Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Američki plan za Kosovo kao model za resetiranje Jugoistočne Europe

Objavljeno

na

Prema bliskoistočnoj analogiji, nakon susreta Vučić – Thaçi u Bijeloj kući moguće je očekivati objavu novih pravila igre: zamrzavanje spora u vezi s priznanjem Kosova i njegovim članstvom u međunarodnim organizacijama, jačanje ekonomskih veza i obavještajne suradnje na antiteterorizmu i migracijama

Što mogu uspostava i jačanje ekonomskih veza učiniti za rješavanje trajno zamrznutih ili trajno nerješivih političko-ratnih sporova? Pitanje je to koje se postavlja uoči sastanka srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića i kosovskog Hashima Thaçija u Bijeloj kući dogovorenoga za 27. lipnja (ako koronavirus dopusti). Neke odgovore može ponuditi američki ili, preciznije, Trumpov model rješavanja izraelsko-palestinskog sukoba i traženja održivog rješenja za Bliski istok, koji se već primjenjuje.

Dakle, što se dogodilo na Bliskom istoku nakon što je početkom ove godine američki predsjednik predstavio svoj mirovni plan koji se zasniva na rješavanju izraelsko-palestinskog spora i ostvarenju bliskoistočne geopolitičke ravnoteže poticanjem međusobne ekonomske suradnje i drugih oblika međudržavne suradnje? Na prvi pogled nije se dogodilo ništa osobito.

Palestinska vlast s indignacijom je odbacila plan prigovorivši da je Trumpova politika izrazito proizraelska. A on nikad i nije tajio da je Izrael američki strateški partner na Bliskom istoku, ali i da je krajnji cilj američke politike ostvarenje održivog rješenja. No zanimljivo je bilo ispod površine.

Američki recept za Bliski istok

Procvjetala je uspostava gospodarskih i obavještajno-sigurnosnih veza Izraela s islamskim državama Arapskog poluotoka. Starim antiterorističkim suradnjama s Jordanom i Egiptom dodane su nove: sa Saudijskom Arabijom, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Katarom, Omanom, Bahreinom… U uspostavi novih odnosa suprotstavljenih bliskoistočnih država pojavili su se novi medijatori.

Tako je već sredinom veljače pod pokroviteljstvom američkog potpredsjednika Mikea Pencea Poljska postala poprište susreta (tada tehničkog) izraelskog premijera Benjamina Netanyahua s nekoliko ministara vanjskih poslova islamskih država Arapskog poluotoka s kojima Izrael nije imao diplomatske odnose, uključujući Saudijsku Arabiju i Arapske Emirate. Uz ekonomske interese povezuje ih zajednički osjećaj ugroze zbog iranskog utjecaja na Bliskom istoku. I taj zajednički interes postaje temelj razvoja obavještajne suradnje, piše Višnja Starešina / Lider media

Pandemija koronavirusa donekle je usporila proces. Međutim, ostalo je zabilježeno da je u samom početku pandemije, u vrijeme globalne nestašice zaštitnih sredstava, šef izraelskog Mossada Yossi Cohen prve pošiljke zaštitnih sredstava za Izrael nabavio u – Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Prije godinu dana takvo što bilo je nezamislivo. Ili je barem bilo nezamislivo da takvo što bude objavljeno.

Islamske države Arapskog poluotoka postale su zainteresirane za ekonomsku suradnju s Izraelom, zainteresirane za obavještajno-sigurnosnu suradnju kad prepoznaju zajedničku opasnost, uza želju da zadrže autonomiju u određivanju vlastitih prioriteta, a pod pokroviteljstvom velikih sila, koje se u takvim geopolitički osjetljivim sporovima podrazumijeva.

Upravo to je formula novoga (Trumpova) modela rješavanja svjetskih kriznih žarišta. Islamske države Arapskog poluotoka nisu, dakako, prihvatile izraelsko stajalište prema izraelsko-palestinskom sporu, ali palestinska vlast morat će se uključiti u taj proces ako ne želi (iz)gubiti arapske saveznike.

Diplomatsko curenje ulja

Srpsko-kosovski spor trebao je biti drugi test. Vučić i Thaçi sastali su se u Bijeloj kući već početkom ožujka, pod pokroviteljstvom Trumpova izaslanika za pregovore Richarda Grenella. Ali koronavirus​ opet je usporio proces. Njihov skorašnji susret u Bijeloj kući zapravo je samo ponešto zakasnjeli nastavak.

Prema bliskoistočnoj analogiji, nakon njega moguće je očekivati objavu novih pravila igre koja će postati osnova za resetiranje državnih odnosa između Srbije i Kosova. A to znači: zamrzavanje srpsko-kosovskoga političkog spora u vezi s priznanjem Kosova i njegovim članstvom u međunarodnim organizacijama, jačanje ekonomskih veza, jačanje obavještajne suradnje (atiteterorizam, migracije).

I to bi mogao biti početak državnog resetiranja cijele Jugoistočne Europe prema načelu održivih država, a pod pokroviteljstvom i u natjecanju SAD-a i Rusije. Zato je, očekivano, prije puta u Bijelu kuću Aleksandar Vučić otišao Vladimiru Putinu po blagoslov i potporu. I zato je dobro što je Zoran Milanović istodobno brodom Hrvatske ratne mornarice otišao u posjet NATO-ovoj saveznici Crnoj Gori i poželio Mili Đukanoviću da Crna Gora bude prva sljedeća članica Europske unije. A još je bolje što mu se, kako kažu, pokvario avion (navodno curi ulje?!) i što je u posljednji trenutak morao odgoditi (najavljeni) odlazak na Putinovu veliku paradu u Moskvu.

Nekoliko sati nakon što ove ova kolumna u Lideru otišla u tisak, kosovski predsjednik Hashim Thaci zaustavljen je na putu za Washington. No nije to učinio COVID 19, već vijest iz haaškog specijalnog suda za zločine na Kosovu, da je njihov tužitelj protiv Thacija podnio optužnicu za ratne zločine u zločin protiv čovječnosti.

Ta iznenadna intervencija u američki mirovni pokušaj otvorila je neka pitanja : pitanje tajminga objave optužnice, kome bi ta objava mogla biti u interesu i kakav će utjecaj optužnica imati na nastavak procesa?

Uistinu je neobično i nezabilježeno u praksi međunarodnih sudova, da je sud objavio postojanje optužnice baš u trenutku kada je Thaci trebao poletjeti prema Washingtonu i da je to učinio prije nego što je optužnicu potvrdio sudac, dakle dok je još nevažeća. Stoga se ova objava tumači kao čista politička poruka. Pitanje je čija?

Među „osumnjičenicima“ prva je EU, koja je potpuno zaobiđena u ovom Trumpovom mirovnom procesu ( a EU i financira specijalni sud za Kosovo u Haagu). Zainteresirani su i američki demokrati, koji ne žele da Trump poentira (i) na rješavanju srpsko-kosovskog spora uoči izbora, a i podupiru rad međunarodnih kaznenih sudova, za razliku od Trumpa. Samo naizgled bi mogli biti zainteresirani Vučić i Putin, ali zapravo njima u pregovorima i u procesu provedbe odgovara Thaci opterećen svojim ratnim nasljeđem.

A što dalje, nakon što je Thaci morao ostati u Prištini? Umjesto njega u pregovorima će, kada budu nastavljeni po svemu sudeći Kosovo predstavljati novoimenovani premijer Avdullah Hoti, koji i inače slovi kao novi američki čovjek za Kosovo. A ionako iz Trumpove administracije stižu signali kako je vrijeme za novu političku garnituru na Kosovu, koja nema ratno nasljeđe.

Rezultat: EU je „pokazala zube“ Trumpu i umjesto njega trajno udaljila Thacia iz mirovnog procesa. EU je uhvatila priključak u nastavku procesa – s Trumpom ili s Bidenom.

Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari