Pratite nas

Kolumne

Višnja Starešina: Borbeni zrakoplovi – odluka o svrstavanju za budućnost

Objavljeno

na

Hrvatska vlada je napokon donijela odluku o kupnji američkih borbenih zrakoplova F16 od Izraela. Kažem napokon, jer bilo bi mi draže da je odluka donesena ranije, bez suvišne premijerove odgode nakon već okončanog postupka, da se u njoj vidjelo više iskonskog htijenja, a manje „paljenja na guranje“.

Naime, kupnja izraelskih borbenih zrakoplova za Hrvatsku nije trgovina u kojoj država na sajmu od nepoznatih trgovaca kupuje dvanaest letećih aparata, mjerkajući koji je bolji. Oslanjajući se pritom na savjete domaćih mešetara, koji su u pravilu dio lobističkih mreža.

To je odluka kojom Hrvatska ulazi u dugoročno vojno-sigurnosno i razvojno partnerstvo s Izraelom i SAD-om, toliko potrebno u ovom vremenu kada se tu, na nama i nad nama, događa pravi rat za novo geopolitičko restrukturiranje Europe i definiranje novog odnosa svjetskih sila.

Stilske figure

Zapravo to uopće nije odluka o zrakoplovima, već je odluka o svrstavanju za budućnost. I promatrano s pozicije zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, a oni danas uključuju i dugoročnu zaštitu sigurnosti i opstanka države, od samog početka uopće nije bilo dvojbe da u sljedeću fazu jačanja borbeno zrakoplovnih kapaciteta Hrvatska može ući jedino s američkom vojnom tehnologijom, a u suradnji ili sa SAD-om izravno ili s njegovim najbližim strateškim partnerom u vojnom sektoru. A to je Izrael.

Time je onaj iskonski izbor opcija završen. Daljnje je pitanje tek kvaliteta pogodbe, a sve su ostalo samo stilske figure. Dakako, ako se polazi od načela “Hrvatska prva“, a ne od načela „tko se meni više sviđa“, „tko se Angeli više sviđa“, „tko je bolji za region“, ili „tko je bolji za nesvrstane“?

Dugoročni učinak kupnje američko izraelskih borbenih zrakoplova sasvim je usporediv s učinkom tzv. „crnih telefona“ kojima je prije četvrt stoljeća, u proljeće 1993., američka administracija opskrbila najviše hrvatske državne i vojne dužnosnike. Bilo je tada svakako ljepših, novijih pa i vrlo jeftinih telefona na tržištu. Koliko se sjećam, baš su skandinavski telefoni tada bili poželjni zbog svog dizajna.

Ali tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman raširenih je ruku dočekao i prihvatio te nespretne, ružnjikave, američke crne telefone, s ugrađenom zaštitom od mogućnosti prisluškivanja drugih obavještajnih službi.

Bio je to prvi izravni ulaz SAD-a u postjugoslavenski rat, s naznakom potpore „pravoj strani“, a nakon što su EU i UN politikom bez uvjerljive prijetnje silom već pripremile teren za pobjedu tada najjačeg aktera (Srbije) i stvaranje nove postjugoslavenske asocijacije pod srpskom hegemonijom, po staroj shemi dogovorenoj nakon Prvog svjetskog rata.

Čišćenje od KOS-ovaca

Sljedeći zahtjev novog partnera bilo je uklanjanje pripadnika bivših jugoslavenskih obavještajnih službi iz operativnog vrha hrvatske vojske i njezine obavještajne službe. I tu je početak tada još uvijek tajnih, ali partnerskih priprema za okončanje rata vojnim putom, u kojem je Hrvatska imala svoje interese, a SAD dakako svoje.

Hrvatski je prioritet bio osloboditi zemlju, a američki potvrditi svoj sigurnosno-obrambeni primat u Europi nakon okončanja hladnog rata. Kasnije objavljeni transkripti iz Ureda hrvatskog predsjednika pokazali su da su američki crni telefoni osobito smetali – HDZ-ove tzv. tehnomenadžere.

A osobito aktivni protivnici vojnog rješenja i zagovornici širokog balkanskog dijaloga na priznatim srpskim ratnim stečevinama bili su u to vrijeme aktivisti predvođeni obiteljima Pusić Goldstein i aktivisti različitih udruga koje su prije sloma komunizma i raspada SFRJ kao „građane“ i „mirotvorce“ proizvele jugoslavenske komunističke tajne službe, a potom ih posvojio globalni filantrop Georges Soros.

Iz istih ideološko-političkih krugova i danas se plasiraju teze: da Hrvatska treba slijediti države prvog europskog kruga (dakle Njemačku i Francusku), a omalovažava se inicijativa Triju mora, da je Rusija naoružala Hrvatsku u ratu (što je djelomično točna trgovačko-tehnička činjenica) pa bi zato Hrvatska trebala biti barem nesvrstana, da je pitanje kupnje borbenih zrakoplova puko trgovačko pitanje, pri čemu je švedski „gripen“ bolji, nastoji se pokvariti i opstruirati čvršća izraelsko-hrvatska suradnja…

Zbunjujuće je pritom da i aktualna Plenkovićeva vlada, koja po svojoj formalnoj političkoj deklaraciji ne bi trebala baštiniti Titovu„nesvrstanost“, vrlo mlako reagira na mogućnosti učvršćivanja izraelsko-hrvatskog partnerstva (unatoč nespornom trudu ministra Damira Krstičevića), da Hrvatska već dvije godine nema veleposlanika u Izraelu. A ako su točne priče o mogućem kandidatu, jednom velikom ljubitelju Titova lika i djela – manje je štetno da i dalje nemamo veleposlanika u Izraelu.

Slučaj LNG

Glavna je priča iz tog jugofilno-nesvrstanog miljea da je projekt LNG-a na Krku, koji je na ljestvici strateških projekata iznad zrakoplova – gospodarski neisplativ, a ekološki štetan. A upravo LNG je glavni test vjerodostojnosti Plenkovićeve vlade u državnoj prozapadnoj orijentaciji.

No već dosad se vidi koliko je učinak onih crnih telefona otprije četvrt stoljeća izblijedio. I koliko je uvjet prozapadnog svrstavanja Hrvatske čišćenje operativnog upravljanja državom od obnovljivih proistočnih kadrova.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kupnja F-16: Izraelci zadovoljni i uvjereni u jačanje gospodarske suradnje

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Iz jednoga totalitarizma u drugi?

Objavljeno

na

Objavio

Novi totalitarizam?

Hrvatski je sabor u petak 13. travnja glasovima 110 zastupnika prihvatio zakon o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije te je Hrvatska zakoračila u neizvjesnu budućnost.

Ik Sabor

Naime, s vremenom, možda osobito za desetljeće ili dva, postat će svima jasno je li se ili nije Hrvatska obvezala na uvođenje rodne ideologije u zakonodavstvo, obrazovni sustav i javnu kulturu.

Ako se tada pokaže da se tzv. Istanbulska konvencija stvarno odnosila Isključivo na zaštitu i protivljenje nasilju nad ženama i u obiteljima i da nije postala Instrument rodne ideologije, povijest će dati za pravo zagovornicima te konvencije.

Ako se pak pokaže da su tom odlukom otvorena vrata rodnoj ideologiji, svi oni koji su dali svoj glas za ratifikaciju tzv. Istanbulske konvencije bit će prepoznati kao oni koji su u kritičnom trenutku stali protiv dobra čovjeka kao takvoga, protiv hrvatskoga naroda, protiv dobra čovječanstva i protiv zdravoga razuma.

Istodobno bili su za svoje grupne interese i za interese agentura zapadne kulturne revolucije koje novim ideologijama, među kojima važnu ulogu ima rodna ideologija, pripremaju novi svjetski poredak u kojem će biti neizbježan totalitarizam.

Premda u sadašnjem hrvatskom društvu stvarno postoji opći konsenzus da se ne može tolerirati ikakav oblik nasilja nad ženama ni u obiteljima, rasprava u Hrvatskom saboru uoči glasovanja o ratifikaciji tzv. Istanbulske konvencije otkrila je da mnogim zagovornicima te konvencije iz redova zastupnika zaštita od nasilja uopće nije ni približno toliko važna koliko im je zapravo važan obračun s neistomišljenicima, s onima koji se protive ratifikaciji toga dokumenta jer u njemu vide opasnost od nametanja rodne ideologije.

Znatan dio zastupnika zagovornika tzv. Istanbulske konvencije raspravu pred ratifikaciju iskoristio je za vrlo žestoke napade, diskvalificiranje, čak i kroz etiketiranje, za ponižavanje neistomišljenika, kojima je priređen tretman kakav se primjenjuje samo prema smrtnim neprijateljima.

Oni koji se protive rodnoj ideologiji, kako oni u Hrvatskom saboru tako i oni u svim krugovima hrvatskoga društva, pretrpjeli su nečuvenu ideološku verbalnu agresiju, koja se ne samo može, nego i mora prepoznati kao negiranje demokracije, tolerantnosti, pluralnosti, odnosno jednom riječju kao, za sada, verbalni totalitarizam.

Dovođenje u pitanje ravnopravnosti svih građana

Riječi ministrice obitelji da je »Hrvatska potpisivanjem Istanbulske konvencije odabrala svrstati se među civilizirane zemlje koje žele ići naprijed« osim sto su potpuno neprimjerene i nedopustive vrlo su i opasne.

O tobožnjem novom »civilizacijskom« dosegu govorilo je i više zastupnika, a svaki takav govor dijeli ljude na tobože »civilizirane« i »necivilizirane«, tj. na građane prvoga i drugoga reda. Ta jasno je da »necivilizirani« ne mogu biti ravnopravni s »prosvijećenima«, »civiliziranima«.

Takav govor u Hrvatskom saboru ruši hrvatski ustavni poredak i grubo vrijeđa temeljna ljudska prava jer dovodi u pitanje ravnopravnost svih građana. A Hrvatski sabor trebao bi biti povlašten i najodgovorniji prostor u kojem se smišljeno i sustavno njeguju temeljena ljudska prava i ravnopravnost svih hrvatskih građana.

Toleriranje dijeljenja hrvatskih građana na tobože »civilizirane« i »necivilizirane« upravo u tijelu državne vlasti u kojem mora najviše doći do izražaja politički narod i njegovi stvarni interesi veoma je zabrinjavajuće i veoma je teško pomiriti se s činjenicom da vodstvo Hrvatskoga sabora ni mediji nisu prepoznali to očito širenje podjela, mržnje i neprijateljstva u hrvatskom društvu.

Više nego ikad postalo je jasno kako beskrupuloznu, destruktivnu, štetočinsku pa i prema svome narodu izdajničku ulogu igra Katolička Crkva kad je riječ o njenom odnosu prema ljudskim pravima, osobito pravima žena, sekularnosti države, poštivanju izbornoga legitimiteta narodnih zastupnica i zastupnika i autonomnosti političkih institucija«, napisao je u sklopu javne rasprave o tzv. Istanbulskoj konvenciji poznati zastupnik GLAS-a i nikomu ništa, s obzirom na to da njegove tvrdnje nemaju baš nikakvoga pokrića u stvarnosti.

Osim njega i više drugih zastupnika raspravu o ratifikaciji konvencije iskoristilo je za napade na Crkvu, za napade na biskupe, učiteljstvo Crkve, na unutarcrkvene odnose vjernika i crkvenoga učiteljstva…

Komunistički model

Riječi čelnika Kluba zastupnika SDP-a, koji je osnažio novinarsku konstrukciju objavljenu u Novom listu (na koju je upozoreno u prošlom broju GK-a), a te su riječi neki proglasili ponajboljim govorom u raspravi, ulijevale su doslovno strah u kosti neutralnomu promatraču: neodoljiv je dojam da među zastupnicima u Hrvatskom saboru ima ljudi koji bi – po provjerenom komunističkom modelu – Katoličku Crkvu u Hrvatskoj u najmanju ruku stjerali u sakristiju, a možda bi i nekim ljudima iz Crkve bez ikakvoga oklijevanja skidali i glave.

Premda ne misle tako ni svi zastupnici od onih koji su dali glas za ratifikaciju konvencije, i premda se često u Hrvatskom saboru može čuti mnogo toga što je ispod svake razine kulturnoga ophođenja i zdrave pameti, više je nego tužno u 27. godini samostalne Hrvatske doživljavati tako puno isključivosti, zadrtosti i tako nizak stupanj demokratičnosti, tolerantnosti, uvažavanja pluralnosti, poštivanja slobode ispovijedanja vjere i prava društvenoga angažmana svih subjekata u hrvatskom društvu.

Rasprava povodom ratifikacije tzv. Istanbulske konvencije još je jednom potvrdila da je Hrvatska zarobljena u naslijeđenom komunističkom mentalitetu i da se taj mentalitet nevjerojatno spretno uklapa o nove ideologije i nove oblike totalitarizma.

Političari i političke stranke moraju smoči snage, poslušati glas zdravoga razuma, i ne dopustiti da Hrvatska, ne oslobodivši se potpuno jednoga totalitarizma, utone u drugi.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati