Pratite nas

Kultura

Vinko Vice Ostojić: Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

Objavljeno

na

Četvrtak, 04. listopada 2018. 18 sati, Zagreb,Pastoralni institut, Vijenac

Nikola Hrvatin Debelić:

Predstavljanje knjige Vinka Vice Ostojića : Križni put, sve za Boga i Hrvatsku

 Naš  poštovani i dragi svečaru Vinko, dragi prijatelji, dame i gospodo,

Okupili smo se ponovno u ovom dragom nam Pastoralnom institutu „Vijenac“ kako bi javnosti predstavili jednu vrlo posebnu, zapravo jedinstvenu knjigu KRIŽNI PUT, Sve za Boga i Hrvatsku, iz pera ratnika, stradalnika i na kraju velikog pobjednika Vinka Vice Ostojića. Ali to nije sve. Vinko je obilježavanje svog 94. rođendana koji pada na 30. srpnja želio objediniti s predstavljanjem ove knjige, pa evo poželimo našem uvijek nasmješenom svečaru puno zdravlja i djelatnih godina u slavu Gospodina i na dobrobit sviju ljudi dobre volje. Pozdravimo slavljenika i svečara Vicu još jednom.

Obratiti se tako brojnom i biranom općinstvu u ovoj svečanoj prigodi, velika je čast. Utoliko više što će moje riječi uslijediti nakon vrsnih govora dvojice u narodu omiljenih tribuna, oca biskupa dr. Mile Bogovića i oca biskupa dr. Vlade Košića. Pozdravimo i naše biskupe još jednom.

Tvrdo hrvatstvo s hercegovačkog kamenjara

Vinko Vice Ostojić rođen je 30. srpnja 1924. godine u selu Bijakovićima kod Međugorja u skromnoj i radišnoj obitelji.  Tu je stekao i prve rodoljubne zasade, koje će ga pratiti tijekom cijelog života. Njegov je otac Petar Ostojić bio povjerenik HSS-a Stjepana Radića, pa je Vinko već u najranijoj dobi bio svjedokom nasilja koje je njegov otac trpio od srbijanskih žandara, a i sam je prvi puta bio istučen s nepunih jedanaest godina radi raspačavanja prohrvatskih letaka.

Odgojen na političkoj misli Oca Domovine dr. Ante Starčevića te braće Antuna i Stjepana Radića, rano je spoznao svo bogatstvo i dubinu znamena Moja Hrvatska Domovina, koju je u srcu pohranio kao svoju najveću ovozemnu vrjednotu.

Progonjen i izbacivan iz škole Vinko je, kao i velika većina hrvatskog naroda, pad fašističkog velikosrpskog režima prihvatio s oduševljenjem što akademik Dušan Bilanđić opisuje: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“  Završen navod. A kardinal Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda. Štoviše, kardinal Stepinac već je u travnju 1941. služio u zagrebačkoj Katedrali svečanu misu Te Deum laudamus za NDH što je pred kraj života priznao i Tito. Osim toga naredio je da se dana 4. svibnja 1941. u svim župnim crkvama služi Te Deum. Predsjednik Dr. Franjo Tuđman u nizu izlaganja siječnja i veljače 1994. godine  na Predsjedništvu HDZ-a, pred sabornicima HDZ-a i nizom najviših dužnosnika izjavljuje: Gospodo, budimo realni. Mi smo se našli u borbi za hrvatsku državu i bili smo oslonjeni i morali smo biti oslonjeni na elemente hrvatstva koji su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila većina hrvatskog naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskog naroda i bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku.  (Vladimir Šeks: Državni udar knjiga I. str. 383).  Nije jasno zašto su ti stavovi Predsjednika Republike, kog se rado „častilo“  da je diktator i autokrat, odmah zaboravljeni, svakako ih nismo više čuli iz ustiju njegovih najbližih suradnika.

Nesumnjiva je činjenica da je blagotvorna vijest imamo hrvatsku državu  prohujala brdom i dolom Lijepe Naše pa tako i Bijakovićima odakle je jato mladih sokolova učas poletjelo u obranu domovine.

Čujmo što o tome bilježi autor na stranici 58 svoje knjige, navodimo: Nakon proglašenja i uspostave NDH 1941. godine,  prijavio sam se u Mostaru s još 30-tak mladića iz Bijakovića u hrvatske postrojbe.

Zahvaljujući odluci Rafaela Bobana, još uvijek sam na životu i u visokoj starosnoj dobi. Naime, Boban, kada me dobro pogledao, nije me htio primiti i unovačiti u hrvatske postrojbe rekavši mi „Ti si, mladiću, još mlad a k tome i  niskog rasta, ti pričekaj još koju godinicu!“ Završen navod.

Sve što hrvatski diše bilo je u nacionalnom zanosu i tako se i Vinko, srednjeg rasta, prirodno nasmijanog lica, vesela srca i čiste duše, našao postrojen pod svojim grbom i trobojnicom. Ima li što časnije nego li braniti svoju domovinu? Bio je u školi, a zatim i pripadnik ustaških postrojbi, pa je  kao član tzv. Željezničke bojne prošao prve okršaje i pobjede. U povlačenju prema Bleiburgu kod Dravograda izbjegao je partizansko uhićenje i kroz slovenske i hrvatske šume uspio se vratit u Zagreb. I tu se opet pokazuje da Vicino rodoljublje nije tamo negdje duboko sakriveno, nego on odmah nastoji pomoći bližnjima i to sredinom 1945. u vrijeme najgorih mnoštvenih ubijanja. Autor bilježi: Bio sam u civilu i nisam mogao mirovati. Odmah sam nastojao nešto učiniti za ove ranjave, ispaćene Hrvate koji su dolazili s Križnog puta. Nagovorio sam neke žene da zajednički pođemo do logora na Kanalu i usput ponesemo nešto hrane.  Čim smo došli do ograde  dođoše do nas dva partizana te mi narediše da pođem s njima u partizansku komandu grada. U ispitivanjima, onako jadan i bolestan i na moje inzistiranje da nisam bio vojnik nego đak/učenik pošalju me u logor Prečko. Postalo je jasno da ću se trebat snalazit i borit i da tek sada počinje moj pravi Križni put.  Kraj navoda.  Bos, bez odjeće, bez hrane, stalno vrijeđan i tučen prolaze Križevci, Bjelovar, Voćin sve do Požege i logora Glotež.

Autor u knjizi navodi velik broj podataka, događaja, imena i prosudbi, pa knjiga ima vrijednost svjedočanstva sudionika događanja, te predstavlja povijesni izvor čija se vjerodostojnost može provjeravati u drugoj povijesnoj građi, kaže prof. dr. Josip Jurčević. Vice Vinko Ostojić iscrpno i u pojedinostima opisuje život i umiranje u logoru Glotež, kao i kasnije u zatvorima u Kragujevcu, Mostaru i Zenici. Začuđujuć je broj i opis njegovih sudrugova zatvorenika kojima kazuje imena i prezimena, ali i saznanja o njima samima. Tako daje i poimenični popis 21  u Požegi ubijenog Hrvata, uglavnom rodom  iz svog kraja, tog nevelikog dijela Hercegovine. Rijetki pojedinci bi se slomili pod nasiljem, bijedom svoje obitelji i stalnim ocrnjivanjem svega hrvatskoga i pretvorili se u suradnike nove vlasti, no isto tako Vice pamti i bilježi prave i nepokolebljive junačine i tako ovjekovječuje njihovu hrabrost i ime.

Od uvjeta u logoru Glotež u Požegi navest ćemo samo autorov opis ishrane: Hrana u logoru ne može se nazvati hranom. Bili smo toliko gladni i iscrpljeni da smo oglodali svu travu u logoru. Kazani su bili visoki pa se nije moglo ništa iz njih dohvatiti nego su stavljali ljestve pa bi se dogodilo da su u tom guranju neki upali u vrelu vodu. U toj vreloj vodi bila je samo krumpirova oljupina pa su mnogi oboljeli od dizenterije i brzo umirali. Umiralo je dnevno na stotine logoraša, koje su bacali na kamione, često samo lopatama i istresali ih u obližnje jame. To su zločini koji vape do neba za pravdom i istinom…Autor se dalje pita i prosvjeduje, navodimo: Zašto se o komunističkim zločinima  i svemu tome šuti, gdje su još uvijek živi svjedoci, gdje je arhivska građa?

U prvim godinama hrvatske demokracije osnovana je državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava… Pokušao sam razgovarati, kaže Vinko,  s tim „velikim“ Hrvatima o hrvatskim stradanjima, ali oni su me napola ili nikako saslušali. Odmahivali su glavom ili nerazumljivo odgovarali kao da se to njih ne tiče. To je velik nehaj, a sjedili su i danas sjede na državnim jaslama. Završen navod.

To prešućivanje ne bi trebalo shvatiti doslovno jer objavljen je niz vrijednih radova. Svakako se  treba odnosit na hrvatsku vlast koja više-manje, od 1945. pa i dan danas, uporno izbjegava potpunije  istražiti hrvatski holokaust za koji  nije nitko ni optužen ni kažnjen, kako je taj najveći pokolj civila i zarobljenika u poraću II. svj. rata nazvao velik rodoljub i sjajan kroničar Ivan John Prcela. Knjiga koju predstavljamo dragocjen je doprinos tom cilju, a njen je autor Vinko – Vice jedan od teških stradalnika, ali i veliko ime u  otporu zločinačkom jugokomunističkom sustavu.

Najmračnije udbaško nasilje

Autor je prošao kroz kazamate Zagreba, Kragujevca, Požarevca, Foče, Sarajeva i Zenice u kojima je proboravio punih 14 godina uz najteža mučenja, koja bi za većinu bila smrtonosna, ali ne i za junaka iz Bijakovića, Vinka Vicu Ostojića. On jasno i bez ustezanja, opisuje torture, počev  od redovitih batinanja gdje mu je odmah pri privođenju u zagrebačku policiju izbijeno sedam zuba i slomljeno šest rebara, do vješanja na motku koja mu je provučena ispod svezanih ruku i nogu tako da glava visi dolje a šake i tabani gledaju gore, i onda ih se batina željeznim predmetima. Ledene vlažne samice, mračare, često pod vodom, bez i jedne daske ili deke, s malo kaše kao hrana, bila je njegova tako rekuć svakodnevica uz stalna ispitivanja i mučenja. Vođen je na strjeljanje i upozorio vojnika koji mu je šmajserom pucao iznad glave kako da ispravno gađa, stavljan mu je pištolj u usta pa je poručio udbašu ajde pucaj već jednom da se više ne mučimo ni ti ni ja.

Prva presuda

Prva presuda u Kragujevcu glasi na četiri godine zatvora zbog tako zvane neprijateljske propagande i  raspačavanja letaka. Slijedi povratak u Zagreb, ali nakon dvije godine ponovno zatvor ovog puta u Mostaru u zloglasnoj Ćelovini. Zahvaljujući ugledu Vicinog oca Petra i na zagovor Joze Jerkića, oca komunističkog ministra Ive Jerkića,  bude otpušten, no po dolasku u Zagreb odmah je uhapšen i upućen kao na dosluženje vojnog roka.

Vicino je političko uvjerenje bilo jasno i argumentirano. Navodimo: Tito je sa svojim partizanima počinio nad Hrvatima neviđene zločine i genocid kakav suvremena povijest ne pamti. Ne samo što je „zaslužan“ za ubojstvo stotine tisuća Hrvata, on je time uništio demografski ustroj Hrvata za nekoliko stoljeća. Da nije bilo ovog genocida nad Hrvatima, danas bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini  bilo najmanje 8 milijuna Hrvata…!

Autor nastavlja: Sve sam to promatrao, grozio se i sve teže shvaćao toliku mržnju tih hrvatskih komunista, koji su govorili da su se borili za hrvatsku državu, a postali su najveći ubojice svog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti. Bili su orijentirani projugoslavenski i borili su se za veliku Srbiju i Staljina. … Oni nisu bili državotvorni Hrvati niti su imali predodžbu o jednoj suverenoj, slobodnoj hrvatskoj državi. Pod izlikom borbe protiv fašizma rušili su svoju vlastitu Domovinu, međunarodno priznatu Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je 10. travnja 1941. iz dugogodišnjeg sužanjstva uskrsnula u svojim povijesnim granicama iz vremena najvećih hrvatskih velikana, hrvatskih kraljeva. Završen navod.

Između dviju zatvorskih kazni Vinko se nije povlačio, nego bi se odmah povezao s istomišljenicima, među ostalim i s dr. Brankom Jelićem u inozemstvu. Tako je od 1953. do  1956. kao  trgovački putnik putovao poslovno zemljom, osnivao hrvatske trojke i raznosio letke čiji tekstovi su djelovali u nacionalnom duhu, tražili jedinstvo Hrvata, najavljivali političke promjene i potrebu rušenja komunističke vlasti. Uspio je ostvariti i prvu grupnu posjetu nakon rata grobu dr. Ante Starčevića, za što je osuđen na godinu dana zatvora. Zasniva sretan brak s Ljubicom Galić i uskoro im se rodi kćer Jadranka, velika radost i životna podrška i dan danas svome ocu Vinku, čvrsta i nepokolebiva,  čemu bi Jadranka znala dometnuti da su to geni njenog oca! Vinko i supruga mu Ljubica, koja je svo vrijeme stameno podržavala svog muža,  prije par godina u Zagrebu su proslavili svoj zlatni pir.

Vinkova živa promičbena djelatnost nije promakla Udbi. Uhapšen je 20. kolovoza 1956. na  Jelačićevom trga nakon  povratka s mise u Katedrali. Odveden je u u policiju gdje su mu odmah izbijeni zubi i slomljena rebra. Teško ranjeni Vinko svjedoči: Molim Boga za pomoć i preporučim se Duhu Svetome da me pamet i razum ne napuste. Slijedi već poznato mučenje sa svezanim rukama i nogama, najteže upravo na dan  29. kolovoza kada se rodila naša kćer Jadranka. Isti dan su udbaši otišli mojoj ženi Ljubici i rekli da sam se objesio u zatvoru, na što im  je odgovorila  da me dobro pozna i da ja takvo što sigurno ne ću učiniti.  Udba ju je htjela ubiti na porodu i samo dolazak dr. Bilića spasio joj je život. Završen navod.

Nakon prebacivanja u Sarajevo slijedi dotad najteža i najokrutnija istraga s cijelim arsenalom mučenja. Jednog dana baš u tu  istražnu sobu dođe s velikom pratnjom zloglasni Aleksandar Ranković. O tom susretu autor piše, navodimo: Ja jedva stojim uza zid. Pao sam na 50 kilograma težine, a nekad bijela košulja pocrnila je od krvi. U detalje su Rankoviću referirali o organizaciji Hrv. oslobodilačkog pokreta i kada su nam se pogledi susreli izustio mi je gadnu psovku i prosiktao: Kako je moguće da nismo svu tu bandu prije pobili? Kraj navoda. Nešto slično mislim da smo čuli nedavno i u Hrvatskom Saboru od strane zastupnika Stazića. Vice bilježi: Ništa nisam priznavao, a na pitanje kako mi je,  ja bih znao dobaciti da mi je bolje nego njima. Ja nosim u srcu ljubav za domovinu, a vi znate samo za mržnju, mučenje i smrt. Na suđenju mi je donesena  presuda na osam godina u KPD Zenica,  jednom od najzloglasnijih    zatvora   u zemlji.

Nakon izdržane kazne, a prije otpusta iz zatvora Vice je primio od dežurnog udbaša otvorenu prijetnju, navodimo: Mi smo Ostojiću odlučili da te više ne progonimo. Mi imamo za tebe jednostavno rješenje:  kad se ne budeš  niti nadao natjerat ćemo na tebe auto i tebe više neće biti. I znaj dobro, za tebe neće nitko odgovarati. Ti ćeš brzo pasti u zaborav. Završen navod.

Vice je dobro razumio prijetnju i odlučio se na bijeg u inozemstvo. Taj, jednako zanimljiv dio knjige, morat ćemo ovom prigodom prepustit isključivo pažnji čitatelja, a mi ćemo za kraj izlaganja pokušat naći odgovor na pitanje koje se samo nameće: U čemu je autor tijekom tih preteških 20 godina, od kojih je samo šest proveo na slobodi, nalazio nadljudsku snagu da izdrži sve ovo što nije lako ni čitat, a kamo li preživjeti i ostat zdravog duha i čiste savjesti?

Vjera. Duboko usađena vjera u Gospu i Duha svetoga daje snagu s kojom se Udba nije mogla nosit.

Rodoljubni duh. Očito je u Vinkovom roditeljskom domu vladao živi rodoljubni duh, pa se tako opet  potvrđuje velika važnost obitelji u stjecanju temeljnih vrjednota mladog naraštaja.

Zločinački karađorđevićevski velikosrpski režim i žandarsko nasilje prirodno su budili otpor u hrvatskom korpusu.

I na kraju, Vinko ništa nije priznavao, nikoga nije odao i sačuvao je čistu savjest i dušu.

Nakon još jedne prijetnje smrću, Vice je udbašu odgovorio, navodimo: Meni će biti najveća čast i najuzvišeniji cilj mog života: umrijeti za moju ispaćenu Hrvatsku kao pošten katolik i častan Hrvat. Završen navod. Dakle presudna je bila odanost i ljubav prema hrvatskoj grudi, što je Vinko stostruko dokazao.

Prije završnice ovog izlaganja, želio bih se zahvaliti svima vama na dolasku i preporučiti ovu izvanrednu knjigu, knjigu istina i činjenica. To nije i ne treba biti laka literatura, nego svjedočenje izravnog sudionika o jednom vremenu najtežih nepravdi nanesenih hrvatskom narodu i kao takovu je  preporučam.

Zahvalnost treba ići redatelju Jakovu Sedlaru na izvrsnom filmu, nakladniku Tkanici i izdavaču Marijanu Majstoroviću. Nije mi poznato jesu li nakladnik i izdavač ostvarili neku novčanu potporu za tu knjigu od Ministarstva kulture ili drugog državnog organa, što knjiga svakako traži i zavrijeđuje. Samo izdavač zna da takovu knjigu izdati nije nimalo jednostavno.

Nakon ovih  često dramatičnih tema, čujmo izričaj dvojice hrvatskih umjetnika na temu domovina i ljubav. Evo kako ju je antologijskim stihovima iskazao pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević: Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, brda joj i dol. Gdje raj taj da prostrem, uzalud svijet prosim i gutam svoju bol. —- Snažni stihovi velikog pjesnika.

A drugi veliki hrvatski umjetnik, skladatelj Jakov Gotovac, svom je Hercegovcu Eri s onoga svijeta u finalu opere poklonio ove stihove: Samo ljubav kao noćca slijepa, prava je i čista i lijepa, kog ona za sebe odabra taj je junak sa tri srca hrabra.

Dragi prijatelji, predlažem da ustanemo i čestitamo našem junaku s tri srca hrabra: Dragi naš Vinko, sretan Ti rođendan i još mnogo idućih rođendana. – Stotka nije daleko! Živio!

(Nikola Hrvatin Debelić)

Prošao je težak i mukotrpan život, Križni put, zatvore i logore, a danas slavi 90. rođendan

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Mate Bulić i Marko Perković Thompson snimaju novi hit: E, MOJ KUME

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Veljko Martinović

Nakon više od 30 godina uspješne karijere Mate Bulić je odlučio svojoj publici upriličiti tri velika koncertna spektakla i to 20. veljače u Spaladium Areni, dva dana nakon u Gradskom vrtu Osijek, dok će 29. veljače trijumfirati pred zagrebačkom publikom u sportskoj dvorani Dražena Petrovića.

Turneja nosi naziv ‘Ja sam na vas ponosan’ po Matinom posljednjem velikom hitu, no kako ističe i po tome što može biti ponosan na svoju brojnu publiku iz svih krajeva svijeta koja ga godinama prati i podržava. U razgovoru nam je otkrio zašto je Split odabrao kao uvertiru te koji će mu se gosti pridružiti na njegovom koncertu – piše Dalmatinskiportal.hr

– Bez razmišljanja osjetio da moja velika glazbena priča mora početi baš tu, pod Marjanom, gdje sam 5. lipnja 1998. godine spektakularnim koncertom napunio Stari plac. To pamti nešto starija publika, a ta emocija me drži i dan danas. Zato sam odlučio s turnejom krenuti u Splitu, gradu koji je više puta pokazao da voli Matu Bulića. Da nije publike, ne bi bilo ni mene. Sjećam se tog trenutka kada je stadion pjevao moje pjesme, a da nisu znali kako izgledam. Tako sam se 22 godine nakon odlučio vratiti na ‘mjesto zločina’.

Turneja nosi naziv ‘Ja sam na vas ponosan’. Na koga ste toliko ponosni?

– Moja osnovna dužnost kao čovjeka, drugo kao izvođača je zaokružiti tu jednu cijelu priču i reći svim tim ljudima, hvala lijepo što ste bili sa mnom sve ovo vrijeme, što ste me trpjeli i što ste me slušali. Trpjeti Matu Bulića 40 godina, ne može svatko ha,ha. Zato turneja nosi naziv ‘Ja sam na Vas ponosan’, ali i po mom posljednjem velikom hitu. Siguran sam da će emocije koje nosimo moja publika i ja biti sjedinjene u jednu te večeri u Spaladium Areni.

Uvijek kažu kako je splitska publika na neki način posebno zahtjevna. Imate li Vi taj osjećaj prije nego što stanete pred njih?

– Prije tog prvog splitskog koncerta, moj menadžer Ivica Bubalo je bio uvjeren da mogu doći u svoju zemlju iz iseljeništva i napuniti stadion. Kako je poznato svoju karijeru prvo sam započeo u Njemačkoj i inozemstvu, a on je govorio kako ljudi pjevaju moje pjesme u Hrvatskoj i da njima nije važno kako Mate Bulić izgleda. Nagovarali su me svi iz mog okruženja da napravim dvorsku turneju nakon toga, ali nisam pristao. Čekao sam pravi trenutak da im se zahvalim i on je došao ove godine. Jedva čekam.

Možemo li čitateljima otkriti goste na splitskom koncertu?

– U Splitu uz klapu Pasika, nastupit će HKUD ‘Lindžo’ iz Neuma, HKUD ‘Brotnjo’ iz Čitluka, a na pozornici će mi se pridružiti i moj kum Marko Perković Thompson, s kojim sam na neki način postao rodbina. U sva tri grada na pozornici će biti Tarapana bend s kojima ću izvesti ‘Ja sam na te ponosan’. Kroz cijelu turneju pratit će me moj bend Delta te impresivni Big band sastavljen od vrhunskih hrvatskih instrumentalista. Pomno smo birali goste, a svi ovi ljudi su meni na neki način poput obitelji. Već sam sada ispunjen u duši jer uz njih i svoju publiku mogu samo uživati.

Možete li nam otkriti koju ćete pjesmu otpjevati s Thompsonom?

– Još se moramo dogovoriti, ali mislim da ću s Thompsonom otpjevati ‘Gori gora,gori borovina’ jer je on izvorno autentičan. Napravio je većinu mojih hitova tako da nam neće biti teško izabrati zajednički repertoar. Ekskluzivno ću vam otkriti da ćemo nakon turneje izdati zajedničku pjesmu ‘E, moj kume’. Možete je očekivati negdje u travnju.

Tko će Vam se na pozornici pridružiti na ostalim koncertima?

-Dva dana nakon, u Gradskom vrtu Osijeku gostovat će jake snage Slavonije Šima Jovanovac, Ivan Stapić, Stjepan Jeršek Štef i Slavonia band, dok je sam u Zagrebu pozvao Ivana Zaka, te dragu mi prijateljicu Maju Šuput s kojom sam prije osam godina snimio pjesmu ‘Dvije lude’.

Spaladium Arena sama po sebi zahtjeva i velike pripreme. Kakvu produkciju publika može očekivati?

– Za produkcijski dio zadužen je Branimir Mihaljević s kojim sam snimio svojih zadnjih pet studijskih albuma te prije pet godina pripremio i svoj uspješni koncert u KD ‘Vatroslav Lisinski’. Tandem Branimir i Thompson su obilježili drugi dio moje karijere, dok sam svoju ozbiljnu glazbenu priču započeo s tandemom u sastavu Đorđe Novković i Nikše Bratoš. Vjerojatno ne mogu sve ljude s kojima sam surađivao nabrojati od mog dragog Dražena Zečića, Nene Ninčevića, Siniše Vuce, Miroslava Škore,… Sve same vedete hrvatske glazbene scene. Spomenuo bih i zahvalio se anonimnim autorima koji su ostavili neobilazan trag u mojoj karijeri. Jedno je sigurno, nikada nisam želio snimiti pjesmu u koju ne vjerujem. Snimio sam ih oko 150, nije to impozantna brojka, ali je specifična jer pjesme imaju milijunske preglede. S jedne strane te brojke me uvijek iznenade, a s druge su i očekivane jer se u svakoj pjesmi poistovjećujem s publikom.

Kakav repertoar spremate za ovu turneju?

– Na repertoaru će se nizati brojni hitovi poput ‘Domu mom’, ‘Gori gora, gori borovina’, ‘Narodno veselje’, ‘Ja još uvijek kao momak živim’, ‘Tiho, tiho teče Neretva’, ‘Pjevam i plačem’ i brojne druge. Kada kročim nogom na binu je početak moje ‘borbe’ da što dostojanstvenije i bolje donesem ono što osjećam i prenesem to na publiku koja je ispred mene. Isto tako sam i prvi filter kada siđem s bine i odmah znam jesam li to donio onako kako to zaslužuju. U 90 posto slučajeva uspijem, a svaki idući koncert želim biti još bolji.

Koja je Vaša tajna zbog koje ste sve ove godine uspjeli opstati na sceni?

– Nema tu velike filozofije, osim da je meni publika na prvom mjestu. Oni su sve ove godine moj vjetar u leđa i zbog njih imam priliku u životu baviti se onim što iskreno volim. S njima se volim družiti na pozornici, ali i nakon koncerta. Rado se s njima fotografiram i družim. Po svojoj odjeći nakon koncerta znam da uvijek dam svoj maksimum, moja košulja je uvijek mokra, a iza svakog koncerta izgubim gotovo dva kilograma.

Dok radimo ovaj intervju, prišlo Vam je mnogo ljudi sa željom da se fotografiraju i upoznaju s Vama. To potvrđuje sve ovo što ste gore naveli…

– Moj kućni odgoj me naučio da su mi ljudi sve. Od početka je moja vizija bila ostati čvrsto na nogama. Ako si već dobio dar od Boga, nemoj ga zloupotrebljavati. Uvijek pamtim kada sam u kao dijete na jednom koncertu prišao Vici Vukovu s leđa. Onako markantan Vice i tada velika zvijezda imao je vremena za ljude koji su mu prišli. Otkud meni pravo da se ne ponašam isto prema ljudima i mojoj publici, a koji su u rasponu od sedam do 77 godina. Javili su mi da će na zagrebačkom koncertu biti i jedan od mojih najstarijih fanova, jedna gospođa od 95 godina. Ona je za svoj rođendan zamolila unuke da je odvedu na moj koncert. Na svojim društvenim mrežama podijelio sam i jedan video koji sam dobio od tate malenog dječačića. On se rasplakao jer će ga tata voditi ma moj koncert. To je taj dijapazon godina koji slušaju moje pjesme. Na kraju moram reći da je skromnost Božji dar, a oholost i bahatost nikome ne nose dobro.

Poznati ste, kako na bini tako i privatno, kao veliki veseljak. S kim se od kolega najčešće družite?

– Poduža je moja lista Splićana s kojima se volim družiti. Nažalost, jednog među njima danas nema. To je pokojni Ćubi, koji je bio motor svakog našeg druženja. Proveli smo puno večeri u sastavu Dražen Zečić, Pero Panjković, Giuliano, Alen Nižetić, grupa Dalmatino, Tedi Spalato, Jole, Goran Karan, pokojni Vinko Coce,… U spomen na njega mi ćemo nastaviti tu tradiciju, ali bez Ćubija to neće biti isto. Za mene je on neponovljiv. Kao i pokojni Oliver, s kojim sam napravio brojne koncerte u inozemstvu. On je bio veličina, kako u glazbenom smislu i kao čovjek. Sve te glazbene legende uvijek spominjem s velikim poštovanjem zbog svega što su u svojemu životu nama ostavili. Neprocjenjivo je imati takve ljude za prijatelje, a u Splitu se osjećam kao kod kuće.

Sve Vaše kolege rado se odazovu projektu ‘Blatničke note dobrote’ kojeg ste pokrenuli u svojem rodnom mjestu.

– Zahvaljujem se svima koji su došli u moju Blatnicu, u kojoj sam s mojim sumještanima već devetu godinu organiziram jednu lijepu manifestaciju. Svatko tko nešto znači na našoj glazbenoj sceni popeo se na tu našu pozornicu. Najponosniji sam što jedna prekrasna pučka fešta, u kojoj uvijek uživa nekoliko tisuća ljudi, ima i humanitarnu notu. Ta ruralno- urbana manifestacija, osim što okupi izvođače raznih glazbenih stilova i ljude iz cijele regije, prikupi značajan iznos novca. Seoski odbor napravi listu prioriteta pa se nakon donira za ortopedska pomagala, sakralne objekte, udruge i ostale potrebite. Ponosan sam što moja Blatnica ima sve što i jedna urbana okolina.

Što volite raditi u svoje slobodno vrijeme? Imate li neki hobi?

– U mladim danima moj hobi uz nogomet bila je i fotografija. Danas sam ‘dosadni’ član obitelji, kako me vole nazivati zbog toga što svaki trenutak želim zabilježiti fotografijom. Imam 10 tisuća fotografija u mobitelu te preko tisuću videozapisa. Jednostavno volim zabilježiti trenutke u svom privatnom životu, ali i na koncertu napraviti selfie sa svojom publikom. Uz navedeno, jako vam uživam i u ulozi djeda. Oni koji to jesu će me razumjeti, a potencijalnim bakama i djedovima bi te osjećaje poželio što prije. Nema te riječi s kojom bih mogao opisati uživanje s mojim unucima Matejem i Ivanom. To je ljubav na poseban način. Oni s djedom često vole zapjevati, ali je još rano govoriti pokazuju li interes prema glazbi. U slobodno vrijeme, kao što sam već i rekao, volim se družiti s prijateljima i to me ispunjava.

Odakle Vam tolika energija?

– Odgovorio bih s protupitanjem. Može li čovjeku nedostajati energije kada radi nešto što voli?

Imate li neke posebne rituale pred koncert?

– Ovih dana me malo bura omela, ali inače u svojim Brelima, gdje živim kada sam u Hrvatskoj, odlazim uz obalu i mentalno se pripremam za nastupe. U toj prirodi dobivam nove ideje i zamisli. Dok kod kuće radim vježbe i tako sam fizički spremam.

Očekujete li punu Spaladium Arenu?

– Brojkama se ne opterećujem, ali vjerujem da će biti dupkom puna. Jedva čekam napraviti taj prvi korak na binu i vidjeti kako publika s guštom pjeva moje pjesme. Nakon što upalim ‘motore’, jedno tri sata koliko će koncert trajati, neću raditi već uživati s publikom.

Oni koji Vas prate na društvenim mrežama znaju kako volite napraviti selfie s pozornice pa možda da pozovemo publiku 20.veljače na jedan zajednički selfie?

– Moram reći kako me je moj prijatelj Dalibor Petko naučio kako napraviti najbolje selfie ha,ha. I na ovom koncertu imat ću svoj mobitel na ‘nečujno’ u džepu i kada osjetim vrhunac atmosfere napravit ću fotografiju. Pozivam svoju vjernu publiku neka mi se pridruži u toj čarobnoj noći. Ponesite samo dobru volju, a mi ćemo se pobrinuti za ostalo.

Antonia Klanac / Dalmatinskiportal.hr Foto: Veljko Martinović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Događaji

Predstavljen Matičin ljetopis

Objavljeno

na

Objavio

HMI

Zbornik su na Matičin 69. rođendan predstavili; ravnatelj prof. Mijo Marić, promotori prof. dr. sc. Željko Holjevac i izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta te urednica Vesna Kukavica

U Hrvatskoj matici iseljenika predstavljen je 12. veljače Hrvatski iseljenički zbornik 2020.

Zbornik su predstavili: ravnatelj HMI-ja prof. Mijo Marić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar prof. dr. sc. Željko Holjevac, izv. prof. dr. sc. Marijeta Rajković Iveta s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te urednica Vesna Kukavica. Promociju je vodila urednica časopisa Matica Ljerka Galic. Glazbeni okvir promociji dao je diplomant iz Graza, rodom iz Brčkog, tenor Mario Filipović.

Uz pozdrav uzvanicima, posebno državnom tajniku Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonku Milasu, predsjedniku Saborskog Odbora za Hrvate izvan RH Boži Ljubiću, predsjedniku Upravnog vijeća Matice Milanu Kovaču, autorima, predstavnicima medija i suradnicima Matice, skupu se obratio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika.

Iznoseći pohvale sadržaju godišnjaka, ravnatelj Marić ustvrdio je kako je to knjiga „za sve i svakoga u sva vremena“. Okupljenima na promociji upriličenoj na Matičin 69. rođendan obratio se i izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića državni tajnik Zvonko Milas.

O zborniku izraslom na tradiciji najčitanijih hrvatskih knjiga 19. i 20. stoljeća – preporodnih kalendarskih almanaha svoja viđenja dali su potom i promotori, Holjevac i Rajković Iveta.

Matičin ovogodišnji ljetopis, sa sažetcima na engleskom i španjolskom jeziku, ima, već tradicionalno, 8 tematskih cjelina koje čine 32 priloga autora: Josipa Mihaljevića; Bože Skoke; Milana Bošnjaka; Marije Bošnjak, Lade Kanajet Šimić; Željke Lovrenčić; Luke Budaka; Vinka Grubišića; Marijete Rajković Ivete; Tee Horvatin; Mirjane Ane Marije Piskulić; Milana Puha; Gregórija Bačića; Dubravka Barača; Alojza Jembriha; Stana Granica; Ivice Miškulina; Marine Perić Kaselj; Žarka Domljana; Waltera F. Lalicha; Tatjane Šarić; Gojka Borića; Tihomira Nuića; Marijana Lipovca; Vesne Kukavice; Koraljke Kuzman Šlogar; Ivane Hebrang Grgić; Ane Barbarić; Tanje Rudež; Borisa Becka; Damira Dekića; Ivana Hrstića i Miroslava Šašića povezujući tako 20 zemalja svijeta i 5 kontinenta.

Građa ovogodišnjeg sveska, u 65. godištu izlaženja, opseže 436 stranica. Autori zborničkih priloga djeluju u Hrvatskom institutu za povijest, Fakultetu političkih znanosti, Filozofskom fakultetu, Sveučilištu Sjever, Hrvatskim studijima, Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Sveučilištu u Torontu, Sveučilištu Macquarie Sydney, Sveučilištu São Paolo, Hrvatskoj akademija znanosti i umjetnosti, Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, Hrvatskom državnom arhivu, Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, Institutu za migracije i narodnosti, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, Institutu za etnologiju i folkloristiku, Hrvatskoj matici iseljenika, medijskim kućama iz Brazila, Njemačke, Austrije i Švicarske…

Foto: HMI

U fokusu zbornika su tri desetljeća suvremenoga hrvatskog parlamentarizma. Riječju, iskorištena je prigoda za nova promišljanja o globalnom hrvatskome kulturnom zajedništvu u godini kada nam domovina, kao najmlađa članica Unije, predsjeda Vijećem EU i diči se Rijekom, Europskom prijestolnicom kulture 2020. Zborničke cjeline Znaci vremena, Kroatistički obzori, Mostovi, Povjesnica, Baština, Duhovnost, Znanost te Nove knjige sadrže informacijski zanimljive, znanstveno pouzdane i, što ne treba zanemariti, vrlo čitke studije o sportskim, kulturnim i društvenim zbivanjima u hrvatskoj emigraciji i u domovini.

U Znacima vremena zanimljivu, multiperspektivnu obradu teme o aktualnom stanju hrvatskih manjinskih zajednica u Europi iznio je Milan Bošnjak. U Kroatističkim obzorima pozornost s pravom pobuđuju naslovi Dvadeset semestara hrvatskoga internetskoga tečaja HiT 1 Marije Bošnjak i Lade Kanajet Šimić, i Književna ostvarenja s raznih meridijana Željke Lovrenčić.

Prvi podsjeća na činjenicu da je, napretkom tehnologije i njenog utjecaja na učenje i poučavanje, Matica u suradnji sa Sveučilištem u Zagrebu, Sveučilišnim računskim centrom – Srce i uz potporu MZO-a pokrenula inicijativu za izradu prvoga internetskoga tečaja hrvatskoga kao inoga jezika u RH (HiT-1) koji je započeo s radom 2011.

Do proljeća 2020. održano je 20 semestara, a nastavu je pohađalo 210 polaznika iz 48 zemalja s više kontinenata. U drugome autorica Lovrenčić podastire više književnih ostvarenja i predstavlja osam pisaca iz prekooceanske dijaspore, osvrćući se usput i na recentnu knjižnu produkciju naših pisaca s migrantskom pozadinom s europskoga prostora, uključujući i povratnike u domovinu.

Jezikoslovaci Luka Budak iz Sydneyja i Vinko Grubišić iz Toronta u tekstu Dva franjevca u promicanju hrvatskoga jezika u Americi i Australiji opisuju zasluge dvojice svećenika u organiziranju hrvatskih prosvjetnih organizacija u emigraciji s ciljem promicanja hrvatskog jezika i kulture na dva kontinenta – Sjevernoj Americi i Australiji.

Fra Gracijan Biršić i fra Ljubo Krasić, kao što znamo, težili su jedino dobrobiti svoga naroda i njegove kulture. Uz brigu o učenicima i studentima, ovi su se franjevci brinuli i o metodološkoj izobrazbi nastavnika za rad u višekulturnom jezičnome okružju. Mostovi, prirodno, povezuju. Ovaj put Marijeta Rajković Iveta i Tea Horvatin pišu o visokoobrazovanim Hrvatima u Irskoj, njihovoj povezanosti s domovinom i njihovoj budućnosti.

Istraživanje autorica, temeljeno na intervjuima o prvim iskustvima hrvatskih migranata u Irsku nakon ulaska Hrvatske u EU, pokazuje veliku ulogu društvenih mreža u pomoći pri dolasku. Prilog Puljanina s brazilskom adresom Milana Puha Mali leksikon Hrvata u Brazilu pregledno sabire leksikografsku građu o našim iseljenicima u toj najmnogoljudnijoj zemlji Južne Amerike.

Prilog je izvorno objavljen u knjizi „Hrvatska u Brazilu nakon 1941.: treća faza useljavanja” koja je nedavno objavljena u São Paulu, a predstavljena je u siječnju u Hrvatskoj matici iseljenika.

Poglavlje Povjesnica, osim jubilejskih tekstova Ivice Miškulina Između velikih uspjeha i povremenih zastoja : 30 godina Hrvatske demokratske zajednice i Pokret hrvatske demokratske zajednice među iseljeništvom Marine Perić Kaselj, donosi i onaj Waltera F. Lalicha Nogometni klub Hajduk u Australiji 1949. godine. Istraživač iz Sydneyja zaključno naglašava kako je prvi Hajdukov poslijeratni posjet sunarodnjacima imao višestruki sportski i društveni značaj u tome povijesnom trenutku.

Zanimljivost poglavlja Duhovnost čini ponajprije napis emigrantskog publicista Stana Granica Izgradnja hrvatskih institucija vjere u Kanadi. Međusobna potpora između katolika i muslimana, pripadnika hrvatske etnokulturne zajednice u Kanadi, oživotvorila se u naporima cijele zajednice da se prikupe sredstva za osnivanje Hrvatskoga islamskog centra (HIC-a) u Torontu, koji je i otvoren 1975. Urednica zbornika Vesna Kukavica umješno je, govoreći o misionarima među pečalbarima u Njemačkoj, predstavila monografija „Hrvatska katolička misija Bielefeld u Nadbiskupiji Paderborn 1971. -2018.“ autora don Slavka Rake.

Koraljka Kuzman Šlogar u Baštini piše o hrvatskoj nematerijalnoj baštini online, a Ivana Hebrang Grgić i Ana Barbarić o virtualnoj bibliografiji periodike iz dijaspore. Sve podastrto govori u prilog tome kako nam je informatička revolucija u 21. stoljeću omogućila imati svijet na dlanu, odnosno virtualno istraživati daleke zemlje i gradove, pretraživati arhive i biblioteke te posjećivati muzeje…

Poglavlje Znanost donosi napise Tanje Rudež o uspješnim hrvatskim znanstvenicima u svijetu. U prvome piše o Zagrepčaninu Kristijanu Ramadanu, profesor na Oxfordu, koji je nedavno postao redoviti profesor molekularne medicine na tamošnjem Odjelu medicinskih znanosti i dobitnik nagrade za iznimno znanstveno postignuće i doprinos veterinarskoj struci u povodu 100. godišnjice Veterinarskoga fakulteta u Zagrebu. U drugome piše o Anđeli Šarić, izvanrednoj profesorici na University College London (UCL) koja otkriva tajne Alzheimerove bolesti.

Nove knjige uvijek zaokružuju sjajnu cjelinu Matičina godišnjaka, pa to ni ove nije izostalo. Boris Beck u ovom poglavlju piše o u Zagrebu objavljenoj studiji hrvatske etnologinje Jasne Čapo. Monografija u izdanju naklade Durieux naslovljena je „Dva doma – Hrvatska radna migracija u Njemačku 1960-ih kao transnacionalni fenomen“.

Treba spomenuti i tekst Inovativni udžbenik iz Gradišća Miroslava Šašića koji piše o udžbeniku Povijest gradišćanskih Hrvatov akademika Nikole Benčića, te profesora Miroslava Šašića i Štefana Zvonarića, koji je HKD Gradišće objavilo 2018. u Željeznom.

Publikacije ovakvoga tipa sažimaju ono bitno, bitno za našu prosvjetu, kulturu i sport u inozemstvu; za leksikografiju, za nacionalnu bibliografiju iseljeničkih knjiga u domovini; kao i za hrvatsku digitaliziranu baštinu u kojoj mogu u realnome vremenu internetski uživati hrvatski ljudi daleko od domovine, kazala je, među inim, urednica Kukavica uz zahvalu autorima i suradnicima.

Podsjetimo i na to kako elektronička inačica Zbornika na Matičinu portalu danas ima više od 25 tisuća stranica, a tristotinjak suradnika HIZ-a čine jednu od najplodnijih autorskih mreža o hrvatskoj dijaspori 21. stoljeća.

Diana Šimurina Šoufek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari