Pratite nas

Komentar

Višnja Starešina: Dr. Reissmuller i hrvatska novinarska bijeda

Objavljeno

na

Facebook/Višnja Starešina

U utorak, na 27. obljetnicu međunarodnog priznanja Hrvatske, u Zagrebu je održana komemoracija dr. Johannu Georgu Reissmulleru.

Dr. Reissmuller svakako pripada među petoricu ne-Hrvata koji su najzaslužniji za međunarodno priznanje, dakle i za samo postojanje države Hrvatske.

Ako je Papa Ivan Pavao II, bio najutjecajniji tihi lobist za međunarodno priznanje, austrijski ministar vanjskih poslova Alois Mock njegov najglasniji politički zagovornik, ako je njemački kancelar Helmut Kohl bio državnik koji je donio presudnu odluku dovodeći tadašnju Europsku zajednicu pred izbor – ili ćemo priznati zajedno ili će Njemačka to učiniti sama – a njegov vanjskopolitički ministar Hans Dietrich Gencsher bio politički motor međunarodnog priznanja, onda je dr. Johann Georg Reissmuller bio – pogonsko gorivo tog priznanja.

Uloga dr. Reissmullera u međunarodnom priznanju Hrvatske bila je gotovo neshvatljivo velika. Zašto? Zato što ni po kojoj pragmatičnoj matrici ljudskog i profesionalnog djelovanja, dr. Reissmuller nije trebao biti tu, u prvome redu. Nije bio Hrvat. Bio je Nijemac. Bio je u to vrijeme ugledni urednik i suizdavač utjecajnog njemačkog Frankfurter Allgemeine Zeitunga, bio je u završnoj fazi svoje profesionalne karijere. Takvi ljudi u pravilu nikada ne idu na ratišta u druge zemlje. Ne moraju se više nikome dokazivati. No, dr. Reissmuller je osobno obilazio sva hrvatska ratišta, izravno gledao i proživljavao stradanja i pisao o njima, objašnjavao što se događa i što bi Njemačka i Europa trebale učiniti.

Samo u 1990. i 1991., u vrijeme prijeratne političke krize i osvajačkog rata u Hrvatskoj, napisao je oko 130 uvodnika, reportaža, glosa, objašnjavajući što se događa i što bi trebalo činiti. Uz to, svoj je profesionalni kapital dopisnika, urednika i suizdavača ulagao kako bi osobno, u razgovorima u kancelarovu kabinetu, uvjerio Helmuta Kohla da prizna Hrvatsku i Sloveniju. Ispravno procjenjujući kako je to jedini način da se zaustavi velikosrpski ratni pohod. Ne znam niti jednog drugog dopisnika, urednika, suizdavača u svijetu koji je ikada činio i učinio nešto slično. I to samo zato što je bio uvjeren da je to – pravedno. A za samozatajnog dr. Reissmullera to je bilo normalno. To je bio njegov način življenja i djelovanja u skladu s vlastitom savješću. Za sve što je činio i učinio za Hrvatsku nije želio uzeti ništa, nikakvo odlikovanje. Prihvatio je tek postati počasnim doktorom zagrebačkog sveučilišta.

Na komemoraciju dr. Reissmullera u Zagrebu nije došao baš niti jedan hrvatski novinar. A hrvatska državna agencija Hina nalazi se jedva tristotinjak metara od rektorata zagrebačkog sveučilišta, u kojem je komemoracija održana. Došao je dopisnik FAZ-a za jugoistočnu Europu Michael Martens. U hrvatskim medijima nije objavljeno niti slovo o tom događaju. Ni slova, ni tona, ni slike! Tako bijedno, tako jadno, tako uobičajeno u današnjoj Hrvatskoj.

U nastavku možete pročitati sjećanja na dr. Reissmullera koja su na komemoraciji s nama podijelili predsjednik vanjskopolitičkog odbora Hrvatskog sabora dr. Miro Kovač i rektor zagrebačkog sveučilišta prof. dr. sc. Damir Boras.

GOVOR DR. MIRE KOVAČA:

Poštovani gospodine Christiane Reißmüller, sehr geehrter Herr Christian Reißmüller, poštovani gospodine Rektore, poštovani prijatelji i poznanici gospodina Johanna Georga Reißmüllera, uvažene dame i gospodo, okupili smo se danas ovdje u auli Sveučilišta u Zagrebu kako bismo odali počast čovjeku koji je bio ne samo počasni doktor ove stožerne hrvatske visokoobrazovne ustanove nego i velik prijatelj Hrvatske. Štoviše, “dr. Johann Georg Reissmüller spadao je sa saveznim kancelarom dr. Helmutom Kohlom i saveznim ministrom Hansom-Dietrichom Genscherom u očeve, ili bolje rečeno u odlučujuće babice pri rađanju moderne Hrvatske.” Mišljenje je to Joachima Bitterlicha, svjedoka vremena i dugogodišnjeg savjetnika za europsku, vanjsku i sigurnosnu politiku saveznog kancelara Kohla.

Ali kako je Johann Georg Reißmüller uopće mogao do te mjere utjecati na politiku njemačke savezne vlade? Da bi se to pokušalo objasniti treba zaroniti u njegovu biografiju, u njegovu obiteljsku prošlost. Rodio se između dvaju svjetskih ratova u njemačkoj obitelji u Litomericama, na njemačkom Leitmeritz, na području Čehoslovačke, današnje Češke. Bio je to tada grad s većinskim njemačkim stanovništvom. Već ga je u mladenaštvu, zapisao je to Berthold Kohler, Reißmüllerov nasljednik u Frankfurter Allgemeine Zeitungu, “zahvatio vrtlog u koji je Hitlerov rat gurnuo Europu. Majku je rano izgubio. To da mu je otac, koji je bio čuvao cara u Beču i 1918. godine stupio u službu Čehoslovačke Republike, bio antihitlerovskog i čehofilskog usmjerenja, ništa nije pomoglo njegovoj obitelji, kao ni mnogim drugim češkim Nijemcima. Obitelj je morala je 1946. godine u roku nekoliko sati napustiti svoj dom da bi potom bila prebačena u Terezín i kasnije deportirana u Prednju Pomeraniju. Dok su mnogi u vagonu očajavali kada su primijetili da vlak ne vozi u Bavarsku koju su okupirali Amerikanci nego prema sjeveru, u sovjetsku okupacijsku zonu, Reißmüller se radovao da je umaknuo češkim ‘revolucionarnim gardistima'”. U sovjetskoj okupacijskoj zoni, u kojoj se kasnije konstituirala Njemačka Demokratska Republika, poznata i kao DDR, pristupio je kao 15-godišnjak CDU-u, Kršćansko-demokratskoj uniji. Kada mu je koncem 1950. godine uhićen otac, uspio je u plavoj košulji Slobodne njemačke mladeži, na njemačkom Freie Deutsche Jugend, pobjeći iz DDR-a u Zapadni Berlin. Kasnije je u Tübingenu upisao i diplomirao pravo, položio pravosudni ispit i potom doktorirao. Umjesto u pravničkim završio je u novinarskim vodama, i to nakon što je nekoliko godina pisao za Pravničke novine, na njemačkom Juristenzeitung. U političko uredništvo Frankfurter Allgemeine Zeitungu stupio je 1961. godine. Snažan utjecaj na njegovo poimanje prilika u socijalističkoj Jugoslaviji imalo je njegovo djelovanje kao dopisnika u Beogradu od 1967. do 1971. godine. Po povratku u Frankfurt bio je šef unutarnje politike, sve dok 1974. godine nije izabran za suizdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga. Tu je vrlo utjecajnu dužnost obnašao do svoga umirovljenja u veljači 1999. godine.

Zna li vlast u Hrvatskoj tko je bio ovaj čovjek i što je sve činio za Hrvatsku?

Samo promatrač s “karakteristikama” sličnih onima Reißmülleru mogao je tako pronicljivo analizirati stanje i toliko precizno indicirati trendove razvoja prilika u komunističkom dijelu europskog kontinenta, u vrijeme Hladnog rata. O tome svjedoči i njegova knjiga “Zaboravljena polovica: Istočna Europa i mi” (Die vergessene Hälfte: Osteuropa und wir) iz 1986. godine, u kojoj su objavljeni brojni članci posvećeni Sovjetskom Savezu, Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i, naravno, Jugoslaviji, koju je posebno dobro upoznao. Koliko je bio pronicljiv dokumentirao je, primjerice, u tekstu “Opozicija se formira” od 1. prosinca 1989. godine, u kojem konstatira: “Teško je srednjoeuropske Hrvate zadržati u sustavu prividnih izbora kada se čak i u bizantskoj Rusiji prakticira slobodno glasovanje. Nije ništa manje teško masovne zločine Titove vlasti nakon rata držati tabuizirane, kada se u Sovjetskom Savezu masovne grobnice iz Staljinova vremena otvaraju.” Raspoloženje u tadašnjoj komunističkoj vlasti u Hrvatskoj opisao je ovako: “Čini se da se većina među njima upravo pomiruje s prijelazom na pluralistički poredak, jedni iz uviđavnosti, drugi iz rezignacije. […] U Zagrebu ih se uglavnom promatra kao prijelaznu vlast. Ali nitko nije siguran kamo će taj prijelaz odvesti”.

Složit ćemo se lako, mislim na nas malo starije i iskusnije među nama, da je opis tadašnjeg ambijenta u glavnom gradu Hrvatske bio realističan. Nije stoga čudno da je Johann Georg Reißmüller precizno identificirao glavni uzrok raspada socijalističke Jugoslavije, i to u tekstu objavljenom 26. veljače 1991. godine pod naslovom: “Opsjena gospodskog naroda”. U njemu ustvrđuje da “s koje se god strane promatra jugoslavenska kriza, to jest jugoslavenski državni jad, pokazuje se da je glavni uzrok srpska pretenzija za moći. Mentalitet gospodskog naroda tjera slojeve Srba koji određuju politiku na to da druge narode u Jugoslaviji tretiraju kao objekte svoje volje za podjarmljivanje”. Ovu je preciznu dijagnozu upečatljivo garnirao hrabrom povijesnom paralelom: “Nijemci, koji su u ovom stoljeću s opsjenom gospodskog naroda drugim narodima nanijeli strahovito zlo, trebali bi posebno osjetljivo reagirati kada vide da u njihovu susjedstvu jedna nacija sa sličnom zabludi slabije zlostavlja”.

I Nijemci su zaista osjetljivo reagirali kada su na TV-ekranima gledali slike ubijenih i ranjenih ljudi i razorenih gradova i naselja u njihovu susjedstvu, najprije u kratkom ratu JNA protiv Slovenije, onda u pohodu Miloševića i njegovih sljedbenika protiv Hrvatske, kasnije i protiv Bosne i Hercegovine. Joachim Bitterlich, kojega sam uvodno spomenuo, konstatirao je u prilogu koji je ljubazno pristao napisati za ovu komemorativnu sjednicu u spomen na Johanna Georga Reißmüllera da je “malo koja međunarodna politička kriza u ujedinjenoj Njemačkoj proizvela takvu polarizaciju i emocije kao slom i raspad bivše Jugoslavije”. To se, dakako, odnosilo i na njemačke političare. Tako je Nenad Ivanković, koji je tada bio dopisnik Vjesnika i Večernjeg lista iz Bonna, vrlo plastično opisao scenu dolaska njemačkog ministra vanjskih poslova u sjedište nizozemskog ministarstva vanjskih poslova u Den Haagu, na sastanak Vijeća ministara Europske zajednice. Bilo je to početkom rujna 1991. godine, dok je rat protiv Hrvatske bio u punom jeku i Njemačka još nije bila prelomila da će podržati međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Ministre država članica dočekalo je stotinjak Hrvatica prosvjednica, “sve u crnini i sa crnim šalovima preko glave”. Među njima je bila i ovdje prisutna gospođa Janović, koja je imala poster oko vrata sa slikama lica izmasakriranih hrvatskih policajaca. Približavajući se autom ministarstvu, u Genscherovo je “vidno polje dospjela ta žena s mrtvim policajcima. Genscher je poskočio na sjedištu i smjesta dao znak vozaču da stane. Htio je van, no policajac je mahao da kola moraju produžiti vožnju. Kad su se kola zaustavila pred ulazom u ministarstvo, pedesetak metara dalje, te kad je iz njih izašao Genscher, sudbina se više nije mogla zaustaviti. Onako visok i korpulentan, on je raširio ruke, razmaknuvši ispred sebe tjelohranitelje i članove njemačke delegacije i trčeći se uputio prema gospođi Janović. Genscher je trčao raširenih ruku, a njemu ususret i ta žena, spotičući se o poster što joj je visio o vratu. Kad je dotrčala do njega, pala je na koljena i poput kakve hrvatske Marije Magdalene obgrlila noge njemačkom ministru. Dok ju je Genscher pridizao, ona je govorila ‘Gospodine Genscheru, molimo Vas, spasite nas, spasite, Hrvatska je izgubljena!’. Suočen s takvim prizorom, u Genscheru su proradile emocije pa je povikao: “Ne zvao se ja Hans-Dietrich Genscher, ako Njemačka ne prizna Hrvatsku, ne bude li se danas nešto konkretno učinilo za Hrvatsku”.

To je spontano Genscherovo političko iskakanje izazvalo čuđenje, zatim i neraspoloženje unutar njemačke savezne vlade. “Njemačka savezna vlada bila je tada pod znatnim pritiskom unutarnje i vanjske politike, jednako od ‘obiju’ strana, bila je u pravoj pravcatoj dilemi”, napisao je Joachim Bitterlich. “Njemačka je upravo bila ostvarila svoje ponovno ujedinjenje, pozivajući se i na pravo na samoodređenje naroda zahvaljujući podršci Amerikanaca i uz pristanak Sovjetskog Saveza, ali uz otvorenu skepsu njezinih europskih partnera kojima je teško padala bilo kakva promjena statusa quo u Europi. To se u prvom redu odnosilo na Francusku i Veliku Britaniju, koji su odbijali stajalište Njemačke i eventualno priznanje”. Međutim, u njemačkoj je javnosti, uvelike zahvaljujući nevjerojatnoj žilavosti i upornosti Reißmüllera, čiji je antipod bio izdavač Der Spiegela Rudolf Augstein, stvorena klima za priznanje Hrvatske i Slovenije, kao što je naglasio i Berthold Kohler: “Reißmülleru je bilo jasno da se Jugoslavija neće održati. Kada su Srbi napali Sloveniju i Hrvatsku, zauzeo se za trenutačno priznanje dviju republika. Ali time njegovo djelovanje još uvijek nije dovoljno opisano: on je svojim pisanjem prouzročio priznanje. Dugačkom serijom uvodnih članaka doveo je Kohlovu vladu do toga da više ne čeka europske partnere koji su oklijevali. Nema puno slučajeva da je jedan novinar politiku dirigirao, pače tjerao u smjeru po svojoj volji. U ovom je slučaju bilo upravo tako, što potvrđuju političari i diplomati koji su tada bili pod jakom Reissmüllerovom publicističkom paljbom.” Kratko rečeno, izludio ih je. Među njima je bio i Joachim Bitterlich.

Na Badnjak 1991. godine, dan nakon što je njemačka savezna vlada donijela odluku o priznanju Hrvatske i Slovenije, Reißmüller je objavio članak pod naslovom “Priznati (Anerkannt)”, lišen bilo kakvog entuzijazma, u kojem kritizira što se tako dugo oklijevalo s međunarodnim priznanjem Hrvatske i Slovenije. Pritom nije propustio spomenuti da “za ovaj Božić Hrvati žale: za svojim mrtvima koji su poginuli u obrambenoj borbi ili su kao zatvorenici okrutno osakaćeni; za svojim opustošenim i za dugo vremena izgubljenim regijama. Ali u svome dubokom jadu još uvijek imaju povjerenje u zapadni svijet, a koji ga ne zaslužuje”.

Naravno da iz ovih misli proizlazi da je temelj za međunarodno priznanje bila, kao što je to u svome nekrologu naveo Stanislav Janović, “dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države”, zatim da se “našao čovjek koji je imao političku inteligenciju, čvrst karakter i neslomljivu volju i upornost”, to je bio “otac države” Franjo Tuđman, te “rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu”.

Johann Georg Reißmüller za svoje je rijetko viđeno zalaganje dobio počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. Više časti nije htio. Svoj je govor zahvale održao na hrvatskom jeziku. Spomenuo je svoje dugogodišnje kontakte u Hrvatskoj, na prvom mjestu na Kaptolu kod nadbiskupa Kuharića. Bilo je to u travnju 1995. godine, prije oslobođenja hrvatskih okupiranih područja. Zato se i na kraju svoga govora zapitao “kada će napokon hrvatski narod moći živjeti bez straha da će kakva razbojnička ruka posegnuti za njegovom domovinom”. Taj je strah uvelike nestao nakon kolovoza 1995. godine. Stoga i ne čudi da je tada izrazio želju posjetiti područja Hrvatske koja su bila nekoć okupirana. Nazvao je tada Benjamina Tolića, koji je danas također s nama, i rekao mu: “Krajina je bila okupirana, sada više nije, hoćemo li je nas dvojica okupirati na dva dana?”. I tako su Johann Georg Reißmüller i Benjamin Tolić zajedno otputovali u bivšu tzv. Krajinu, ali pritom “skočili” i do Cazina i Bihaća u Zapadnoj Bosni.

Što reći zaključno o Johannu Georgu Reißmülleru? Prvo, njegov život pokazuje da pojedinac, ako je zaista nečemu posvećen, ako svoje djelovanje doživljava kao poziv, ako je pritom na pravom mjestu, može znatno utjecati na povijest. Drugo, velike osobe s karakterom krasi i skromnost. Sjećam se svojih posjeta obiteljskom domu bivšeg njemačkog saveznog kancelara Helmuta Kohla. Prilikom moga posjeta u ožujku 2014. godine, prije proglašenja svetim pape Ivana Pavla XIII., skrenuo mi je pozornost na njegovu poznatu rečenicu: “Giovanni, nemoj sebe shvaćati tako važnim”. Možda to objašnjava da Reißmüller, koji je bio praktični katolik i volio putovati u Rim, nije želio prihvatiti državno odlikovanje koje mu je diskretno bilo predloženo. O tome znaju bivši rektor Marijan Šunjić, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić, bivši gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić, ali i Benjamin Tolić. “Taj počasni doktorat je jedino priznanje koje je prihvatio”, napisao je Berthold Kohler i dodao: “Za taštine branše (novinarske) imao je samo prijezir, ponekad ni to. Reißmüller je tražio eksplicitno da se u listu u rubrici ‘osobni podaci’ ne spominju njegovi okrugli rođendani.

Johann Georg Reißmülleru je bilo dano da doživi, kako je rekao, kako se hrvatska nacija oslobodila, kako je stvorila svoju državu i kako ju je branila.

Na tome smo mu ovdje okupljeni zahvalni. Hrvatska je izgubila vjernog prijatelja. Ali mi ćemo ga se uvijek sjećati kao jednog od velikana u odnosima između hrvatskog i njemačkog naroda. Neka mu je vječna slava.

GOVOR REKTORA, DR. DAMIRA BORASA:

Poštovani predsjedniče Odbora za vanjsku politiku Hrvatskoga sabora dr. sc. Miro Kovač, poštovani zamjeniče veleposlanika Savezne Republike Njemačke u Republici Hrvatskoj gospodine Haralde Seibel, poštovane dame i gospodo,

Sveučilište u Zagrebu danas se prisjeća svoga 82. počasnoga doktora, dr. Johanna Georga Reissmüllera, pravnika, publicista, izdavača Frankfurter Allgemeine Zeitunga, velikoga prijatelja Republike Hrvatske.

Počasni doktorat – gradus doctoris honoris causa, za svako je sveučilište, pa tako i za Sveučilište u Zagrebu, najveće i najstarije sveučilište u Republici Hrvatskoj s tradicijom dugom 350. godina, važno priznanje koje se dodjeljuje uglednim osobama koje su svojim radom pridonijele njegovom napretku, te nacionalnoj znanosti i kulturi.

Prema europskoj i hrvatskoj sveučilišnoj tradiciji dodjela počasnog doktorata izniman je događaj za sveučilište, a svaki počasni doktor osim časti i naslova prima na sebe čuvanje ugleda i dostojanstva sveučilišta.

Veze koje povezuju Hrvatsku, naše sveučilište, kao izvorište intelektualne snage naše zemlje, i dr. Johanna Georga Reissmüllera, trajne su te se danas posebno prisjećamo njegove značajne uloge u povijesti naše zemlje.

Kao rektor u svome ću se prisjećanju na dr. Johanna Georga Reissmüllera posebno usmjeriti upravo na njegov znanstveni i istraživački opus te na njegove veze sa Sveučilištem.

Danas, malo više od 23 godine nakon što je Povjerenstvo u sastavu dr. sc. Viktor Žmegač, redoviti profesor Filozofskoga fakulteta u svojstvu predsjednika, te akademkinja Alica Wertheimer-Baletić, redovita profesorica Ekonomskoga fakulteta, redoviti profesor Pravnoga fakulteta prof. dr. sc. Željko Horvatić, dr. sc. Mirko Valentić, znanstveni savjetnik u Institutu za suvremenu povijest u Zagrebu i dr. sc. Mirko Mataušić s Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u svojstvu članova, predložio Senatu Sveučilišta u Zagrebu da donese odluku o dodjeli počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru, okupili smo se u ovoj svečanoj auli kako bismo se oprostili od velikoga prijatelja naše zemlje, koji je svojim pisanjem o zbivanjima u vrijeme Domovinskoga rata ubrzao međunarodno priznanje Hrvatske te pomogao da europska i svjetska javnost spoznaju istinu o stanju u bivšoj Jugoslaviji.

Počasni doktorat dr. Johannu Georgu Reissmülleru dodijelio je rektor Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Marijan Šunjić 1995. godine, a svečanost dodjele održana je na ovom istom mjestu, u svečanoj auli, u kojoj o dugoj tradiciji našega nacionalnoga sveučilišta svjedoče portreti rektora koji su ga vodili tijekom povijesti.

Ističući poveznice između izvornih vrijednosti hrvatskoga kulturnoga identiteta i najviših dometa europske civilizacije te nastojanja našega Sveučilišta da stvara i pridonese kulturi i znanosti u ovom dijelu Europe, rektor Šunjić na svečanosti dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je naglasio sljedeće:

„I naše Sveučilište i hrvatski narod, pogotovo njegova duhovna i politička elita, ujedinjuju i razmjenjuju svoje snage sa svim ostalim narodima srednjeeuropskoga kulturnoga i civilizacijskoga okruženja, bez čega bi trajna stabilnost ove regije, a posebno opstanak i napredak suvremene Hrvatske bili nemogući. Svijest o toj nužnosti, svijest o ulozi i važnosti Hrvatske kao čimbenika stabilnosti u ovom dijelu svijeta, svijest o nacionalnoj, kulturnoj i političkoj opstojnosti hrvatskoga naroda, sve to mora biti predmetom znanstvenoga istraživanja, ali i činom intelektualnoga i osobnoga poštenja i temeljem političkoga djelovanja… Mnogi intelektualci u Europi prihvatili su izazov intelektualnoga i osobnoga poštenja, koji je pored znanstvenoga, zahtijevao i duboki ljudski i društveni angažman… Jedan od njih je svakako dr. Johann Georg Reissmüller, znanstvenik koji je rezultate svoje znanstvene spoznaje, i teorijske i praktične, svoga dobroga uvida u geopolitičke zakonitosti ovoga turbulentnoga područja, jasno izrazio i tumačio.“

Rektor Šunjić u prigodi svečane dodjele počasnoga doktorata dr. Johannu Georgu Reissmülleru posebno je istaknuo njegovu hrabrost u obrani prava malih naroda na samostalnost svoje države, jer trebalo je snage suprotstaviti se ustaljenim predrasudama i političkim interesima pojedinih država, i to činiti utemeljeno na načelima povijesne istine i pravde.

Dr. Reißmüller rođen je 1932. u češkom gradu Litomerice. Zanimanje za politička i pravna pitanja potaknula su ga da se upiše na studij pravnih znanosti na Sveučilištu u Tübingenu, koji je završio 1955. Tri godine poslije obranio je doktorski rad o granicama općega prava na slobodu u njemačkome ustavu. Težnja za političkim novinarstvom dovela ga je 1961. u uredništvo političke rubrike jednih od najstarijih i najuglednijih njemačkih novina Frankfurter Allgemein Zeitung. Uz brojne članke u Frankfurter Allgemein Zeitungu, dr. Reißmüller objavio je i više knjiga, među kojima i Jugoslawien – Vielvölkerstaat zwischen Ost und West, Die vergessene Hälfte – Osteuropa und wir, Der Krieg vor unserer Haustür – Hintergründe der historischen Tragödie, Die bosnische Tragödie i dr.

Dr. Johann Georg Reissmüller u svojim je radovima dao ogroman doprinos razumijevanju europske politike 20. stoljeća, posebno u slavenskim zemljama, analizirao je povijesnu dimenziju zbivanja na području jugoistočne Europe te je svojim radovima pridonio razumijevanju stvarnoga stanja na području bivše Jugoslavije. Također, svojim je člancima objavljenima u Frankfurter Allgemein Zeitungu njemačke čitatelje jasno, ali i uz mnoge kritičke prosudbe, informirao o zbivanjima na tlu Jugoslavije.

Kako je istaknulo i Povjerenstvo koje je analiziralo njegov doprinos i predložilo dodjelu počasnoga doktorata Sveučilišta u Zagrebu, dr. Johann Georg Reissmüller bio je „suvremenik kojemu je neobično stalo do istine i pravednosti, a napose do istine o Hrvatskoj… bio je jedna od najuglednijih osoba u suvremenoj europskoj publicistici te je svojim znanstveno i moralno utemeljenim osvjetljavanjem povijesnih zbivanja u Republici Hrvatskoj i u susjednim zemljama vrlo zaslužan za upoznavanje javnosti sa složenošću problematike i s političkim i etičkim dimenzijama sukoba. Njegov je rad u svim aspektima izniman doprinos znanosti i hrvatskom društvu, svjedočanstvo istinske humanosti, prožeto dubokom etičkom odgovornošću.“

U godini u kojoj Sveučilište u Zagrebu obilježava 350. obljetnicu svoga djelovanja, sjećanje na sve znanstvenike, profesore, istaknute intelektualce, počasne doktore i osobe koje su obilježile njegovu povijest, vodilja nam je da ustrajemo na daljnjem razvoju našega Sveučilišta, na poticanju znanstvenih istraživanja koja donose nove spoznaje, te na djelovanju koje doprinose razvoju naše zemlje i društva.

Sveučilište u Zagrebu, počasnom doktoru dr. Johannu Georgu Reissmülleru, zahvaljuje na njegovom javnom djelovanju, znanstvenom i publicističkom doprinosu, te posebno, na njegovoj ljudskosti i prijateljstvu. Njegov rad poticaj nam je za ulaganje dodatnoga napora u razvoj hrvatske znanosti te na jačanje povezivanja Sveučilišta i društva, s ciljem osiguravanja da znanja i spoznaje koje crpimo iz svojih istraživanja budu na korist našoj zemlji i svim njezinim građanima.

Višnja Starešina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Živozidaška referendumska prostitucija

Objavljeno

na

Objavio

Pita me fina gospođa srednjih godina pokraj štanda živozidaša na kojem prikupljaju potpise za referendum o zabrani financiranja političkih stranaka iz državnog proračuna, što bih joj preporučio, potpisati ili ne.

Odgovorio sam joj prispodobom zgodnom za razmišljanje svima nama. Što biste vi uradili i biste li zabranili proizvodnju automobila, nakon što je jedan ili stotine idiota za upravljačima punom brzinom projurilo pod crvenim signalom na semaforima, izazvali seriju nesreća, ubili ljude u prometu i uništili imovinu?

Bi li zbog toga prestali koristiti prometna sredstva i isključivo od jedne do druge točke putovali pješke? Stvar je jednostavna. Tko bi zabranio auta i tko bi isključivo hodao ili trčao, neka podupre ovu inicijativu. Malo je takvih.
No, puno će ljudi potpisati. Zašto?

Zato što uzimaju i imaju pravo s manje izravnih posljedica po sebe biti neodgovorni te i na destruktivan način iskazati nezadovoljstvo državom i politikama, ne razmišljajući o tome da je izravna posljedica ovakve inicijative jačanje upravo onih protiv čijega je ponašanja proglašena. I da će se te posljedice reflektirati i na njih osobno u vremenu ispred, iako tako ne izgleda trenutno.

Uvijek se, kada nema pravila najbolje snalaze upravo oni, koji ih redovito krše ili zaobilaze kada ih ima. Zašto je onda jedna parlamentarna stranka, koja je jako nadmoćna logistički izvanparlamentarnim konkurentima u političkoj kampanji upravo zbog povelikih sredstava, koje dobiva iz proračuna, odlučila ići i upravo sada s takvom inicijativom?

Zato što im je promidžbeni efekt javne nazočnosti na stotinama lokacija u Hrvatskoj i pred stotinama tisuća prolaznika uvjerljivo bitniji od odgovornosti prema tim ljudima, prema društvu i narodu. I nije im problem biti neiskren, prvo, jer će im rijetko tko postaviti pitanje zašto onda ne povedu one koje pozivaju na potporu, vlastitim primjerom za sobom i lijepo vrate novce koje su dobili iz proračuna i drugo, jer ih nitko u poslu kojim se bave neće kazniti zbog neiskrenosti i neodgovornosti.

Dapače, i prvo i drugo se isplati. Uz sve navedeno, minimum polaznih standarda za prvi korak ozdravljenja hrvatskog društva bi bio kazniti u svakoj prigodi svakoga tko je spreman za svoje dnevnopolitičke i destruktivne interese prostituirati apsolutno sve društvene vrijednosti i institute, u ovome slučaju značaj i ulogu instituta referendumskog odlučivanja ljudi i naroda. Jer, ova inicijativa je prostitucija referenduma.

Mora u pristojnom društvu negdje biti granica javnoga ponašanja, jer se upravo zbog viših razina tih granica ljudi razlikuju od vukova, narodi od čopora i krda, uz svijest da i čopori i krda imaju čvrsta pravila bez kojih nisu mogući, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ivo Lučić: Ideološka, a i politička borba će se još dugo voditi

Objavljeno

na

Objavio

Dolazak nekoliko stotina prosvjednika sa zastavom SFRJ u Bleiburg i njihove poruke o “obnovi Jugoslavije”, te odnos Austrije i Hrvatske prema totalitarnim režimima komentirao je profesor s Hrvatskoga instituta za povijest i nekadašnji član Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima Ivo Lučić.

-Ne znam što bi se dogodilo da su prosvjednici u Austriji imali, primjerice, zastave Istočne Njemačke. Nije na nama da Austriji određujemo kako će se odnositi prema određenim simbolima, to je njihovo suvereno pravo. Međutim, što se tiče prosvjednika u Bleiburgu, jasno su pokazali svoj svjetonazor. Osim što su nosili jugoslavensku zastavu, vidio sam i da su rekli kako će obnoviti Jugoslaviju. Oni nikada nisu niti će ikada prihvatiti hrvatsku državu. Hrvatska vlast bi, ako joj je stalo do Hrvatske, trebala imati jasan stav i pravilno se postaviti, rekao je Lučić u razgovoru za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet.

Pojašnjava kako će se ideološka, a i politička borba još dugo voditi.

-Europa nema zajednički stav o gotovo ničemu. To ovisi od situacije do situacije, od zemlje do zemlje, od vremena do vremena…Osuda komunizma i fašizma su samo iznuđene u određenom povijesnom trenutku, ali funkcionira samo fragmentarno. Nema općeg stava, a rezolucije koje Europa donosi su samo mrtvo slovo na papiru. Ideološka, a i politička borba će se još dugo voditi, dodao je Lučić.

Uspoređujući broj sudionika na bleiburškoj komemoraciji s brojem sudionika u prosvjedu, zaključio je kako je takav odnos snaga u stvarnosti.

-Treba istaknuti da je na komemoraciji u Bleiburgu bilo oko 15.000 ljudi, a prosvjednika iz područja cijele bivše Jugoslavije bilo je svega nekoliko stotina. To je pravi omjer snaga i to bi vlasti trebale uzeti u obzir prilikom donošenja odluka, zaključio je Lučić.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari