Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

Objavljeno

na

Getty

Kada bivši strateg Trumpove kampanje otvoreno najavi pohod na Europski parlament, kao početak kraja globalističkog neoliberalnog poretka, onda svatko politički ozbiljan takvu najavu uzima ozbiljno. Jer u pitanju su unosne pozicije i veliki novac..

Bauk Stevea Bannona kruži Europom, izazivajući strah tradicionalnih političkih elita. Bivšeg stratega Trumpove kampanje u političkom mainstreamu – ponešto iz straha, a ponešto i zbog elitističkog pogleda svisoka – nazivaju i ‘Bannon Barbarin’, prema uzoru na Conana Barbarina, pripisujući mu gotovo nadnaravne moći u rušenju političkog ‘mainstreama’.

Pravu je uzbunu u ‘mainstreamu’ diljem Europe pa tako i u Hrvatskoj izazvala njegova nedavna najava da priprema povezivanje i ujedinjavanje europske nove desnice za europarlamentarne izbore sljedeće godine. A kao savjetodavna i analitička potpora projektu od jeseni će u Bruxellesu djelovati i njegova zaklada simboličnog naziva Movement. Iliti Pokret.

Bannonova uloga u izborima

Istina, znalo se još proljetos da Bannon često boravi u Europi, da ispituje mogućnosti prilagodbe i prenošenja američkog modela koji je doveo Donalda Trumpa u Bijelu kuću na europske države.

Nagađalo se da ima udjela i u porazu tradicionalnih političkih stranaka na talijanskim izborima i usponu Salvinijeve desne neokonzervativne Lige, da je preko svog europskog prijatelja Viktora Orbána pomagao u slovenskim parlamentarnim izborima Janezu Janši… Ali kada Bannon otvoreno najavi pohod na Europski parlament, kao početak kraja globalističkog neoliberalnog poretka, oličenog u financijsko-političkom magu Georgeu Sorosu, onda svatko politički ozbiljan takvu najavu uzima ozbiljno.

Ovdje je naime riječ o tektonskim promjenama svjetskog poretka, koje su pred vratima. S iste, vošingtonske adrese je nakon sloma komunističkog carstva potkraj osamdesetih i početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon ulaska Billa Clintona u Bijelu kuću, krenuo val globalizacije, doktrine prema kojoj trgovina bez granica, kapital bez boje i ljudska prava bez granica predstavljaju idealan model za upravljanje svijetom.

Koji će dakako jamčiti i američku dominaciju u upravljanju. I nakon prvih petnaestak godina poleta projekt je počeo pokazivati svoje slabe strane: upravljanje su preuzele mulitinacionalke i sponzorirane tzv. nevladine udruge, ljudska prava i slobode su, uz mainstream medije kao posrednike, postali sredstvo za kontrolu društva.

Zapadu vazda protivne države i ideologije ušle su preko otvorenih društava i gospodarstava u njegov meki trbuh (Rusija, Kina, islamizam) i počele preuzimati upravljanje. Čak i u SAD-u, koji je izmislio globalizaciju. Države su postale ‘male’ i nemoćne, izgubile su ne samo identitet, već i imunitet na različite viruse suprotne tradicionalnim zapadnim vrijednostima.

Ali uvezani naddržavni politički, korporativni i NGO establishment postao je moćan, samodovoljan, upravljački superioran, s gotovo apsolutnom kontrolom društva i gotovo sam sebi svrha. A istodobno je postao tako neotporan na sve što izlazi iz tog birokratiziranog mainstreama: ne zna kako se nositi s migracijama i islamizacijom, neotporan je na od Putina sponzorirane anarhističke ili pak radikalno desne pokrete, ne zna kako se oduprijeti kineskom gospodarskom preuzimanju….

Konkretna mreža unosnih pozicija

Američki odgovor koji se pojavio u ‘projektu Donald Trump’ i načelu ‘Amerika prva’, predstavlja novi model upravljanja, povratak nekadašnjih suverenističkih prerogativa državi uza svjetonazorski i ekonomski konzervativizam. Zato Bannonova najava pohoda na Europski parlament tako uznemiruje europski mainstream establishment.

Riječ je o vrlo konkretnoj mreži unosnih pozicija, vrlo velikom novcu koji se u toj mreži vrti i o iznimnoj upravljačkoj moći. Pa i vi biste se ljutili da vam to netko dovede u pitanje. I učinili biste sve da ga spriječite. Najmanje što se može učiniti je nazivati to svakojakim imenima: fašizmom, rasizmom, ksenofobijom… Osobito biste ljutiti bili ako je ta prijetnja ozbiljna.

A pojava Bannona i njegova Pokreta u današnjoj Europi jednako je ozbiljna kao što je to prije četvrt stoljeća bila pojava Georgea Sorosa i njegova Otvorenog društva. I hajde da se ne zavaravamo: Soros je bio tada kao i Bannon danas eksponent dijela američke duboke države. Te priče o talentiranom burzovnom mešetaru ili čarobnjaku društvenih mreža koji sami mijenjaju svjetske poretke ipak pripadaju hlebinskoj školi naive.

Za Europu, baš kao i za Hrvatsku zato uopće nije upitno hoće li se ‘pokret’ dogoditi. Već kako ga iskoristiti u nacionalnom i razvojnom interesu. Može li tako da se jednom bude barem u sredini, a ne baš uvijek na začelju procesa?

Višnja Starešina
Lider/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari