Pratite nas

Više od 150 tisuća mladih napustilo BiH u posljednjih 17 godina

Objavljeno

na

odlazak-mladihSARAJEVO – Izuzetno visoke stope nezaposlenosti mladih uzrokuju njihov odlazak iz zemlje, jer većina ih vidi alternativu u odlasku u inozemstvo radi zaposlenja i općenito boljeg životnog standarda.

U Federaciji BiH stopa nezaposlenosti među mladima u dobi od 15 do 24 godine iznosi 67,1 posto, od toga 66,7 posto za muškarce i 67 posto za žene.

Ovo je istaknuto u izvještaju “Analiza stanja i potreba mladih u FBiH 2013.” Instituta za razvoj mladih “Kult”.

Nemogućnost pronalaska zaposlenja mladi vide kao izvor svih drugih problema. Samo 17,8 posto nezaposlene populacije bez posla je manje od godinu, dok je 11,8 posto nezaposleno više od dvije godine, a svi ostali duže od pet godina.

– Najveća stopa nezaposlenosti u ukupnoj populaciji evidentirana je kod osoba sa srednjoškolskim ili nižim obrazovanjem (72,9 posto). Tako 18,7 posto nezaposlenih čine osobe s osnovnim obrazovanjem. Udio onih s višom školom ili visokom stručnom spremom je 8,3 posto. Nema novih radnih mjesta koja bi zaposlila radnu snagu, koja je u porastu. Velika državna preduzeća, koja su predstavljala glavni izvor zapošljavanja, ili su prestala raditi ili rade s drastično umanjenim kapacitetima – navodi se u ovom izvještaju.

Frapantan je podatak da je u periodu od 1995. do 2012. godine čak 150.000 mladih napustilo BiH, a s obzirom na to da se stanje ne mijenja, ta brojka raste. Istraživanja koja kažu da bi 77 posto njih napustilo FBiH, od toga 37 posto zauvijek, a 40 posto na duže vrijeme, potvrđuju nezadovoljstvo mladih.

– Ekonomski razvoj nije prioritet donosiocima odluka, jer svakako nemaju obavezu prema nezaposlenim građanima. Ne postoje budžetska izdvajanja za nezaposlene po uzoru na razvijene evropske zemlje. Radno iskustvo do minimalno godinu, a najčešće i duže, uvjet je u većini oglasa za zapošljavanje, što mladima uveliko otežava pronalaženje “prvog zaposlenja”, jer traženo iskustvo nemaju priliku steći – pojasnili su iz “Kulta”.

Problem više je i to što se ne prikupljaju pouzdani podaci o mladima u obrazovnom sistemu i mladima na tržištu rada niti se prate indikatori i trendovi na tržištu rada.

Tvrde kako je sistem obrazovanja neusklađen sa zahtjevima tržišta rada. Također, kako se ne poštuju nikakvi zakoni u odnosu obrazovanja i zapošljavanja.

Generalno, tržište rada smatraju haotičnim i da je zbog prevelikog broja nezaposlenih većina zanimanja svedena na nizak nivo.

Broj mladih koji rade posao za koji se nisu školovali raste. Više od polovine zaposlenih mladih ne radi posao za koji se obrazovala. Procent ovih osoba veći je u vangradskim sredinama.

U BiH prisutne su i predrasude o mladima kao osobama koje “neće da rade i žele da žive na račun roditelja”.

– Sve dok vlasti zakonski i finansijski ne postanu odgovorne za svoje nezaposlene građane, ekonomski razvoj neće postati prioritet, a politike u sektoru zapošljavanja ostat će na nerazvijenom nivou – poručili su iz ovog instituta.

Prosječna dob studenata u FBiH je 20,6 godina, što ne odstupa značajno od prosjeka zemalja članica EU.

– Prema kriterijima Europske unije, mladi u dobi između 15 i 24 godine koji su najviše završili srednju trogodišnju školu i nisu nastavili dalje obrazovanje posmatraju se kao grupa mladih koja prerano napušta obrazovni sistem –  navodi se u analizi.

Razlika između gradskih i vangradskih sredina je 2%, odnosno, za 2% veći je procent mladih iz vangradskih sredina koji prerano napuštaju obrazovanje.

Mladi ne vjeruju da će im obrazovanje koje su stekli ili još uvijek stječu pomoći da se zaposle u struci. Ovakvo negativno mišljenje prisutno je već najmanje pet godina.

Nedostatak praktične nastave mladi vide kao najveći problem u polju formalnog obrazovanja te smatraju kako je to najneophodnije izmijeniti.

– Manjak praktične nastave, preopširni nastavni planovi i programi, odnos i nestručnost nastavnika i profesora te nedostatak stipendijaili kreditiranja, naročito u visokom obrazovanju, mladi smatraju najvećim problemima formalnog obrazovanja – navodi se u analizi.

Prilikom razgovora na fokusnim grupama tema zapošljavanja mladih izazvala je najviše diskusija i konstantno se provlačila kroz sve druge teme. Problem velike nezaposlenosti mladi vide kao izvor svih drugih problema, naglašavaju iz „Kulta”.

Nezaposleni mladi ekonomski su ovisni, izloženi visokoj stopi rizika od siromaštva, ne mogu se stambeno osamostaliti, ne usuđuju se stupiti u brak niti imati djecu, što sve zajedno dovodi do mnogih poremećaja u kretanju društva u cjelini.

Mladi generalno osjećaju da su prepušteni sami sebi u procesu zapošljavanja i
izražavaju veliku zabrinutost o pitanju zapošljavanja. U roditeljima često ne pronalaze adekvatnu podršku što zbog teških ekonomskih uvjeta u kojima većina živi, ali i zbog toga što roditelji nisu dovoljno „savremeni” pa često osjećaju kako oni ustvari trebaju pomoći roditeljima.

Dobrim poslom mladi smatraju onaj koji je dobro plaćen, a ne onaj koji bi voljeli raditi. Kako je već i spomenuto, smatraju da ih obrazovni sistem ne pripremi za tržište rada ni vrstom ni nivoom znanja, a dodatno ih ne nauči ni tehnikama aktivnog traženja posla (u školi ne uče kako se piše CV, motivacijsko pismo, kako se učestvuje u intervjuu za posao i slične vještine potrebne za traženje posla).

Poznaju vrlo malo osoba koje su nakon formalnog obrazovanja pronašle posao u struci, zaposlili su se rijetki slučajevi deficitarnih zanimanja. Korupciju smatraju najvećim problemom prilikom zapošljavanja.

Fena

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Učenje hrvatskog jezika – poziv za dodjelu do 170 stipendija

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske objavio je Javni poziv za dodjelu do 170 stipendija za učenje hrvatskoga jezika u Zagrebu, Splitu ili Rijeci u akademskoj 2018./2019. godini, rok za slanje prijava je 18. lipnja.

Prijaviti se mogu pripadnici hrvatskoga naroda, njihovi supružnici, kao i prijatelji hrvatskoga naroda i Hrvatske koji njeguju hrvatski identitet i promiču hrvatsko kulturno zajedništvo, imaju 18 godina, završenu najmanje srednju školu te prebivalište izvan Hrvatske ili pak prebivalište/boravište u Hrvatskoj najviše dvije zadnje godine.

Stipendije za učenje hrvatskog jezika odobravaju se za sve jezične razine, za jedan ili dva semestra. Uključuju trošak tečaja, subvencioniranje prehrane, te djelomičnu naknadu za smještaj u studentskom domu ili privatno (400 kuna mjesečno) koja se isplaćuje polaznicima koji uspješno završe upisani semestar.

Pojedinosti iz Javnog poziva, koji je objavljen i na engleskom i španjolskom jeziku, dostupne su na mrežnim stranicama Središnjeg ureda.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati