Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: BiH – sudar politika

Objavljeno

na

O balkanskoj i europskoj politici turskog predsjednika Erdogana nema tajni.

[ad id=”93788″]

Njezinoj izvedbi uza svu demonstraciju državništva i snage svjedočili smo i ovih dana u Zagrebu.

Ono o čemu doznajemo tek ponešto jest ponašanje, da ne kažem politika, domaćih uguz-begova, koja je trebala ili bi trebala zaštititi interese hrvatske države i hrvatskog naroda u BiH, u onim elementima u kojima im je Erdogan – Davutogluova neoosmanska politika suprotstavljena.

A suprotstavljena im je u samoj srži. Jer strateški cilj neoosmanske politike je pobošnjačiti BiH, ponajprije bošnjačko-hrvatsku Federaciju i proširiti neoosmanski utjecaj na Balkan, uključujući i Hrvatsku. Barem deklarirani strateški cilj hrvatske državne politike je zaštititi opstojnost hrvatskog naroda u BiH i pomoći europeizaciji balkanskog susjedstva.

Hrvatska bez odgovora

Između ta dva strateška i međusobno suprotstavljena cilja postoji široko polje mogućnosti za unapređenje suradnje, uključujući i gospodarsku. U teoriji, doduše. U praksi je Hrvatska u vrlo nezavidnoj poziciji jer je Erdoganova Turska velik dio svoje balkanske politike već ostvarila, upravo onako kao je preporučao Davutoglu: ušavši u pragmatično savezništvo na Balkanu sa SAD-om.

Na strukturiranu tursku, neoosmansku politiku hrvatska država nikada nije imala osmišljeni i strukturirani odgovor.

Hrvatski se odgovor svodio na poluprivatne aktivnosti različitih domaćih uguz-begova. Prigodna kovanica uguz-beg u ovom slučaju označava hrvatske političare, diplomate, lobiste, koji su za vlastiti politički probitak, materijalnu korist, zaštitu od kaznenog progona ili naprosto iz potrebe dodvoravanja jačem djelovali protivno državnom i nacionalnom interesu, a u korist interesa Porte.

Uguz-beg je, dakle, isključivo karakterno-politički pojam. Na djelomični povijesni prikaz najznačajnijih pothvata hrvatskih uguz-begova ponukao me je nedavni televizijski nastup jednog od najdugovječnijih među njima, uguz-bega Mate, koji danas brani turskog predsjednika Erdogana od njegova premijera Davutoglua, koji je još prije petnaest godina objavio („Strategijska dubina“) da je integracija prostora srednje Bosne i doline Neretve koja vodi do Jadrana strateški prioritet turske politike te da grad Mostar ne smije pripasti Hrvatima jer bi im se time predala žila kucavica tog prostora.

Tumači naš najdugovječniji uguz-beg, iz pozicije savjetnika predsjednice države, da ne zna Redžo (Erdogan) što je Ahmet (Davutoglu) pis(a)o. A sad malo povijesnog podsjetnika.

Otkad je ujesen 1993. godine SAD uveo tada još sekularnu, DemirelovuTursku, kao zaštitnicu interesa Muslimana-Bošnjaka u međunarodni mirovni proces u BiH, cijela američka politika prema BiH duboko je obojena turskim interesom.

Baš onako kako Davutoglu preporučuje: preko SAD-a ovladati BiH. Prvi veliki uspjeh te politike bilo je ukidanje Herceg-Bosne kao organizacijske strukture koja je osigurala opstanak hrvatskog naroda u ratnoj BiH. Pod političkim pritiskom SAD-a ukidanje Herceg-Bosne i njezino pretapanje u buduće federalne strukture BiH bilo je praktički ponuda koja se tada nije mogla odbiti.

Strateški prostor

Ali hrvatski uguz-begovi propustili su u (Washingtonski) sporazum ugraditi bilo kakav zaštitni mehanizam – što ako bosanski Srbi odbiju sudjelovati u izgradnji Federacije BiH? Što se na kraju i dogodilo. Tako su Hrvati u BiH počeli gubiti institucije, a Muslimanima-Bošnjacima je otvoren put prema osvajanju dominacije u Federaciji BiH.

Drugi značajan iskorak te politike dogodio se u proljeće 1995. godine, kada je posebna Izetbegovićeva izaslanica Vasvija Vidović tek uspostavljenom tužiteljstvu Haaškog suda prezentirala optužnice protiv vojnog ili političkog vodstva Hrvata srednje Bosne, temeljene na istragama zeničkog suda. Dokumenti zeničkog suda pretočeni su u optužnice poznate kao „slučaj Lašvanska dolina“.

Tu je početak kriminalizacije hrvatske politike prema BiH i u BiH pred međunarodnim sudom, čiji su ključni elementi pravomoćna presudaDariju Kordiću i zasad prvostupanjska presuda tzv hrvatskoj šestorciPrliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Čoriću i Pušiću, koja podrazumijeva (Kordić) ili presuđuje (šestorka) hrvatski udruženi zločinački pothvat prema Bošnjacima-Muslimanima na najvišoj državnoj razini. Niti jedna od te dvije presude ne bi prošla ni najbenevolentniju neovisnu pravnu reviziju.

Posljedica: u rukama lokalnih sudova u BiH te su presude instrument za završetak etničkog čišćenja i potpune marginalizacije Hrvata u BiH, na onom prostoru koji Davutoglu deklarira kao strateški: od srednje Bosne do Jadrana. A što su činili hrvatski uguz-begovi?

Uguz-beg Mate je prema svjedočenjima očevidaca svraćao do tadašnjeg tužitelja Goldstona da ga pita ima li štogod i protiv Gojka (Šuška). Navodno da mu pomogne. Uguz-beg Stipe je nudio svoje usluge i svjedočenje protiv zločinačke hrvatske politike u BiH, mladi uguz-beg Ivo, naoko samo pravnik, uvalio bi svakoga, da postane sudac međunarodnog suda… brojni su uguz-begovi nudili svoje usluge.

Treći značajan korak bilo je uništenje financijske moći Hrvata u BiH, koje je na simboličnoj razini obilježeno tenkovskim upadom u Hercegovačku banku u Mostaru, pod američkim pokroviteljstvom.

Navodno da bi uzeli dokumente za kaznenu istragu. Čitave bojne uguz-begova iz Račan-Mesićeve garniture su pljeskale obračunu s kriminalom. Međunarodni istražitelji nisu ustanovili niti jedno kazneno djelo. Ali je banka uništena.

Izborni inženjering

Četvrti presudni korak bio je izborni inženjering okrunjen u tzv. Berijevim amandmanima, također obavljen pod američkim pokroviteljstvom preko OESS-a, koji je najprije omogućio hrvatskim uguz-begovima iz BiH da s dva posto glasova osvajaju natpolovični postotak hrvatskog udjela u vlasti. Plus otkup salama. U sljedećem je koraku omogućio da Bošnjaci biraju hrvatske političke predstavnike u BiH.

Bošnjačko-turska koalicija pod američkim pokroviteljstvom je praktički preuzela svu vlast u Federaciji BiH. Ucijenjeni hrvatski uguz-begovi iz susjedne države tek služe kao prigodni politički dekor. Gospodarsko preuzimanje je također uznapredovalo. Prije velikog Erdoganova posjeta Hrvatskoj Bakir Izetbegović je izjavio u Istanbulu da je njegov otac Alijana samrtnoj postelji ostavio u amanet Erdoganu da pomaže Bosnu i Bošnjake.

Uoči njegova dolaska propao je još jedan politički pokušaj (Hrvata) da se nakon osam godina (i) u Mostaru najesen organiziraju lokalni izbori. Bošnjačke stranke sad inzistiraju na podjeli grada, koju su pripisivale Hrvatima kao najveći krimen. Integrirani bošnjačko-turski prostor od srednje Bosne do Jadrana sve je bliže ostvarenju.

Jedina moguća brana tom procesu je redefiniranje američko-turskog saveza u BiH. Jer u međuvremenu, SAD je za bošnjačku političku klasu postao jednako omražen kao Hrvatska, a koketiranje s islamskim radikalizmom povod je sve veće zabrinutosti prekooceanskog saveznika. No preduvjet je maknuti iz procesa hrvatske uguz-begove, koji i danas šire obmane da se sultan Redžo u povjerenju ljuti, što je Ahmet pis(a)o, da je Mostar njihov.

Višnja Starešina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Nakon Europe, slijedi islamizacija Latinske Amerike

Objavljeno

na

Objavio

Dok naš ministar Božinović diže ruke za Marakeški sporazum, Europa se zbog istog raspada.

Dok isti sporazum za ono što bi se onkraj političke korektnosti trebalo nazvati trećom, ovaj put pacifističkom, islamskom invazijom na Europu, a ne “migracijama”, jer se radi o čistom osvajanju prostora, što je zorno vidljivo iz kvartova europskih gradova u kojima vlada paralelni svijet, kriminal i šerijat.

Dok liberalna, neksenofobna, napredna Danska pridošlice iz islamskog svijeta koji nisu dobili azil želi premjestiti na pusti, izolirani otok, koja, paradoksalno, pristaje uz Marakeški sporazum, a gradi de facto zatvor, “goli otok”, ksenofobna hrvatska politika taji od naroda da će kod Petrinje graditi prihvatni centar za migrante, pristajući na treću invaziju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Za sve su krivi Angela i Barack

Eto, dok se sve to događa, dok su svi izbori u Europskoj uniji postali zapravo referendum o islamskim imigracijama u EU, o islamskoj invaziji koja je buknula 2015., debelom zaslugom Angele Merkel i Baracka Obame, ispod radara prolazi vijest da je islamist Erdogan svojom imperijalističkom islamističkom čizmom kročio na tlo Latinske Amerike.

Ovih dana po drugi put se susreo s komunističkim predsjednikom Venezuele Madurom i u zamjenu za materijalnu pomoć ovoj bogato najsiromašnijoj zemlji svijeta ponudio uvoz islama.

Erdogan je prije toga pozvao Madura u Ankaru na Konferenciju islamske suradnje u povodu Trumpove odluke da veleposlanstvo SAD-a premjesti u Jeruzalem, što je Maduro nazvao “objavom rata islamskom narodu i arapskom svijetu”.

Erdogan mu je ovih dana uzvratio posjetom potpisavši više ugovora, poglavito gospodarskih, kojima će Venezueli pod sankcijama dati kisika, kupovati njihovu naftu i zlato, te dovesti turske tvrtke.

U zamjenu za to Maduro je obećao izgradnju prvog turskog islamskog kulturnog centra na tlu ovog kršćanima obilježenog kontinenta, kao i ulazak Sveučilišta u Ankari u sustav visokog obrazovanja Venezuele.

Ovi centri, o kontekstu Erdoganove neoimperijalne politike neoosmanizma, u zadnje su vrijeme kao gljive poput kiše nicali na Balkanu, objektu druge (oružane) islamske invazije, a sada je sultan Erdogan stigao s istim do Latinske Amerike, gdje muslimana ima u tragovima.

Erdogan je pritom snažno pohvalio Madura i Venezuelu, a popljuvao Europu, koja “pokazuje netrpeljivost i mržnju prema muslimanima”, iako ove naše europske guske u magli Marakeškim sporazumom idu naruku spomenutoj trećoj, pacifističkoj islamskoj invaziji na Europu koju od milja zovu migracijama.

Razdragani Maduro, koji je Erdoganu natandario najviše državno odlikovanje, našalio se kako on i Erdogan imaju jednu stvar zajedničku, da zbog svoje politike i jedan i drugi imaju nadimak “sultan”.

Provoditelj akademske turkizacije Venezuele je brat pokojnog Chaveza, Madurova prethodnika, Adan, koji je prije smrti već bio razvio dobre odnose s iranskim šijitskim radikalima.

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

O namjerama da reislamizira (da, točno sam napisao reislamizira – ponovno islamizira) Latinsku Ameriku Erdogan trubi već godinama.

Tako je, u Guardianu, izjavio kako su muslimani došli u Ameriku tri stoljeća prije Columba (Vikinge ipak nije spominjao), točnije 1178. godine, ali su ih, a što drugo, kršćani počistili, pa sada stvari treba vratiti na prvobitno stanje, odnosno, dati dite materi, Ameriku muslimanima.

Ova tvrdnja, smjesa bizarnosti, notorne izmišljotine i otvorene imperijalističke islamske prijetnje, također je prošla mnogima ispod radara, pri čemu se Erdoganovi apetiti ne svode samo na spomenuti neoosmanizam “ograničenog dometa”.

Hrpa europskih idiota

Ovu ljubav komunista Madura i islamista Erdogana ne treba tumačiti samo uskakanjem Turske u tešku materijalnu situaciju Venezuele u smislu ja tebi koricu kruha, ti meni turski islamski kulturni centar, već i srodnošću ideologija, komunističke i islamističke, pa slijedom toga i nacifašističke, jer je islam veoma lijepo prihvatio Hitlera, istrebitelja Židova, što je opsesija i svih islamističkih pokreta do dandanas.

Naime, i islamizam i komunizam i nacifašizam su ideologije kojima je u srži globalna imperijalistička ideja pokoravanje svijeta pod čizmu vlastite ideologije.

Druga im je zajednička crta da isto pokoravanje ide nasilnim putem, revolucijama, invazijama, džihadom, iliti svetim ratom.

Koliko je Europa glupa i neodgovorna u cijelom ovom procesu, zajedno sa svojom moralnom policijom političke korektnosti, da, unatoč tome što je Erdogan još 1999. godine izjavio “džamije su naše vojarne, kupole su naši šljemovi, minareti naše bajunete, a sljedbenici naša vojska”, European Voice 2004. godine proglasio ga je ni manje ni više nego – Europljaninom godine!?

Već tada Erdogan nije krio svoje islamističke globalne ambicije, kao što ni dandanas ne krije da želi u tom projektu biti lider cijelog islamskog svijeta.

Na zapadnjačkoj strani pak, u tim svojim poremećenim, megalomanskim islamističkim ambicijama, nije mu lako naći hrpu korisnih idiota, koji se prostiru širokom linijom, od Bruxellesa do Marrakecha. I Zagreba.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Treća, pacifistička, invazija

 

 

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari