Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Arapi drugi put na Vlašiću

Objavljeno

na

U moru vijesti izravno ili neizravno vezanih uz džihadističke napade u svijetu, koji su obilježili ovo božićno-novogodišnje vrijeme, za oko mi je je zapela jedna naizgled minorna priča.

Na prvi pogled priča s margina nekretninskog biznisa: Arapi masovno kupuju nekretnine na planini Vlašić u susjednoj BiH. Kupuju praktički cijela sela, ne pitajući za cijenu.

Naoko, to je tek jedna u nizu priča o arapskim nekretninskim akvizicijama u susjednoj državi, poglavito u njezinu većem, bošnjačko-hrvatskom entitetu.

Usporedno s velikim investicijama, uključujući i investicije u hotelska naselja u planinama oko Sarajeva (Igman, Jahorina, Bjelašnica) i drugdje, u BiH počinju dolaziti i novi stanari iz arapskog svijeta.

Dijelovi Sarajeva koje su napustili Srbi već su popunjeni muslimanima iz arapskih zemalja. Na jugozapadnim izlazima iz grada, u općini Tarčin, napravljeno je novo turističko rezidencijalno naselje zatvorenog tipa isključivo za stanare iz arapskih zemalja – Sarajevo Osenik Resort.

Naselje broji 160 kuća, zaštićeno je od pogleda visokim ogradama. Bosanskohercegovački mediji govore kako je “Bosancima” zabranjen ulazak.

Zapravo, zabranjen je ulaz svima kojima to vlasnici žele zabraniti. U ovom slučaju, svima onima koje vlasnici smatraju “nevjernicima”.

Nešto istočnije od Sarajevo Osenik Resorta, na jugoistočnom prilazu Sarajevu, u općini Trnovo, isti investitor, “Buroj Property Development” iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, gradi najveći turistički grad u jugoistočnoj Europi – Buroj Ozon. Investicija je “teška” oko 15 milijardi kuna. Presudan kriterij za odabir lokacije navodno je bio čisti zrak, bogat ozonom.

No ipak, pored svih tih velikih projekata, koji ukazuju na jureću islamizaciju bošnjačko-hrvatskog entiteta u BiH ekonomskim i kulturno-religijskim sredstvima, moju pozornost su privukle baš vijesti o novim stanarima iz arapskog svijeta u selima na planini Vlašić, iznad Travnika.

Postoje razlozi za to, povijesne i simbolične prirode. Na Vlašiću je, naime, prije četvrt stoljeća počelo ono zbog čega se danas u antiterorističkoj analitici BiH smatra “kolijevkom suvremenog džihadizma”.

U selima na istočnim obroncima Vlašića, iznad Travnika i Lašvanske doline, osnovani su 1992./1993. prvi vojni logori za obuku džihadista u Europi: Mehurići i Orašac. “Učiteljsku” jezgru činili su strani islamski borci, Bin Ladenovi veterani rata u Afganistanu.

U tim su logorima i oko njih, onom prastarom VHS kamerom, vrlo amaterski snimljeni prvi Al-Qa’idini videospotovi za promociju džihada na Zapadu.

Replike tih videospotova, snimljene u vrhunskoj produkciji i najsuvremenijoj HD tehnici, danas možete vidjeti u promidžbi džihadističkih mreža diljem svijeta. U tim je spotovima prvi vođa mudžahedina u BiH, Saudijac Abdurahman Al Dosari, poznatiji pod ratno-umjetničkim imenom kao šeik Abdulaziz Riđobradi, proglasio BiH bazom za širenje džihada u Europi.

Ondje je nastala promidžbena karta te njihove Bosne kao džihadističke baze, čije se granice manje-više poklapaju s granicama današnje Federacije BiH, uključujući izlaz na Savu i izlaz na more dolinom Neretve, prošireno teritorijem Republike Hrvatske južno do Dubrovnika.

Iz logora za obuku džihadista u Mehurićima i Orašcu nije doslovce pokorena Europa, kako su najavljivali tadašnji vođe islamskih boraca, ali je iz njih upravo nad Hrvatima srednje Bosne pravljen i gotovo dovršen modelski primjer islamizacije određenih područja u Europi.

Prva je faza tog modela bila pokrivena ratom u BiH, osobito muslimansko-hrvatskim ratom. No model se počeo graditi i prije njegove eskalacije, zastrašivanjem Hrvata-katolika, ali i preostalih Srba-pravoslavaca koji su ostali živjeti na tom području.

Činili su to najprije agresivnom propagandom i masovnim sitnim kaznenim djelima, ponajviše krađama. No u jeku rata, u kojem su činjeni mnogo teži i masovniji zločini, nitko nije obraćao pažnju na ideologiju koja motivira te krađe i prijeteću propagandu.

Pa čak ni same žrtve tih napada, a kamoli lokalna ili međunarodna politika, nisu iz toga iščitavale da učenici džihada iz Mehurića i Orašca time demonstriraju svoje pravo na imovinu i život “nevjernika”.
Slično motivirane krađe i prijestupi događaju se danas diljem Europe. Za vrijeme muslimansko-hrvatskog rata iseljavanje pod prijetnjom je poticano obrednim zločinima, nad ratnim zarobljenicima i civilima koje danas prepoznajemo kao klasičan rukopis džihadističkog terora: odsijecanje glava, ispuštanje krvi, vađenje organa, razni oblici tjelesnog sakaćenja…

U ratu, ti su zločini (Lašva, Miletići, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Maljine-Bikoši…) iz različitih razloga (među ostalim i zbog sprječavanja širenja panike) zataškavani i od samih žrtava i od međunarodnih promatrača.

Drugi put su zataškani pred sudovima: i pred Haaškim sudom i pred lokalnim sudovima. Iz političkih razloga Haaški sud je izbjegao utvrditi kaznenu odgovornost za zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni u kojima su sudjelovali islamski borci.

Jer u tu je odgovornost ugrađen i dio bošnjačkih političkih, vojnih i vjerskih struktura, uz čiju su potporu islamski borci ondje djelovali. S tim istim strukturama međunarodna zajednica je u vrijeme podizanja optužnica i suđenja u Haagu gradila, pa i danas gradi, postdaytonsku BiH.

Lokalni bosanskohercegovački sudovi su to još manje mogli rasvijetliti jer su izravno personalno ili utjecajem bili i ostali premreženi samim sudionicima ili pomagačima zločina.

U međuvremenu, proces postupne islamizacije srednje Bosne je nastavljen, različitim sredstvima: odvraćanjem Hrvata od povratka zastrašivanjem i poslijeratnim terorističkim aktima (uključujući i nikad riješeno ubojstvo federalnog doministra policije Joze Leutara), izbornim inženjeringom na štetu Hrvata (tzv. Berrijevi amandmani su samo najpoznatiji primjer), sveobuhvatnom korupcijom, koja podrazumijeva i korupciju i “kupnju” hrvatskih političara, poduzetnika i državnih službenika, velikim ulaganjima islamskih zemalja u vjersko-kulturno-obrazovnu, a potom i u (naoko) ekonomsku infrastrukturu…
Kada se novi arapski stanari dosele u Miletiće, na obroncima Vlašića, bit će to simboličan kraj procesa.

Miletići su, naime, bili jedino hrvatsko selo u susjedstvu prvog džihadističkog logora u Europi, u Mehurićima. Ondje su islamski borci iz obližnjeg logora u travnju 1993. počinili obredno ubojstvo četvorice nenaoružanih muškaraca iz obitelji Pavlović. Selo je otad jezovito pusto.

Kada se u nekadašnje “nevjerničko” susjedstvo nekadašnjeg prvog džihadističkog logora u Europi dosele novi stanari iz arapskog svijeta, bit će to na razini simbolike znak da je prostor osvojen. Već četvrt stoljeća i hrvatska i zapadna politika odbijaju čitati tu simboliku.

Ili, kao što reče bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić, polažući jesenas kamen temeljac za izgradnju arapskog turističkog grada Buroj Ozon na Bjelašnici: “Ovakvih bi projekata trebalo biti više… Ovo bi trebala biti poruka da se na ovakvim i drugim mjestima isplati ulagati…”
Projekti su već tu, i dalje stižu. Samo ne znam hoće li više itko moći kontrolirati njihove posljedice.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Esad Duraković: To je PROJEKT od kojeg treba strahovati!

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Tihomir Dujmović: Što se dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik?

Objavljeno

na

Objavio

O pobjedi HDZ-a pišu se kako i priliči spektakularnoj pobjedi pravi panegirici, analizira se ta velika pobjeda kakvu odavno nismo vidjeli do u detalje, ali se u drugi plan stavlja oporba odnosno ostatak novog saziva Sabora, kao da politički život prestaje sa ovim izborima. Što se dakle dogodilo sa oporbom, tko je tu uspio, tko je najveći gubitnik? Čemu se sve ima zahvaliti ovakav razvoj situacije na ostatku parlamentarne scene? Je li ovo kraj SDP-a? Ili je ovo u prvom redu kraj HSS-a?

Potpuni debakl SDP-a, od kojeg se neće tako lako oporaviti između ostaloga i zato jer je ljevica dobila svoju novu, (opasnu!) inačicu, zatim vjerojatni nestanak HSS-a, tu su i donekle podrezana krila inače vrlo uspješnom nastupu Škorine stranke, potom neobična vitalnost Mosta i krah balona zvanog Milan Bandić 365 stranka rada i solidarnosti. Tako bi telegramski izgledala analiza trijumfalne pobjede Andreja Plenkovića, pobjede koja je u prvom redu njegova osobna pobjeda, jer današnju HDZ-ovu politiku kreira, osmišljava i ključne konture joj daje upravo on: Andrej Plenković!

Žurim reći da su ovi rezultati izbora kao nikada apostrofirali potrebu da se doslovno zabrani anketiranje na način na koji se do sada radilo istraživanje javnog mnijenja uoči izbora, jer niti jedna agencija za istraživanje javnog mnijenja nije ni približno pogodila rezultate izbora. Ovo nije prvi put, ovo se prečesto događa i sada je kristalno jasno da agencije za ispitivanje tržišta nerijetko funkcioniraju kao agencije za manipulaciju birača.

Uporno ističem da bi morali krenuti putem Galupovog instituta ili nekadašnjeg američkog IRI-ja, uistinu znanstvenih istraživačkih centara koji su redovito pogađali rezulate izbora. Kod ovih naših agencija ili su metode neznanstvene ili su uzorci premaleni, kako bilo da bilo, na ovim izborima su agencije prešle sve granice, jer ništa, ali baš ništa nisu pogodile. Ni pobjedu HDZ-a, ni debakl SDP-a, ni uspjeh „Možemo“, ni veliki povratak Mosta. Baš ništa!

Dakle, ustrojiti neku vrstu državnog, znanstvenog centra za ispitivanje javnog mnijenja, te zakonskim normama onemogućiti da dva frenda osnuju firmu, nađu tri studenta koji mobitelom zivkaju susjede i krenu reketariti stranke, to bi nakon zakona o potresu mogao biti prvi ozbiljniji zakonski propis koji bi nova vlast trebala donijeti!

Debakl SDP-a je pak jasno pokazao da se ne može doći sa ulice, sjesti u fotelju šefa stranke i tek tako uzeti nacionalnu vlast. Taj je debakl pokazao najprije da je Bernardić uistinu potkapacitiran, to se najbolje vidjelo na sučeljavanjima jer nije bio do koljena Plenkoviću, kao što se pokazalo da niske strasti koje su ga vodile i u sastavljanju listi i u vulgarnim napadima na Jandrokovića, (koji je sada i Raspudiću održao predavanje o preferencijalnim glasovima), nije dovoljna energija za uspjeh u ovom poslu.

Naime izbaciti Marasa sa pozicije da uđe u Sabor, premda je on šef zagrebačkog SDP-a , anulirati nekoliko veterana koje osobno ne preferira, ali koji su mu mogli biti od velike pomoći na izborima, pobacati uspješne kadrove na začelja liste, samo zato jer imaš s njima nerašćičene račune, provincijalno je, neozbiljno i ne može dovesti ni do čega negoli do-debalka. I to se SDP-u i Bernardiću i dogodilo.

Ovo je njegov politički krah i politički kraj. No, čak gore od samog poraza za SDP, je činjenica da su dobili ozbiljnu zamjenu na ljevici, zamjenu koja djeluje originalno (makar to zapravo nije ) zamjenu koja djeluje puna energije, autentično i nepotrošeno. Mislim na „Možemo“ dakako.

U tom smislu držim da se SDP neće tako lako oporaviti, jer sa šabloniziranim birokratima poput Komadine ili Ostojića ne može se nikome biti alternativa 2020 godine! Najmanje Andreju Plenkoviću koji lijevom centru djeluje iznimno prihvatljivo! „Možemo“ može biti alternativa, ali treba jasno reći da se radi o radikalnoj, najradikalnijoj ljevici koju smo do sada imali prilike vidjeti, ljevici natopljenoj neojugoslavenstvom i titoizmom, ljevici koja Tita nastoji baštiniti do zadnjeg zareza, tako da „Radnička fronta“ već najavljuje mogućnost nacionalizacije štednih uloga građana. „Možemo“ se s nacionalizacijom za sada nije usuglasila, ali program Radničke fronte to jasno predviđa!

SDP dakle u ovom trenutku nije moguće podignuti na noge, jer su temelji prekrhki, a kadrovska baza neinventivna. Tu jednostavno nema nikoga i ničega, osim vječnog pozivanja na Račana što je mantra koja danas nema nikakve težine. Sad se pokazuje da je formiranje Restarta isto tako bilo bez zdravih temelja, a na neki način i na štetu SDP-a. Naime, neki viđeniji SDP-ovci nisu u Saboru, jer su se bolja mjesta morala dati i IDS-u i Mrak Taritaš, a osim toga pokazalo se da Snaga i HSU, koji nisu ništa drugo negoli interesne organizacije, nisu dale onu dodatnu energiju koja se očekivala.

Logično! Ljudi koji su pokradeni u aferi Franak imaju zajednički interes, ali glasovanje na parlamentarnim izborima nije idealno mjesto za demonstraciju te solidarnosti u nevolji. Slično vrijedi i za umorovljeničke krugove. Jedno je umirovljenička solidarnost, a drugo je kad čujete da čelnik Restarta odlučno na dilemu Tito ili Tuđman ,veli Tito! „Neću za Tita taman mi uzeli penziju“, kaže mi ovih dana jedan moj vremešni susjed umirovljenik. Naime, čim je tako jasno rekao „Tito“, Bero je iste sekunde izgubio brojne umirovljeničke glasove, a da to ni dan danas ne razumije. O svemu tome se dakle trebalo voditi računa, ali Bernardić je premlad, prezelen, preneiskusan, ako hoćete i prenaivan za velike role.

Miroslav Škoro je uspio! O tome nema dvojbe. Punih 16 mandata koje je osvojila njegova koalicija, najveći je broj mandata za desnicu u zadnjih 30 godina. U tom smislu ovo je veličanstveni uspjeh. Uspio je ujediniti desnicu, uspio je osvojiti 16 mandata i uspio se nametnuti kao vođa. No, sad ćemo vidjeti koliko je čvrsta ta koalicija, Zekanović je već najavio vlastiti klub u Saboru, a Škorina sestra je u tom smislu gotovo proročki rekla jutro nakon izbora na jednom tv nastupu, da je Domovinski pokret bila predizborna koalicija, no da oni nisu detaljizirali postizbornu koaliciju! Što u prijevodu otvara prostor da jednostavno netko izleti i krene sa HDZ-om, makar takvog za sad nema na vidiku. Dakle, u daljnjoj političkoj borbi najprije će se mjeriti čvrstina te koalicije. Za Škoru je zadnji dan parlamentarnih izbora zapravo prvi dan kampanje za lokalne izbore, jer će to biti prostori i za širenje i utemeljenje stranke na terenu, ali i za testiranje koliko i gdje stranka vrijedi na terenu. Činjenica da su izgubili u Vukovaru je prvorazredna senzacije u tom smislu, baš kao i skroman rezultat u Osijeku gdje su osvojili tek 15 posto glasova. HDZ se u Slavoniji pokazao puno jačim i žilavijim negoli se očekivalo i tu treba tražiti ta tri, četiri mandata koja su kod Škore unatoč predviđanjima izostala.

Milan Bandić nije prešao prag, ali gore od toga je tek šaka glasova koje je dobio preferencijalno. I ta se kula od karata dakle javno urušila, iako valja priznati da na parlamentarnim izborima on nikad nije briljirao. No, ovakava debakl još nije doživio. I ta zvijezda gasne, još palucka u Zagrebu po logici moći i vlasti, ali Bandić silazi sa političke scene, o tome nema dvojbe.

Most pak po meni nije baš potpuno iznenađenje, ali rekao bih da je doživio neočekivani uspjeh! Božo Petrov se pokazao vitalnijim negoli se očekivalo, uspio se podići sa poda, ovaj puta ideološki uravnotežiti stranku i najaviti prestanak ideološkog lutanja, te na scenu dovesti ljude koji su naciji bili poznati, ali ih je tek sada on gurnuo u političku arenu.

Publika je prepoznala njegovu autentičnost, prepoznala je njegovo poštenje i nagradila nova lica na političkoj sceni. Veliki uspjeh,velikih osam mandata i očuvana čvrstina i upornost koja ga je vodila, pokazuju da uz sve mane i grješke Božo Petrov nije slučajno stigao na političku scenu. Njemu se sve prebrzo izdogađalo, zateklo ga je, u prvoj rundi posve nespremnog, ali uz pomoć jednako upornog Grmoje, Božo Petrov je uspio i kad ga je većina otpisala! Pokazao se autentičnim, konzekventnim i načelnim. I publika je pokazala da to cijeni.

No, pravi, veliki, aposlutni pobjednik izbora je Andrej Plenković. U prvom mandatu je uspio promijeniti brojne relacije u Hrvatskoj, sada je na red došlo veliko pospremanje u stranci. Plenković ima jasnu viziju toga što hoće i kako to planira izvesti. U svim sučečljavanjima se pokazuje uistinu inteligentniji od svojih suparnika, u tom smislu je bez konkurencije, a sada ćemo vidjeti do koje razine će uvažavati istinske hrvatske nacionalne interese. U prvom redu u Vukovaru, jer tamo će ga najprije Škoro i Penava testirati, potom u odnosu prema Srbiji i moru nerješenih i netaknutih hrvatsko-srpskih pitanja koja nisu ni taknuta u prošlom mandatu, potom u tretmanu Pupovca, migrantske krize, ali i revoluciji koju traži hrvatska poljoprivreda. Počinje dakle drugo poluvrijeme Andreja Plenkovića.

Tihomir Dujmović / Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Molim Domovinski pokret i MOST da s HDZ-om naprave veliku koaliciju

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Prije nekoliko dana, portali HKV (hkv.hr/vijesti/politika/34557-m-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020.html) i Kamenjar (https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/https://kamenjar.com/matko-marusic-pouke-i-neprilike-hrvatske-pobjede-na-saborskim-izborima-2020/) objavili su moj članak POUKE I PRILIKE HRVATSKE POBJEDE NA SABORSKIM IZBORIMA OD 5. SRPNJA 2020.

U njemu sam predložio da se kao prvi, najvažniji i povijesno simboličan politički potez („Pomirenje“) na osnovi rezultata izbora za Sabor godine 2020. napravi VELIKA SVEHRVATSKA KOALICIJA.

Ta bi se koalicija sastojala od stranaka HDZ, Domovinski pokret Miroslava Škore, MOST-a i Saborskih zastupnika hrvatskih nacionalnih manjina („Manjinci“).

Na moje golemo oduševljenje (šaljem čestitke i izražavam divljenje i ponos zbog političke zrelosti i najboljih namjera!) g. Plenković je već 9. srpnja pristao na tu mogućnost (https://narod.hr/hrvatska/plenkovic-o-domovinskom-pokretu-ako-se-tenzije-smire-i-ako-se-odustane-od-koncepcije-koja-nije-normalna-tada-mozemo-razgovarati).
Zato bih ovdje (pristojnije) ponovio taj dio svoje poslijeizborne analize, odnosno detalje prijedloga stvaranja te VELIKE SVEHRVATSKE KOALICIJE.

S „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Uvjeren sam da bi druženje i suradnja barem dijelom ublažili dosadašnja trvenja, nesuglasja, svađe i neugodnosti. Hrvatima i Srbima koji žive u Hrvatskoj stvarno ne trebaju napetost i svađe koje stalno tinjaju u njihovim odnosima, jer – žive u istoj državi, s istim interesom – boljega života.

Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST trebaju ući u koaliciju s tim da dobiju samo jednu protuuslugu no veličanstvenu i povijesno i politički najveću koja se može zamisliti: da hrvatska vlada odmah počne graditi HRVATSKO POVIJESNO GROBLJE NA UDBINI. O tome sam već pisao (https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/https://kamenjar.com/hrvatski-narod-i-andrej-plenkovic-moraju-se-pomiriti/) ali moram ponoviti.

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.
Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.
To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.
Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove. Ne moraju pristati, ali molim da me ne ruže zbog tog prijedloga: oni su naša braća i sugrađani i njima i nama jednako treba mir, pomirenje i nepolitiziran oplakivanje žrtava.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.
Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, Domovinski pokret Miroslava Škore i MOST napravili bi više nego da deset godina sami upravljaju Hrvatskom! Ušli bi u hrvatsku povijest, održlio obećanje ustrajanja na domoljublju i spasili se mrcvarenja razmiricama iz klasične politike (državni tajnici, nadzorni odbori, obilježavanja događaja, BDP, vanjski dug i slično). Dovoljno je da nam donesu pomirenje i smirenje.
U članku „POUKE I PRILIKE“ (v. gore) rekao sam da je Plenković previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU. Kao nepokolebljivi podržavatelj HDZ-a, i g. Plenkovića, ponosam sam da sam to i tako pogodio.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.
Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.
Zato kažem: ljudi, dobri ljudi, zaboravite i svoje i tuđe pogrješkice iz kampanje i koalirajte! Za dobro svih građana a vama na čast i slavu.

Prof. dr. sc. Matko Marušić, emeritus
Split

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari