Daksi pojavio na javnim mjestima u Dubrovniku; s datumom 26. listopada 1944., a potpisao ga je tada nepostojeći „Vojni sud Komande Južno-dalmatinskog područja“. Na plakatu su bila imena osuđenih (među njima su i franjevci Marijan Blažić i Toma Tomašić), kao i njihova navodna krivnja i osuda na strijeljanje s konfiskacijom imovine. U obrazloženju je stajala i rečenica: „Odbrana optuženih, s obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, postala je bezpredmetnom i kao takva od strane Suda odbačena.“

Na plakatu je među osuđenima objavljeno i ime Aleksandra Ćorovića Dimitrijeva (koji je tada imao 23 godine). Radi se o gore spomenutom „građaninu Dubrovnika“ koji je usprkos tako strašnoj navodnoj presudi, jednostavno pušten, a njegovo ime na plakatu poslije toga su precrtavali, što je čvrsti dokaz da suđenja nije ni bilo!
Čudno je da je već 1945. bilo ljudi koji su vidjeli istinu, a Jakić i njemu slični „sadašnji antifašisti“ ne vide to ni danas, nego ponavljaju komunističke laži iz 1944.

Franjevački samostan Male braće
Dubrovnik
fra Stipe Nosić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari