Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Aznavourov poučak za Merkel i Plenkovića

Objavljeno

na

Angela Merkel zaslužila je dostojanstveniji politički kraj.

Izbor između časnog odlaska i tužnog, čak ponižavajućeg o(p)stanka bio je u njezinim rukama. Optimalan trenutak bio je prije dvije godine, uoči posljednjih parlamentarnih izbora u Njemačkoj.

Nakon debakla njezine politike otvorenih vrata, koja je obilježila Europu od 2015. do danas i nametnula se kao glavni politički problem i prijepor, racionalno je bilo odustati od utrke za još jedan kancelarski mandat, koji je nužno vodio u samo daljnji pad.

Priznajem da sam od Merkel i očekivala takav potez. No i kod najracionalnijih u politici često je javlja onaj isti problem koji je u svojoj svevremenskoj ljubavnoj šansoni “Treba znati” (Il faut savoir) opjevao Charles Aznavour: “… treba znati kada je najbolje ustati od stola… trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta, i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati da je dosta.”

Angela Merkel nije znala otići i sačuvati ono najbolje što je dala Njemačkoj, što je dala EU-u, ono po čemu je proglašavana najmoćnijom ženom svijeta. A i Hrvatska je ima i po dobru pamtiti. Barem po ustrajnoj potpori iz drugog plana (SAD je tu uvijek bio prvi) hrvatskom pristupu NATO-u i EU-u i po ustrajnom inzistiranju da bivši šefovi Udbe Perković i Mustač budu izručeni njemačkom pravosuđu.

Zato mi je ovih dana bilo istinski tužno vidjeti Angelu Merkel kako se nekontrolirano trese pred kamerama uoči puta u Osaku, na summit G20, gdje ju je nužno očekivalo odmjeravanje mišića sa šefovima najmoćnijih država svijeta i osobito s predsjednikom Trumpom, jedinim moćnim liderom u svijetu od kojeg je racionalna Angela, inače majstorica kompromisa, u maniri političkog kamikaze uspjela napraviti neprijatelja br. 1 – i Njemačke i EU-a.

Bilo mi je žao gledati donedavno stamenu kancelarku pod medijskom lupom, kako propituju zašto se već drugi put u desetak dana tako nekontrolirano tresla usred svojih protokolarnih dužnosti, na oproštajnom domjenku svoje ministrice.

Kada joj se to dogodilo desetak dana ranije, u protokolu uz ukrajinskog predsjednika V. Zelenskog, iz njezina su ureda objašnjavali da je sve u redu, samo kancelarka nije popila dovoljno vode… Ovaj put nije mogla uzeti ponuđenu čašu.

Koliko se god u protekle četiri godine nisam slagala s politikom otvorenih vrata, nametanja neoliberalnih svjetonazorskih koncepata i nametanja koncepta europske naddržave, koju je provodila kancelarka Merkel, nije mi drago vidjeti tako slabu i uzdrmanu Europu, odnosno EU. A njemačka kancelarka jest personifikacija i lakmus-papir ne samo njemačke, već i europske snage.

Bez jake Njemačke nema jake Europske unije (i još k tome uz UK u Brexitu), nema tko u ovom razdoblju redefiniranja dosadašnjeg i stvaranja temelja novog svjetskog poretka u ime Europe parirati snažnima: SAD-u, Kini, Rusiji. Pa i uzdrmanoj Erdoganovoj Turskoj. Kroz politiku otvorenih vrata, koja se više ne daju zatvoriti, čak je i Erdogan pobijedio Merkel.

Nažalost, kancelarka Merkel se ovih dana s posljedicama svojih pogrešnih politika, i neprepoznavanja trenutka za odlazak suočava na ljudski najneugodniji način.

Njezinu slabost koja se pokazuje i kao fizička slabost koriste i protivnici i navodni prijatelji u danima kada se događaju dva velika ogleda političke snage: već spomenuti summit G20 u Osaki i nedjeljna večera šefova država i vlada EU-a u Bruxellesu, na kojoj bi se trebali dogovoriti o top-pozicijama u EK-u i EU-u. Vrlo je upitno hoće li to i moći.

Njezin francuski miljenik iz neoliberalnog političkog spektra Emmanuel Macron, čiji je predsjednički izbor potajno poticala nasuprot republikanskom kandidatu iz “obitelji pučana” F. Fillonu i upustila se s njime u ostvarenje koncepta naddržavne Europske unije, uputio joj je prije Osake otvoreni otrovni prijedlog – da ona preuzme mjesto predsjednice Europske komisije.

Prihvaćanjem ponude Merkel bi si zapečatila sudbinu gubitnice i preuzela krivnju za sve dosadašnje i buduće poraze promašenog političkog koncepta. Predložio joj je to prije nego što je, uz njezinu blagu asistenciju, “ubio” njezina spitzenkandidata Manfreda Webera.

Njezin politički prijatelj Vladimir Putin prozvao ju je uoči puta u Osaku u Financial Timesu zbog liberalne politike prema migrantima i održao načelnu lekciju o deplasiranim liberalnim koncepcijama koje nam svoj svjetonazor nastoje nametnuti kao jedini, založivši se za slobodu mišljenja.

Politički lisac Putin koristi rasulo europskih vrijednosti da bi se narugao EU-u poučavajući je demokraciji i da bi stao u obranu Katoličke crkve od liberalnih koncepcija.

Politički bombarder Trump joj naizgled laska kao “fantastičnoj osobi i fantastičnoj ženi, koju mu je drago imati za prijateljicu”. A njezino lice i govor tijela pokazuju koliko je velik jaz među njima. Ali i kako više nije u stanju parirati Trumpovoj političkoj igri.

Angela Merkel jako slaba dolazi na nedjeljnu bruxellesku večeru. Nema više auru političke moći i ni jednu pobjedničku kartu u rukama: ni u Berlinu, ni u Bruxellesu.

Sličan je to položaj onome u kojem je Andrej Plenković u Hrvatskoj. Ali on još može naučiti od svoje omiljene kancelarke – koliko je važno znati otići na kraju. I poslušati Charlesa Aznavoura. U originalu, kao pravi poliglot.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko si ti, Efraime Zuroffe, da sudiš svetom Stepincu

Objavljeno

na

Objavio

Spomen-ploči Alojziju Stepincu nije mjesto nigdje u svijetu, a kamoli u Jeruzalemu. Učinit ću sve što mogu da što prije bude uklonjena – izjavio je ovih dana za srpski Kurir Efraim Zuroff, čelnik Centra Simon Wiesenthal.

Zuroffa, kojem godi kad ga nazivaju posljednjim lovcem na naciste, u Srbiji inače prate sa zanimanjem i uvažavanjem jer je vjerojatno jedini nesrbin u svijetu koji ima razumijevanja za genocid u Srebrenici.

Zločin u Srebrenici, ustvrdio je Efraim prije nekoliko godina, pogrešno se tumači. Po njemu, to nije bio genocid jer su ondje, kako je ustvrdio, srpske snage sredinom srpnja 1995. “oslobodile žene i djecu i nisu ih ubile”. Kad ovo pročitate, zamalo da vas ne spopadne bijes, jer je poznato kako su pripadnici Vojske Republike Srpske, paravojne formacije Škorpioni, pod vodstvom zloglasnog generala Ratka Mladića, pobili 8372 muškarca bošnjačke narodnosti.

Kolike su majke, žene i djecu zavili u crno do konca života, to Zuroffu uopće nije važno, kao da se osvrće na ona Isusova čuda umnažanja kruha, kad je nahranio mnoštvo ljudi, a evanđelist Ivan, pravi Židov, navodi kako je samo muškaraca bilo oko pet tisuća.

Esther Gitman, američka povjesničarka židovskog podrijetla, koja se već dugo bavi temama Drugog svjetskog rata, osobito događajima koji su se zbivali u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, napisala je više knjiga u kojoj ističe ulogu blaženog Alojzija Stepinca u spašavanju Židova u NDH. O Zuroffu i njemu sličnima Gitman je svojedobno izjavila: “Žao mi je što je tako puno priča o Stepincu koje se iznose bez ikakvih dokaza, a pogotovo što neki povjesničari iz Izraela, poput Efraima Zuroffa, Gideona Greifa i drugih, falsificiraju povijest. Ja ne mogu razumjeti zbog čega to rade, je li riječ o nekom prestižu, novcu, što li, no nedavno su ponovili da je Stepinac zločinac, da je bio dio ustaškog režima, što nije istina.”

Štoviše, Gitman otvoreno optužuje Srbe da iskrivljavaju povijest, Zuroff i Greif im u tome pomažu, a zna se tko su bili pokretači antisemitizma u Jugoslaviji, pojedinci i društvene grupe sa srpske strane.

Spomen-ploča postavljena je 27. travnja ove godine na inicijativu Hrvatske magistralne delegacije Viteškog reda Svetoga groba jeruzalemskog, čiji je zaštitnik blaženi Alojzije Stepinac. Nalazi se na ulazu u kapelu u Austrijskom gostinjcu u Via Dolorosa, kojom je Stepinac 23. srpnja 1937. nosio križ tijekom križnog puta hrvatskih hodočasnika. Istim onim “putem suza” kojim je Isus Krist prošao prije raspeća na Golgoti.

Međutim, Zuroff je kasno doznao za spomen-ploču hrvatskome blaženiku, pa nije uspio spriječiti njezino otkrivanje. “To je odvratno. Ne znam tko je to učinio i tko je to mogao učiniti, vrlo sam tužan”, istaknuo je i poručio: “Ne mogu uzeti čekić i razbiti ploču, ali ću učiniti sve što je u mojoj moći da ona bude skinuta.”

E, pa nemaš baš toliku moć, nisi bog, Efraime Zuroffe. I tko si ti da sudiš svetome Alojziju Stepincu?!

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina – Zašto se hrvatska vlast brani od hrvatskog iseljeništva

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedna i aktivna ministrica Divjak uspjela je uznemiriti i naljutiti i aktiviste hrvatskog iseljeništva. Nemir potječe od spoznaje da ministrica u vrijeme ljetnih odmora pokušava, a možda će i uspjeti, zaustaviti ili barem odgoditi uvođenje Studija demografije i hrvatskog iseljeništva na Hrvatskim studijima, u izradi čije koncepcije i programa je, uz domaće, sudjelovalo i više hrvatskih stručnjaka iz iseljeništva, koji je prošao sve procedure pred međunarodnim i domaćim instancijama i trebao bi započeti ove jeseni.

Ljutnju među angažiranim iseljenicima, pa i onima povezanima u Hrvatski svjetski kongres, izazvao je ministričin dopis Sveučilištu od 31. srpnja, u kojem su prepoznali nakanu odugovlačenja s upisom novog studija u Upisnik studijskih programa.

Zato na različite načine, što pismeno, što usmeno, oni pokušavaju ukazati premijeru Plenkoviću da ministrica znanosti minira projekt koji se odnosi upravo na njegova dva deklarirana strateška prioriteta – demografiju i iseljeništvo. Jer to je trenutačno jedini put kojim se može deaktivirati ministričina mina – praviti se da vjerujete da drug Tito nije znao što rade oni “dolje”.
Ja ne vjerujem da “drug Tito” ne zna što radi drugarica ministrica i ne vjerujem da su mu demografija i hrvatsko iseljeništvo ikakvi prioriteti.

Osim u nekoliko prigodnih i ispraznih rečenica i prigodnih humanitarnih darivanja, u stvarnosti nikada nije djelom pokazao da ga iseljeništvo uopće zanima kao hrvatski razvojni potencijal. Vjerujem i da je ministrica Divjak u svemu što čini vjerni provoditelj stvarne, a iz političkih razloga pritajene političke agende “druga Tita”. Pa tako i kada je riječ o naoko malenom projektu osnivanja Studija demografije i hrvatskog iseljeništva. No voljela bih da je moje vjerovanje krivo. Da izazvani “drug Tito” prozbori “drugarice, bogamu, dosta je”.

Međutim, povijest odnosa prema hrvatskom iseljeništvu pokazuje da su ovakve naoko sitne podvale i opstrukcije poput ministričina zaustavljanja Studija demografije i iseljeništva, dio vrlo sustavne politike, koja ne traje ni tri, ni trideset, ni pedeset, ni sedamdeset, već punih stotinu godina. Hrvatski kulturni i nacionalni identitet i hrvatska intelektualna elita okrenuta zapadnim vrijednostima, formirana ponajprije, ali ne isključivo, na nekadašnjoj austrougarskoj tradiciji, najveći su protivnik i najveća prepreka velikosrpskom projektu u jugoslavenskom pakiranju. Bili su to u prvoj Jugoslaviji, u kojoj je velikosrpski projekt bio zaogrnut južnoslavenskom odorom, u drugoj Jugoslaviji, u kojoj je odora bila revolucionarna, kao i danas, kada je ta odora postala regionalna.

Hrvatska nije slučajno jedina europska država koja nakon pada komunizma praktički nije (is)koristila potencijal svojeg iseljeništva. Osim u prvih pet-šest godina, kada je iseljeništvo bilo jedan od glavnih donatora za obranu države i lobista za njezino međunarodno priznanje, i kada je predsjednik Tuđman uistinu imao snage provoditi koncepciju hrvatske pomirbe. No čim je država postala stvarnost, a stara se duboka (projugoslavenska) država konsolidirala u novome sustavu i preuzela ga, i oni rijetki iseljenici koji su ušli u državni sustav motivirani su da iz njega izađu. A nakon promjene vlasti 2000. su i doslovce pometeni. Poduzetnicima iz iseljeništva, koji su pokušavali pokrenuti poslovne projekte u Hrvatskoj, sustavno je pokazivano da nisu dobrodošli. Oni koji su u SAD-u, u Australiji ili u Latinskoj Americi iz ničega stvorili sve, u Hrvatskoj su mogli samo – sve pretvoriti u ništa.

Hrvatska je posebna i po tome što su poslovno-financijski i akademsko-znanstveni resursi iseljeništva puno veći od onih unutar države. Dakle, glavni hrvatski razvojni potencijali i razvojni resursi veći su izvan države nego u državi. A država, u smislu izvršne vlasti i državne uprave, godinama radi na tome da tako i ostane – da ti resursi nikada ne prijeđu hrvatsku granicu. Osim možda na prigodni okrugli stol s domjenkom.

Na prvi pogled, netko bi pomislio da su oni koji upravljaju državom potpuno nerazumni. No oni su zapravo vrlo racionalni. Država kojom upravljaju umreženi i obnovljeni izdanci jugokomunističke duboke države i u kojoj sedamdeset posto poslovanja izravno ili neizravno čini poslovanje s državom, ne treba na upravljačkim pozicijama doktore s Harvarda, poduzetnike iz Sydneyja ili financijaše iz Vancouvera. To su mjesta predodređena za diplomce stare KOS-ove Pančevačke akademije i sličnih škola, kao i za njihove potomke s pančevačkim atestom. Istina, taj sustav, kao kvazikapitalistička replika komunističke dogovorne ekonomije, nužno ide prema bankrotu, urušavanju i svome kraju, baš kao i njegov komunistički prethodnik.

Ali pančevački diplomanti očito računaju da će i nakon urušavanja oni opet ostati na vrhu – makar ruševine. Zato im je važno držati pozicije i održavati klijentelistički sustav do kraja. I držati što dalje od sebe hrvatsko iseljeništvo, osobito intelektualnu i poslovnu elitu. Uz koju bi se vidjelo koliko je cijela ta aktualna hrvatska upravljačka i kvaziintelektualna elita jedno veliko, napuhano, ideološki kontaminirano – ništa.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari