Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Aznavourov poučak za Merkel i Plenkovića

Objavljeno

na

Angela Merkel zaslužila je dostojanstveniji politički kraj.

Izbor između časnog odlaska i tužnog, čak ponižavajućeg o(p)stanka bio je u njezinim rukama. Optimalan trenutak bio je prije dvije godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj.

Nakon debakla njezine politike otvorenih vrata, koja je obilježila Europu od 2015. do danas i nametnula se kao glavni politički problem i prijepor, racionalno je bilo odustati od utrke za još jedan kancelarski mandat, koji je nužno vodio u samo daljnji pad.

Priznajem da sam od Merkel i očekivala takav potez. No i kod najracionalnijih u politici često je javlja onaj isti problem koji je u svojoj svevremenskoj ljubavnoj šansoni “Treba znati” (Il faut savoir) opjevao Charles Aznavour: “… treba znati kada je najbolje ustati od stola… trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta, i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati da je dosta.”

Angela Merkel nije znala otići i sačuvati ono najbolje što je dala Njemačkoj, što je dala EU-u, ono po čemu je proglašavana najmoćnijom ženom svijeta. A i Hrvatska je ima i po dobru pamtiti. Barem po ustrajnoj potpori iz drugog plana (SAD je tu uvijek bio prvi) hrvatskom pristupu NATO-u i EU-u i po ustrajnom inzistiranju da bivši šefovi Udbe Perković i Mustač budu izručeni njemačkom pravosuđu.

Zato mi je ovih dana bilo istinski tužno vidjeti Angelu Merkel kako se nekontrolirano trese pred kamerama uoči puta u Osaku, na summit G20, gdje ju je nužno očekivalo odmjeravanje mišića sa šefovima najmoćnijih država svijeta i osobito s predsjednikom Trumpom, jedinim moćnim liderom u svijetu od kojeg je racionalna Angela, inače majstorica kompromisa, u maniri političkog kamikaze uspjela napraviti neprijatelja br. 1 – i Njemačke i EU-a.

Bilo mi je žao gledati donedavno stamenu kancelarku pod medijskom lupom, kako propituju zašto se već drugi put u desetak dana tako nekontrolirano tresla usred svojih protokolarnih dužnosti, na oproštajnom domjenku svoje ministrice.

Kada joj se to dogodilo desetak dana ranije, u protokolu uz ukrajinskog predsjednika V. Zelenskog, iz njezina su ureda objašnjavali da je sve u redu, samo kancelarka nije popila dovoljno vode… Ovaj put nije mogla uzeti ponuđenu čašu.

Koliko se god u protekle četiri godine nisam slagala s politikom otvorenih vrata, nametanja neoliberalnih svjetonazorskih koncepata i nametanja koncepta europske naddržave, koju je provodila kancelarka Merkel, nije mi drago vidjeti tako slabu i uzdrmanu Europu, odnosno EU. A njemačka kancelarka jest personifikacija i lakmus-papir ne samo njemačke, već i europske snage.

Bez jake Njemačke nema jake Europske unije (i još k tome uz UK u Brexitu), nema tko u ovom razdoblju redefiniranja dosadašnjeg i stvaranja temelja novog svjetskog poretka u ime Europe parirati snažnima: SAD-u, Kini, Rusiji. Pa i uzdrmanoj Erdoganovoj Turskoj. Kroz politiku otvorenih vrata, koja se više ne daju zatvoriti, čak je i Erdogan pobijedio Merkel.

Nažalost, kancelarka Merkel se ovih dana s posljedicama svojih pogrešnih politika, i neprepoznavanja trenutka za odlazak suočava na ljudski najneugodniji način.

Njezinu slabost koja se pokazuje i kao fizička slabost koriste i protivnici i navodni prijatelji u danima kada se događaju dva velika ogleda političke snage: već spomenuti summit G20 u Osaki i nedjeljna večera šefova država i vlada EU-a u Bruxellesu, na kojoj bi se trebali dogovoriti o top-pozicijama u EK-u i EU-u. Vrlo je upitno hoće li to i moći.

Njezin francuski miljenik iz neoliberalnog političkog spektra Emmanuel Macron, čiji je predsjednički izbor potajno poticala nasuprot republikanskom kandidatu iz “obitelji pučana” F. Fillonu i upustila se s njime u ostvarenje koncepta naddržavne Europske unije, uputio joj je prije Osake otvoreni otrovni prijedlog – da ona preuzme mjesto predsjednice Europske komisije.

Prihvaćanjem ponude Merkel bi si zapečatila sudbinu gubitnice i preuzela krivnju za sve dosadašnje i buduće poraze promašenog političkog koncepta. Predložio joj je to prije nego što je, uz njezinu blagu asistenciju, “ubio” njezina spitzenkandidata Manfreda Webera.

Njezin politički prijatelj Vladimir Putin prozvao ju je uoči puta u Osaku u Financial Timesu zbog liberalne politike prema migrantima i održao načelnu lekciju o deplasiranim liberalnim koncepcijama koje nam svoj svjetonazor nastoje nametnuti kao jedini, založivši se za slobodu mišljenja.

Politički lisac Putin koristi rasulo europskih vrijednosti da bi se narugao EU-u poučavajući je demokraciji i da bi stao u obranu Katoličke crkve od liberalnih koncepcija.

Politički bombarder Trump joj naizgled laska kao “fantastičnoj osobi i fantastičnoj ženi, koju mu je drago imati za prijateljicu”. A njezino lice i govor tijela pokazuju koliko je velik jaz među njima. Ali i kako više nije u stanju parirati Trumpovoj političkoj igri.

Angela Merkel jako slaba dolazi na nedjeljnu bruxellesku večeru. Nema više auru političke moći i ni jednu pobjedničku kartu u rukama: ni u Berlinu, ni u Bruxellesu.

Sličan je to položaj onome u kojem je Andrej Plenković u Hrvatskoj. Ali on još može naučiti od svoje omiljene kancelarke – koliko je važno znati otići na kraju. I poslušati Charlesa Aznavoura. U originalu, kao pravi poliglot.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Hrvatska bez blagdana neovisnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Republike Hrvatske uputila je sa svoje sjednice u četvrtak 10.listopada na javnu raspravu prijedlog promjene Zakona o državnim blagdanima, spomendanima i neradnim danima, a budući da je slavljenje državnih blagdana i održavanje spomendana i neradnih dana relevantna tematika koja se tiče cjelokupnoga hrvatskoga društva, dobro je o tome, makar djelomično, progovoriti i s etičkoga stajališta, odnosno sa stajališta općega dobra.

Logično je da pitanje državnih blagdana, spomendana i neradnih dana bude regulirano zakonom, i to tako da ti, nazovimo ih, posebni dani budu odraz stvarnosti hrvatskoga društva i da odražavaju što je moguće bolje stvarne vrjednote koje postoje i žive u hrvatskom narodu i u hrvatskom društvu. Logično je također da je došlo do preispitivanja dosadašnjega definiranja tih posebnih dana pa ne bi trebalo žuriti ni s kakvim nedomišljenim rješenjima. Politika je u trajnoj napasti da samo ona odlučuje o pojedinim rješenjima, vodeći ponajprije računa o partikularnim stranačkim ili koalicijskim interesima, a reguliranje tih posebnih dana trebalo bi biti plod društvenoga konsenzusa što je moguće širih krugova hrvatskoga društva. Jasno je da će vladajuća politika donijeti konačnu odluku, no nije svejedno poštuje li ili ne poštuje ta odluka vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva. Bude li se stvarno željelo poštovati i uvažavati vrjednote, osjećaje i želje najširih krugova hrvatskoga društva, ne će se moći odluka donijeti bez dubokoga proučavanja i promišljanja hrvatske stvarnosti kakva ona jest u kontekstu objektivne povijesti i aktualnoga povijesnoga trenutka, a ne kakvom je vidi politika, posebno ne stranačka, ili kakvom je ocrtavaju mediji.

Dobronamjeran, ali parcijalan pristup

Prema onome što je na sjednici Vlade rekao predsjednik Vlade u predloženim promjenama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, nama ne radi se o takvom nužno potrebnom pristupu, nego više o možda dobronamjernom, ali ipak parcijalnom političkom pristupu koji nije sposoban uvažiti legalni i legitimni zahtjev općega dobra hrvatskoga društva. Izneseni prijedlog, premda progovara o neradnim danima, ni slova ne govori da bi načelno i sve nedjelje, uz stvarno potrebne iznimke, bile neradni dani u Hrvatskoj. Mnogo je političkoga i medijskoga djelovanja utrošeno da se hrvatskomu društvu i mnogim obiteljima uvelike otme slobodna, neradna nedjelja, a danas je jasno da su svi argumenti za to bili isforsirani i ideološki obojeni, jer i danas u više zemalja Europske unije nedjelja je načelno neradni dan i za one djelatnosti koje u Hrvatskoj narušavaju nedjeljni odmor i mogućnost okupljanja i druženja obitelji.

Prema prijedlogu iznesenu na sjednici Vlade među posebnim danima nema mjesta za sjećanje na žrtve komunističkoga totalitarizma, a činjenica je da se pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora svake godine održava spomen na te žrtve u Bleiburgu, kao i spomeni na drugim brojnim stratištima žrtava komunizma širom Hrvatske i Slovenije. Koliko god bilo povike zbog tobožnjega povijesnoga revizionizma, činjenica je da postoji oko tisuću stratišta žrtava komunističkoga režima, da su žrtve komunizma hrvatska stvarnost i da su te žrtve pripadale obiteljima koje i danas žive u ovom društvu i u ovoj državi. Kad se govori o žrtvama komunizma, ne radi se ni o kakvoj rehabilitaciji totalitarističkih fašističkih i nacističkih režima, nego o žrtvama koje su hrvatska stvarnost, koje su likvidirane bez ikakve mogučnosti obrane, o ljudima kojima je pogaženo osnovno ljudsko dostojanstvo, svako ljudsko pravo, ne samo kad su bili likvidirani, nego i kad se o njihovoj pogibiji moralo šutjeti.

Neovisnost

Prema izloženom prijedlogu ubuduće u Hrvatskoj Dan neovisnosti ne bi više bio državni blagdan, nego tek samo spomendan i radni dan, što je sa stajališta općega dobra premalo. Naime, samostalna, neovisna Hrvatska ideal je njegovan devet stoljeća, štoviše za taj ideal mnogi su hrvatski sinovi i kćeri prolili svoju krv i žrtvovali svoje živote, osobito u presudnom Domovinskom ratu, pa Hrvatska, ako imalo drži do sebe kao samostalne i neovisne države, i svoga dostojanstva, ne bi smjela biti bez blagdana neovisnosti. Prema iznesenom prijedlogu Dan antifašističke borbe ostao bi državni blagdan, a to bi, ako ne bi bilo državnoga blagdana neovisnosti, bio paradoks jer bi blagdan koji je vezan za Jugoslaviju, budući da je ustanak doveo do obnove Jugoslavije i uspostave komunističkoga režima, bio sada u Hrvatskoj po svojoj kvalifikaciji jači od oba predložena spomendana (25. lipnja i 8. listopada) koji su povijesni za osamostaljenje Hrvatske.

Naime, hrvatska je državnost živjela i kad nije bilo samostalne Hrvatske, a neovisnost je apsolutna kategorija Republike Hrvatske te je nužno njegovati svijest o njoj i slaviti je kao povijesno postignuće, tim više što i danas ima onih i u Hrvatskoj i izvan Hrvatske koji osporavaju hrvatsku samostalnost. Kad bi hrvatska politika imala dovoljno snažnu svijest o važnosti neovisnosti Hrvatske, ne bi li se trebala ipak odreći projugoslavenskoga blagdana antifašističke borbe i na rang neradnoga spomendana podići spomen na sve žrtve svih totalitarnih režima?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trump izdao sve one koji su željni novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AP

Na ovom našem lijepom svijetu postoje razne vrste ljudi. Vezano za temu o kojoj danas želim pisati, rekao bih kako postoje ljudi i neljudi. Za razliku od neljudi željnih krvi, koji se raduju novim ratovima i sukobima, ljudi su oni kojima je dosta sukoba, ne žele sudjelovati u ratovima i uvijek su za mir.

Ovih dana gledamo kako se, nakon sedam godina ratovanja, opet zakuhalo u Siriji. Tamo je rat započeo nakon što su demonstracije protiv Asadovog režima prerasle u krvave plemenske obračune. Ispostavilo se kako je od svega toga najviše koristi imala Islamska država. Svijet je bio u strahu od njihova terora, jer su iz propagandnih razloga svoje borce samoubojice slali širom svijeta.

Kada je pod vodstvom Nobelovog laureata SAD ušao u taj rat, za saveznika u borbi protiv Islamske države su odabrali razne džihadiste povezane s Al-Kaidom, koji su proglašeni “prodemokratskim” i “oporbenim” snagama. Na kraju je od svega toga najviše koristi imao Isil, čiji se kalifat iz Iraka proširio na trećinu Sirije.

Za to vrijeme postojao je kandidat za predsjednika koji je u svojoj predizbornoj kampanji i govorio kako je greška bila uopće ulaziti u taj rat. No, kako je potez već odigran, obećao je da će kao predsjednik u godinu dana uništiti Isil, a nakon toga povući vojsku iz Sirije. Tada su ga svi ismijavali i govorili kako je to nemoguće. A onda, kada je pobijedio na izborima, krenuo je u realizaciju obećanja. Uradio je to zaokretom prema Kurdima.

Podrška Kurdima pogoršala je odnose SAD-a s Turskom, pa se postavilo pitanje kako braniti saveznika u Siriji ulazeći u sukob s NATO saveznikom? No, nije samo Turska bila problem, već su se i ostali akteri u Siriji ujedinjavali protiv SAD, pa smo imali neprirodnu situaciju u kojoj su Amerikanci izgovor za suradnju Turske s Rusijom i Iranom.

Kako bi riješio taj problem, Trump odlučuje dovesti Turke i Kurde za pregovarački stol. Turci su te pregovore negirali, ali su od Kurda tražili kontrolu nad pojasom od 32 km u dubinu sirijskog teritorija.

Erdoğanova ideja je bila u tom pojasu naseliti 3 milijuna sirijskih izbjeglica koji se sada nalaze u Turskoj, kako bi poslužili kao tampon zona između turskih i sirijskih Kurda. Kurdi su, pak, znajući za jadac, nudili samo slabo naseljen pogranični koridor od 5 km, pa su pregovori propali. Kako su i jedni i drugi ostali ukopani na svojim pozicijama, Trump shvaća kako nema smisla da on glumi tampon zonu u tom “stoljetnom ratu” i 7. listopada donosi odluku o povlačenju kopnenih snaga iz Sirije. Jedne je obučio i naoružao, a drugima poslao poruku kako će svaku eskalaciju kazniti snažnim ekonomskim sankcijama.

Erdogan je sve to izignorirao, pa mu Trump istoga dana šalje pismo i poziva nazad za stol, poručujućI mu da će “povijest na njega gledati kao na vraga” – “Ne glumi frajera. Ne budi glup.” Međutim, Erdoğanu rat nije potreban samo zbog Kurda i koridora, već i zbog smirivanja političke situacije kod kuće. Nedavno je izgubio podršku u svim velikim gradovima, a i nekadašnji saveznik Ahmet Davutoğlu osniva stranku i kreće na njega. Uspješna vojna ekspedicija u Siriji, mislio je, otklonila bi te probleme.

Erdoğan zna kako nema puno vremena, jer će nastali vakuum brzo popuniti druge sile. Kurdi u strahu od uništenja za pomoć se obraćaju Asadu. Ispada kako su čistke nakon neuspjelog puča ostavile svoj danak, pa je turska vojska zaglavila u borbama po selima, ne zauzimajući niti jednu stratešku točku. Ubrzo kreće kontraofenziva Kurda i Asadovih snaga. U takvoj situaciji Erdogan nema izbora, nakon ruskog zatvaranja zračnog prostora akcija je podbacila te zbog lošeg stanja na terenu i pod prijetnjom sankcija ne preostaje mu ništa drugo nego da smrknuta lica pred američkim potpredsjednikom Penceom oglasi petodnevno primirje.

Tako je Trump, odbivši voditi tuđe ratove, prestao biti izgovor za suradnju Turske i Rusije, postavio stvar u realne okvire i stvorio šansu za mirno rješenje. Ali, dok Trump daje šansu miru, dotle ga “djeca cvijeća” iz oporbe, zajedno s republikanskim jastrebovima, optužuju za “izdaju” i “nedostatak strategije”. Zanimljiva je situacija u kojoj je Obama poslao trupe u Siriju bez odobrenja Kongresa, a sada kada Trump želi povlačenje kopnenih snaga, oni ga u tome žele spriječiti pod izlikom kako Trump nije tražio odobrenje Kongresa za taj potez.

Ispada kako je Trump kriv samo zato što ne želi ratovati i, kako je izjavio, “raditi najtežu stvar na svijetu – javljati roditeljima o poginuloj djeci”. Stoga svojim ratobornim kritičarima poručuje kako bi “na Bliskom istoku ostali još 1000 godina”. A stoljećima zaraćena plemena polako nadolaze i shvaćaju, kako “sila Boga ne moli, a Bog silu ne voli”.

Borislav Ristić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari