Pratite nas

Magazin

Vinko VUKADIN: Pismo “majci i kraljici”

Objavljeno

na

Draga majčice, pišem ti ovo pismo na majčin dan, dan koji mnogoj djeci i majkama donosi nikad neviđene radosti, ali i razočaranja jer je to dan kad se sjećamo velikih majčinskih djela ljubavi, ali je to i dan kada mnoge majke i djeca osjete da nisu voljeni ili da su zaboravljeni.

Ja ti pišem kao adoptirani član tvoje familije, adoptirala si me u vrijeme izbora kao birača. Nadao sam se da ćeš ti hrvatskom narodu donijeti ono što su mu oduzeli onoga dana kada su u Hudoj jami zakopali žive tisuće i tisuće majki i tako ostavili narod u potrazi za majkama, djecom i očevima. Od tih davnih dana mnoga hrvatska djeca i majke su lutala prazninom postojanja tražeći svoje očeve, majke i djecu, nadajući se da će kad tad doći vrijeme pravde u kojemu će svačije dijete i svačija majka moći biti oplakano i ožaljene.

Majčin dan bijaše mnogim hrvatskim generacijama dan sjećanja na gubitak  majki i djece. Tiho i potajno, ali uporno, sjećahu se Hrvati tih dana i nadahu se konačnom otkopavanju zemlje i betona ispod kojega bijahu pokopani mnogi nepoznati.

Kad si ti preuzela čast hrvatske predsjednice, pomislismo da je konačno došlo vrijeme da jedna žena i majka artikulira ono što su mnogi mislili, sanjali i očekivali, ali nisu nikada mogli jasno i glasno reći. Sjećam se kako si dva puta na licima okorjelih ratnika i invalida izazivala suze svojim toplim glasom i odlučnim obećanjima. Bila si dva puta pod Šatorom. Jednom prije izbora da animiraš ratne vojne invalide, a drugi put da im se zahvališ za glasove pomoću kojih si postala predsjednica. Nažalost tvoje majčinske obveze ukidanja razlika među ljudima su bile tolike da se očito više nisi mogla posložiti i doći među one koji su te odabrali da artikuliraš njihove boli.

Potpuno mi je jasno da postoje mnoge obveze, čak i one na koje ti nemaš ni pravo ni dužnost, ali one donose simboliku navodne pomirbe o kojoj ti govoriš.

Draga majčice i kraljice, mnoga djeca se odvoje od roditelja kad odrastu, a u politici nije ništa drugačije. Političari, kad odrastu – pobijede na izborima, često spoznaju da su postali političari radi vlastitog interesa, a birači spoznaju, iako teško priznaju, da su igrom svojeg odabira odabrali krivu nadu i da ih opet nitko ne zastupa.

Znam majčice, pričaju tako, da si jako pismena i načitana osoba. Vele da si završila fantastične škole u Americi. I ja sam nekad želio studirati na Oxfordu, al nisam skupio ni novaca ni veza da ostvarim svoj životni san, pa cijenim one koji su uspjeli završiti velike škole bez kupnje diplome. Kao američka učenica sigurno poznaješ teorije leadershipa i motivacije. Sigurno si čula za Harward model win-win postupanja u pregovaračkim situacijama. Zato ti moram ispričati, tebi sigurno poznatu, priču o narandži i dječjoj svađi oko nje.

Da te podsjetim.  U tom poznatom modelu pravednog postupanja, ako nemaš knjigu javi se dat ću ti ju besplatno, autor svojim čitateljima daje zadatak da riješe izrazito kompleksnu svađu među vlastitom djecom. Djeca se svađaju oko jedne jedine narandže. Brat želi narandžu, a i sestra želi tu istu narandžu. Mama dolazi umorna doma, nešto slično tebi, djeca se čupaju za kosu i udaraju, plaču i jauču. Autor od mama i leadera traži rješenje koje je pravedno.

Najveći broj roditelja pristupi problemu kao i naši političari kad se govori o problemima podijeljenosti naroda i bavljenju povješću. Prva reakcija je da zaviču:  “Dosta svađe, ne želimo podjele!” Takvi roditelji prerežu narandžu popola, što kod  djece izaziva obostrano razočaranja i ljutnju. Neki oduzmu djeci narandžu, a time pokažu da im nije do djece nego do vlastitog mira. Samo mudri postupe pravedno i riješe problem po načelu win-win.

Kako ti postupaju, mogao bih ti reći, ali nema smisla, jer ti si sigurno upoznata s teorijama win-win i s Herzbergerovim modelima motivacije. Sigurno znaš da je najnepravedniji onaj roditelj koji djeci kaže da su oboje krivi i nek se konačno prestanu svađati.

Zašto je roditelj, koji djeci kaže da se prestanu svađati, umjesto da ispita motive i odluči po pravdi, nepravedan i lijen roditelj?
Takav roditelj pokazuje da je lijen pozabaviti se motivima i uzrocima svađe, prelazi preko važnih informacija jer mu je dosta dječje vike i svađe. Iz teorije ispravne motivacije znamo da će dijete, koje čini nepravdu, jedva dočeakti takav zahtjev, to mu je garancija da ne će biti kažnjeno, čak štoviše, to mu je ohrabrenje da i sljedeći put potupa nepravedno, a dijete koje je na pravdi Boga dobilo šamar ili osjetilo nepravdu, ono će biti kažnjeno još jedanput jer će shvatiti da ni majka nije pravedna.

Takav roditelj pokazuje da je nedorastao roditeljskim izazovima, da mu se ne istražuje motiv svađe i na kraju krajeva takav roditelj djeci pokazuje da on nema pojma niti ga je briga za dječje motive.

Poštovana predsjednice, nazivaju Vas i majkom kraljicom, al dopustite mi da Vam se u sljedećim retcima obraćam samo kao predsjednici, iako je majčin dan. Meni je draže da ostanete ono za što vas hrvatski narod plaća: predsjednica.

Mislim da svi imamo svoje majke, one koje su nas rodile i odgojile, kraljice nam ne trebaju, a pravedna i mudra predsjednica bi nam dobro došla.

Dakle, poštovana predsjednice.

Vi nedavno izjaviste da Vam je dosta svađa, i u tom kontekstu rekoste da je temelj hrvatske države antifašizam. Pozivali ste se na Ustav u kojem navodno to piše, al ja Vam preporučujem da precizno pročitate prvi članak Ustava i pristupite mu s puno logike i malo ideologije pa ćete uvidjeti da hrvatski Ustav nigdje ne govori o antifašizmu kao temelju hrvatske države. Da biste to spoznali dovoljno je razlikovati pojmove antifašizam od pojma “odluke antifašističkog vijeća…”. Argument za tu izjavu Vam dakle, po mojoj procjeni, nije Ustav. Antifašizam je u hrvatskom narodu sinonim za staljinističku oznaku vlastite pravednosti i opravdanje za poliitčki i tjelesni progon i uništenje svih onih koji ne bijahu za komunizam i Jugoslaviju.  Vi ste dovoljno pametni i načitani da to znate, ali je pitanje odgovornosti i poštenja želite li se baviti tim, navodno, minornim aspektima hrvatske podjele o kojoj govorite kao rak rani našeg naroda. Očito i Vi upadate u klopku subjektivizma i da Vam je politički smjer navodno društveno prihvatljivog ljevičarenja motiv. Samo da Vas podsjetim. Antifašizam po definiciji jugoslavenskih diktatora i krvnika je  toljaga  kojom pokušavaju ubiti svaku argumentiranu raspravu o zabrani promicanja zlih ideologija koje su uništile hrvatski narod i uvele ga u dva rata!

Začuđujuće je da i Vi, kao predsjednica koristite istu toljagu u ušutkivanju djece koja se svađaju.

Ako niste znali zašto je hrvatski narod ideološki podijeljen, onda je vrijeme da se pozabavite razlozima svađe u hrvatskom domu, da malo proniknete u bit podjela. Vremena sigurno imate, a budući niste odgovorni za svakodnevu politiku bilo bi dobro da narodu pokažete svoju istinsku čežnju za boljitkom i prebrođavanjem podjela.

Bit svih podjela u hrvatskom narodu je Huda jama i druge jame, jame u kojima jedna strana  uz pomoć jugoslavenskih komunista, pokopa i zakopa tisuće i tisuće hrvatskih majki i djece, očeva i staraca. Tu nepravdu nitko nikada nije ni okajao ni formalno institucionalno osudio.

Kad smo Vas birali pomislili smo da ćete Vi imati hrabrosti tome stati na kraj i pomoći narodu u dostizanju pravde, ali ne!

Vi se naslanjate u naslonjač osobne lijenosti i draže Vam je povikati. “Ma dosta mi je svađe” nego se pozabaviti vlastitim narodom i njegovim ranama. Ponekada počinjem sumnjati jesu li suze na Vašem licu u Šatoru bile suze pravedne majke ili hladna kalkulacija školovane političarke. No, još uvijek sam romantičar i vjerujem u suze majke.

Vaš vapaj za prestankom podjela je krik, krik nemoći koji zvuči samo na prvi pogled pošteno i pravedno. No, on je  ujedno i najveći izričaj nepravde prema žrtvama. Svojim površnim krikom, da prestanu podjele, Vi pokazujete da Vam nije stalo do pravde nego do vlastitog mira. Svojim povikom Vi šaljete poruku da su svi isto krivi, da imaju ušutjeti i da treba prijeći na dnevni red. No, kako ušutjeti kad i dan danas ovom državom vlada laž i karijere izgrađene na krvi hrvatske djece i ispletene pletenicama hrvatskih majki, koje zabetoniraše u partizanske spomenike po čitavoj Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Poštovana predsjednice, Vas hrvatski narod voli jer ste posebna pojava, imate karizmu majke, ali ovakvim postupkom Vi motivirate one koji su zločine činili i na njima sve dobili. Vi njih, zbog osobne lijenosti ili neopreza, motivirate da i dalje teroriziraju ovaj narod svojim lažima. U te laži spada i teorija o Jugoslaviji kao državi hrvatskog naroda, a Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao najzločinačkijoj tvorevini i nedržavi.

Ne ulazim u Vaše simpatije prema Jugoslaviji i vlastitoj obitelji koja se za nju borila, bio bih subjektivan, budući da se moja obitelj borila na suprotnoj strani. No, naši osobni motivi nisu tako važni koliko je važna potreba za konačnom pomirbom i zajedništvom.

U tom smislu, poštovana predsjednice, vrijeme je da se umjesto banalnog i površnog povika o potrebi mira i prestanku svađe, konačno počnete baviti motivima podjela i da pokažete da se zločin ne isplati. Prestanite motivirati nepravdu i podjele svojim naoko neutralnim pristupom.

Onaj koji zločin proglasi nevažnim, radi mira u kući, i sam postaje dionikom zločina, a zločince još jače motivira na buduće ponavljanje.

Ako Vam je najvažniji slogan da povijest treba prepustiti povjesničarima i okrenut se miru u kući, onda Vam preporučujem da ne idete nikada više u Srebrenicu, jer i to je povijest koju ne smijemo zaboraviti da se nebi ponovila. Suguran sam da Vam nije do ponavljanja ni Srebrenice ni nekog drugog stratišta.

Poštovana gospođo predsjednice, Vas je birala većina hrvatskog naroda, narod Vas plaća da radite svoj posao i da učinite najbolje za mir i pomirbu. Upravo zato je povik o miru, bez istraživanja činjenica i zabrane nepravde, najgori mogući put i  cementiranje nepodnošljive podjele.

Vaša obiteljska povijest može biti objašnjenje, ali ne može biti okosnica odnosa prema takozvanom jugoslavenskom antifašizmu. Mnogi Hrvati, koji su vas birali, Vama su dali glas, iako su znali da ste iz partizanske obitelji. Većina onih, čiji su djedovi bili partizani, Vas nisu birali. I to je dokaz da hrvatski narod ne želi ni osvete ni podjele, ali žudi za pravdom, a ne jeftinim i lažnim pomirbama koje se zasnivaju na cementiranim nepravdama.

Neka Vam to bude poticaj i ohrabrenje, a ne samo jeftine ljestve pomoću kojih ste osvojili čast hrvatske predsjednice i epitet “majke i kraljice”.

Ako imate hrabrosti i poštenja,  upustite se u avanturu rasčišćavanja zatrpanih nepravdi. Nema razloga da Vam žrtve Srebrenice, Jasenovaca do 45.,  Auschwitza ili nekog drugog stratišta budu važnije od žrtava vlastitog naroda.

I Hrvati trebaju svoju majku, koja ne će reći: “dosta je svađe”, nego će dijete koje je krivo, nakon provjere, upozoriti, pa i kazniti ako zatreba.

U to ime, poštovana predsjednice, želim Vam lijep majčin dan u društvu svoje obitelji, puno Božjeg blagoslova i snage i da ne nasjedate na jeftine ispraznice o pomirbi i miru koji bismo trebali graditi na nikad označenim stratištima vlastitih očeva i majki.

Temelj hrvatske države nije ni antifašizam ni fašizam, nego krv hrvatskih djedova, baka, očeva, majki djece koju oni proliše za slobodu i vlastitu državu. 

Vinko Vukadin

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Potresno svjedočanstvo Ane Širić iz Žepča – U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Dnevnik.ba

Ana Širić, Hrvatica iz sela Kiseljak u Žepču 16. kolovoza 1993. godine izgubila je kćer, brata i roditelje. U pohodu snaga tzv. Armije BiH izgubila je: kćer Ivanu, djevojčicu od 13 godina, brata Florijana i roditelje, Katu i Franu Krezić. Pravdu i pravosudnu zadovoljštinu čeka 25 godina. U razgovoru za Dnevnik.ba Ana Širić iznosi potresna sjećanja na dan kada je izgubila svoje najmilije.

„Bože, dao si mi dobar križ, ali daj mi snage da ga nosim“, govori za Dnevnik.ba Ana Širić iz sela Kiseljak pored Žepča koja je prije 25 godina u jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje.

U unaprijed planiranoj akciji snaga tzv. Armije BiH na selo Kiseljak kod Žepča,  Ana Širić izgubila je četiri člana svoje obitelji – kćer Ivanu (13 godina), brata Florijana  i roditelje, oca Franu i majku Katu Krezić.

Roditelji Ane Širić ranije su protjerani iz sela Golubinja nadomak Žepča te se smjestili u dijelu grada kojem je najmanje prijetila ratna opasnost. Selo Kiseljak nalazilo se tijekom agresije tzv. Armije BiH  u neposrednoj opasnosti. Bila je to jedna od prvih linija bojišnice.  Nekoliko mjeseci obitelj Ane Širić nije boravila u vlastitoj kući u selu Kiseljak. Izbjegli su preko rijeke Bosne, a Ana je dolazila kući u rijetke dane kada je najavljen prekid granatiranja ili sukoba.  Tako je to bilo 1993. godine u kasno ljeto. Žepački kraj osobito štuje Veliku Gospu kojoj je posvećena crkva u selu Osova. Dan nakon velikog blagdana kojeg štuju Hrvati- katolici počinjen je zločin u selu Kiseljak.

U jednom danu izgubila kćer, brata i roditelje 

„Muž  i ja smo došli na Gospojinu u Kiseljak. Moji roditelji i brat bili su u drugim kućama u izbjeglištvu preko Bosne“, govori Ana Širić za Dnevnik.ba.

Njen otac tada je rekao: „Ako se još uvijek ne budemo mogli vratiti svojoj kući, možemo li živjeti s vams?“, pitao Frano Krezić  kćer Anu koja je, naravno, odgovorila potvrdno.

„Onda ćemo doći ujutro, a ti nam ispeci paprike“, govorio je Frano Krezić.

„Tog 16. ujutro skupili smo se svi ovdje. Muški su rezali drva, imali smo motorku, to nam je jedan čovjek ranije iz našeg sela gdje smo bili dao, a moj tata me zamolio da nam donesem pavlaku od jedne gospođe, naše kume“, govori Ana.

Priča i kako u selu Kiseljak godinama postoji izvor Kiseljaka i da kruh načinjen s tom vodom bude savršen.

„Pogača fino naraste od tog kiseljaka, ništa drugo ne trebaš stavljati, prelijep je zaista bio, oko pola 8 ujutro oni su sjeli za veliki okrugli stol jesti. Mama, tata, brat i moji Ivana i Ivan , muž je bio na liniji, on nije bio s nama tog jutra“

Taj 16. kolovoz 1993. godine bio je jedan od rijetkih dana kada se u Žepču nije pucalo i kada su civili, izbjeglice u vlastitom gradu, poput Širića mogle barem na kratko posjetiti svoja ognjišta.

„Za tim okruglim stolom su jeli, sve su pojeli, jeli su, znaš kako naš svijet kaže, kao da im je to  bilo zadnje“, priča Ana.

Nekada su Širići, kada se moglo, dolazili na brzinu svojoj kući u selo Kiseljak. Ivana, Anina kćer, uvijek je pitala zašto je majka ne vodi njihovoj kući nego ide sama.

„Oni bi bili dolje preko Bosne s mojom majkom u toj kući, nisam ih ovamo htjela dovoditi, nije bilo sigurno, nikada ne znaš kada netko može opaliti i da sve počne“, prisjeća se Ana.

Selo Kiseljak bilo je na prvoj crti bojišnici tijekom napada na Žepče, ali do kasnog popodneva tog 16. kolovoza 1993. godine ništa nije naslućivalo tragediju koja će uslijediti.

„Mi smo ispred kuće radili. Paprike, paradajiz sos. Te godine je povrće rodilo k’o nikad. Muški su pripremali ta drva, a Ivana je bila u kući, četkala tepih i pjevala“, priča Ana.

Prva susjeda obitelji Širić izgubila je dvojicu braće 13. i 14. kolovoza te godine. Ivana je pjevala. Njena majka Ana mislila je da će se pjesma čuti do susjednog dvorišta i da će  se to shvatiti kao uvreda.

„Jedan brat joj je poginuo jedan dan, drugi brat drugi. A Ivana je pjevala u kući. Uletjela sam k’o da me struja stresla. Pa to su Lucijina braća, mislim se, da žena čuje, šta će pomisliti o nama“, govori Ana.

Kada je ušla u kuću, Ivana je četkala tepih, a njena duga, izrazito plava kosa kakvu nitko u obitelji Širić nije imao, obasjala je dnevni boravak.

„Govorim joj ‘Ivana bona, što pjevaš’, a ona meni odgovori: ‘ Pusti me mama, to je sve što ja imam“, priča Ana.

Kiša metaka 

Govori i kako nije znala što bi joj rekla i da se samo okrenula i izišla u dvorište. Ubrzo je zaklala pijetla, a drugu kćer, Marinu, poslala da odnese kosti psu njenog strica u kući nekoliko metara ispod njihove.

„Radila sam u toj našoj šupi i odjednom su počeli metci letjeti, to je bila kiša metaka, dreka, vika, derali su se Allahu Ekber, svašta nešto, pa to je ružno pričati šta su govorili“, govori Ana.

Njena kćer Marina već je bila s rodbinom i drugom djecom, roditelji njenog supruga su prešli putem i bježali preko bara do rijeke Bosne koju su, potom, pregazili.

„U trenutku je počela pucnjava, mi smo ušli u kuću da se sakrijemo. Od moje druge jetrve su izveli oca i majku, dotjerali ispred kuće moje svekrve i još neke ljude, tjeraju ih da viču, da nama kažu da se izlazi iz kuća, ranije su vidjeli da smo unutra“, govori Ana.

Predložila je da iziđu samo ona, njena majka i kćer Ivana te da otac, brat i njen sin Ivan, ostanu u kući.

Onda je Anin brat rekao: „Izlazimo svi, ili nas zapalili ovdje ili vani, isto nam se piše, izlazimo svi, netko će preživjeti“.

Vojnici tzv. Armije BiH istjerali su ih ispred kuće –  na put između Anine kuće i kuće roditelja njenog supruga. Zarobljeni Hrvati stajali su pred tom kućom neko vrijeme, a bošnjačko-muslimanski vojnici se „naduravali“ oko njihove sudbine.

„Jedan je govorio ‘treba ustaše odmah pobiti’, drugi ‘nećemo još’, onda su nas potjerali tim putem, držali noževe pod grlima nekim ljudima, netko ih je nazvao na tu radio stanicu i onda je počelo“, prisjeća se Ana.

Kiša metaka, kiša metaka, kiša metaka. Tri puta je ponavljala ove riječi u našem razgovoru. Njen sin Ivan je prošao neokrznut. Ni danas nikome nije jasno da Ivana nisu uspjeli pogoditi.

„Kad smo mi tu pali, Ivana se okrenula, pružila mi ruku i kaže ‘joj majko’, sve je bilo gotovo. Ivanu ništa nije bilo, a on samo viče“, govori Ana.

„Ubiše mi sestru majko, ubiše mi sestru majko“, prisjeća se Ana.

Ubojstvo djevojčice od 13 godina 

Ivan je sestru Ivanu, plavokosu djevojčicu „staru“ samo 13 godina, mrtvu nosio na rukama.  Ubrzo su došli i vojnici HVO-a i odnijeli ranjenu Anu Širić preko rijeke Bosne.

„Ivan je ostao ovdje, sklanjao je sestru. Ja ga zovem da idemo, da me strah da će i njega ubiti. On sam govori da mu neće sestra biti Mesić“, priča Ana.

Mesić je, inače, ranije ubijeni vojnik HVO-a nad čijim su se mrtvim tijelom iživljavali vojnici tzv. Armije BiH.

„Dopuzala sam do terase, Ivan je odmah išao u kuću, donosio zavoje, previjao me, mene su ranili u obje noge. Dozivao ga je i moj tata da mu pomogne, ali sve je bilo gotovo“, priča Ana.

Skupina vojnika HVO-a ubrzo je „vratila“ selo Kiseljak i zarobila bošnjačko-muslimanske vojnike. Međutim, snage tzv. Armije BiH za živi štit su uzele nekolicinu zarobljenih Hrvata i prijetili da će pucati u njih ukoliko HVO otvori vatru. Na koncu je dogovorena razmjena.  Tijekom tih nekoliko sati, ranjena Ana prevezena je u sanitet u Bistricu, potom na Vinište preko mosta na Bosni i onda u Teslić u bolnicu.

„Naši su tada imali sporazum sa Srbima, iz Teslića su me odvezli za Banja Luku. To je bio ponedjeljak, srijedom su došli Ivan, moj muž i mužev brat u bolnicu. U Banja Luku su došli sa šahovnicom, naše table bile na autu, oni u uniformama HVO-a“, prepričava nam Ana.

Razmijenjena je u Novskoj. Međunarodni crveni križ vodio je razmjenu hrvatskih odnosno srpskih civila.  Nakon toga je prebačena u Zagreb gdje se gotovo godinu dana  neuspješno liječila. Ranjena je u obje noge. A ni 25 godina kasnije to se, jednostavno kaže, nije moglo izliječiti. „Oštećen živac i džaba. Bila je to infekcija kosti od metka, ne mogu nogu uopće vratiti, nemam osjećaj za nju, ne može to zarasti od tog metka, od udara, nikad to nije izliječeno“, govori.

Godinu kasnije, 1994., Ana Širić vratila se u selo Kiseljak i svoju obiteljsku kuću.

„Kad smo se mi vratili ovdje, gore na putu, ispod onog šiblja, dvije kantice neke pune čahura, eto, koliko su pucali na nas da je to ostalo toliko poslije godinu dana. A kad iz šume krenu vikati ‘Allahu Ekber’ to je bilo jezivo, pa odjekuje sve, malo je reći strašno“, prisjeća se Ana.  Priča nam i kako je teror, zapravo, trajao od prvog dana.

„Eto, dokle to išlo, kada su istjerali naš svijet iz Golubinje odakle je moj pokojni tata u njegovu su kuću uselile neke izbjeglice. Tamo je bio zarobljen i onaj novinar Pero Topić neko vrijeme. Njega su isto maltretirali, to znam. A tata moj je imao psa i oni su na tu kujicu stavili krunicu i psovali ustaške majke, takvih je scena bilo koliko hoćete“, priča Ana. Bošnjačke su se izbjeglice, govori, iz kuće njenog oca mogle vratiti u svoja sela, ali jednostavno, nisu htjeli.

Uzaludne istrage – Haag je ostao nijem na zločin u Kiseljaku  

„Nekad ’96. smo išli tamo, s našom policijom da se obavi ta deložacija, oni su se davno mogli vratiti u ta svoja sela, ali nisu htjeli.  Mogli su se vratiti kada god su htjeli, ali sve je to smišljeno“, priča.

Za zločin u selu Kiseljak kod Žepča ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao, a Anu su istražni organi, kako kaže, svih sudova svijeta, ispitivali još kada je bila u bolnici u Zagrebu.

„Toliko maltretiranja, katastrofa. Prvo sud  u Žepču, pa smo poslije išli u Vitez, Busovaču. U Vitezu me neki Belgijanac istražitelj ispitivao, to je trajalo gotovo 24 sata. Prestrašno je bilo.  Dva sam dana dolje išla i pričala, ali ništa“, govori  Ana.

Belgijski istražitelj u ime Haaškog tribunala na kraju tog razgovora Ani je rekao: „Gospođo, zadnji sam put plakao kada sam imao 9 godina“.

„Probude te samo, živce ti protresu na maksimalno i nikad ništa. Koga srce ne boli, oči mu ne plaču. Znam da mene ne može razumjeti netko tko to nije doživio, osjetio. Jednostavno je to tako, što tebe ne boli i ako ti se nije desilo slično, ne možeš ni shvatiti. To je tako. A taj Haag, oni su se samo Hrvatima dobro narugali“, priča Ana.

Prije 4 godine istražitelji SIPA-e su boravili u selu Kiseljak. „Opet su zvali, govorili da ispituju, da će biti nešto. Jedan dan ispitivali mene, drugi dan sina. Prije tog su bili prije 2012. godine prvi puta kod nas“, govori Ana.

Nisu istražili ništa. Na kućnu adresu obitelji Širić poslali su obavijest 2014. godine kako je čovjek koji je zapovijedao tom akcijom umro 2013. godine.

„Što mi imamo od te informacije? On je rodom iz Maglaja, na Ilidži je živio, tamo je sahranjen. Ne znam svrhu jedne takve obavijesti“, govori Ana.

Istražitelj iz SIPA-e ponovno je te 2014. godine došao u selo Kiseljak. Ana je,  po tko zna koji put, razgovarala, pokazivala mjesto na kojem se zločin dogodio. A  automobilu, sa zatamnjenim staklima sjedio je netko.

„Izveo me gore, u jednom mi je trenutku rekao da je u autu čovjek koji je bio ovdje. To je bilo propadanje u zemlju. Užasan osjećaj“, govori Ana.

Sustavno ignoriranje  medija  

Sudbinama stradalih Hrvata u Kiseljaku nisu se ni mediji osobito bavili.

„Zadnji su put 1996. godine bili tu, htjeli su neki film snimati. Za sve ove godine nitko nije dolazio ovdje ni tražio nas, to kad pitate odnos medija, pa ne postoji odnos medija. U ratu kada je to bilo onda je HRT nešto objavio, to su mi poslije govorili naši koji su bili u Njemačkoj i vani negdje pa su gledali i to jednom ’96 godine“,  govori Ana.

“Moraš oprostiti, ako ne oprostiš, ne možeš biti miran”  

Svaki je dan, priča nam, s time i s tom unutarnjom borbom. „Moraš oprostiti zbog sebe, ako ne oprostiš ne možeš biti miran. To je bilo ovdje. U ovom dvorištu. Svaki dan ja s tim živim, i psihički i fizički“, govori Ana.

Naš razgovor Ana Širić zaključuje riječima: „Moje dijete, brata i roditelje ništa više ne može vratiti. Ali da barem odgovaraju oni koji su to naredili i počinili. Zbog pravde, da drugi shvate da ne možeš Hrvatima napraviti što hoćeš i tako nešto, a da ti se ne sudi. Da dođe jednom dan da netko za to odgovara. Iako, sve manje u to vjerujem“.

Glorija Lujanović/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

URBAN ‘PRIZNAO PORAZ’: ‘Thompson je prodao 7,5 tisuća ulaznica po 80 kuna, oni su pobijedili’

Objavljeno

na

Objavio

foto: Epodravina.hr

Urban na svom koncertu o Thompsonu: Prodao je 7,5 tisuća ulaznica po 80 kuna i ako ćemo ovo gledati ko neku utrku, oni su pobijedili

U isto vrijeme jučer su se na koprivničkom području odvijala dva potpuno različita koncerta, možemo reći, za dvije vrste publike.

Tijekom svojeg nastupa na ljetnoj pozornici na Zrinskom trgu, Urban u nekoliko navrata nije propustio priliku u humorističnom tonu komentirati koncert Thompsona na nogometnom igralištu u Koprivničkim Bregima.

Hvala vam što ste došli ovdje večeras, iako je karta besplatna. U susjednom mjestu se održava koncert Thompsona, prodano je, kažu mi, oko 7,5 tisuća ulaznica po 80 kuna. I ako ćemo ovo gledati ko neku utrku, onda su oni pobijedili – rekao je Urban u svom šaljivom stilu.

Urbanovu izjavu Komentirao je Velimir Bujanec: URBAN PRIZNAO PORAZ: Prikačio se na sisu građana Koprivnice i pokupio proračunske kune, a Thompson u Bregima nastupio komercijalno i organizatorima omogičio prihod od ulaznica – 75.000 eura!

P.S. Sva sreća da ljudi dobro zarađuju na Thompsonu, sada i načelnik Koprivničkih Brega može od viška dovesti Urbana:) kazao je Bujanec.

VIDEO: MP THOMPSON – ‘Bojna Čavoglave’ – Više od 8.000 ljudi u Koprivničkim Bregima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari