Connect with us

Kolumne

Višnja Starešina: Blamaža s kovanicom eura ogledalo je HNB-a

Objavljeno

-

Foto: Hina

Ispričala mi je nedavno jedna profesorica zgodu iz rada sa studentima. Nastojeći ostvariti što bolju komunikaciju sa svojim studentima, željela je saznati više o njihovim izvanfakultetskim interesima, pa i hobijima. I, jedan mladac vrlo je samouvjereno ispalio da iz hobija – sklada simfonije. Baš simfonije? Da, prave simfonije. Ima ih već više od 30. Ide li on to usporedno i na studij kompozicije na glazbenoj akademiji? Ma ne, ni slučajno. Onda mu je to hobi još iz srednje glazbene? Ma ne, nikad nije išao u glazbenu školu, niti zna čitati note. Ne treba mu. Pa kako onda sklada simfonije?

Jednostavno. Naguglao je i daunlodao si kompjutorski program za skladanje simfonija i dalje je sve jednostavno. Toliko jednostavno da je i profesorici ponudio poduku iz skladanja simfonija. Nema on pojma koliko se Ludwig van Beethoven namučio da bi skladao svojih – samo devet. Da je čak i genij glazbe i lakoće skladanja W.A. Mozart do svoje 35. godine dobacio tek do 41. (Jupiter) simfonije. A naš brucoš, kojemu ne trebaju note, ima ih već više od 30!

REVOLUCIONARNE MANIRE

Prisjetila sam se tog laptop-skladatelja ovih dana, nakon što je izbio skandal s plagiranim dizajnom kovanice hrvatskog eura. Da je kojim slučajem žiri Hrvatske narodne banke (HNB) dobio zadaću izabrati himnu Europske unije, veliki su izgledi da bi Beethovenova “Oda radosti” bila do nogu potučena od simfonija našeg laptop-skladatelja.

Možda bi po kriteriju “najbržeg prsta” njegove simfonije osvojile i svih deset prvih mjesta. Uostalom, ako prema žiriju HNB-a za izbor dizajna hrvatskih novčanica i kovanica eura rješenje Borisa Ljubičića, čiji se radovi nalaze u svjetskim udžbenicima dizajna, nije uspjelo ući niti među prvih deset, zašto bi takav jedan HNB-ov žiri uopće prepoznao “Odu radosti”? I zašto bi joj dao prednost pred simfonijama našeg brucoša, kada svi mogu sve, kada nitko nije nezamjenjiv, kada “demokratičnost” i “transparentnost” izbora zloupotrijebite da biste omalovažili i uvrijedili profesionalne kriterije i profesionalni establishment, i to u najboljoj revolucionarnoj maniri?

Blamaža koja se dogodila oko prvonagrađenog rješenja s profesionalno anonimnim dizajnerom i doslovce “naguglanom” i pokradenom fotografijom kune na neki je način i dobrodošla. Jer, razotkrila je svu institucionalnu bijedu, u ovom slučaju HNB-a, bahatu samodostatnost jedne povlaštene financijske kaste i nedostatak temeljnog poštovanja prema onome što bi trebali štititi, a to su država i njezin novac, i prema onome što bi pritom trebali respektirati, a to su profesionalne kompetencije. Samim načinom na koji je zamišljen i proveden natječaj za najbolji dizajn hrvatske euro novčanice i kovanice, financijska kasta HNB-a pokazala je da zapravo prezire i državu i njezin novac, cijelu dizajnersku struku, individualna umijeća i talente.

Počelo je banalizacijom: pod geslom demokratizacije procesa, u izboru motiva za novčanice i kovanice korištene su metode najbržeg prsta i najvećeg broja klikova. Kao da Hrvatska nema povjesničara umjetnosti i likovnih umjetnika koji znaju kako treba izgledati i kako nastaje novčanica. Kako to da im nije palo na pamet predložiti da guvernera HNB-a i njegove zamjenike i zamjenice biramo “najbržim prstom”? Ili, tko skupi više “lajkova”? Pa bi možda u takvom demokratiziranom nadmetanju Ella Dvornik potukla Borisa Vujčića? I to bi također bila “volja naroda”.

PREZRENA KUNA

Nastavljeno je s natječajem koji je napravljen tako da širom otvara vrata svima koji su dizajneri ili se tek tako osjećaju, da bez velikog radnog angažmana i bez ikakva profesionalnog filtra krenu u lov na obećanu nagradu od 70.000 kuna.

Svaki načelnik u državnoj ili javnoj upravi i srodnim institucijama koji se bavi nabavama zna da se na taj način natječaji raspisuju kada prezirete predmet samog natječaja. Ako se želite narugati toj novčanici ili kovanici. Jer tko će od vrhunskih dizajnera ući u utrku sa stotinama amatera, u proces bez profesionalnih kriterija, pred sud sastavljen uglavnom od neznalica, i to za 70.000 kuna? Ili slikovitije: dizajnersko rješenje za povijesni hrvatski euro vrijedi za HNB manje od (bruto) mjesečne plaće guvernera ili njegovih zamjenika i zamjenica. Ili, vrijedi kao butelja arhivskog vina i torbica za hostesu.

Uporni Boris Ljubičić i u takvim je okolnostima odlučio – natjecati se. No istinski, nije ni imao šanse ući među prvih deset. Jer to jest bio natječaj za “laptop skladatelje simfonija”. Autor dizajnerskog rješenja kovanica kuna i lipa Kuzma Kovačić nije se ni javljao na natječaj zbog osobnog odnosa prema uvođenju eura. Ali, ovih dana ukazuje na razlike između ozbiljnog kiparskog pristupa izradi državne valute u vrijeme stvaranja države i današnjih kompjutorskih prečica.

Bez obzira na međusobne umjetničke i svjetonazorske razlike, najistaknutiji hrvatski dizajneri suglasni su da je cijeli proces izbora bio postavljen tako da rezultira blamažom. Ili kako reče dizajnerica Lana Čavar – kao natječaj za nabavu toalet papira. Eto, tako otprilike vodstvo HNB-a doživljava nacionalnu valutu. I zato blamaža s plagijatom nije sramota za Hrvatsku, kako se to ovih dana nastoji uopćiti. To je iznad svega ogledalo HNB-a i njegova odnosa prema nacionalnoj valuti. I sasvim dovoljan razlog za pokoju ostavku.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari