Connect with us

BiH

Više koristi ima Hrvatska od jedne čistačice nego od ovakva predsjednika!

Published

on

Netko je jednom rekao kako bismo svi već nakon jednoga dana osjetili posljedice kada na posao ne bi došla čistačica, a kada ne bi dolazio predsjednik države, nitko ništa ne bi zapazio. To se vjerojatno najbolje oslikava u slučaju hrvatskoga predsjednika Ive Josipovića. Osim njegovih najbližih suradnika, nitko se u državi ne bi pitao gdje je, što je s njim, kad se ne bi pojavio ne samo jedan nego tri, pet ili više dana. U Hrvatskoj teško da ima besmislenijega radnog mjesta od ovoga predsjedničkog na način na koji ga obnaša Josipović.

Svake godine na sebe i svoje suradnike, mahom ideološke prijatelje i trbuhozboračke podanike, potroši 50-ak milijuna kuna. Da nije takva beskorisna predsjednika, stanje u Hrvatskoj ne bi bilo nimalo gore nego što je danas, s tim da bismo imali barem ušteđenih četvrt milijarde kuna. Nitko ne zna što je on dobro i korisno napravio za državu u zadnjih pet godina.

Došao je na Pantovčak s megalomanskom ispraznicom o tobožnjoj novoj pravednosti koju će provesti u državi, a danas znamo da bezakonje i nemoral nikad nisu bili veći. Svojom pristranošću, ideološkom zadrtošću i jednostranim interpretacijama povijesti i sadašnjosti, dvostrukim mjerilima i selektivnom pravdom pojačao je vrijednosni kaos i podjele u društvu.

Kao kula od pijeska ruši mu se povjerenje koje je dobio na predsjedničkim izborima prije pet godina, a dobio ga je nakon izbornoga inženjeringa kojim je razmrvljeno konzervativno biračko tijelo kako bi se upravo njemu popločao put na Pantovčak što je, dakako, bila prljava manipulacija aktera s ljevice i s desnice (slična manipulaciji Ive Sanadera kada je kandidiranjem Jadranke Kosor omogućio Stjepanu Mesiću drugi mandat).

Nervoza

Josipović je zbog toga sav nervozan i uspaničen jer žarko žudi za drugim predsjedničkim mandatom. Kad se bonvivani naviknu na lagodan život (a njegov je takav cijeli život) te na osjećaj moći teško im pada mogući odlazak. Zato on, premda je do izbora za predsjednika države još dugo, intenzivno vodi kampanju. Jedini ju on i vodi jer HDZ-ova kandidatkinja gotovo još nije rekla ni riječi budući da ju posao u NATO-u u tomu priječi do rujna.

Josipović izmišlja neprijatelje, vrijeđa protukandidatkinju, nameće se na javnim priredbama, poput koncerta za prikupljanje pomoći poplavljenim područjima kada je protiv volje rokera Gorana Bare sjeo za glasovir. Stalno i bez ikakve posebne svrhe posjećuje gradove i županije dovodeći u čudo lokalne čelnike kojima je to najobičnije gubljenje vremena. Nedavno je tijekom posjeta Zadarskoj županiji došao na Silbu i položio vijenac na grob pokojnome branitelju. Čovjek je bio branitelj, ali srećom nije poginuo, nego je umro prirodnom smrću. Takvih je grobova, na žalost, na tisuće po cijeloj Hrvatskoj pa nitko nije znao čemu odjednom takav posjet.

U bezličnim i besadržajnim godinama svoga mandata, tijekom kojih nije imao ni jedan susret sa stranim kolegama vrijedan pamćenja i značenja, medijsku pozornost izazivao je uglavnom klevetničkim govorima na račun vlastitoga naroda i ustrajnim izvrtanjem povijesti. Sada očajnički želi drugi mandat u državi i u narodu koji je klevetao.

Neke „sitnice” odaju sve o ljudima i strasti koju ulažu u svoje karijere. Na finalnoj utakmici Svjetskoga nogometnog prvenstva u nogometu između Njemačke i Argentine vidjelo se kako glasno njemačku himnu, ne prvi put, pjevaju kancelarica Angela Merkel i predsjednik te države. Jesmo li ikad vidjeli Josipovića, njegova prethodnika Mesića ili aktualnoga premijera Milanovića da tako ponosno pjevaju hrvatsku himnu? Nikada. Njima je to teret, protokolarna nužnost koju ne mogu izbjeći.

Rehabilitacija zločinačkog režima

Treba imati dušu za svoju zemlju i svoj narod da bi ih mogao voditi i da bi mogao biti istinski državnik. Kad imaš dušu, nije problem svjetonazora kojemu pripadaš. I Angela Merkel bila je ljevičarka, ali je spoznala samu sebe, povijesnu neumitnost i snagu istine te bi danas po strasti kojom brani i ostvaruje interese svoga naroda u očima hrvatskih nakaradnih ljevičara bila proglašena ekstremisticom da kojim slučajem djeluje u Hrvatskoj.

Za razliku od nje, Josipović i drugovi nisu doživjeli nikakve metamorfoze. Štoviše, on iznova želi rehabilitirati zločinački režim i pokret koji je nanio toliko zla hrvatskome i drugim narodima. Što više izbijaju na vidjelo činjenice o sramnome ponašanju njegova oca u komunističkoj Jugoslaviji, Josipović s još više žara brani to doba.

Takvim ponašanjem ne može, dakako, impresionirati hrvatske birače koji su sve ravnodušniji prema njemu. Koji ga se sada ne bi sjetili ni kad na posao ne bi dolazio mjesecima i koji će mu dati crveni karton na sljedećim predsjedničkim izborima. Osim ako obavještajna i paraobavještajna nomenklatura ne priredi neki novi inženjering, neku novu svinjariju uslijed koje birači ne će imati koga drugoga birati.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari