Connect with us

Kolumne

Više nego normalan predsjednik

Objavljeno

on

Sa 16. neformalnog sastanka Skupine 'Arraiolos'

Kako li je samo predsjedniku Milanoviću lijepo pristajala bijela zaštitna maska FFP tipa na prošlotjednom susretu šefova država 15 članica Europske unije u Rimu. Izgledao je nekako ozbiljnije, dostojanstvenije, elegantnije, ljepše… no uobičajeno. Eto, pokazalo se i na njegovu primjeru kako nošenje zaštitne maske, osim uloge u očuvanju općeg zdravlja, donosi i jednu javno prilično zapostavljenu dodanu vrijednost. Skriva grimase.

Zoran u Rim, Zoran iz Rima

Ipak, čak ni prividna uljuđenost nije pomogla predsjedniku s karakterom da u vječnom gradu ne doživi pravi mali diplomatski fijasko. Pored kolega mu iz Njemačke, Italije, Austrije, Poljske,… uspio se naći oči u oči tek s predsjednikom Malte. Što reći, nego – i dok hrvatska vlada nastoji i uspijeva igrati u ligi iznad kategorije države koju predstavlja, a isto je činila i prethodnica mu na dužnosti, on se nekako najbolje osjeća u nižem razredu. Kako bi barem donekle isprali gorak okus ove neslavne epizode, medijski trudbenici bliski Pantovčaku požurili su izvijestiti javnost kako se dogovara posjet Hrvatskoj vremešnog talijanskog predsjednika u smiraj njegova mandata.

Dojam da bi se čitav Milanovićev rimski izlet mogao svesti na onu „Zoran u Rim, Zoran iz Rima“ samo je pojačala činjenica što je Milanović bio jedini predsjednik koji nije sudjelovao na susretu s predstavnicima medija, ali ni na zajedničkoj svečanoj večeri, te potom i neformalnom druženju nazočnih šefova država, ignoriravši prigodu za sklapanje osobnih kontakata. Šteta, jer ovako su predstavnici sedme sile ostali prikraćeni za epidemiološka snoviđenja s psihijatrijskog kauča „Bulja s vokabularom“ i lamentacije o tome je li samo on normalan ili su ipak svi drugi poludjeli. Ali zato su poslovično mu skloni domaći mediji pohitali objasniti svojem vjernom općinstvu kako se Milanović požurio vratiti u Hrvatsku, ne bi li se pripremio za posjet crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića, sutradan mu na rasporedu. On koji sve zna, ima sve u malom prstu, da se mora pripremati? Kaj god!

Milo moje

Unatoč tome što se sad doimlje zabrinutim i spremnim vaditi kestenje iz vatre kad su prilike u neposrednom južnom susjedstvu posrijedi, vrijedi podsjetiti kako je Đukanovićevu nezavidnom položaju Milanović po svoj prilici i sâm kumovao. Uplovivši brodom Hrvatske ratne mornarice u Bokokotorski zaljev tek koji mjesec uoči tamošnjih izbora, učinio je medvjeđu uslugu možda i odveć samouvjerenom domaćinu. Naime, dotad neodlučni birači to sigurno nisu dočekali sa simpatijama. Štoviše, u okolnostima vrlo tijesnog izbornog rezultata moglo se pokazati i presudnim.

Ali je zato Milanović na konferenciji za tisak upriličenoj nakon susreta s Đukanovićem po običaju „briljirao“. Šaljući poruke Aleksandru Vučiću, usput je omalovažavao oproštajni posjet Angele Merkel predsjedniku Srbije lakonski tvrdeći kako se posjećuje problematične. Ipak, iz izjave Angele Merkel kako je u Vučiću prepoznala osobu koja ne daje lažna obećanja ne može se takvo što zaključiti, ali može kako je time odaslala i skrivenu poruku upravo Milanoviću. Pa nije li se tijekom kampanje za predsjedničke izbore na sva usta hvalio – a njegovi tada još medijski, a danas saborski sateliti to veličali kao jasan izraz nepatvorenog suverenizma – kako je Angelu Merkel dvaput prevario? Bit će ipak da je Angela Merkel u svom oproštajnom posjetu zaobišla problematične. Vrhunac Milanovićeva istupa poslije razgovora s Đukanovićem zacijelo je nastupio kad je upitao gosta tko je ono rekao da su Srbi u Crnoj Gori ugroženiji nego što su bili u NDH. Unatoč tomu što je Đukanović naglasio da se radi o pokojnom patrijarhu SPC-a Ireneju, Milanović se nije uspio suzdržati od unaprijed pripremljenog, štemerskog odgovora kako na takvo što jednostavno moraju poletjeti šake. Na koga to? Na mrtvog patrijarha? Na stranu sad što se patrijarh Irenej i Hrvatska nisu voljeli ni javno ni tajno, ali upada u oči kako Milanović, ljubimac ovdašnje „suverenističke“ desnice, doživljava NDH kao čistu esenciju zla, s čijom stravičnom ostavštinom nikakvo zlo nigdje na svijetu ne može biti usporedivo. Ta, nije li svojedobno rezolutno tvrdio kako je NDH izumila holokaust, a nacistička Njemačka ga samo kopirala, da bi ga čak i židovske organizacije morale ispravljati?

Odmetnikov metajezik napokon dešifriran

Osim poziva na šaketanje, proteklog tjedna isplivale su na površinu i druge istančane finese Milanovićeva godinama brušenog, uglađenog diplomatskog metajezika. Doznalo se, naime, što zapravo znači fraza – „Nemam pojma o čemu čovjek govori“. Predsjednik Vlade Plenković spomenuo je kako je i u stručnim krugovima izvan granica Hrvatske iznimno cijenjenu potpredsjednicu Europskog suda za ljudska prava, Kseniju Turković, još zimus bio spreman podržati kao kandidatkinju za predsjednicu Vrhovnog suda, nakon što mu se, očito ne bez razloga, nego zato što ju je Milanović kanio predložiti, obratila na tu temu. No, čim je Milanović doznao da je Plenković ZA, u maniri Petera Ustinova, kao Nerona u filmu Quo Vadis, već podignuti palac gore inatljivo je izvrnuo prema dolje.

Na medijski brižno pripremanoj vatrici za pečenje posebno korumpiranog hrvatskog pravosuđa (a kakvo li je tek ono europsko kad od Milanovića prezrenu i odbačenu, dojučerašnju glavu Vrhovnog suda postavlja na čelno mjesto?), veliki kombinator s Pantovčaka počeo je mutiti kašu. Kako bi pobrao političke bodove u inatljivih i povodljivih, s gnušanjem je odbijao kandidate etablirane u europskim krugovima, namećući svojoj kliki podobne, navodno, moralno im nadmoćne suparnike, ili bez ikakva sudačkog iskustva, ili s iskustvom u vrlo uskom segmentu. Nikakvo čudo, jer Milanović dosljedno ne propušta priliku kako bi iskazao od predaka baštinjen revolucionarni prijezir prema znanju i struci – bila riječ o zdravstvu, sudstvu ili diplomaciji kad su, primjerice, veleposlanička mjesta posrijedi. Fućka se odmetniku od razuma i zakona za struku, zakonsku proceduru i transparentnost postupka izbora. Jer tko to smije dovesti u pitanje vjerodostojnost od njega, voljom naroda izabrana, iz šešira izvađenih, pa rukopoloženih zečeva i zečica? Kažu, predsjednik ima neotuđivo pravo predlagati i pritom se ne obazirati na druga mišljenja. No, to je pravo tek dio procedure čiji je smisao da predsjednik Vrhovnog suda bude izabran suglasjem predsjednika i saborske većine. Stoga, nema nikakva smisla nekoga predlagati prije nego što se dogovor postigne. Jednako tako nema smisla predlagati prije nego što se struka oglasi, jer se time pokazuje posvemašnji prijezir prema njezinu mišljenju. Nema smisla, osim ako smisao nije u destabilizaciji institucija izrugivanjem i iscrpljivanjem. A kako očekivati da gradi i ne ruši od onoga kome je u krvi mimoilaziti zakone – bili oni europski poput Europskog uhidbenog naloga, ili hrvatski, bilo da je posrijedi nezakoniti uvid u tajne istražne postupke ili jednostavno predlaganje predsjednika Vrhovnog suda? Onaj za koga je poštivanje zakona tek puka farsa jednostavno ne može egzistirati bez neograničena prava da (pred)laže. Iz te perspektive valja iščitati i uporno ponavljanje – Nemam pojma o čemu čovjek govori. Prijevod glasi – Istina je što čovjek govori!

Zoran u New York, Zoran iz New Yorka

Premda Opća skupština Ujedinjenih naroda nije Milanovićev nivo, jer, kako reče, mogao je tamo ići i samo ministar vanjskih poslova, ipak su ga nekako privoljeli da ode. Usput je, što zvuči odveć razborito, a da se ne bi radilo o nalogu iz sjene, na put pozvao i prethodnicu mu Grabar Kitarović. Doduše, ne u sklopu službenog državnog izaslanstva, nego kao prigodu da netko naš makar i neformalno razgovara s ljudima koji mogu utjecati na odluke s dalekosežnim posljedicama po Hrvatsku. Naime, takvom društvu osoba upamćena kao fusnota u rokovniku kineskog tajkuna, koja se k tome, kao nekad malo dijete Trumanovim jajima, veselila Putinovu pozivu na legendarnu paradu Crvene armije povodom Dana pobjede, teško da može primirisati. U tim krugovima vjeruju mu otprilike kao Angela Merkel.

Jednako je dobrodošao kao neki prosrpski general u crnogorskoj vojsci na sastancima NATO saveza. Srećom pa su protokoli predsjednika i bivše predsjednice odvojeni, iz čega se dade zaključiti kako se ne radi ni o kakvom zajedničkom, nego posve odvojenom nastupu, što je i logično, jer se radi o igračima ni po čemu usporedive međunarodne reputacije i klase. Napokon, da nisu odvojeni, što bi Milanović mogao činiti kad bi se kojim čudom zatekao u Kolindinu društvu, a da ostane donekle konstruktivan? Mogao bi, recimo, prodavati zjake, ili hiniti zubobolju (gadan može biti taj karijes), ili, pak, verglati do iznemoglosti – Nemam pojma o čemu govorite! Na potonje će se, po svemu sudeći, svesti i njegov razgovor s Erdoganom glede prilika u Bosni i Hercegovini, pri čemu kad Erdogan takvo što kaže, to zbilja to i znači.

Uz susret s Erdoganom Milanoviću je uglavljeno i ćaskanje na marginama skupa s predsjednikom Kostarike, valjda po abecedi (jer Hrvatska je tu tik do Kostarike) prinuđenim razglabati s Milanovićem o globalnim problemima. Zanimljivo, Milanović je otkazao sastanak s glavnim tajnikom UN-a Guterresom zbog, kako je rečeno, neodgodivih obveza tj. neplaniranog važnog sastanka. Hm,… što bi to moglo biti? A da mu nije dojavljeno kako nekim ribama u blizini prijeti opasnost da ne će i po treći put zaplivati? Ta znano je kako je Milanović na to posebno osjetljiv, srce mu se slama, a na želudcu učas narastu oči.

To što je Milanović u New York poveo gospođu Grabar Kitarović moglo bi imati nezgodne reperkusije na domaću političku scenu. Taj bi potez, prije svega, mogao rasrditi njegove saborske konkubine, gđu KVaKu i gđu MuStRu, pune sebe u mjeri da bi im i sâm Zoran mogao pozavidjeti. Tim tobožnjim desničarkama, vjernim mu saveznicama u paleti pitanja širokog raspona, od protivljenja nošenju zaštitnih maski do borbe protiv „njonje“, koje zdušno prianjaju uz svaku harangu lijevo-liberalnih medija, a ovi im zauzvrat ne štede pokloniti znatan prostor, sve što je logično i razborito postaje zavjera i zloporaba.

Pa kako onda te stručnjakinje opće prakse ne će pabirčiti i na temu sigurnosti posve razložno štićenih osoba? Tamo gdje je normalno propitkivati zašto ljudi koji vode brigu o sigurnosti predsjednika Sabora ne mogu tek tako, kao čin neke lokalne pijandure, odbaciti očito ne baš uobičajeno oslovljavanje pogrdama u izravnom razgovoru, tim više što još nije minula ni godina dana od u Europi dulje vrijeme nezapamćenog terorističkog napada na Vladu, Zoran Milanović je doista po svemu normalan predsjednik. Pa čak i više nego normalan. Štoviše, abnormalan!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR