Pratite nas

Kolumne

Virusi sve posvuda, i među strojevima i među ljudima

Objavljeno

na

O, Bože, kakvih li vremena! Virusi, te oku nevidljive pošasti, ne daju više mira ni strojevima, pa kako će ljudima. I ne hvataju se samo računala, nego, evo, i drugih naprava. S predsjedničkim je zrakoplovom, naime, nešto gadno pošlo po zlu. Kako „ekskluzivno“ doznajemo, svjetski priznati infektolog za svakojaka elektronsko-mehanička čudesa, B.K. iz Buzina nedaleko Velike Gorice, a još bliže zrakoplovnoj luci Pleso, koji je, posve razumljivo, želio ostati anoniman, letjelici kojom je Njegova Ekselencija Zoran Milanović naumio sletjeti nadomak Crvenog trga dijagnosticirao je avid, strpavši tako ambicioznog letača u svojevrsnu samoizolaciju.

Ništa od parade, ništa od kavijara!

Ozbiljno narušivši imunitet velike čelične ptice, opaka je boleština spriječila Milanovića u nakani da ostvari dječački san i uživo odgleda legendarnu vojnu paradu u Moskvi povodom proslave Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu. I dok su drugi dječaci maštali pribivati El Classicu, derbiju između Reala i Barcelone, Zoran od malih nogu „ume da kaže samo dve reči“ – parada, parada! Ta, nije li se netom poslije izbora na prestižnu dužnost, neobično žurno pristiglom pozivu veselio više nego dijete najavi roditelja da se ide na more? Da bi sad već barem tijelom odraslog Zorana ova tužna vijest toliko potresla da se siromah potpuno pogubio. Zaboravio je, naime, na elementarne uzuse ponašanja koje mu dužnost nalaže, ujedno podsjetivši kako mu diplomacija, ta matična mu disciplina u kojoj je po vlastitim riječima propao, nije jača strana. Sav rastresen propustio je nakloniti se crnogorskoj zastavi za posjeta Cetinju, počinivši, kako navode ovdašnji mediji, mini-gaf, dok maxi-gafove u popratnim intervjuima, koje nije lako i pobrojati, ni ne spominju. Razumljivo, pa nije Milanović plavuša da bi činio velike gafove, to veće što ih je svijet s većim simpatijama dočekivao.

O čemu li je samo Milanović gruntao prošavši tupa i nijema pogleda pored barjaka čojstvu i junaštvu vičnih domaćina kao pored turskog groblja, da bi ga njihov predsjednik diskretnom gestom poštedio mogućnosti da odluta navrh Lovćena? Ako nije preuzetno pretpostaviti da je razmišljao i o čemu, malo koga bi iznenadilo da se domišljao kako će „novom ruskom caru“ pojasniti da je ovo uplovljavanje brodom Hrvatske ratne mornarice u bokokotorski zaljev bila tek pošalica, nipošto ne prikrivena poruka, a kamoli prijetnja. Možda ga je nakanio odobrovoljiti tako što će se ubuduće s radošću odazvati pozivu da njegovi liječnici pregledaju ratni brod prije nego što krene u sličan pothvat? Uostalom, neka se mili baćuška sjeti onih divnih vremena kad mu je, dok je to još bilo u njegovoj ingerenciji, izlazio ususret glede bivših odmarališta JNA na potezu od Maloga Lošinja pa sve do Kupara. Napokon, neka zna koliko ga tišti u grudima što njemu, velikom Vladimiru ne će u četiri oka moći priopćiti koliko se veselio biti uzvanikom na proslavi veličanstvene pobjede kakvu čovječanstvo nije vidjelo. Njemu, Zoranu, ne bi bilo nimalo mrsko divaniti u društvu čelnika Sjeverne Osetije i srednjoazijskih satrapija, kojima se živima podižu spomenici i po njima nazivaju mjeseci u godini, pritom uopće ne hajući hoće li tamo biti ikoji kolega mu predsjednik neke države članice Europske unije. Kako bilo da bilo, od samoga Milanovića razočaraniji su ostali tek oni koji su zaokružili broj 1 u drugom krugu predsjedničkih izbora. Izjalovile im se nade kako će Zoran donijeti neki suvenir s parade, po mogućnosti kakvu ratnu zastavu pobjedničke antifašističke armade. I potom ju ponosno zabosti u predvorje mu Dvora, prostor kojeg je tako energično oslobodio suvišnih bista. Samo nek’ se vije, nek’ se zna kome sad sunce sije! Još i veći gubitnici u čitavoj su priči ispali oni koji su onomad zaokružili broj 3, samo neka ne bude 2, taman i pobijedio 1. Ti su se, pak, alergični na sendviče, a još i više na sendvičare, do zadnjega nadali kako će se Milanović sjetiti iz Moskve donijeti im kavijara, jer, izbirljivi kakvi jesu, samo se tom delicijom slade dok udarnički lupaju lajkiće, plusiće i minusiće, i usput onu pod brojem 2 svesrdno gade. Eh, što ti je peh, čovjek snuje, a buzinski infektolog odlučuje.

Demokršćani i demon-kršćani

Hrvati su nadaleko poznati kao narod, najopasniji po sebe kad pobjeđuje, odnosno čim pomisli da je pobijedio,… da je gotovo,… a nije gotovo. Tako to bude u sportu, tako je bilo i poslije Oluje, a i povratak otpisanog Zorana Milanovića na prijestolje zoran je primjer takva mentaliteta. I nakon privremene pobjede nad globalnim virusom, i njegova, gotovo pa iskorjenjivanja iz hrvatskog dvorišta uslijedilo je popuštanje, i kako to kod Hrvata obično bude, prenaglo opuštanje. Još uvijek ništa dramatično, ali dovoljno neugodno da zasjeni ohrabrujuće vijesti. Primjerice, iako je u prvih 25 dana lipnja hrvatski turizam ostvario tek 27% broja lanjskih noćenja, o ubrzanom oporavku svjedoči podatak kako je prošli vikend, inače, prvi poslije otvaranja Europe, broj vozila na naplatnim kućicama već dosegao 78% lanjskog. U nekom drugom kontekstu zacijelo bi rekli i kako raste eksponencijalno. Ovako je to tek ovlaš spomenuto, kao agencijska vijest o događajima u Džibutiju.

No, donedavni zagovornici švedskog modela borbe protiv korona virusa, modela koji se pokazao devastirajućim za tamošnje gospodarstvo, a još i više za javno zdravlje, sad odjednom optužuju hrvatsku vlast za primjenu „švedskog modela“, jer se, pokušavajući spasiti što se spasiti dade, ponaša odveć rizično i ugrožava zdravlje zajednice. Sad, kad se nakon uspješnog prigušivanja zaraze do nulte razine, potiče gospodarstvo, napose turizam, sveznajuća liberalna zanovijetala „vizionarski“ upozoravaju na pretjeranu ovisnost Hrvatske o toj grani gospodarstva, ne pitajući se a čime bi to Hrvatska, nego onime što ima i zna raditi, u kratkome roku mogla nadoknaditi ili barem ublažiti nastale ekonomske gubitke. Tim više što je, uspješno se boreći protiv korone, ostvarila osjetnu reputacijsku prednost pred konkurencijom, koju jedan pojedinačni eksces, tako ni nedavna zadarska bura u čaši vode, ne može poništiti, čak ni bitno umanjiti. Uz bok liberalima stala su već po običaju konzervativna im braća po „švedskom modelu“, na riječima veliki borci za život od začeća sve do naravne smrti. No, čim naiđe kakva kušnja, volja im naglo splasne, napose ako zahtijeva žrtvu vlastite udobnosti na korist slabijih i ugroženih. Tada svim srcem i svom dušom traže izliku hvatajući se za svaku slamku koja im se nađe pri ruci. A našao im se „švedski model“, koji, kako postupci i statistike morbidno potvrđuju, baš i ne drži do zaštite života kao pijan plota. I onda se čude što oni koji sude prema djelima, a ne tek prema pustim riječima, u njima uopće ne vide demokršćane, kakvima se predstavljaju, nego prije demon-kršćane. Nije li upravo odnos prema „švedskom modelu“ poput sita prosijao istinske demokršćane od prozirnih demon-kršćana?

Pristavši uz onoga koji dijeli i raspršuje, usput se i uporno odbijajući cijepiti protiv virusa licemjerja i farizejštine, valjda u strahu kako im netko ne bi ugradio Božji čip, ti demon-kršćani zapravo i nisu drugo doli oličenje bahatosti zakrabuljene u prijetvornu poniznost. Ne obazirući se odveć na onu o trunu i brvnu, nesavršenu su, ali ipak katoličku vjernicu, Kolindu Grabar Kitarović, vidjeli bahatom i stali se natjecati tko će se jače na nju nabaciti blatom. Samo zato što nije izvjesila bijelu zastavu, otvorila kapiju i manila se Očenaša na zahtjev s neba pa u rebra pala lakrdijaša i njegovih pajdaša.

Švedskim i nizozemskim modelom protiv bahatosti

Sad im je mjera bahatosti Andrej Plenković jer ne želi otići u samoizolaciju, iako to pravila – koja nisu jednokratno po mjeri mu sklepana, nego su javnosti jasno i razgovjetno priopćena još početkom korona krize – uopće ne nalažu. Bit će da je bahat ipak zato što se bori za vlast, ne prepuštajući ju da klizne u ruke šarlatana, koji nisu u stanju ni tako jednostavna i jednoznačna, posve egzaktna, nimalo elastična pravila pročitati s razumijevanjem. Štoviše, varalice se ne libe koristiti čak i VAR ne bi li dokazali Plenkoviću ofsajd, a da pritom uopće ne znaju, ili se barem prave da ne znaju, što u ovoj igri ofsajd jest. Sve kako bi izludili dokoni, funkcionalno nepismeni polusvijet nesposoban percipirati ni što je 15 minuta, ni što su 2 metra, a gdje će onda što Hrvatskoj znače europske milijarde.

Je li baš preveliko iznenađenje što među tim prodavačima magle prednjače oni koji su, koristeći KOS-ovske montirane poluistine, i na 20. godišnjicu pada Vukovara jednako tako i Tuđmana optuživali za bešćutnost? Riječ je, dakako, o perjanicama medijskog miljea u kojem se održala neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. A ima li što prirodnije nego kad se takvima pridruži demon-kršćanin, koji je služeći Ivi Josipoviću, ako već ne i ranije, izučio zanat kršenja osme Božje zapovijedi? Pa se tobože čudi kako bahati Plenković nije u samoizolaciji zbog dodira, dok novinarka koja je to samo snimila jest. Manje drsko od demon-kršćana, koji obožavaju sablažnjavati malene, a mlinskog im kamena nigdje na vidiku, laže čak i tomu vični ljevičarski portal. On tu vijest, doduše, naslovom pristrano intonira, ali ipak izvješćuje kako je fotoreporter, ne, dakle, novinarka, koji je snimio Plenkovićev dodir s Đokovićevom majicom, u samoizolaciji zato što je proveo 45 minuta vozeći se u istom autu s dvojicom zaraženih, a ne zato što je snimio Plenkovića kako tapša Đokovića po ramenu. S druge strane, zašto bi Plenković morao put samoizolacije kad je sporni dodir trajao oko 15 stotinki sekunde, a čitav susret sa zaraženim višestruko manje od 15 minuta? Mogao se, doduše, samoizolirati dragovoljno, što bi bilo s pravom okarakterizirano samosažaljevanjem i spinom s ciljem prikupljanja jeftinih političkih bodova, što on kao malotko u političkoj areni, istinski prezire. Napokon, što će mu kad ima rezultate?

Plenković je upravo onoliko bahat koliko bi bahat bio Luka Modrić kad bi se opirao dragovoljno prepustiti mjesto u postavi Vatrenih nogometnim sveznalicama, kojima majice dimenzija haljetka jedva dopola prekrivaju monumentalne trbušine, a ne ustručavaju se, gledajući tekme iz udobnosti kladionice ili kafića, u predahu između dva podrigivanja komentirati neuspio potez velemajstora riječima kako bi to zabila i njihova baka. Kad bi Modrić takvima, koji travu nogometnog travnjaka ni omirisali nisu, prepustio mjesto predvodnika Vatrenih, tada bi zacijelo bio optužen kako mu nije stalo do Hrvatske, u konačnici bi, po svoj prilici, bio označen i madridskim ćatom. Drukčije ne bi prošao ni Plenković kad bi se povukao pred dvojcem šarlatana, najpoznatijih po tome što ne bježe od bježanja. Dobro je znano kako se na muci poznaju junaci, a nešto manje da se na njoj poznaju i mućci, tako što muku zaobilaze. Unatoč tome, dvojac mućaka pretendira zaigrati na vrlo skliskom travnjaku, znatno zahtjevnijem od nogometnog, mada te trave niti omirisao nije. Odigrali bi još jedan dupli pas, kao i dvojac im pobočnika, koji se nedavno u udarnom terminu na javnoj televiziji usuglasio glede legalizacije jedne druge trave, eto baš one, koju vjerna im pastva – a kako drukčije protumačiti njezino ponašanje? – očito prekomjerno konzumira. I nakon što su bili zajedno za „švedski model“ protiv korone, evo ih zajedno i u „nizozemskom modelu“ za travu. Pa tko travu pasti voli, samo nek’ izvoli!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari