Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: BiH – sudar politika

Objavljeno

na

O balkanskoj i europskoj politici turskog predsjednika Erdogana nema tajni.

[ad id=”93788″]

Njezinoj izvedbi uza svu demonstraciju državništva i snage svjedočili smo i ovih dana u Zagrebu.

Ono o čemu doznajemo tek ponešto jest ponašanje, da ne kažem politika, domaćih uguz-begova, koja je trebala ili bi trebala zaštititi interese hrvatske države i hrvatskog naroda u BiH, u onim elementima u kojima im je Erdogan – Davutogluova neoosmanska politika suprotstavljena.

A suprotstavljena im je u samoj srži. Jer strateški cilj neoosmanske politike je pobošnjačiti BiH, ponajprije bošnjačko-hrvatsku Federaciju i proširiti neoosmanski utjecaj na Balkan, uključujući i Hrvatsku. Barem deklarirani strateški cilj hrvatske državne politike je zaštititi opstojnost hrvatskog naroda u BiH i pomoći europeizaciji balkanskog susjedstva.

Hrvatska bez odgovora

Između ta dva strateška i međusobno suprotstavljena cilja postoji široko polje mogućnosti za unapređenje suradnje, uključujući i gospodarsku. U teoriji, doduše. U praksi je Hrvatska u vrlo nezavidnoj poziciji jer je Erdoganova Turska velik dio svoje balkanske politike već ostvarila, upravo onako kao je preporučao Davutoglu: ušavši u pragmatično savezništvo na Balkanu sa SAD-om.

Na strukturiranu tursku, neoosmansku politiku hrvatska država nikada nije imala osmišljeni i strukturirani odgovor.

Hrvatski se odgovor svodio na poluprivatne aktivnosti različitih domaćih uguz-begova. Prigodna kovanica uguz-beg u ovom slučaju označava hrvatske političare, diplomate, lobiste, koji su za vlastiti politički probitak, materijalnu korist, zaštitu od kaznenog progona ili naprosto iz potrebe dodvoravanja jačem djelovali protivno državnom i nacionalnom interesu, a u korist interesa Porte.

Uguz-beg je, dakle, isključivo karakterno-politički pojam. Na djelomični povijesni prikaz najznačajnijih pothvata hrvatskih uguz-begova ponukao me je nedavni televizijski nastup jednog od najdugovječnijih među njima, uguz-bega Mate, koji danas brani turskog predsjednika Erdogana od njegova premijera Davutoglua, koji je još prije petnaest godina objavio („Strategijska dubina“) da je integracija prostora srednje Bosne i doline Neretve koja vodi do Jadrana strateški prioritet turske politike te da grad Mostar ne smije pripasti Hrvatima jer bi im se time predala žila kucavica tog prostora.

Tumači naš najdugovječniji uguz-beg, iz pozicije savjetnika predsjednice države, da ne zna Redžo (Erdogan) što je Ahmet (Davutoglu) pis(a)o. A sad malo povijesnog podsjetnika.

Otkad je ujesen 1993. godine SAD uveo tada još sekularnu, DemirelovuTursku, kao zaštitnicu interesa Muslimana-Bošnjaka u međunarodni mirovni proces u BiH, cijela američka politika prema BiH duboko je obojena turskim interesom.

Baš onako kako Davutoglu preporučuje: preko SAD-a ovladati BiH. Prvi veliki uspjeh te politike bilo je ukidanje Herceg-Bosne kao organizacijske strukture koja je osigurala opstanak hrvatskog naroda u ratnoj BiH. Pod političkim pritiskom SAD-a ukidanje Herceg-Bosne i njezino pretapanje u buduće federalne strukture BiH bilo je praktički ponuda koja se tada nije mogla odbiti.

Strateški prostor

Ali hrvatski uguz-begovi propustili su u (Washingtonski) sporazum ugraditi bilo kakav zaštitni mehanizam – što ako bosanski Srbi odbiju sudjelovati u izgradnji Federacije BiH? Što se na kraju i dogodilo. Tako su Hrvati u BiH počeli gubiti institucije, a Muslimanima-Bošnjacima je otvoren put prema osvajanju dominacije u Federaciji BiH.

Drugi značajan iskorak te politike dogodio se u proljeće 1995. godine, kada je posebna Izetbegovićeva izaslanica Vasvija Vidović tek uspostavljenom tužiteljstvu Haaškog suda prezentirala optužnice protiv vojnog ili političkog vodstva Hrvata srednje Bosne, temeljene na istragama zeničkog suda. Dokumenti zeničkog suda pretočeni su u optužnice poznate kao „slučaj Lašvanska dolina“.

Tu je početak kriminalizacije hrvatske politike prema BiH i u BiH pred međunarodnim sudom, čiji su ključni elementi pravomoćna presudaDariju Kordiću i zasad prvostupanjska presuda tzv hrvatskoj šestorciPrliću, Praljku, Petkoviću, Stojiću, Čoriću i Pušiću, koja podrazumijeva (Kordić) ili presuđuje (šestorka) hrvatski udruženi zločinački pothvat prema Bošnjacima-Muslimanima na najvišoj državnoj razini. Niti jedna od te dvije presude ne bi prošla ni najbenevolentniju neovisnu pravnu reviziju.

Posljedica: u rukama lokalnih sudova u BiH te su presude instrument za završetak etničkog čišćenja i potpune marginalizacije Hrvata u BiH, na onom prostoru koji Davutoglu deklarira kao strateški: od srednje Bosne do Jadrana. A što su činili hrvatski uguz-begovi?

Uguz-beg Mate je prema svjedočenjima očevidaca svraćao do tadašnjeg tužitelja Goldstona da ga pita ima li štogod i protiv Gojka (Šuška). Navodno da mu pomogne. Uguz-beg Stipe je nudio svoje usluge i svjedočenje protiv zločinačke hrvatske politike u BiH, mladi uguz-beg Ivo, naoko samo pravnik, uvalio bi svakoga, da postane sudac međunarodnog suda… brojni su uguz-begovi nudili svoje usluge.

Treći značajan korak bilo je uništenje financijske moći Hrvata u BiH, koje je na simboličnoj razini obilježeno tenkovskim upadom u Hercegovačku banku u Mostaru, pod američkim pokroviteljstvom.

Navodno da bi uzeli dokumente za kaznenu istragu. Čitave bojne uguz-begova iz Račan-Mesićeve garniture su pljeskale obračunu s kriminalom. Međunarodni istražitelji nisu ustanovili niti jedno kazneno djelo. Ali je banka uništena.

Izborni inženjering

Četvrti presudni korak bio je izborni inženjering okrunjen u tzv. Berijevim amandmanima, također obavljen pod američkim pokroviteljstvom preko OESS-a, koji je najprije omogućio hrvatskim uguz-begovima iz BiH da s dva posto glasova osvajaju natpolovični postotak hrvatskog udjela u vlasti. Plus otkup salama. U sljedećem je koraku omogućio da Bošnjaci biraju hrvatske političke predstavnike u BiH.

Bošnjačko-turska koalicija pod američkim pokroviteljstvom je praktički preuzela svu vlast u Federaciji BiH. Ucijenjeni hrvatski uguz-begovi iz susjedne države tek služe kao prigodni politički dekor. Gospodarsko preuzimanje je također uznapredovalo. Prije velikog Erdoganova posjeta Hrvatskoj Bakir Izetbegović je izjavio u Istanbulu da je njegov otac Alijana samrtnoj postelji ostavio u amanet Erdoganu da pomaže Bosnu i Bošnjake.

Uoči njegova dolaska propao je još jedan politički pokušaj (Hrvata) da se nakon osam godina (i) u Mostaru najesen organiziraju lokalni izbori. Bošnjačke stranke sad inzistiraju na podjeli grada, koju su pripisivale Hrvatima kao najveći krimen. Integrirani bošnjačko-turski prostor od srednje Bosne do Jadrana sve je bliže ostvarenju.

Jedina moguća brana tom procesu je redefiniranje američko-turskog saveza u BiH. Jer u međuvremenu, SAD je za bošnjačku političku klasu postao jednako omražen kao Hrvatska, a koketiranje s islamskim radikalizmom povod je sve veće zabrinutosti prekooceanskog saveznika. No preduvjet je maknuti iz procesa hrvatske uguz-begove, koji i danas šire obmane da se sultan Redžo u povjerenju ljuti, što je Ahmet pis(a)o, da je Mostar njihov.

Višnja Starešina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako potaknuti Hrvate da opet sami odlučuju o svojoj budućnosti?

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač: Duh korjenitih promjena treba zapuhati iz Zagreba

U Đakovu ni od koga zavisni veterani, dragovoljci Đakovštine, sinoć, 17. rujna 2018., organizirali su predstavljanje knjige kolege Marka Ljubića „Rasudbe hrvatske državnosti“. Predsjednik udruge Miro Raspudić žali se na polovičan odziv. Tješim ga riječima kako je dobro da je uopće itko došao, budući da je režim svojim politikama i izdajama izraza volje hrvatskoga naroda već otjerao birače od birališta, otjerao deset posto Hrvata na „privremeni rad u inozemstvo“, otjerao hrvatskoga čovjeka od politike, uškopio svoje uglavnom fingirane političke protivnike i sinekuricama i sinekurčinama betonirao svoje izborno tijelo. I zaključujem riječima Zdravka Gavrana izrečenima na predstavljanju kako „naše stranke kvare čak i dobre Hrvate“.

A jedna druga udruga veterana na sasvim drugom kraju Lijepe Naše javlja kako im je u Hrvatsko zagorje na njihovu adresu stigla zamolba Festivalu domoljubnoga filma Gordan Lederer da početkom prosinca Festival dođe u Dubrovnik i prikaže nekoliko filmova. Pripreme su u tijeku – ne samo glede Dubrovnika. Naša me objektivna situacija podsjeća na vrijeme kad nismo imali državu, kad smo se tu i tamo, skrivečki sastajali ne bi li što jedni drugima rekli ili pak čuli mimo režimskih ušiju s pripadajućom „vaspitnom palicom“.

Kuhari gotovih recepata bez ijednoga sastojka

Poslije đakovačkoga predstavljanja – održanoga a gdje drugdje negoli u crkvenom prostoru nasuprot znamenite Katedrale – kojega su, potvrđuju domaćini, vrlo dobro bojkotirali neki „naši“ krugovi razgovaram s jednom gospođom. Na predstavljanje knjige došla je iz Vukovara. Treba li podržati gradonačelnika Penavu i prosvjed u Vukovaru? Treba. Znate, nastavlja zabrinuta, stanje je u državi neizdrživo. Znam. Pa, onda – dajte vi u Zagrebu nešto napravite, pokrenite, vidite da ništa ne valja. Pokrećemo pokret baš zato jer ništa ne valja i baš zato što nitko ne nudi rješenja. Slično razmišljaju i đakovački dragovoljci – očekuju da „Zagreb“ počne hrvatski disati i da kapilarno ponudi cjelovito domovinsko rješenje protiv najezde političkih komaraca, kameleona i gusaka.

Tako smo došli do ključnoga pitanja. Kako potaknuti Hrvate da opet odlučuju sami o svojoj budućnosti? Prvi se u pravilu javljaju oni koji imaju već gotove recepte, ali nemaju nijedan sastojak. Iz prve ruke znam kako na okupljanju neophodnih sastojaka neumorno radi Pokret za hrvatsku budućnost. Kuhara s gotovim receptima naslušao sam se protekla tri mjeseca u dovoljnoj mjeri za iduće tri godine. Gotovi recepti uglavnom su već viđene zamke. Od najrazvikanijih recepata za izlazak iz režimske kloake izdvajam ove: Istaknimo odmah i sad novoga vođu. Napravimo izborne liste po izbornim jedinicama. Registracija nove stranke bez odlaganja. Sklepajmo sve nezadovoljne, fućkaš kriterije, načela i ostale sitnice.

Kuharima gotovih recepata, kad imam volje i snage, kažem: Znam kako na izborima veliki dio Hrvata nema kome dati glas sa sigurnošću da mu glas ne će biti izigran. Hoćete li vi pobijediti na izborima, ili biste se samo ušlepali u Sabor? Ako hoćete pobjedu, onda „ne srljajte kao guske u maglu“. Ako se hoćete uhljebiti, onda se inkluzivirajte u poretku odanim strankama i njihovim slugama raspoređenima po civilnom i paracivilnom sektoru.

Mnogi od gotovih instant recepata predstavljaju jeftine zamke. Uglavnom već viđene. Neke od njih (poput odskočnih mina) još vrebaju na političkim prostoru služeći režimu kao smokvin list više negoli općem dobru.

Očajne oči uprte u hrvatski glavni grad

Imali smo, naime, pokušaje u kojima se najprije dogodio „vođa“, sve se vrtjelo oko njega, okupilo se članstvo, ali je vođa izdao ideju i članstvo, inkluzivirao se u poredak i proračun. Rezultat je dvostruki poraz: Nula bodova na planu općega dobra i članstvo ubijeno u pojam, od kojega se mnogi više nikad ne će politički angažirati. Imamo i one koji već imaju pripremljene izborne liste, ali ne rade ništa osim što čekaju izbore, po sistemu „i ćorava kokoš pogodi zrno“ – kao da već sada nemamo dovoljno ćoravih kokoši. I da ne nabrajam dalje, skrećem pozornost i na profesionalne zapišavatelje političkoga prostora. Kad ga označe, drže, da je to njihov privatni feud, radili na feudu ili ništa ne radili.

Brzih rješenja nema. Treba raditi na duge staze, ili, kako je to netko ovih dana rekao – „etapu po etapu, nijedna se ne smije preskočiti“. Ta, i ovo se deprimirajuće stanje u državi i narodu dugo kuhalo, najmanje dva desetljeća, stoga i izlazak „iz situacije“ zahtijeva vrijeme i temeljitu pripremu. Išlo bi brže, govori mi iskustvo s terena, međutim, nestalo je elementarnoga povjerenja, gdjegdje i vjere da se išta može promijeniti na bolje. I prije negoli nam za nekoliko sljedećih desetljeća zatru vjeru u „vlastite snage i pomoć Božju“, slažem se, duh korjenitih promjena treba pripremiti tako da zapuše iz Zagreba. Iznenadilo me koliko je očajnih očiju uprto u hrvatski glavni grad. A on se već predugo ponaša kao glavni grad SRH.

Koliko mogu procijeniti na terenu su preostale samo oaze u braniteljskoj populaciji i oazice na razini pokojega župnika koji gleda dalje od nosa. Hrvatska inteligencija još kalkulira. Neiseljena mladež čeka da ih očevi povedu. Očevi su umorni, bolesni i više puta ranjeni izdajama. Unatoč tomu za novi nacionalni uzlet treba skupiti sve preostale neiskvarene snage. Drugoga puta nema.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari